Arhive oznaka: zločin

Tuzla izdržala roktanje krmaka!

Najavljeno okupljanje na Brčanskoj Malti od strane Odbora za njegovanje oslobodilačkih ratova Vlade RS-a, završeno je.

Sve je prošlo bez ikakvih problema iako je prema izjavama koje su davali u Tuzli, ovo bio politički skup, a ne kako je najavljivano, sjećanje na žrtve.

Kolona autobusa iz Bijeljine stigla je u kišnu Tuzlu predvođena crnim limuzinama. Možete predpostaviti da su u njima bili oni kojima su puna usta njihovog naroda ali nisu baš bili raspoloženi da se miješaju s tim istim narodom u autobusima.

Policija MUP-a TK je izvanredno odradila posao obezbjeđenja ovog skupa!

O samom skupu bi se moglo pisati s punim uvažavanjem da nije bilo onih kojima je umjesto paljenja svijeća bilo važnije da se čuju njihove izjave i komentari. Čitaj roktanje!

U izjavama nema ništa novo!

Sve smo to do sada čuli ili pročitali ali kao tuzlacima koji pamte maj 1992. godine, nije nam bilo nimalo ugodno, u našoj Tuzli, u bivšoj Skojevskoj ulici, slušati priče o “zločinu nad nedužnim vojnicima”, “masakru”, “zločincima Bešlagiću i Jurišiću” …

Paljenje svijeća i odavanje počasti poginulim vojnicima nije provokacija ali sve što je izgovoreno jeste, na što je teško bilo ostati ravnodušnim.

Čak je i u vjerskom obredu “zločin nad nedužnim vojnicima i oficirima” napadno potenciran pa se pitam koje bi jače riječi od “zločin” i “masakr” koristili da se ne daj bože umjesto o naoružanoj vojnoj koloni radilo o nenaoružanim civilima, starcima, ženama, djeci.

Bitno je da tuzlaci nisu reagovali na provokacije.

Bitno je da nismo ispali krmci kao oni!

A tako bih  poštenski  “nalemao” pojedine!

Advertisements

Danas protest žena Srebrenice

Predstavnice Udruženja “Žene Srebrenice” danas su se u Tuzli okupile u 12 sati na platou Pinge a potom  otišle do Gradske česme odnosno do Trga žrtava genocida Srebrenice, kako bi još jednom podsjetile na zločin u  Srebrenici.
Ovu simboličnu akciju, žene Srebrenice provode svakog 11. dana u mjesecu u znak sjećanja na 11. juli 1995. godine kada je u najkrvavijem genocidu, počinjenom nakon Drugog svjetskog rata, ubijeno više od 10.000 Srebreničana.
One pozivaju sve one koji žele podržati porodice srebreničkih žrtava u zahtjevima da genocid koji su počinile vojska i policija Republike Srpske pred očima čitavog svijeta ne bude zaboravljen a da porodice žrtava dođu do istine o sudbini njihovih najmilijih koji se još vode kao nestali te do pravde!

Aferim žene! Svaka vam čast…

Kaznena prijava zbog izazivanja pandemije svinjske gripe!

‘Kaznena prijava protiv Baxtera AG, Baxter Internationala i Avir Green Hill Biotechnologyja zbog razvijanja, proizvodnje, raspačavanja i oslobađanja biološkog oružja za masovno uništenje u Austriji između prosinca 2008. i veljače 2009., s namjerom izazivanja globalne pandemije virusa ptičje gripe, te namjerom profitiranja od te pandemije’, stoji u početku teksta tužbe koju je austrijska novinarka Jane Burgermeister podnijela 8. travnja državnom tužiteljstvu u Beču. baxter

