Arhive oznaka: rat

Vanzemaljci, poserem vam se na gospodstvo!

Rat bi’, rat proš'o.

Gledam a valjda i mene gleda stara raja i kao da nismo iz iste priče. Jedni drugima ko stranci dođemo.

Vanzemaljci su in!

Neki od nadobudnih stalno se igraju sa rečenicom: „Da hoće opet zaratit’, drukčije bi bilo!“

Vjerujem im.

Bilo bi drukčije. Znam, sigurno, gore za mene a bolje za njihove gujce. Nekima još nije dovoljno nagemanih para, tuđe imovine, rodbinskih i stranačkih privilegija a neki mi otvoreno prijete likvidacijom jer ko biva sad u demokratiji ne smiju!

Hmm….

E, sad ste trebali ja ikad. Sad je najlakše da me slomite. Sad navalite dok sam u kreditima i žirant drugima. Sad mi možete najviše štete nanijeti!

Ne čekajte drugog rata ovdje. A bit’ će ga! Možda brže u kabur zemlju odem pa vam ne pričinim i to zadovoljstvo jer ionako vam stalno zakrećem muda. Čas ulijevo, čas udesno!

Vazelina nikad više neg’ danas. Ne možeš ga nakupovat’ a i kad odem u apoteku, nešto me čudno gledaju tamo!

Vanzemaljci vladaju. Revanšisti, da ne kažem fašisti!

Tješi me jedino to što je na ovom dunjaluku sve ciklično. Svega bude, dođe i prođe. „Ničija nije do zore sjala!“ reče neko pametniji od mene a kakva su vremena došla i ja se više služim citatima nego da razmišljam svojim mozgom.

A i zašto bih?

Drugi misle za mene. Oni su plaho pametniji!

Pušio je i moj djed i pradjed. I obojica doživješe preko 100 godina života! I niko im nije branio. Nikome nije smetalo. Nije smjelo ni smetati. Ne daj bože! Još njihova slika visi na bocama mineralne vode sa tešanjskog kraja! Toj vodi se čak i Klinton radovao dok mu je Monika pušila. Toliko je bio potentan!

Pilo se nekad i pamtilo se pa se i danas prepričava. I mezetilo. Čak i naša Fazila opjevana a danas se niko ne sjeća ni radodajke iz obližnjeg kafića.

Hajd’ što se pilo al’ se znalo i zapjevati. Predanja i pjesme se širile s koljena na koljeno. Ako lažem a u laži su kratke noge, slobodno sijecite!  Dalje ne moram! Zar ne?

Dok smo se vikali sa druže, prijateljstva su nam trajala duže! I brakovi. Bili su svetinja. Posebno djeca. Onda je babo (i drenov prut) odgajao a ne ulica!

I onda se krvnički radilo. Težački. Radilo i sladilo a danas možeš umrijet’ od svog rada!

Nekad s ponosom a danas s grbom na leđima.

I još ovo zovu napretkom!

Hmm….

Praviš kuću ili kupiš sijeno zoveš na mobu! Danas je mnogo popularniji mobbing.

Sve što ti možeš a nećeš ili ne želiš da uradiš, urade za tebe drugi! Samo naredi. Niko ti ništa ne smije.

Danas se krije koliko imaš a nekad se ponosilo s tim. Smio si reći iz koje si familije što je bilo kao izvjesna preporuka a danas sve ide preko veze!

Oženiš se, udaš, useliš u novi stan ili kuću. Sad to kriješ! Znate ono – porijeklo imovine ih jebe!

Kriješ i kad si bolestan da te drugi ne bi onako hasta posjetili. Danas ljudi škrti od samih sebe. Za ne povjerovat’!

Na sebe žale.

I provodom (izleti, teferiči, posjete rodbini i prijateljima), i ponašanjem (posjete kulturnim događajima kao što su pozorište, kvalitetan film, muzički spektakl, koncert značajnih umjetnika), i osjećanjima (samozadovoljnost, flert, prevare,krađe,utaje).

Ima toga još. Mrsko mi nabrajati a i zabolješe me ovi moji chat-erski prstići!

Neko jednom provalio a možda je mislio i ozbiljno, da čovjek vrijedi onoliko kolika mu je dženaza (sprovod) bila!

Zic!

Sjetim se dirigovanih dženaza gdje sam išao po naredbi a ne po nahođenju!

A valja nam mrijet’! Svima. To me tješi!

