Panorama neumskog zaliva
Ja kad idem na more, ne idem da se pržim tamo. Idem što ga volim. Idem što sam živio tamo nekad. Idem radi raje koju poznajem tamo. Da besjedimo (ćakulamo), popijemo pokoju, zapjevamo i za pas zadijemo!
Ja se ne hvalim odlaskom na more.
Ja hvalim more, njegovu ljepotu i blagodeti!
Ja za razliku od pojedinih, ne štedim cijele godine za more i/ili ljetovanje. Ja ljetujem cijelu sezonu.
Na BiH rijekama i jezerima.
Naravno.
Bogat sam?
Ne, pobogu! Samo raspodjela budžeta! 😀
Gužvara na plaži, standardna slika ovih dana u Neumu
Ja prvu “krem boju” pokupim još u martu ili aprilu mjesecu u ribolovu i družeći se s prirodom.
Rijetko kad čujem od nekog bosanca ili hercegovca da je proveo recimo desetak dana na Boračkom jezeru!
To je većini smijurija! Bitno se pohvaliti da si bio na moru!
Rijetko kad čujem da je neko poželio da upozna ljepote, naše, drage, Bosne nam i Hercegovine!
A imalo bi se šta pogledati!
More je inn. More je cool i ostaće tako u glavama naših ljudi do daljnjeg. Šarena laža za hvalisanje kad se vrate natrag u ovu našu učmalu svakidašnjicu!
Jebem vam more sa paštetom i onim krompirima, paradajzom, paprikama i domaćom šljivom u gepeku!
Ja na more idem 5-10 puta godišnje. Pa, makar,vikendom!
Skupo? 😀
Šta vas briga. Ljubav je ljubav. Ljubav prema moru, ljudima koji tamo žive i koje poznajem. Ljubav prema ljudima koji mi istinski požele dobrodošlicu i dočekaju me.
Lokalni delfin-ljubimac mještana
Na more ne idem da jedem paštetu. Jok!
Ne sjedim u luksuznim restoranima.
Tačno.
Sva sreća da ima još dobrih domaćina koji nisu dopustili da me uopšte (hoteldžije i vlasnici restorana) i pokušaju prevariti sa “morskim specijalitetima” i lošim vinom!
A mene je teško prevariti.
Nisam enolog (dobar poznavalac vina) ali dovoljno sam dugo živio na moru a i kad nisam živio, zalazio sam u birane podrume.
Naučio sam šta je kvalitetno!
Tačno ovoliko mi je para ostalo (od 100 KM) poslije posjete Neumu. A ponio sam preko 500 KM za svaki slučaj!
Računam tu i troškove goriva, usputnih ručavanja, odmaranja uz piće, kafu i sl.
Namjerno nisam naredao puno slika. One ionako sve govore!
Zar ne?
p.s.
Neki se vratili s mora. Pitam ih onako iskreno: “Koliko si rikno/la marona na moru?”
Svi lažu!
Svi vrte glavom i prave onu čudnu facu, meni tako dobro poznatu, facu koja bi najradije slagala da je prošla super, s malo troškova i veoma dobrim provodom.
Ja sam kod pojedinih vidio samo izgorjelu kožu te onaj poznati osjećaj rezignacije.
Osjećaj prevarenosti. Neispunjenih želja i maštanja. Znake umora a ne odmora i razbibrige!
” Ma znaš, kako je TABKO*, djeca hoće, sok, hoće pizzu, hoće sladoled!”
Da, daaaaa… itekako to znam…. 😀
Ja pravio krmad, ne insane! 
Hmm…
Hoće djeca ali hoće i gujca nas starijih. I nama treba dnevno osvježenje ali i večernje opuštanje uz muziku, dobro lokalno vino i mirisne riblje specijalitete.
Otići na more a ne konzumirati autohtono (od kulinarskih specijaliteta pa do kulturnih sadržaja), po meni je čisti promašaj.
Sjetim se mog rahmetli oca koji ni za živu glavu ne bi propustio da svojoj djeci ne pokaže neka poznata mjesta, izletišta, svetišta…
Kakvi su današnji roditelji svojoj djeci?
Hmm…
Ukratko, turbo-generacija. Instant. Kakvi roditelji takva i djeca danas. Ne čudim se više tome!
Na sramotu im što prođoše kroz kladanjsku opštinu a da makar u povratku nisu svrnuli negdje na janjetinu ili na srneću čorbu!
Muška voda. Ma daj! Djevojačka pećina?!
Ako se već nema vremena za obilazak Sarajeva (onako uz put jer to je ipak naš glavni grad a djeca bi ga trebala upoznati), velika je greška što se na putu prema moru nije malkice skrenulo prema Boračkom ili negdje zastalo uz Jablaničko.
Bilo gdje uz Neretvu ima toliko prekrasnih mjesta i za razgledanje i za (zavisi od dubine novčanika) pojesti ili popiti nešto!
Od vjernika mi je čudno što ne obiđoše makar djevojačku pećinu (gore spomenutu), Ajvatovicu ili svjetski poznato Međugorje!
Prozujati kraj Mostara a ne vidjeti barem dio njegovih znamenitosti. O Starom (novom mostu) da i ne govorim!
Obići vodopad Kravice. Ma šta će im to!
Još mi čudnije ako su išli preko Svitave zaobilazeći hrvatsku granicu (izbjegavajući premetačinu gepeka od strane njihovih carinika) i da prođu pored Hutovog blata a da sami sebi (djeci obavezno) ne priušte zadovoljstvo vozikanja čamcem kroz ovu svjetki priznatu ekološku oazu! Stranci se satraše da ovu lokaciju nikako ne zaobiđu prilikom dolaska u BiH ali naše roditelje baš briga za znanje njihove djece (Hutovo blato se spominje u školskim udžbenicima kao raritetni ekološki i turistički pojam).
Ne pokazati djeci Stolac, Počitelj, tekiju na vrelu rijeke Bune prava je sramota!
Zaboravih Radimlju i stećke ili recimo kanjon Sutjeske onako uz put!
Hmm…
Djeca danas o tome pojma nemaju. Koga briga za to. Ne znaju ni svoj uži zavičaj kako treba!
A đačke i studentske ekskurzije su danas živa mora roditeljima pa je upitno da li će naši potomci ikad vidjeti sve gore navedeno!
Zar nije vrijeme da se zamislimo? 
Ovi naši domaći muževi (puževi i papučari) kod kuće drže hanume-sarmice a na moru odjevene u tanke krpice!
Oh, kakvu bih šamarčinu raspalio nekima!
Vrhunac licemjerja, zar ne?
I kad mi neko kaže da ovo nisu BOSNARIJE! 
BOSNARIJE 