Svoje razloge, među kojima je i sumnja da su Baxter i Avir razvijali biokemijsko oružje u suradnji sa tzv. Illuminatima ili grupom Bilderberg, navela je na svom blogu. Jane Burgermeister je sada otišla korak dalje – upozoravajući kako je na pomolu najveći zločin u povijesti čovječanstva, odlučila je uložiti kaznenu prijavu američkom FBI-u protiv Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Ujedinjenih naroda i nekoliko visokih vladinih i farmaceutskih dužnosnika zaduženih za cjepiva, uz optužbe za planiranje masovnog ubojstva. Usto, novinarka će na američkim sudovima tražiti sudsku zabranu protiv obaveznog cijepljenja protiv svinjske gripe. BIOTERORIZAM POTIČE GRUPA AMERIČKIH BANKARA, WHO, UN I NATO Prema Burgermeister, bioterorizam promiče grupa američkih bankara koji kontroliraju Federalne rezerve, kao i WHO, UN i NATO. Grupa zavjerenika se također infiltrirala u vrh američke države. Grupa koju optužuje novinarka, kako bi ujedno prorijedili civilizaciju i naknadno zaradili od prodaje cjepiva, preko Baxtera i drugih kompanija, oslobodili su umjetno stvorene viruse – ptičju i svinjsku gripu te upotrijebili obavezno cijepljenje u nekim zemljama. Naravno, u svrhu suzbijanja pandemije. Njezina se nova tužba uvelike oslanja i na onu iz travnja. Tada je Burgermeister podastrla dokaze o tome da su laboratoriji Baxtera u Austriji namjerno oslobodili 72 kilograma aktivnog virusa ptičje gripe. Virus je navodno za 16 laboratorija u četiri zemlje isporučila Svjetska zdravstvena organizacija, a iako se kod opasnih tvari, posebno onih klasificiranih kao bio-oružja, primjenjuju primjerene metode osiguranja, ovaj put je taj postupak izostao. Oslobađanje tih virusa služi, tvrdi nadalje Burgermeier, WHO-u kako bi nakon što prođe dovoljno vremena uvela stanje pandemije te počela distribuirati cjepivo, u koje bi bile ubrizgane i razne smrtonosne bolesti te bi nastupilo prorjeđivanje svjetske populacije.

GLOBALNA ZAVJERA PROTIV ČOVJEČANSTVA

Novinarka tvrdi da još od 2008. američka vlada sustavno uvodi mjere namijenjene smanjivanju ustavnih sloboda građana kako bi, kad dođe vrijeme, mogli provesti obavezno cijepljenje. Tu naravno i mediji igraju ulogu, uvjeravajući ljude u ozbiljnost svinjske gripe te najavljujući cjepiva. Konačno, ono što grupa koja je pokrenula čitav vrtlog zavjere pokušava postići, prvenstveno u SAD-u, je kontrola nad cijelom Sjevernom Amerikom u svrhu nesmetanog iskorištavanja njezinih prirodnih resursa. Kasnije će se sličan ili isti proces odvijati, prema prognozama, u čitavom svijetu. Jesu li izjave nekih od optuženih mjesec dana nakon inicijative Bergermeier naznaka istinitosti njezinih tvrdnji? ‘Virus je sada nezaustavljiv. Svijet ulazi u rani stadij prve epidemije gripe u 21. vijeku. Ipak, ne očekujemo dramatičan i nagli skok u broju fatalnih zaraza’, izjavila je Margaret Chan, glavna direktorica WHO-a 11. lipnja 2009. Tom objavom, pišu svjetski mediji, WHO je dala farmaceutima zeleno svjetlo za pronalaženje vakcina. Štoviše, ‘svaka zemlja će morati cijepiti građane protiv svinjske gripe i morat će odabrati tko će sve, osim medicinskih sestara i doktora imati prioritet za cijepljenje’, rekla je Marie-Paule Kieny, direktorica Inicijative WHO-a za istraživanje cjepiva. ‘Vijeće Svjetske zdravstvene organizacije prepoznalo je da je pandemija virusa H1N1 nezaustavljiva te da se svim zemljama treba omogućiti pristup cjepivima’, zaključila je Kieny, a već sada je vlada Velike Britanije objavila kako će, zbog rastućeg broja zaraženih i umrlih od svinjske gripe, cijepiti sve svoje građane.

(BH Telecom)

Nisu stajali i gledali…

objavljeno: 07. 06. 2009. god.

Ljudi koji su u proteklom ratu, rizikujući vlastiti život, nesebično priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije, danas su u svijesti svoje etničke većine otpadnici od vlastitog naroda. Na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik…

