Arhive oznaka: razgovor

30 godina od smrti Tita a bolje nam nije…

Kako već rekoh u naslovu, bolje nam nije a turbo nacionalisti nam obećavaše kule i gradove,  jedenje zlatnim kašikama i još koješta.

Doduše,  ja se i nisam osvrtao na obećanja gore navedenih. Pičim svoj život kao i prije rata ali sve teže i teže. Sapinju me budalasta rješenja za državno uređenje jer koliko vidim BiH nikako da krene nabolje! Sapinje me miješanje u privatni život tačnije, duboko zadiranje u nečiju intimu i naslađivanje pikantnostima iz porodičnih života građana! Iskreno sam zabrinut položajem penzionera danas. Daj bože da ja svoju dočekam a ako i dočekam taman ću imati para da kupim sebi štrik i objesim se.

Zašto?

Pa samo budala može cijeli život voljeti ovu našu dragu BiH, ginuti za nju (borci), raditi marljivo dok se trutovi  slade i čekati pozne godine sa mizernom penzijom koja je van svakog poimanja ljudskog dostojanstva!

Zato sam i citirao dolje navedeni post da me kojim slučajem opet ne bi privodili u policijsku stanicu radi INFORMATIVNOG RAZGOVORA! Ovaj post je legalno napisan od profesionalnog novinara. Kad sam ga čitao ostao sam bez potrebe da ga na bilo koji način cenzurišem.

Dokaz više, meni samom, da nisam jedini koji isto misli o trenutnoj situaciji u ovoj lijepoj, našoj, ćilimom zastrtoj, Bosni i Hercegovini…

 

Prekid utakmice, igrači Hajduka i Zvezde sa sudijom Husrefom Muharemagićem na centru, suze i jecaji, a zatim spontano “Druže Tito mi ti se kunemo…” prepunog Poljuda. Ova slika ostala je u kolektivnom sjećanju “narodima i narodnostima, svim radnim ljudima i građanima” bivše SFRJ, kao trenutak kada je zvanično saopćeno da je u Ljubljani preminuo “najveći sin” – Josip Broz Tito. Bio je 4. maj 1980. godine.

O Titu i naročito vremenima kojima je on personifikacija priča se i danas, 30 godina od njegove smrti. Ta su vremena za većinu onih koji ih pamte, pa čak i onima koji o tome znaju samo iz priča svojih roditelja, sinonim za blagostanje, sreću, mir, rahatluk, red i zakon, radnička prava, socijalnu sigurnost…

Taj osjećaj spokojnog života u Titovim vremenima jedva da malo mogu pomutiti neumoljivi historijski fakti o represivnom, diktatorskom režimu, Golom otoku, Udbi, montiranim političkim suđenjima…

Zašto je to tako, zašto se, uprkos svim negativnim elementima njegovog režima, za Titovim vremenima toliko žali? Najjednostavniji odgovor obično je najbliže istini: Zbog onih koji su došli nakon Tita.

Bilo bi pogrešno idealizirati Titova vremena, jer su i on sam i funkcionerska svita oko njega znali za život na visokoj nozi. Pilo se, jelo se, putovalo se, pomalo kralo, pomalo lagalo, uživalo se, sve o državnom trošku. Za to ih se malo nije smjelo, a malo nije htjelo pitati, jer je i sam narod bio relativno zadovoljan. Socijalno, zdravstveno, redovna plaća, penzija, ljetovanje preko sindikata, sve od vlastitog rada.

Najzad jedna poštena kolumna u Dnevnom avazu!

Aferim!

Da se avion pun naših političara srušio, narod bi slavio!!!

Poljski narode, izražavam vam duboku sućut i saosjećanje zbog pogibije vašeg predsjednika i političke elite. Potpuno razumijem vašu bol, uvjeren da su poginuli političari radili za vašu dobrobit i da nisu letali avionima tamo-vamo kako bi trošili narodne pare zalud i bez ikakve koristi za narod.

Da se avion pun naših političara srušio, naš narod bi slavio. Tako vam je to. Nas su naši namučili i izmučili. Pošteno. Prvi su nas mučili njihovi, a kad su se naši izborili da nas njihovi puste, od tada su nas preuzeli naši. I to traje od našeg oslobađanja. Ima tako jedno petnaest godina. Evo imam prijatelja, koji je 1993. bio u logoru u Republici Srpskoj.