Meni na dženazu nek’ ne dolaze hajvani! Vanzemaljci pogotovo. Dirigenti mi ne trebaju sa horom „Lažna suza“!
I ne dolazite mi po direktivi jer kako ste došli s tobožnjim pijetetom još brže ćete me zaboraviti kao što ste već zaboravili neke radne kolege!

Već ste zaboravili na Nerminu! Vi ste sa druge planete i nije u kaburu vaše dijete!

E, pa vanzemaljci moji, poserem vam se na gospodstvo vaše!

Nismo iz iste priče!

Odjebite!

Advertisements

Taboo teme

 
Prije polaska na put bi bilo korisno da se raspitate koje su teme potencijalno opasne i koga domaćini ne vole, kako ne biste doživjeli neprijatnosti u najobičnijem ćaskanju sa lokalnim stanovnicima.
 
Ima zemalja u kojima je razgovor o novcu potpuno uobičajena stvar. Međutim, u centralnoj Evropi, stvari su starinske, konzervativne. U Mađarskoj možete da razgovarate o bilo čemu ali novac je škakljiva tema. Javno iskazivanje bogatstva ovdje se smatra krajnje nevaspitanim i nekulturnim pa vam se može desiti da vas zbog toga izbace iz svakog ozbiljnog društva.

Razmetanje plaćanjem ‘tura’  i dobrim kolima takođe je oznaka da ste društveno nepoželjni. Ovde se cijeni skromnost i formalnost. Ako je nešto poželjno u restoranima, hotelima ili bircuzima u BiH, u Budimpešti, Pragu ili Ljubljani definitivno nije. I dok su nama u glavi ratovi za oslobođenje tokom 19. i 20. vijeka, petstotinjak  godina otomanske vladavine, ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, u ‘turskoj verziji’ turci su bili ti koji su nabijani na kolac.

Ako počnete da se prepirete sa domaćinima na ovu temu, nećete daleko dogurati. Zato upamtite da treba da govorite: “kardaš”, što znači prijatelj ili “komši” i da se smješkate  jer istorije nam nisu iste.

Također, ne treba da spominjete katoličanstvo u dijelu Glazgova gdje se vijore zastave Rendžersa, niti da spominjete engleze i Bekama u Republici Irskoj, dijelu Glazgova u kome navijaju za Seltik  ili ne daj bože, u katoličkom Belfastu. U Finskoj nije preporučljivo veličati šveđane i ruse a u Ukrajini i Bjelorusiji poljake.

Poljaci, osim onih koji igraju za reprezentaciju Njemačke, nisu mnogo radosni ako čuju hvalospjeve o Njemcima a na njihovoj listi omraženih visoko se kotiraju i rusi i ukrajinci.

Veličanje prošlogodišnjeg divnog provoda u Turskoj  ne donosi ekstra poene kod grčkih domaćina ali ni obrnuto.

Dakle, pročešljajte Internet ili knjige istorije  jer će vam biti sve mnogo jasnije. Iako vam, kao strancu, ne prijeti ništa više osim neprijatnosti, vodite računa da ne napravite neki skandal!

Lako se može pogriješiti! 

‘Skontajte’ se dobro jer niste došli da mijenjate lokalne običaje već da uživate!

Ne ‘ispravljajte krive Drine’!

Tu ste da bi  ‘udahnuli’  drugu ‘civilizaciju’.

Zajednička reportaža iz Zvornika, sa zvorničkog jezera i Diviča

 

Evo šta kažu znalci o jezeru. Ja sam po prirodi sumnjičav ali eto.

Moram slušati i tuđe baljezgarije…

citiram:

Zvorničko jezero je vještačka akumulacija nastala izgradnjom hidroelektrane ”Zvornik” na Drini 1955 godine.

Jezero je dugačko 25 km te zahvata površinu od 1300 hektara. Na najužem delu široko je 200 m a na najširem 3 km. Maksimalna izmjerena dubina jezera je 39 metara. Prosječna dubina iznosi 5-8 metara.

Jezero bogato ribom darovalo je mnoštvo trofejnih primjeraka: som 87 kg, štuka 18,5 kg, smuđ 13,7 kg, mladica 18 kg, šaran 26 kg, amur 29 kg, deverika 7 kg, klen 3,5 kg, bucov 7 kg i dr. (stari podaci)
Ovo su najveće ulovljene ribe u Zvorničkom jezeru. Po pričama ronilaca, ono u svojim zelenim njedrima krije i primjerke somova teže od 100 kg.