piše: Gojko Berić

Ne spadam među one koji u diskursu o ratu koji je 90-ih godina vođen protiv Bosne i Hercegovine presudno značenje pridaju manipulaciji “zavedenom” gomilom – svako je u tom vremenu, a tako je bilo oduvijek, mogao da bira da li će stati na stranu dobra ili na stranu zla. Imajući u vidu brutalnost i razmjere počinjenih zločina, potvrđene i haškim presudama, očito je da se većina priključila kolektivnom pokolju, bilo da je u tome neposredno učestvovala ili samo podržavala zločine, šuteći pred masovnim likvidacijama civila, progonima i drugim zvjerstvima. Ovdje mi pada na um jedna misao italijanskog antifašiste i pisca, zatočenika Auschwitza, Prima Levija: “Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni što stoje i gledaju”. Nakon svega što je Levi preživio, šta je drugo mogao misliti o ljudima? Ipak, bilo je u proteklom ratu i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka koji su se usudili suprotstaviti zlu u vlastitom narodu. Ti su ljudi imali svoje moralno i duševno sjeme, drugačije od onog koje je pripadalo većini – spašavali su prijatelje, komšije, čak i neznance, koji su bili javno obilježeni kao “neprijatelji”, meta u koju se bez razmišljanja mora pucati, samo zato što su pripadali drugoj vjeri i naciji. Likove tih anonimnih, ali istinskih heroja, skrivene duboko u mraku etničke mržnje, prva je osvijetlila Svetlana Broz. Ona je u jeku rata tragala za njima po bosanskim gradovima i bespućima, i kazivanja o njihovoj dobroti objavila u knjizi „Dobri ljudi u vremenu zla”.

Nekoliko godina kasnije, javnost je doznala za mladog Trebinjca Srđana Aleksića, koji je u julu 1993. spasio svog prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića, od četničkih batinaša i svoj čin smjesta platio vlastitim životom. Umlatio ga je srpski ološ, izvršilac čuvene Karadžićeve prijetnje da će “svaki Srbin koji uzme u zaštitu komšiju Muslimana biti strijeljan”. U Mostaru je istu sudbinu doživio jedan Bošnjak, jer je pomagao komšije Srbe. Ubili su ga Bošnjaci, uz objašnjenje da je pomagao četnicima. Ukopan je u Liska parku bez igdje ikoga prisutnog, jer niko nije smio da mu dođe na sahranu.

Sociolog Džemal Sokolović, nekadašnji redovni profesor Sarajevskog univerziteta, koji posljednjih petnaest godina živi i radi u Norveškoj, više godina je radio na projektu “Istraživanje dobra u Bosni i izgledi za pomirenje”. Sokolović je uspio sakupiti preko 500 svjedočanstava o dobrim djelima koja su ljudi svih naroda i vjera u Bosni i Hercegovini učinili jedni drugima tokom posljednjeg rata. On je od tri takve priče napravio dokumentarni film „I bi svjetlost”, u kojem se pojavljuje i kao narator. Film je 11. maja prikazan u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Nisam ga gledao, a njegov sadržaj navodim na osnovu pisanja nekih beogradskih listova. Prva priča govori o veličanstvenom gestu jednog uglednog fočanskog Srbina. Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to dr. Sekul Stanić, pedijatar i upravnik bolnice u Foči, koji je i nakon svog antičkog čina nastavio da spašava život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti. Ubili su ga srpski vojnici godinu dana kasnije.

Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti će ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom. Hrvatica Kata Blažević živjela je u Buturović polju, sama, bez muža i djece. Bavila se i prevoženjem skele preko Neretve, bila je snažna i pomalo gruba osoba, ali je živjela sa svojim uvjerenjima. Kad je HVO okupirao taj kraj, Kata je spravljala i nosila hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Pri povlačenju, u julu 1993, hrvatski vojnici su je ubili. Imala je 54 godine, a njeno tijelo pronađeno je na pijaci u Buturović polju. Mnogi od onih koji su se u ratu znali ispriječiti pred okorjelim ubicama, u miru su se uplašili. Akteri treće priče, dvojica braće Bošnjaka, iz straha nisu htjeli stati pred kamere kako ne bi otkrili ni svoj, ni identitet svojih komšija. Ne pominje se čak ni mjesto u kome se priča desila. Ali ostalo je svjedočanstvo o ovoj dvojici ljudi koji su spašavali svoje komšije Srbe od pridošlih, osvetnički raspoloženih bošnjačkih ratnika.

Rat je davno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih koji su priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije nisu nimalo popularne ne samo unutar njihovih etničkih zajednica već ni u medijima. Oni su u svijesti većine otpadnici od vlastitog naroda, na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik. Znam da ovo zvuči naivno i da para uši mnogih licemjera koji na političkoj, vjerskoj i medijskoj pijaci prodaju svoju lagariju o multietničkoj Bosni i Hercegovini, a čine sve da takva Bosna ode niz vodu.

p.s.

Hvala Gojku Beriću na fantastičnom postu! Zato ga i citiram ovdje!