Arhive oznaka: škola

Vikend u Neumu

Panorama neumskog zaliva

Ja kad idem na more, ne idem da se pržim tamo. Idem što ga volim. Idem što sam živio tamo nekad. Idem radi raje koju poznajem tamo. Da besjedimo (ćakulamo), popijemo pokoju, zapjevamo i za pas zadijemo! 

Ja se ne hvalim odlaskom na more. 

Ja hvalim more, njegovu ljepotu i blagodeti! 

Ja za razliku od pojedinih, ne štedim cijele godine za more i/ili  ljetovanje. Ja ljetujem cijelu sezonu. 

Na BiH rijekama i jezerima.

Naravno. 

Bogat sam?
Ne, pobogu! Samo raspodjela budžeta!   😀

Gužvara na plaži, standardna slika ovih dana u Neumu

Ja prvu “krem boju”  pokupim još u martu ili aprilu mjesecu u ribolovu i družeći se s prirodom. 

Rijetko kad čujem od nekog bosanca ili hercegovca da je proveo recimo desetak dana na Boračkom jezeru! 

To je većini smijurija! Bitno se pohvaliti da si bio na moru!

Rijetko kad čujem da je neko poželio da upozna ljepote, naše, drage, Bosne nam i Hercegovine! 

A imalo bi se šta pogledati!

More je inn. More je cool i ostaće tako u glavama naših ljudi do daljnjeg.  Šarena laža za hvalisanje kad se vrate natrag u ovu našu učmalu svakidašnjicu!

Jebem vam more sa paštetom i onim krompirima, paradajzom, paprikama i domaćom šljivom u gepeku!

Ja na more idem 5-10 puta godišnje. Pa, makar,vikendom! 

Skupo?  😀 

Šta vas briga. Ljubav je ljubav. Ljubav prema moru, ljudima koji tamo žive i koje poznajem. Ljubav prema ljudima koji mi istinski požele dobrodošlicu i dočekaju me. 

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Na more ne idem da jedem paštetu. Jok!

Ne sjedim u luksuznim restoranima. 

Tačno. 

Sva sreća da ima još dobrih domaćina koji nisu dopustili da me uopšte  (hoteldžije i vlasnici restorana)  i pokušaju prevariti sa “morskim specijalitetima” i lošim vinom! 

A mene je teško prevariti. 

Nisam enolog (dobar poznavalac vina) ali dovoljno sam dugo živio na moru a i kad nisam živio, zalazio sam u birane podrume. 

Naučio sam šta je kvalitetno! 

 

 

 

Tačno ovoliko mi je para ostalo (od 100 KM) poslije posjete Neumu. A ponio sam preko 500 KM za svaki slučaj!

Računam tu i troškove goriva, usputnih ručavanja, odmaranja uz piće, kafu i sl.

Preostala lova poslije tulumarenja Neumom! 

Namjerno nisam naredao puno slika. One ionako sve govore! 

Zar ne? 

p.s.

Neki se vratili s mora. Pitam ih onako iskreno: “Koliko si rikno/la marona na moru?”

Svi lažu!

Svi vrte glavom i prave onu čudnu facu, meni tako dobro poznatu, facu koja bi najradije slagala da je prošla super, s malo troškova i veoma dobrim provodom. 

Ja sam kod pojedinih vidio samo izgorjelu kožu te onaj poznati osjećaj rezignacije. 

Osjećaj prevarenosti. Neispunjenih želja i maštanja. Znake umora a ne odmora i razbibrige!

” Ma znaš, kako je TABKO*, djeca hoće, sok, hoće pizzu, hoće sladoled!”

Da, daaaaa… itekako to znam….  😀 

Ja pravio krmad, ne insane! :mrgreen:  

Hmm…

Hoće djeca ali hoće i gujca nas starijih. I nama treba dnevno osvježenje ali i večernje opuštanje uz muziku, dobro lokalno vino i mirisne riblje specijalitete.

Otići na more a ne konzumirati autohtono (od kulinarskih specijaliteta pa do kulturnih sadržaja), po meni je čisti promašaj.

Sjetim se mog rahmetli oca koji ni za živu glavu ne bi propustio da svojoj djeci ne pokaže neka poznata mjesta, izletišta, svetišta…

Kakvi su današnji roditelji svojoj djeci?

