Arhive oznaka: sjećanje

Tuzla izdržala roktanje krmaka!

Najavljeno okupljanje na Brčanskoj Malti od strane Odbora za njegovanje oslobodilačkih ratova Vlade RS-a, završeno je.

Sve je prošlo bez ikakvih problema iako je prema izjavama koje su davali u Tuzli, ovo bio politički skup, a ne kako je najavljivano, sjećanje na žrtve.

Kolona autobusa iz Bijeljine stigla je u kišnu Tuzlu predvođena crnim limuzinama. Možete predpostaviti da su u njima bili oni kojima su puna usta njihovog naroda ali nisu baš bili raspoloženi da se miješaju s tim istim narodom u autobusima.

Policija MUP-a TK je izvanredno odradila posao obezbjeđenja ovog skupa!

O samom skupu bi se moglo pisati s punim uvažavanjem da nije bilo onih kojima je umjesto paljenja svijeća bilo važnije da se čuju njihove izjave i komentari. Čitaj roktanje!

U izjavama nema ništa novo!

Sve smo to do sada čuli ili pročitali ali kao tuzlacima koji pamte maj 1992. godine, nije nam bilo nimalo ugodno, u našoj Tuzli, u bivšoj Skojevskoj ulici, slušati priče o “zločinu nad nedužnim vojnicima”, “masakru”, “zločincima Bešlagiću i Jurišiću” …

Paljenje svijeća i odavanje počasti poginulim vojnicima nije provokacija ali sve što je izgovoreno jeste, na što je teško bilo ostati ravnodušnim.

Čak je i u vjerskom obredu “zločin nad nedužnim vojnicima i oficirima” napadno potenciran pa se pitam koje bi jače riječi od “zločin” i “masakr” koristili da se ne daj bože umjesto o naoružanoj vojnoj koloni radilo o nenaoružanim civilima, starcima, ženama, djeci.

Bitno je da tuzlaci nisu reagovali na provokacije.

Bitno je da nismo ispali krmci kao oni!

A tako bih  poštenski  “nalemao” pojedine!

30 godina od smrti Tita a bolje nam nije…

Kako već rekoh u naslovu, bolje nam nije a turbo nacionalisti nam obećavaše kule i gradove,  jedenje zlatnim kašikama i još koješta.

Doduše,  ja se i nisam osvrtao na obećanja gore navedenih. Pičim svoj život kao i prije rata ali sve teže i teže. Sapinju me budalasta rješenja za državno uređenje jer koliko vidim BiH nikako da krene nabolje! Sapinje me miješanje u privatni život tačnije, duboko zadiranje u nečiju intimu i naslađivanje pikantnostima iz porodičnih života građana! Iskreno sam zabrinut položajem penzionera danas. Daj bože da ja svoju dočekam a ako i dočekam taman ću imati para da kupim sebi štrik i objesim se.

Zašto?

Pa samo budala može cijeli život voljeti ovu našu dragu BiH, ginuti za nju (borci), raditi marljivo dok se trutovi  slade i čekati pozne godine sa mizernom penzijom koja je van svakog poimanja ljudskog dostojanstva!

Zato sam i citirao dolje navedeni post da me kojim slučajem opet ne bi privodili u policijsku stanicu radi INFORMATIVNOG RAZGOVORA! Ovaj post je legalno napisan od profesionalnog novinara. Kad sam ga čitao ostao sam bez potrebe da ga na bilo koji način cenzurišem.

Dokaz više, meni samom, da nisam jedini koji isto misli o trenutnoj situaciji u ovoj lijepoj, našoj, ćilimom zastrtoj, Bosni i Hercegovini…

 

Prekid utakmice, igrači Hajduka i Zvezde sa sudijom Husrefom Muharemagićem na centru, suze i jecaji, a zatim spontano “Druže Tito mi ti se kunemo…” prepunog Poljuda. Ova slika ostala je u kolektivnom sjećanju “narodima i narodnostima, svim radnim ljudima i građanima” bivše SFRJ, kao trenutak kada je zvanično saopćeno da je u Ljubljani preminuo “najveći sin” – Josip Broz Tito. Bio je 4. maj 1980. godine.

O Titu i naročito vremenima kojima je on personifikacija priča se i danas, 30 godina od njegove smrti. Ta su vremena za većinu onih koji ih pamte, pa čak i onima koji o tome znaju samo iz priča svojih roditelja, sinonim za blagostanje, sreću, mir, rahatluk, red i zakon, radnička prava, socijalnu sigurnost…

Taj osjećaj spokojnog života u Titovim vremenima jedva da malo mogu pomutiti neumoljivi historijski fakti o represivnom, diktatorskom režimu, Golom otoku, Udbi, montiranim političkim suđenjima…

Zašto je to tako, zašto se, uprkos svim negativnim elementima njegovog režima, za Titovim vremenima toliko žali? Najjednostavniji odgovor obično je najbliže istini: Zbog onih koji su došli nakon Tita.