Svakog jula na Zvorničkom jezeru održava se sportsko-ribolovna manifestacija „Somovijada“. Jednako interesantan i uzbudljiv je i ribolov nizvodno od hidroelektrane “Zvornik” na rijeci Drini.

Zvorničko jezero pruža bezbroj mogućnosti za sport, rekreaciju, zabavu i uživanje!

Od ribolova i plivanja do kajakaških takmičenja te mnogih drugih sportova na vodi.

 

Evo sad realnosti!

 Nismo poranili. Ni Dinče ni ja. Oblačno vrijeme nije baš obećavalo. Kad smo vidjeli da baš neće biti tolika “salaukovina”, krenuli smo put Zvornika oko 10 h!

Bezbroj odrona usput, klizišta. Radnika koji to sve sređuju, radnika koji regulišu saobraćaj. Policije nigdje a trebalo bi je biti. Zato je bila prisutna po našem povratku, nadajući se da će naplatiti makar minimalnu kaznu za prebrzu vožnju. Držao sam se saobraćajnih propisa i znakova kao nikad do sad!

Sat i po u odlasku, nešto kraće u dolasku. Uzak put nam je bio nepoznanica.

Ulazak u Zvornik je blago rečeno, slika strave i užasa! Ovdje je vrijeme stalo od kako se završio rat.

Izlaskom iz Zvornika stanje na putu se bitno popravilo iako me duh ruine, osame, napuštenosti u onih par kilometara do Diviča, nikako nije napuštao!

Najzad, Divič…

Ljubazni domaćini su nas uputili gdje da se skrasimo ako želimo pecati. Meni baš i nije bilo do ribolova ali radi Dinčeta našli smo mjesto kraj zadnje topole na kraju asfalta.

Evo naše krajnje destinacije koju smo “pikirali” za neka, bolja, sunčanija vremena. Danas nam nije išlo. Promjena vodostaja, sunce i kiša su se neprestano izmjenjivali! Kula-grad se jedva vidi gore lijevo!

Prelijepo. Zar ne?

Dinčetu je nešto “trzalo” ali osim malenih klenića, totalni ribolovni fijasko.

Ulov je bio mršav. Ja se baš i nisam nasikirao. Došao sam u prirodu da “odmaram živce”!

Više manje ribolov.

Skupocjeni štapovi i sva moguća masa opreme, primame, mamaca… nije urodila plodom.

Doduše, jesmo i išli u nevakat!

Ja sam se smrzo ko ona stvarka ali sam uživao u ljepoti prirode.

Sam sam sebi obećao da ovdje moram doći još pokoji put u životu!

U početku nam je suncobran služio radi povremenih sunčanih perioda ali kad je vrag okrenuo na šalu, dobro nam je došao i kao kišobran. Vidite kišne lokve iza mene i mene pokrivenog dekom starijom od mene (na njoj piše da je proizvedena 1954 … JNA … Bok te mazo!)

Na odlasku, pokušali smo da snimimo Kula-grad ali nam to zbog nadolazećeg nevremena i nije baš uspjelo…

Usput, u Osmacima, Gornjoj Kalesiji i na skretanju prema Raincima, nekoliko sam puta zastajao ne bih li pazario bakreni kotlić ali se nismo sa lokalnim prodavačima mogli dogovoriti oko cijene!

Dinče je htjela da mi pokloni isti po ma kojoj cijeni ali ja se kao inadžija, nisam dao bez cjenkanja. Oni nisu prodali, ja nisam kupio. Ko ih hebe! 😀

Ko mi je sad kriv!

Ostao sam bez bakrenjaka do neke nove prilike!

Ionako je Dinče platila gorivo i hranu. Sramota me bilo da sad tražim i taj dodatni trošak od nje.

Ali zarekao sam se, napraviti ću bosanski lonac u po’ Republike šumske!

Živ ja bio pa vam to i slikom i riječju pokazao!

30 godina od smrti Tita a bolje nam nije…

Kako već rekoh u naslovu, bolje nam nije a turbo nacionalisti nam obećavaše kule i gradove,  jedenje zlatnim kašikama i još koješta.

