Arhive oznaka: hvala

Nova 2011. godina! Pa šta?! Hajd’ čestitam!

I prošlih godina kao i ove raji sam striktno “napomenuo” da mi ne čestita Novu!

To je za mene samo prelaz iz dana u dan, iz datuma u datum! I tad i sad sam napominjao da mi čestitaju to kako sam “predurao” ovu 2010. godinu ali raja ko raja. Hajde de. Hvala!

Makar ovim kratkim postom da vam se odužim!

Kome?

Mojim vjernim čitaocima,  komentatorima, sljedbenicima, raji sa Facebook-a, članovima i simpatizerima udruženja građana “Eko-Sport” Šićki Brod – Tuzla kao i brojnim SPAM-erima koji nisu uspjeli u svojim namjerama!

Moj rezon: “Više spama-više sam čitan!”

Iako to brojke na blogu ne pokazuju (broj posjeta) raduje me što sam i pored cenzurisanih članaka (prepolovljenih sa oko  700 na  363 do sad) ostao u žiži vašeg interesovanja! Sa preko 5.000 tagova, 700 odobrenih komentara i brojnih spam-napada, uspio sam da sačuvam ovaj blog (intervencije Cerićevih i sličnih sljedbenika)!

Kako?

Pisao sam istinu! Prostim narodskim jezikom. Da me svako razumije. Mali  “novinar” čuči u meni. Piskaralo. Šta misle o meni novinari “po profesiji”, zabolje me, mal’ ne rekoh šta!

Pretenciozno od mene. Bože sačuvaj! Ovo je blog koji nije stranački opredjeljen, nema mentora… Pišem iz srca i duše. Ako pogrešno vidim svijet i dešavanja u ovom našem tamnom vilajetu, džabe vam kontriranje!

Pišite (pišajte i kakite uz put) svoj vlastiti blog! Ko će vas čitati? Nema straha! Velika je svjetska blog-zajednica!

Možda i ja naletim na vaš blog! Nikad se ne zna!

Hajd’ zdravo… do moje iduće litanije…

Vikend u Neumu

Panorama neumskog zaliva

Ja kad idem na more, ne idem da se pržim tamo. Idem što ga volim. Idem što sam živio tamo nekad. Idem radi raje koju poznajem tamo. Da besjedimo (ćakulamo), popijemo pokoju, zapjevamo i za pas zadijemo! 

Ja se ne hvalim odlaskom na more. 

Ja hvalim more, njegovu ljepotu i blagodeti! 

Ja za razliku od pojedinih, ne štedim cijele godine za more i/ili  ljetovanje. Ja ljetujem cijelu sezonu. 

Na BiH rijekama i jezerima.

Naravno. 

Bogat sam?
Ne, pobogu! Samo raspodjela budžeta!   😀

Gužvara na plaži, standardna slika ovih dana u Neumu

Ja prvu “krem boju”  pokupim još u martu ili aprilu mjesecu u ribolovu i družeći se s prirodom. 

Rijetko kad čujem od nekog bosanca ili hercegovca da je proveo recimo desetak dana na Boračkom jezeru! 

To je većini smijurija! Bitno se pohvaliti da si bio na moru!

Rijetko kad čujem da je neko poželio da upozna ljepote, naše, drage, Bosne nam i Hercegovine! 

A imalo bi se šta pogledati!

More je inn. More je cool i ostaće tako u glavama naših ljudi do daljnjeg.  Šarena laža za hvalisanje kad se vrate natrag u ovu našu učmalu svakidašnjicu!

Jebem vam more sa paštetom i onim krompirima, paradajzom, paprikama i domaćom šljivom u gepeku!

Ja na more idem 5-10 puta godišnje. Pa, makar,vikendom! 

Skupo?  😀 

Šta vas briga. Ljubav je ljubav. Ljubav prema moru, ljudima koji tamo žive i koje poznajem. Ljubav prema ljudima koji mi istinski požele dobrodošlicu i dočekaju me. 

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Na more ne idem da jedem paštetu. Jok!

Ne sjedim u luksuznim restoranima. 

Tačno. 

Sva sreća da ima još dobrih domaćina koji nisu dopustili da me uopšte  (hoteldžije i vlasnici restorana)  i pokušaju prevariti sa “morskim specijalitetima” i lošim vinom! 

A mene je teško prevariti. 

Nisam enolog (dobar poznavalac vina) ali dovoljno sam dugo živio na moru a i kad nisam živio, zalazio sam u birane podrume. 

Naučio sam šta je kvalitetno! 

 

 

 

Tačno ovoliko mi je para ostalo (od 100 KM) poslije posjete Neumu. A ponio sam preko 500 KM za svaki slučaj!

Računam tu i troškove goriva, usputnih ručavanja, odmaranja uz piće, kafu i sl.

Preostala lova poslije tulumarenja Neumom! 

Namjerno nisam naredao puno slika. One ionako sve govore! 

Zar ne? 

p.s.