Bilo bi pogrešno idealizirati Titova vremena, jer su i on sam i funkcionerska svita oko njega znali za život na visokoj nozi. Pilo se, jelo se, putovalo se, pomalo kralo, pomalo lagalo, uživalo se, sve o državnom trošku. Za to ih se malo nije smjelo, a malo nije htjelo pitati, jer je i sam narod bio relativno zadovoljan. Socijalno, zdravstveno, redovna plaća, penzija, ljetovanje preko sindikata, sve od vlastitog rada.

Najzad jedna poštena kolumna u Dnevnom avazu!

Aferim!

Sjećate li se ratnih novčanih bonova?

Itekako se sjećam i dok sam živ neću ih zaboraviti! Šućur Allahu pa me pamet još dobro služi!

E, sad, 40 ovakvih je značilo kutija najgorih cigareta… (Vek, Niko i Drina zamotana u papir od OSLOBOĐENJE novina)!

Za dvije cigare sam mogao dobiti “ono u ono”!

Ko ne vjeruje…

Haj b000! A što bi vi meni vjerovali? Muško sam. Znam za koliko mi je nuđeno!

Kako je rat napredovao prvobitni bon od 10.000 dinara je devalvirao strahovito. Na slici vidite ručno pravljenu motalicu ali ovaj put sa novčanicom od 100.000 dinara (iako pre-tiskom na njoj piše broj 10) za koju si mogao kupiti samo jednu ili u najboljem slučaju, dvije cigarete. Ovdje je sve original “ratno” osim Samsona kojeg i dan danas kupujem u obližnjem shop-u!

Biznisom su se bavile izbjeglice iz podrinja koje smo velikodušno primili u osnovnu školu “Franjo Rezač” koju su sad vlastodršci prekrstili u “Kreka”!

Hmm. I mrtav Franjo im smetao. Eh, svašta!

Na što su se nama žalile izbjeglice

-slab smještaj,

-jednolična ishrana u zajedničkoj menzi,

-nedostatak dovoljnog broja sanitarnih čvorova i mogućnost obavljanja higijene,

-žal za rodnim krajem i tako to…

OK! Uvažavao sam njihove žalbe. Bili su u pravu!

Na što smo se mi žalili izbjeglicama

-na neurednost (kao da nisu muslimani kakvim su nam se predstavljali),

-spolne bolesti

-hajvansko ponašanje,

-po cijeli dan slušali Cecu Veličković (‘arkanOVCU’) i ostalu srbo-četničku muzičku ergelu a u međuvremenu posjećivali mesdžid,

-na neodlazak izbjeglih vojno sposobnih muškaraca na ratište a tražili od nas tuzlaka da im vratimo imanja, domove i njihovo dostojanstvo,

-na njihovo vozikanje automobilima kad je litar dizela koštao 40 DM (ondašnjih),

-na njihov šverc živežnim namirnicama kad smo mi (tuzlaci) bili gladni a oni osioni (nigdje brašna, soli a Tuzla grad soli, ulja kojeg smo mi dobivali oko 1 dl po domaćinstvu mjesečno a oni prodavali na litre i tome sl.),

-mrzili su nas bezrazložno umjesto da mi mrzimo njih, najgoru pogan što je ova Bosna iznjedrila! Biva, što i nama nisu kuće i zgrade spaljene, bolje bi ih razumjeli! Hmm…

Ima toga još da sad ne nabrajam. Otišao bih predaleko…

Izbjeglice nisu uvažile naša mišljenja i pritužbe!

Moji lični utisci i zamjerke spram izbjeglica

-neobrazovana rulja koja ne zna ni selam nazvati kako treba,

-neškolovanost (sav jad i čemer tamnog bosanskog vilajeta se stuštio u Tuzlu i naš kanton),

-glasno slušanje muzike (+ ekavica) od njihovih haračlija (srbo-četnika) kao u inat nama domicilnim,

-seks za dvije cigarete (da sam muslimanka ne bih se tako jeftino prodao),

-supruge šehida su se još za rata udavale za drugog (nisu još ni prežalile svog muža) a primale (i dan danas primaju) pomoć od države,

-dokopale se Švedske, Amerike, Njemačke i sad mi se smiješe sa naslovnica Facebook-a i drugih društvenih mreža i još mi kažu da sam budala i glup što i ja nisam za njima otišao tamo! A ko bi vam branio Bosnu i Hercegovinu onda?! Hmm…

Idemo dalje…

-njihova djeca (mnoga od njih djeca LETEĆIH HOLANĐANA) i ne pomišljaju na povratak jer se i nemaju na što vratiti… njihova je budućnost TRULI ZAPAD a on se kosi sa našom bosanskom (pa  i islamskom ako hoćete) tradicijom,

-sad me banuju (udaljuju) sa chat-mreža i community portala jer biva  ja sam, njihovoj patnji, najveća briga i brana povratku!

Jesam zaheban, a?