Doduše,  ja se i nisam osvrtao na obećanja gore navedenih. Pičim svoj život kao i prije rata ali sve teže i teže. Sapinju me budalasta rješenja za državno uređenje jer koliko vidim BiH nikako da krene nabolje! Sapinje me miješanje u privatni život tačnije, duboko zadiranje u nečiju intimu i naslađivanje pikantnostima iz porodičnih života građana! Iskreno sam zabrinut položajem penzionera danas. Daj bože da ja svoju dočekam a ako i dočekam taman ću imati para da kupim sebi štrik i objesim se.

Zašto?

Pa samo budala može cijeli život voljeti ovu našu dragu BiH, ginuti za nju (borci), raditi marljivo dok se trutovi  slade i čekati pozne godine sa mizernom penzijom koja je van svakog poimanja ljudskog dostojanstva!

Zato sam i citirao dolje navedeni post da me kojim slučajem opet ne bi privodili u policijsku stanicu radi INFORMATIVNOG RAZGOVORA! Ovaj post je legalno napisan od profesionalnog novinara. Kad sam ga čitao ostao sam bez potrebe da ga na bilo koji način cenzurišem.

Dokaz više, meni samom, da nisam jedini koji isto misli o trenutnoj situaciji u ovoj lijepoj, našoj, ćilimom zastrtoj, Bosni i Hercegovini…

 

Prekid utakmice, igrači Hajduka i Zvezde sa sudijom Husrefom Muharemagićem na centru, suze i jecaji, a zatim spontano “Druže Tito mi ti se kunemo…” prepunog Poljuda. Ova slika ostala je u kolektivnom sjećanju “narodima i narodnostima, svim radnim ljudima i građanima” bivše SFRJ, kao trenutak kada je zvanično saopćeno da je u Ljubljani preminuo “najveći sin” – Josip Broz Tito. Bio je 4. maj 1980. godine.

O Titu i naročito vremenima kojima je on personifikacija priča se i danas, 30 godina od njegove smrti. Ta su vremena za većinu onih koji ih pamte, pa čak i onima koji o tome znaju samo iz priča svojih roditelja, sinonim za blagostanje, sreću, mir, rahatluk, red i zakon, radnička prava, socijalnu sigurnost…

Taj osjećaj spokojnog života u Titovim vremenima jedva da malo mogu pomutiti neumoljivi historijski fakti o represivnom, diktatorskom režimu, Golom otoku, Udbi, montiranim političkim suđenjima…

Zašto je to tako, zašto se, uprkos svim negativnim elementima njegovog režima, za Titovim vremenima toliko žali? Najjednostavniji odgovor obično je najbliže istini: Zbog onih koji su došli nakon Tita.

Bilo bi pogrešno idealizirati Titova vremena, jer su i on sam i funkcionerska svita oko njega znali za život na visokoj nozi. Pilo se, jelo se, putovalo se, pomalo kralo, pomalo lagalo, uživalo se, sve o državnom trošku. Za to ih se malo nije smjelo, a malo nije htjelo pitati, jer je i sam narod bio relativno zadovoljan. Socijalno, zdravstveno, redovna plaća, penzija, ljetovanje preko sindikata, sve od vlastitog rada.

Najzad jedna poštena kolumna u Dnevnom avazu!

Aferim!

Komemoracija i dženaza generalu Rasimu Deliću

Komandant Armije RBiH Rasim Delić sahranjen je na Šehidskom mezarju Kovači. Počast bivšem komandantu odalo je nekoliko hiljada građana, državnih zvaničnika i saboraca. Komemorativna sjednica u povodu smrti Rasima Delića, armijskog generala i ratnog načelnika Generalštaba Armije RBiH, održana je u Domu Oružanih snaga BiH u Sarajevu. U prisustvu članova porodice Delić, predstavnika civilnih struktura vlasti u BiH, vojnih zvaničnika, saboraca i prijatelja, od generala Rasima Delića oprostili su se predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, ministar odbrane BiH Selmo Cikotić, general Mustafa Polutak, te Izet Ganić i Muhamed Šadić.

Na tužnom skupu potcrtana je uloga čovjeka koji je sve ljudske, profesionalne i stručne kvalitete stavio u funkciju odbrane Bosne i Hercegovine i izgradnje bolje budućnosti za njene narode i građane. Otišao je samo dan nakon obilježavanja datuma osnivanja Armije RBiH, kazao je predsjedavajući Silajdžić, podsjećajući da su svima poznati uloga i doprinos generala Delića u borbi za slobodu Bosne i Hercegovine i u izgradnji Oružanih snaga BiH. Po njegovim riječima, general Delić bio je prisiljen nastaviti borbu i nakon okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu, ne samo za vlastitu nevinost nego i za pravdu a u vezi s tim i protiv pokušaja prekrajanja istorijskih činjenica. Silajdžić je ukazao na neophodnost čuvanja vrijednosti i tekovina za koje se borio general Delić, potcrtavajući obavezu živih da ne dozvole stavljanje jednakosti između agresora i žrtve.