Hmm…

Ukratko, turbo-generacija. Instant. Kakvi roditelji takva i djeca danas. Ne čudim se više tome!

Na sramotu im što prođoše kroz kladanjsku opštinu a da makar u povratku nisu svrnuli negdje na janjetinu ili na srneću čorbu!

Muška voda. Ma daj! Djevojačka pećina?!

Ako se već nema vremena za obilazak Sarajeva (onako uz put jer to je ipak naš glavni grad a djeca bi ga trebala upoznati), velika je greška što se na putu prema moru nije malkice skrenulo prema Boračkom ili negdje zastalo uz Jablaničko.

Bilo gdje uz Neretvu ima toliko prekrasnih mjesta i za razgledanje i za (zavisi od dubine novčanika) pojesti ili popiti nešto!

Od vjernika mi je čudno što ne obiđoše makar djevojačku pećinu (gore spomenutu), Ajvatovicu ili svjetski poznato Međugorje!

Prozujati kraj Mostara a ne vidjeti barem dio njegovih znamenitosti. O Starom (novom mostu) da i ne govorim!

Obići vodopad Kravice. Ma šta će im to!

Još mi čudnije ako su išli preko Svitave zaobilazeći  hrvatsku granicu (izbjegavajući premetačinu gepeka od strane njihovih carinika) i da prođu pored Hutovog blata a da sami sebi (djeci obavezno) ne priušte zadovoljstvo vozikanja čamcem kroz ovu svjetki priznatu ekološku oazu! Stranci se satraše da ovu lokaciju nikako ne zaobiđu prilikom dolaska u BiH ali naše roditelje baš briga za znanje njihove djece (Hutovo blato se spominje u školskim udžbenicima kao raritetni ekološki i turistički pojam).

Ne pokazati djeci Stolac, Počitelj, tekiju na vrelu rijeke Bune prava je sramota!

Zaboravih Radimlju i stećke ili recimo kanjon Sutjeske onako uz put!

Hmm…

Djeca danas o tome pojma nemaju. Koga briga za to. Ne znaju ni svoj uži zavičaj kako treba!

A đačke i studentske ekskurzije su danas živa mora roditeljima pa je upitno da li će naši potomci ikad vidjeti sve gore navedeno!

Zar nije vrijeme da se zamislimo?

Ovi naši domaći muževi (puževi i papučari) kod kuće drže hanume-sarmice a na moru odjevene u tanke krpice!

Oh, kakvu bih šamarčinu raspalio nekima!

Vrhunac licemjerja, zar ne?

I kad mi neko kaže da ovo nisu BOSNARIJE!

Advertisements

Sjećate li se ratnih novčanih bonova?

Itekako se sjećam i dok sam živ neću ih zaboraviti! Šućur Allahu pa me pamet još dobro služi!

E, sad, 40 ovakvih je značilo kutija najgorih cigareta… (Vek, Niko i Drina zamotana u papir od OSLOBOĐENJE novina)!

Za dvije cigare sam mogao dobiti “ono u ono”!

Ko ne vjeruje…

Haj b000! A što bi vi meni vjerovali? Muško sam. Znam za koliko mi je nuđeno!

Kako je rat napredovao prvobitni bon od 10.000 dinara je devalvirao strahovito. Na slici vidite ručno pravljenu motalicu ali ovaj put sa novčanicom od 100.000 dinara (iako pre-tiskom na njoj piše broj 10) za koju si mogao kupiti samo jednu ili u najboljem slučaju, dvije cigarete. Ovdje je sve original “ratno” osim Samsona kojeg i dan danas kupujem u obližnjem shop-u!

Biznisom su se bavile izbjeglice iz podrinja koje smo velikodušno primili u osnovnu školu “Franjo Rezač” koju su sad vlastodršci prekrstili u “Kreka”!

Hmm. I mrtav Franjo im smetao. Eh, svašta!

Na što su se nama žalile izbjeglice

-slab smještaj,

-jednolična ishrana u zajedničkoj menzi,

-nedostatak dovoljnog broja sanitarnih čvorova i mogućnost obavljanja higijene,

-žal za rodnim krajem i tako to…

OK! Uvažavao sam njihove žalbe. Bili su u pravu!