Neki se vratili s mora. Pitam ih onako iskreno: “Koliko si rikno/la marona na moru?”

Svi lažu!

Svi vrte glavom i prave onu čudnu facu, meni tako dobro poznatu, facu koja bi najradije slagala da je prošla super, s malo troškova i veoma dobrim provodom. 

Ja sam kod pojedinih vidio samo izgorjelu kožu te onaj poznati osjećaj rezignacije. 

Osjećaj prevarenosti. Neispunjenih želja i maštanja. Znake umora a ne odmora i razbibrige!

” Ma znaš, kako je TABKO*, djeca hoće, sok, hoće pizzu, hoće sladoled!”

Da, daaaaa… itekako to znam….  😀 

Ja pravio krmad, ne insane! :mrgreen:  

Hmm…

Hoće djeca ali hoće i gujca nas starijih. I nama treba dnevno osvježenje ali i večernje opuštanje uz muziku, dobro lokalno vino i mirisne riblje specijalitete.

Otići na more a ne konzumirati autohtono (od kulinarskih specijaliteta pa do kulturnih sadržaja), po meni je čisti promašaj.

Sjetim se mog rahmetli oca koji ni za živu glavu ne bi propustio da svojoj djeci ne pokaže neka poznata mjesta, izletišta, svetišta…

Kakvi su današnji roditelji svojoj djeci?

Hmm…

Ukratko, turbo-generacija. Instant. Kakvi roditelji takva i djeca danas. Ne čudim se više tome!

Na sramotu im što prođoše kroz kladanjsku opštinu a da makar u povratku nisu svrnuli negdje na janjetinu ili na srneću čorbu!

Muška voda. Ma daj! Djevojačka pećina?!

Ako se već nema vremena za obilazak Sarajeva (onako uz put jer to je ipak naš glavni grad a djeca bi ga trebala upoznati), velika je greška što se na putu prema moru nije malkice skrenulo prema Boračkom ili negdje zastalo uz Jablaničko.

Bilo gdje uz Neretvu ima toliko prekrasnih mjesta i za razgledanje i za (zavisi od dubine novčanika) pojesti ili popiti nešto!

Od vjernika mi je čudno što ne obiđoše makar djevojačku pećinu (gore spomenutu), Ajvatovicu ili svjetski poznato Međugorje!

Prozujati kraj Mostara a ne vidjeti barem dio njegovih znamenitosti. O Starom (novom mostu) da i ne govorim!

Obići vodopad Kravice. Ma šta će im to!

Još mi čudnije ako su išli preko Svitave zaobilazeći  hrvatsku granicu (izbjegavajući premetačinu gepeka od strane njihovih carinika) i da prođu pored Hutovog blata a da sami sebi (djeci obavezno) ne priušte zadovoljstvo vozikanja čamcem kroz ovu svjetki priznatu ekološku oazu! Stranci se satraše da ovu lokaciju nikako ne zaobiđu prilikom dolaska u BiH ali naše roditelje baš briga za znanje njihove djece (Hutovo blato se spominje u školskim udžbenicima kao raritetni ekološki i turistički pojam).

Ne pokazati djeci Stolac, Počitelj, tekiju na vrelu rijeke Bune prava je sramota!

Zaboravih Radimlju i stećke ili recimo kanjon Sutjeske onako uz put!

Hmm…

Djeca danas o tome pojma nemaju. Koga briga za to. Ne znaju ni svoj uži zavičaj kako treba!

A đačke i studentske ekskurzije su danas živa mora roditeljima pa je upitno da li će naši potomci ikad vidjeti sve gore navedeno!

Zar nije vrijeme da se zamislimo?

Ovi naši domaći muževi (puževi i papučari) kod kuće drže hanume-sarmice a na moru odjevene u tanke krpice!

Oh, kakvu bih šamarčinu raspalio nekima!

Vrhunac licemjerja, zar ne?

I kad mi neko kaže da ovo nisu BOSNARIJE!

Čestitamo 1.mart – Dan nezavisnosti BiH!

Na preporuku Arbitražne Komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji prije 17. godina, 1. marta održan je referendum kada se 66 posto građana BiH izjasnilo da želi suverenu i nezavisnu BiH, čime se Bosna i Hercegovina svrstala među 190 nezavisnih država u svijetu.

Potom je Vijeće ministara Evropske unije, 06. aprila 1992. godine, u Briselu, donijelo odluku o međunarodnom priznanju Republike Bosne i Hercegovine.

Ekipa BOSNARIJA se koristi prilikom da vam čestita DAN NEZAVISNOSTI.

p.s.

Hvala vjernim čitaocima i našim dopisnicima iz svih regija drage nam Bosne i Hercegovine!

Odlaze lagano legende sevdaha – Omer Pobrić (1945-2010)

Nisam pisao nekoliko dana. Premor ili ova lagana viroza koja me prikovala u krevetu na nekoliko dana. Ko će ga sad znat’?! Osim toga imam često običaj da sačekam  da se prašina slegne pa da tek onda pokušam napisati koliko-toliko kvalitetan post.