Rekoh ja sebi da neću više pisati duge postove jer njih niko neće da čita. Raja radije gleda slike.

E, pa, tabko* vas je i onda skonto a kamoli sad!

Gamad ostaje gamad. Iz dimija se ne može izaći. To vam je božiji usud! Neka vam je na sramotu što perete američka, švedska ili njemačka govna u WC-ima!

To je vaš krajnji domet i to me tješi! Nema od vas haira!

p.s.

Post u vječnoj doradi… (nisam još sve rekooo….)

Manet…

TABKO*

Danas protest žena Srebrenice

Predstavnice Udruženja “Žene Srebrenice” danas su se u Tuzli okupile u 12 sati na platou Pinge a potom  otišle do Gradske česme odnosno do Trga žrtava genocida Srebrenice, kako bi još jednom podsjetile na zločin u  Srebrenici.
Ovu simboličnu akciju, žene Srebrenice provode svakog 11. dana u mjesecu u znak sjećanja na 11. juli 1995. godine kada je u najkrvavijem genocidu, počinjenom nakon Drugog svjetskog rata, ubijeno više od 10.000 Srebreničana.
One pozivaju sve one koji žele podržati porodice srebreničkih žrtava u zahtjevima da genocid koji su počinile vojska i policija Republike Srpske pred očima čitavog svijeta ne bude zaboravljen a da porodice žrtava dođu do istine o sudbini njihovih najmilijih koji se još vode kao nestali te do pravde!

Aferim žene! Svaka vam čast…

21. decembar – Danas rudari u Bosni i Hercegovini obilježavaju svoj dan

Nekako ih se samo deklarativno sjetimo! Ovako uz njihov dan. Tih ljudi koji zarađuju hljeb sa sedam kora!

Sinoć bio vatromet u gradu. Kao i svake godine, uostalom. Teško da sam baš vidio rudare u prvim safovima na sinoćnjim TV-emisijama iz studija uživo, TV-dnevnicima ili sa svečanosti u BKC-u!

Uglavnom su se guzonje nabile naprijed da im opet gledamo iste, dušebrižne face!

Na ovaj dan, 1920. godine, ugašena je Husinska buna ali tek 89 godina poslije rudari slave bolje dane.

A i to je pitanje!

Hmm…

 

Iako ni danas nije lako i uslovi rada još uvijek nisu na nivou na kojem bi trebali biti, rudari se nadaju boljem sutra.

Rudari, uvijek vječiti optimisti. Svaka im čast. Iskrena čestitka od moje malenkosti!

Dan sjećanja na genocid

Beograd: Proglasite 11. juli Danom sjećanja na genocid!

Protest NVO na platou kod Predsjedništva Srbije…

11.05.2009. god.

Predstavnici više nevladinih organizacija protestovali su danas na platou kod Predsjedništva Srbije zahtijevajući da se 11. jul proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.

Oko tridesetak predstavnika organizacija nosilo je transparente na kojima je pisalo “11. jul – Dan sjećanja na genocid u Srebrenici. Proglasite!” i “Odgovornost!”.

Maja Pešić iz nevladine organzizacije “Žene u crnom” pročitala je novinarima pismo upućeno predsjedniku Srbije Borisu Tadiću u kome se podsjeća da je 15. januara ove godine Evropski parlament usvojio Rezoluciju o proglašenju 11. jula Danom sjećanja na genocid u Srebrenici, a da je “s obzirom na izraženu volju građana da Srbija bude dio EU to postala obaveza i naših vlasti”.

U pismu je navedeno i da se od predsjednika Tadića očekuje da podrži ovaj zahtjev!

Pešić je kazala da se protest održava već treći put a da će i u narednim mjesecima takođe biti organizovani skupovi svakog 11. dana u mjesecu.

 Objavio:  DNEVNI AVAZ

Sa: http://www.dnevniavaz.ba/dogadjaji/teme/beograd-proglasite-11-juli-danom-sjecanja-na-genocid

_________________________________________________________

(starija vijest)

Srebrenica za nas ima posebno mjesto!

Ambasador SAD-a u BiH odao poštu srebreničkim Bošnjacima nevino stradalim u genocidu…

23.04.2009. god.

Poslije posjete Memorijalnom centru, gdje je odao poštu nevino stradalim srebreničkim Bošnjacima u genocidu počinjenom nad njima jula 1995. godine, Charles English, ambasador SAD-a u BiH, vodio je danas u Potočarima jednosatni razgovor s majkama Srebrenice.

Predstavnice udruženja zamolile su ga da im pomogne u procesu traženja nestalih i identifikacija.

Jer po riječima Hatidže Mehmedović, predsjednice udruženja „Srebreničke majke“, majke Srebrenice svakodnevno umiru i mnoge neće moći dočekati da u Memorijalni centar ukopaju svoje najmilije.

Američki ambasador dao je punu podršku majkama Srebrenice naglasivši da je za američku vladu Srebrenica oduvijek bila od pune važnosti.

p.s.

Jao lafineeeee….