Na što smo se mi žalili izbjeglicama

-na neurednost (kao da nisu muslimani kakvim su nam se predstavljali),

-spolne bolesti

-hajvansko ponašanje,

-po cijeli dan slušali Cecu Veličković (‘arkanOVCU’) i ostalu srbo-četničku muzičku ergelu a u međuvremenu posjećivali mesdžid,

-na neodlazak izbjeglih vojno sposobnih muškaraca na ratište a tražili od nas tuzlaka da im vratimo imanja, domove i njihovo dostojanstvo,

-na njihovo vozikanje automobilima kad je litar dizela koštao 40 DM (ondašnjih),

-na njihov šverc živežnim namirnicama kad smo mi (tuzlaci) bili gladni a oni osioni (nigdje brašna, soli a Tuzla grad soli, ulja kojeg smo mi dobivali oko 1 dl po domaćinstvu mjesečno a oni prodavali na litre i tome sl.),

-mrzili su nas bezrazložno umjesto da mi mrzimo njih, najgoru pogan što je ova Bosna iznjedrila! Biva, što i nama nisu kuće i zgrade spaljene, bolje bi ih razumjeli! Hmm…

Ima toga još da sad ne nabrajam. Otišao bih predaleko…

Izbjeglice nisu uvažile naša mišljenja i pritužbe!

Moji lični utisci i zamjerke spram izbjeglica

-neobrazovana rulja koja ne zna ni selam nazvati kako treba,

-neškolovanost (sav jad i čemer tamnog bosanskog vilajeta se stuštio u Tuzlu i naš kanton),

-glasno slušanje muzike (+ ekavica) od njihovih haračlija (srbo-četnika) kao u inat nama domicilnim,

-seks za dvije cigarete (da sam muslimanka ne bih se tako jeftino prodao),

-supruge šehida su se još za rata udavale za drugog (nisu još ni prežalile svog muža) a primale (i dan danas primaju) pomoć od države,

-dokopale se Švedske, Amerike, Njemačke i sad mi se smiješe sa naslovnica Facebook-a i drugih društvenih mreža i još mi kažu da sam budala i glup što i ja nisam za njima otišao tamo! A ko bi vam branio Bosnu i Hercegovinu onda?! Hmm…

Idemo dalje…

-njihova djeca (mnoga od njih djeca LETEĆIH HOLANĐANA) i ne pomišljaju na povratak jer se i nemaju na što vratiti… njihova je budućnost TRULI ZAPAD a on se kosi sa našom bosanskom (pa  i islamskom ako hoćete) tradicijom,

-sad me banuju (udaljuju) sa chat-mreža i community portala jer biva  ja sam, njihovoj patnji, najveća briga i brana povratku!

Jesam zaheban, a?

Rekoh ja sebi da neću više pisati duge postove jer njih niko neće da čita. Raja radije gleda slike.

E, pa, tabko* vas je i onda skonto a kamoli sad!

Gamad ostaje gamad. Iz dimija se ne može izaći. To vam je božiji usud! Neka vam je na sramotu što perete američka, švedska ili njemačka govna u WC-ima!

To je vaš krajnji domet i to me tješi! Nema od vas haira!

p.s.

Post u vječnoj doradi… (nisam još sve rekooo….)

Manet…

TABKO*

Američka histerija, pardon historija, istorija… Hajde de! Nebitno sad!

Dobih ovih dana jedan cirkularni mail. U njemu mnogo šaljivih dosjetki, komentara na aktuelnu svjetsku i domaću zbilju, zanimljivih sličica, anegdota, karikatura  pa riješih da s vama podijelim makar ovaj pravo dobar vic.

Smijanje je poželjno!  ((( 😀 )))

Prvi školski dan u jednoj američkoj školi.
Učiteljica predstavlja novog učenika Hakira Suzukija iz Japana.
Počinje sat i učiteljica kaže: “Sada ćemo vidjeti koliko poznajete američku historiju!