Poruke sličnog sadržaja uputili su i ostali govornici, navodeći da se radi o čovjeku koji je djelovao ličnim primjerom, dostojanstvenom u svakoj pa i najtežoj situaciji, čovjeku koji je obilježio i svjedočio sudbonosno vrijeme borbe za opstanak BiH.

 

U povodu smrti generala Rasima Delića u Visokom je jutros održan komemorativni skup. O liku i djelu generala Delića govorili su njegovi saborci i sugrađani. U Domu Oružanih snaga BiH od 9 do 19 sati otvorena je i Knjiga žalosti.

General Armije RBiH i drugi ratni načelnik Generalštaba Armije RBiH Rasim Delić umro je 16. aprila u svom domu u Visokom. Rasim Delić rođen je 4. februara 1949. godine u Čeliću. Vojnu akademiju je upisao 1967. a završio 1971. godine. JNA je napustio 13. aprila 1992. u činu potpukovnika. Od 8. juna 1993. do kraja agresije komadant je Armije RBiH. Poslije agresije na BiH Delić je bio komadant Zajedničke komande Vojske FBiH. U penziju je otišao u septembru 2000. godine.

Sjećate li se ratnih novčanih bonova?

Itekako se sjećam i dok sam živ neću ih zaboraviti! Šućur Allahu pa me pamet još dobro služi!

E, sad, 40 ovakvih je značilo kutija najgorih cigareta… (Vek, Niko i Drina zamotana u papir od OSLOBOĐENJE novina)!

Za dvije cigare sam mogao dobiti “ono u ono”!

Ko ne vjeruje…

Haj b000! A što bi vi meni vjerovali? Muško sam. Znam za koliko mi je nuđeno!

Kako je rat napredovao prvobitni bon od 10.000 dinara je devalvirao strahovito. Na slici vidite ručno pravljenu motalicu ali ovaj put sa novčanicom od 100.000 dinara (iako pre-tiskom na njoj piše broj 10) za koju si mogao kupiti samo jednu ili u najboljem slučaju, dvije cigarete. Ovdje je sve original “ratno” osim Samsona kojeg i dan danas kupujem u obližnjem shop-u!

Biznisom su se bavile izbjeglice iz podrinja koje smo velikodušno primili u osnovnu školu “Franjo Rezač” koju su sad vlastodršci prekrstili u “Kreka”!

Hmm. I mrtav Franjo im smetao. Eh, svašta!

Na što su se nama žalile izbjeglice

-slab smještaj,

-jednolična ishrana u zajedničkoj menzi,

-nedostatak dovoljnog broja sanitarnih čvorova i mogućnost obavljanja higijene,

-žal za rodnim krajem i tako to…

OK! Uvažavao sam njihove žalbe. Bili su u pravu!

Na što smo se mi žalili izbjeglicama

-na neurednost (kao da nisu muslimani kakvim su nam se predstavljali),

-spolne bolesti

-hajvansko ponašanje,

-po cijeli dan slušali Cecu Veličković (‘arkanOVCU’) i ostalu srbo-četničku muzičku ergelu a u međuvremenu posjećivali mesdžid,

-na neodlazak izbjeglih vojno sposobnih muškaraca na ratište a tražili od nas tuzlaka da im vratimo imanja, domove i njihovo dostojanstvo,

-na njihovo vozikanje automobilima kad je litar dizela koštao 40 DM (ondašnjih),

-na njihov šverc živežnim namirnicama kad smo mi (tuzlaci) bili gladni a oni osioni (nigdje brašna, soli a Tuzla grad soli, ulja kojeg smo mi dobivali oko 1 dl po domaćinstvu mjesečno a oni prodavali na litre i tome sl.),

-mrzili su nas bezrazložno umjesto da mi mrzimo njih, najgoru pogan što je ova Bosna iznjedrila! Biva, što i nama nisu kuće i zgrade spaljene, bolje bi ih razumjeli! Hmm…

Ima toga još da sad ne nabrajam. Otišao bih predaleko…

Izbjeglice nisu uvažile naša mišljenja i pritužbe!