Zašto spomenuh PRAŠINU? Medijsku prašinu. Pa mediji jedino znaju podići prašinu kad neko rikne, pardon, preseli na ahiret!

Neću uletjeti u zamku kao što sam prošle godine, negdje u maju, pisao o Safetu-Saji Isoviću, naširoko pišući njegovu biografiju i diskografska izdanja uz onaj mučni osjećaj da sam uvijek nešto bitno propustio!

To mi se ne smije ponoviti kod Omera Pobrića. Rahmet mu duši. Rođen sam poslije Safeta i Omera i šta god da bih sad napisao o njima, bilo bi krnje i blago rečeno bezobrazno jer toliko toga bi se imalo pisati o njima. Posebni blogovi ne bi bili dovoljni.

Rado bih se ovdje na blogu, zadovoljio (biografsko-istorijskim) kazivanjem moje majke ali i to bi bilo preopširno za ovaj jedan post. Osim toga, obećao sam sebi da više neću pisati dugačke postove. Nema svrhe. Raja ionako čita između redova. Ja nemam namjeru da dižem prašinu npr.  sa petparačkom viješću da je umro za volanom automobila.

Prije bih izričito naglasio da je Omer bio u u skoro “nemogućoj misiji”! I smrt ga je zatekla radno.  Na zadatku očuvanja tradicionalne bosanske sevdalinke.

Kazivanja moje majke (sačuvano na posebnom CD-u) sa sjetom bi vas odvela u neko davno vrijeme sa svim detaljima o nekadašnjem ašikovanju, sevdisanju, nesretnim ljubavima, ženidbama, udajama, narodnim sijelima, veseljima, teferičima… A tu je negdje uvijek bio i Omer!

A tad se uvijek slušala narodna, izvorna pjesma, sevdalinka. Bilo je to post ratno vrijeme sa dosta ruskih romansi, njemačkih valcera, mađarskih virtuoznih melodija te očiglednog srbijanskog uticaja zbog same geografske i kulturološke  povezanosti sa ondašnjom jugoslovenskom republikom.

Šta nas to veže? Mene, moju majku i oca mi. Znamenite kulturne radnike npr. glumce, filmske radnike ali i muzičare poput legende Omera Pobrića?
Tešanj. Naš rodni grad!

Grad muzike pa i sevdaha, grad prvih pozorišnih predstava, grad filma! Hollywood u malom!

Iako se pred sam kraj svog  plodonosnog života skrasio na drugom mjestu (Visoko) nikad nije zaboravio svoj rodni Tešanj.

To je dobro kod nas tešnjaka. Kud god hodimo, njemu se kad tad vraćamo. Spominjemo ga i kad smo u dalekoj tuđini. Grad koji plijeni baš onakav kakav je. Grad starina (npr. tešanjska GRADINA), mitskih priča, grad znamenitih ljudi, grad legendi…

U amanet nam je ostavio Institut sevdaha. Veliko mu hvala na tom! Ja ću poživjeti još možda još koju godinu a da li će neko mlađi nastaviti u njegovoj životnoj misiji očuvanja sevdalinke, pitanje je!

Više o INSTITUTU SEVDAHA NA LINKU:  http://www.institutsevdaha.ba/

Iako sam se i ja kroz svoj životni vijek okušao u različitim muzičkim žanrovima, bosanska pjesma mi je i dan danas najmilija! S koljena na koljeno, preko rahmetli djedova i nena, pa preko roditelja, apsorbirao sam i ja značajnu dozu sevdaha. To sad s ponosom kažem iako je nekad bilo pomodno reći da si roker i ponašati se i živjeti u nekom imaginarnom svijetu van granica Bosna i Hercegovine ( recimo Amerika ili Engleska).

Odlaskom Omera Pobrića osjetio sam veliki gubitak. Mnogi će ga osjetiti tek u vremenima koja nadolaze. Uvijek u sjeni narodnih pjevača (npr. Safet, Zehra, Hanka i drugi da ih sad ne spominjem) ali sa jasno prepoznatljivim zvukom harmonike koju kao da je milovao virtuoznim prstima!

Rahmet mu duši i još jednom, veliko mu hvala!

Omere!

Pravo si nas  zadužio…

Sad je do nas!

Rezime za 2009. godinu

Moja blogerska kolegica je bila ažurnija sa slikovitim prikazom za 2009. godinu. Ja ću se zadovoljiti sa trenutnom prezentacijom. Nema ni uzlazne ni silazne tendencije posjeta mom blogu. Imam stabilne čitaoce, preko 150 dnevnih posjeta. Ne treba biti nezahvalan. Nisam ja vlasnik Facebook-a ili sličnih community zajednica! Obični sam blogeraš kao i vi, uostalom!

U svakom slučaju hvala mojim vjernim čitaocima jer bez njih ne bi ni postojao ovaj blog!

Vaš tabko*