Ko je rekao: “Sloboda ili smrt.”?”
Odjednom tišina. Samo Suzuki digne ruku i kaže:
“Patrick Henry, 1775. godine, Philadelphija.”
“Vrlo dobro Suzuki”.
“A ko je rekao:  “Država je narod! I kao takva ne smije nikada umrijeti!”?”
Suzuki ustane:
“Abraham Lincoln, 1863. Washington.”
Nastavnica strogo pogleda razred pa reče:

“Stid vas bilo! Suzuki je Japanac pa poznaje američku historiju bolje od vas!”
Tihi glas iz kraja razreda:
“Jebite se posrani Japanci!”
“KO JE TO REKAO?!” Vikne nastavnica, na što Suzuki digne ruku i reče:
“General MacArthur, 1942. Guadalcanal i Lee Iacocca 1982. na skupštini dioničara Chryslera u Detroitu.”
Tišina u razredu, iz pozadine se čuje:
“Puši ku*ac!”
Učiteljica sva izvan sebe:
“Sad je kraj! Ko je to rekao?!”
Suzuki:
“Bill Clinton Monici Levinsky, Oval Office, 1997. godine, Washington.”
Drugi učenik se prodere:
“Suzuki je govno!”
Suzuki:
“Valentino Rossi, Rio de Janeiro, moto Grand-Prix, Brazil 2002”
Razred pada u histeriju a nastavnica u nesvijest, na vrata upada direktor škole:

“U pi*ku materinu, još nikad nisam vidio ovoliki haos!”
Suzuki:
“Valentin Inzko, visoki predstavnik, prilikom analize političke situacije u BIH pred preuzimanje mandata, 26 mart 2009!

((( :mrgreen: )))

Mobitel

Odmaknite mobitel 2,5 cm od glave…

Ni jedna studija do sada NIJE NEPOBITNO DOKAZALA VEZU između KORIŠTENJA MOBILNIH TELEFONA I RAKA  ALI…

Mobilni telefoni zrače!

S ovom ste činjenicom sigurno dobro upoznati. Razlog tome je vrlo jednostavan! Da ne zrače ne bi ni mogli raditi  jer se naši digitalizirani glasovi između mobitela i najbliže bazne stanice prenose radio valovima ili elektromagnetskim zračenjem.

Bez previše tehničkih termina, napomenimo da frekvencija rada mobitela spada u tzv. nejonizirajući dio EM spektra, što znači da ljudski organizam na takvo zračenje reagira samo zagrijavanjem.

Kraći radio valovi, od UV zraka (npr. rendgensko i gama zračenje) puno su opasniji po žive organizme jer izazivaju promjene na atomskom i molekularnom nivou.

Osim toga, izlazna snaga mobilnog telefona je tek par wati. Za ljudsko je zdravlje kudikamo opasnije snažnije zračenje dalekovoda, mikrovalnih pećnica, tv i radio odašiljača, baznih stanica, radarskih stanica itd.

Kontraargument je u ovome slučaju tipičan! Da, reći će protivnici nove tehnologije ali mobitel prislanjamo uz uho, za razliku od dalekovoda i mikrovalnih peći!

Eksperiment dug 20 godina

U posljednje smo vrijeme bombardirani raznim pričicama o štetnosti korištenja mobilnih telefona. Sigurno ste čuli pokoji savjet o štetnosti nošenja mobitela u džepu hlača, ili kuhanju (kokošjih!) jaja jednosatnim razgovorom?

Ako niste, vjerojatno ćete skoro čuti kako je “snaga stotinu mobitela” jednaka snazi ozloglašene mikrovalne pećnice ili rezidualnome zračenju tla u ukrajinskome Pripjatu.

Do sada nije uspješno provedena studija koja bi nepobitno dokazala vezu korištenja mobilnih telefona i raka  jer jednostavno nema dovoljno podataka. Najdalje su otišli Danci, koji su dvadeset godina pratili 420.000 korisnika, pri čemu nije zabilježena povećana stopa smrtnosti od malignih bolesti.

Malo je poznata činjenica da je ljudsko tijelo, radi prosječne visine čovjeka, pet puta više prijemljivo za zračenje televizijskih odašiljača i FM radio stanica nego za RF zračenje mobilne bazne stanice.

Kao konkretna mjera zračenja mobilnih telefona uveden je SAR (Specific apsorption rate, ili specifična stopa apsorpcije), izražen u watima po kilogramu težine. Imajući na umu da je u Europi gornja granica SAR-a 2,0 w/kg, mobiteli su neškodljivi, jer trenutno najzastarjeliji modeli ne zrače preko 1,9 W/kg.