On kaže: 

“Tad su me uhvatili njihovi i maltretirali. Imali smo tri mala obroka. Neka bezveze čorba, malo supe rijetke, komad-dva hljeba. Ponekad bi nas prebili. Ponekad bi nekog od nas ubili.

A onda smo, 10-15 godina kasnije, pali u ruke našima. Joj šta nam rade. U logoru nismo morali ništa raditi, osim ponekad primiti degeneka malo. Kod ovih naših što nas uhvatiše radimo ko crnci, a sve što zaradimo moramo dati u trgovačke centre i za kamate i rate u bankama. Ništa nam ne ostane. Plata je tako mizerna da opet jedemo skoro istu hranu kao kad smo bili u logoru.

Kad su me pustili iz logora, mislio sam: sloboda. Vraga. Kakva sloboda? Ovo je ropstvo! Radiš za mizernu nadnicu, jedva da možeš platiti režije i pokriti rate za kredite koje smo uzimali vjerujući da će doći bolji dani pa ćemo lako vratiti. Vraga. Mi smo sad novi logoraši. Bilo da smo Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Sad više nema zajebancije. Sad su nas pofatali naši i zatočili u kazamate u kojem moraš plaćati najveće kamate u Evropi.”

p.s.

Reko Džiho! Ja se s njim složio! :mrgreen:

Baš me interesuje hoće li i njega UNUTARNJI ORGANI privoditi na informativni razgovor (počesto i batinanje, reda radi, tek toliko da se vidi ko je Bog u BiH) kao što su mene radi slobode govora!

Hmm…

Sjeme im se zatrlo!

Komentar mjeseca

Bez sumnje je to ova Intzko-va izjava koju djelomično citiram.

Strah, mržnja i inat već su opustošili društvo u BiH, uništavajući perspektivu mladim ljudima i dodatno opterećujući građane koji ionako nose prevelik teret – tvrdi međunarodni predstavnik u BiH Valentin Incko. Prema njegovim riječima, niski porivi i samointeresi još diktiraju način na koji se stvari rade a mnogi koji se pozivaju na te porive pronašli su formulu koja obezbjeđuje njihov vlastiti uspjeh ali koja proizvodi kriminal, korupciju, siromaštvo i nezaposlenost.”

Stvarno nemam šta više za dodati.

U dvije-tri rečenice pametan čovjek realno opisao situaciju u BiH a ja se ubih ovdje mjesecima (pa i godinama) pišući o bosanskoj buraniji koja me, kad se nađe “uvređena”  i “životno ugrožena” nekim mojim postom, pošalje “unutrašnjim organima” na “informativni razgovor” što mi se upravo dešavalo ovih dana!

Tješi me to što nisam jedini u citiranju,  jedini u masi demonstranata, jedini kao aktivista raznih udruženja i pokreta građana!

Šarolika je starosna i obrazovna struktura onih koji na društenim mrežama zagovaraju ostavku vlade. Nisam ni tu jedini!

Tješi me to što nisam sam!

Na INFORMATIVNE RAZGOVORE bi onda trebalo dovesti masu prijavljenih na birou za zapošljavanje, omladinu bez perspektive, masu radnika koji primaju ili ne minimalac, masu otpuštenih, podobar broj ratnih vojnih invalida koji još čekaju da im se riješe neki egzistencijalni problemi, šehidske majke i djecu, poštene i trpećive penzionere…

Preko 100.000 naših građana na “informativnim razgovorima” bilo bi stvarno previše!

Jak je glas naroda. Glas raje koji pokriva sve domaće i svjetske community portale!

Prosurfajte malo. Uvjerite se!

Protestima su se ovaj put pridružili i naši iz  dijaspore što je za svaku pohvalu! Do sad su se   nekako i suzdržavali u komentarisanju BiH zbilje ali kad skontaše da se nemaju gdje vratiti i skrasiti (u Bosni i Hercegovini) poslije krvavo zarađenih novaca sa TRULOG ZAPADA, osvjestiše se, najzad!

Pozdrav od @ team-a bosnarije.com.ba portala!

Vaš TABKO*