Moji lični utisci i zamjerke spram izbjeglica

-neobrazovana rulja koja ne zna ni selam nazvati kako treba,

-neškolovanost (sav jad i čemer tamnog bosanskog vilajeta se stuštio u Tuzlu i naš kanton),

-glasno slušanje muzike (+ ekavica) od njihovih haračlija (srbo-četnika) kao u inat nama domicilnim,

-seks za dvije cigarete (da sam muslimanka ne bih se tako jeftino prodao),

-supruge šehida su se još za rata udavale za drugog (nisu još ni prežalile svog muža) a primale (i dan danas primaju) pomoć od države,

-dokopale se Švedske, Amerike, Njemačke i sad mi se smiješe sa naslovnica Facebook-a i drugih društvenih mreža i još mi kažu da sam budala i glup što i ja nisam za njima otišao tamo! A ko bi vam branio Bosnu i Hercegovinu onda?! Hmm…

Idemo dalje…

-njihova djeca (mnoga od njih djeca LETEĆIH HOLANĐANA) i ne pomišljaju na povratak jer se i nemaju na što vratiti… njihova je budućnost TRULI ZAPAD a on se kosi sa našom bosanskom (pa  i islamskom ako hoćete) tradicijom,

-sad me banuju (udaljuju) sa chat-mreža i community portala jer biva  ja sam, njihovoj patnji, najveća briga i brana povratku!

Jesam zaheban, a?

Rekoh ja sebi da neću više pisati duge postove jer njih niko neće da čita. Raja radije gleda slike.

E, pa, tabko* vas je i onda skonto a kamoli sad!

Gamad ostaje gamad. Iz dimija se ne može izaći. To vam je božiji usud! Neka vam je na sramotu što perete američka, švedska ili njemačka govna u WC-ima!

To je vaš krajnji domet i to me tješi! Nema od vas haira!

p.s.

Post u vječnoj doradi… (nisam još sve rekooo….)

Manet…

TABKO*

Komentar mjeseca

Bez sumnje je to ova Intzko-va izjava koju djelomično citiram.

Strah, mržnja i inat već su opustošili društvo u BiH, uništavajući perspektivu mladim ljudima i dodatno opterećujući građane koji ionako nose prevelik teret – tvrdi međunarodni predstavnik u BiH Valentin Incko. Prema njegovim riječima, niski porivi i samointeresi još diktiraju način na koji se stvari rade a mnogi koji se pozivaju na te porive pronašli su formulu koja obezbjeđuje njihov vlastiti uspjeh ali koja proizvodi kriminal, korupciju, siromaštvo i nezaposlenost.”

Stvarno nemam šta više za dodati.

U dvije-tri rečenice pametan čovjek realno opisao situaciju u BiH a ja se ubih ovdje mjesecima (pa i godinama) pišući o bosanskoj buraniji koja me, kad se nađe “uvređena”  i “životno ugrožena” nekim mojim postom, pošalje “unutrašnjim organima” na “informativni razgovor” što mi se upravo dešavalo ovih dana!

Tješi me to što nisam jedini u citiranju,  jedini u masi demonstranata, jedini kao aktivista raznih udruženja i pokreta građana!

Šarolika je starosna i obrazovna struktura onih koji na društenim mrežama zagovaraju ostavku vlade. Nisam ni tu jedini!

Tješi me to što nisam sam!

Na INFORMATIVNE RAZGOVORE bi onda trebalo dovesti masu prijavljenih na birou za zapošljavanje, omladinu bez perspektive, masu radnika koji primaju ili ne minimalac, masu otpuštenih, podobar broj ratnih vojnih invalida koji još čekaju da im se riješe neki egzistencijalni problemi, šehidske majke i djecu, poštene i trpećive penzionere…

Preko 100.000 naših građana na “informativnim razgovorima” bilo bi stvarno previše!

Jak je glas naroda. Glas raje koji pokriva sve domaće i svjetske community portale!

Prosurfajte malo. Uvjerite se!

Protestima su se ovaj put pridružili i naši iz  dijaspore što je za svaku pohvalu! Do sad su se   nekako i suzdržavali u komentarisanju BiH zbilje ali kad skontaše da se nemaju gdje vratiti i skrasiti (u Bosni i Hercegovini) poslije krvavo zarađenih novaca sa TRULOG ZAPADA, osvjestiše se, najzad!

Pozdrav od @ team-a bosnarije.com.ba portala!

Vaš TABKO*