Internet naprosto vrvi web stranicama sa SAR indeksima za sve postojeće modele. Ipak, i od takvih se zračenja možemo zaštititi na više načina. Prvi i najdjelotvorniji je samo načelo korištenja ALARA, “As Low as Reasonably Achievable”.

U prevodu – što je kraće moguće. Korištenje mobilnoga telefona shvatite kao nužno zlo a ne zabavu. Kako se ovoga pravila sigurno nećete pridržavati, čitajte dalje. Mobilni telefoni opasni su po mozak jer su naslonjeni na uho. OK – jednostavno ih udaljite od glave slušalicama ili modernom Bluetooth naušnicom.

Pri tome treba imati na umu da se i Bluetoothom ostvaruje radio veza od slušalice do mobitela. Iako se radi o puno manjoj izlaznoj snazi dometa tek desetak metara, zračenje je ipak prisutno. Puno je zdravije korištenje žičanih handsfree slušalica ali se onda morate pomiriti sa groznom činjenicom da nitko neće vidjeti koji “mobić” koristite dok vozite… 😀

U posebnu ezoteričnu skupinu spadaju čipovi, oklopi, štitnici, košuljice, magične trakice, phone guard, EM shield kutijice, elektro-grudnjaci i slične marketinške smicalice kojima se korisniku obećava zaštita od zračenja. Efikasnost takvih spravica je, blago rečeno, upitna. Od zračenja će vas spasiti koliko i Čang-Šlang čaj Džirlo djevojku od debljanja… 😀  a možda i neće.

Mobiteli nisu za djecu?!

Želite li jednostavnu i brzu zaštitu, tokom razgovora odmaknite slušalicu za dva i pol centimetra od glave. Time ćete smanjiti zračenje mozga na 1,5 % od onog nivoa koji biste primili da uobičajeno prilijepite mobitel na uho.

A još je besplatno! Ako ste u području slabe pokrivenosti signalom, pričekajte s pozivom i pronađite područje bolje pokrivenosti. Isto tako, radije telefonirajte bliže prozoru ili vani, nego u zatvorenim prostorima. I na kraju, ne dajte mobilne telefone djeci u ruke.

Oni jesu lijepi statusni simboli i zgodni alati za lociranje klinaca na igralištima, ali dječji je organizam triput podložniji svim vrstama radijacije od odrasloga. Počnu li djeca rano s korištenjem, čeka ih znatno duži vijek i izlaganje relativno novom i neistraženom fenomenu.

Tata, mama, kupite mi mobitel!

Trebaju li djeci mobilni telefoni? Kada su dovoljno “veliki” da dobiju mobitel na korištenje? Ta, i još mnoga druga pitanja muče vjerojatno sve roditelje. S jedne se strane mobilni telefon nudi kao praktički besplatno sredstvo nadzora najmlađih. Nešto o čemu su starije generacije mogle samo sanjati.

 Telefonska veza bilo gdje i bilo kad djeci ali i roditeljima daje dozu sigurnosti. U nevolji, najmlađi često umjesto nepoznatih osoba koriste mobitel. Osim toga, djeca se korištenjem tih malih multimedijalnih računala uče novim tehnologijama, slušaju muziku, dopisuju se, fotografiraju…

Druga strana medalje nije nimalo sjajna! Djeca su (osim samim zračenjem uređaja i često prekomjernim korištenjem) ugrožena sve prisutnijim mobilnim bullyingom ili su žrtve kradljivaca privučenih skupim i prestižnim (“čiji je bolji?”) gadgetima.

Udarci virtualni ali bolni

Zlostavljanje preko mobitela poprima upravo zastrašujuće razmjere. Djeca su često meta maltretiranja zastrašujućim porukama vršnjaka. Ono što se prije rješavalo “šakama” puno je perfidnije i bolnije a žrtva nije sigurna ni u vlastitoj kući (“od poruke ne možeš pobjeći”), dokle god je telefon uključen.

Djeca opremljena mobitelima sve su češće žrtve pedofila, koji se služe njima jednako kao i internetom. Moderni mobiteli, opremljeni kamerama i sposobni za brz prijenos podataka, često služe kako mamac za slanje lažnih fotografija.

Ovaj je simptom svjetskih razmjera prepoznat u Skandinaviji i Japanu, gdje su ultrabrze mobilne 3G komunikacije dio svakodnevice. Upravo u Japanu je zabilježen porast seksualnoga zlostavljanja najmlađih (gotovo 300%) a gotovo po pravilu počinitelj prvi korak sa žrtvom uspostavi mobitelom. Virtualno širenje digitalnih sadržaja čini problem ucjena i poniženja teško rješivim.

Nije neuobičajeno da se u srednjim školama tajno snimaju razgovori ali i razni ekscesi, sukobi, pa čak i spolni odnosi. Žrtve obično bivaju ucijenjene ili javno podvrgnute ruglu! Dovoljno je samo nekoliko trenutaka za upload i digitalni je zapis zauvijek dostupan “negdje na webu”!!!

Zvonjava na časovima nastave

Muku muče i fakultetlije iako varanje na ispitima nije strano ni predakademskoj dobi. Kamere visoke rezolucije na novim se mobitelima podrazumijevaju pa je sadržaj ispita lako slikati i poslati “na obradu” a rezultat se vraća preko SMS ili MMS poruke.

Drugi koriste male Bluetooth slušalice kako bi komunicirali s doušnicima izvan učionice. Na kraju, čak i kada ne “švercaju” zadatke, mobiteli na satu najčešće rade ono što najbolje znaju. Nesnosno zvone, što će potvrditi svaki nanervirani profesor. Imajući sve navedeno na umu, lako je shvatiti zašto postoji nacionalni koncenzus oko pitanja je li mobitelu mjesto u školi.

Kratko i jasno. Ne!

 Broj mladih korisnika mobilnih uređaja je u stalnome porastu. Po istraživanju Eurobarometra, 90 % tinejdžera, više od 70 % djece do 12 godina, te 23 % sedmogodišnjaka ima mobitel! Finska studija “Save The Children” pokazala je kako gotovo trećina maloljetnika smatra da im roditelji ne znaju ništa o njihovu korištenju mobitela, posebno kod prepaid usluge.

Tako su, uz pornografiju, bullying te grooming (upoznavanje starijih osoba s djecom preko mobitela), djeca izložena i ekonomskoj zloupotrebi jednostavnim “nabijanjem” računa putem multimedijalnih, njima prilagođenih usluga! Ko bi odolio najnovijim melodijama, slikama ili igrama za download?!

Na našem tržištu, nažalost, nisu dostupni posebni mobilni telefoni za najmlađe korisnike, kakvi su npr. britanski Teddyfone u obliku medvjedića, ili Firefly. Ovakvi uređaji dizajnom omogućuju “parental lock”, kontrolu roditelja nad biranjem i odgovaranjem na nepoznate brojeve.

Naša praksa je takva da djeca dobivaju mobilni telefon “na korištenje” već do četvrtoga razreda tj. u dobi od 9-12 godina. U pravilu im je zabranjeno nositi uređaj u školu a koliko najmlađi postaju opterećeni statusnim simbolom, govori izjava jednoga devetogodišnjaka, koji se majci požalio da mu se prijatelji rugaju jer “njegov mobitel jedini u razredu nema – Bluetooth”. :mrgreen:

Nakon cijelog niza ovisnosti (alkohol i droga prije svih) mlade generacije širom našeg planeta suočavaju se s još jednom, ovisnošću o – mobilnom telefoniranju.

 Povremeni slučajevi još uvijek nemaju obilježja pravde epidemije ali ih je svakim danom sve više.

Posljednji u nizu na koji je javnost bacila oko jest slučaj dvoje tinejdžera u Španiji koji su primljeni u kliniku za mentalne bolesti kako bi se riješili ovisnosti o svojim mobitelima.

Na bolnički tretman i razgovor s psihijatrima doveli su ih sami roditelji nakon što su posljednjih nekoliko sedmica zapazili “čudno ponašanje svoje djece”, prije svega nemogućnost izvršavanja svakodnevnih obaveza koje su bile pred njima.

Ni u kući, a ni u školi neimenovana djeca (u dobi od 12 i 13 godina) nisu imala želje ni za čim drugim osim za “druženjem” s mobitelom…

– Oboje djece imaju isti problem, njihov poremećaj u ponašanju u direktnoj je vezi s povezanošću s mobilnim uređajem…

(Biti će još o mobitelima kad se nađe vremena!)