Arhive oznaka: tradicija

Karakteristično za bosansku tradiciju

Znate, nama je u tradiciji da s vremena na vrijeme istučemo ženu (biva, zna ona zbog čega!)…

Znate, nama je u tradiciji da s vremena na vrijeme popijemo rakijicu…

Znate, nama je u tradiciji da “priletimo” do kone dok joj je muž na poslu…

Znate, nama je u tradiciji da slušamo folk i razbijamo čaše golim rukama…

Znate, nama je u tradiciji da se sjekirama pobijemo oko komadića avlije…

Znate, nama je u tradiciji da parkiramo po trotoarima…

Znate, nama je u tradiciji da pišamo gdje stignemo…

Znate, nama je u tradiciji da mrzimo svakoga ko uspije u životu…

Znate, nama je u tradiciji da tračamo jedni druge…

Znate, nama je u tradiciji da pravimo kuće na klizištima…

Znate, nama je u tradiciji da pravimo kuće na pet spratova iako svi živimo u jednoj sobi zbog štednje energenata…

Znate, nama je u tradiciji da idemo u džamije/crkve samo da bi nas drugi tamo vidjeli…

Znate, nama je u tradiciji da pustimo glasnu muziku u autu da bi skrenuli pažnju na sebe…

E, sad, da ne bih ostao nedorečen, pisao sam i o dobrim manirima ovdje na BOSNARIJAMA! Znam ja sve to. Ko ne vjeruje nek’ se osvrne na moje ranije postove.

Samo se pitam, kako i kad se zagubilo ono npr. “priletiti” kad je neko u nevolji, pozvati prijatelje na ručak (maksuz u mjesecu Ramazanu a nezaobilazno za Bajram ili kad su neke slave u pitanju), pomoći nekome ko pravi kuću ili mora obaviti neophodne poljoprivredne radove (to se nekad zvalo “moba”  a ja danas više poznajem riječ “mobbing”), održavati rodbinske veze (danas se masa rođaka međusobno i ne poznaje), ustati starijoj osobi u autobusu, tramvaju i tome sl.

Sjetim se skorašnje čevljanske koride. Možeš zamisliti na šta je onaj Osmanagić spao kad je Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”  imala svoj štand za prikupljanje novca za nastavak istraživanja na visočkim piramidama.  😀

Sa jedne od bivših korida. Sumnjam da se ovo uklapa u našu tradiciju. Kobila (plesačica) je u areni. Njeno je da pleše… I, gle čuda! Narod se predivno zabavlja!  

Hm! :mrgreen:

Dno smo dostigli sa lemanjem na dženazi rahmetliji i psovanjem boga. Nedopustivo!

Poserem se na ovakvu našu tradiciju i na njene sljedbenike!

Ali, eto, i to su BOSNARIJE!  😀

Advertisements

Sjećate li se ratnih novčanih bonova?

Itekako se sjećam i dok sam živ neću ih zaboraviti! Šućur Allahu pa me pamet još dobro služi!

E, sad, 40 ovakvih je značilo kutija najgorih cigareta… (Vek, Niko i Drina zamotana u papir od OSLOBOĐENJE novina)!

Za dvije cigare sam mogao dobiti “ono u ono”!

Ko ne vjeruje…

Haj b000! A što bi vi meni vjerovali? Muško sam. Znam za koliko mi je nuđeno!

Kako je rat napredovao prvobitni bon od 10.000 dinara je devalvirao strahovito. Na slici vidite ručno pravljenu motalicu ali ovaj put sa novčanicom od 100.000 dinara (iako pre-tiskom na njoj piše broj 10) za koju si mogao kupiti samo jednu ili u najboljem slučaju, dvije cigarete. Ovdje je sve original “ratno” osim Samsona kojeg i dan danas kupujem u obližnjem shop-u!

Biznisom su se bavile izbjeglice iz podrinja koje smo velikodušno primili u osnovnu školu “Franjo Rezač” koju su sad vlastodršci prekrstili u “Kreka”!

Hmm. I mrtav Franjo im smetao. Eh, svašta!

Na što su se nama žalile izbjeglice

-slab smještaj,

-jednolična ishrana u zajedničkoj menzi,

-nedostatak dovoljnog broja sanitarnih čvorova i mogućnost obavljanja higijene,

-žal za rodnim krajem i tako to…

OK! Uvažavao sam njihove žalbe. Bili su u pravu!

Na što smo se mi žalili izbjeglicama

-na neurednost (kao da nisu muslimani kakvim su nam se predstavljali),

-spolne bolesti

-hajvansko ponašanje,

-po cijeli dan slušali Cecu Veličković (‘arkanOVCU’) i ostalu srbo-četničku muzičku ergelu a u međuvremenu posjećivali mesdžid,

-na neodlazak izbjeglih vojno sposobnih muškaraca na ratište a tražili od nas tuzlaka da im vratimo imanja, domove i njihovo dostojanstvo,

-na njihovo vozikanje automobilima kad je litar dizela koštao 40 DM (ondašnjih),

-na njihov šverc živežnim namirnicama kad smo mi (tuzlaci) bili gladni a oni osioni (nigdje brašna, soli a Tuzla grad soli, ulja kojeg smo mi dobivali oko 1 dl po domaćinstvu mjesečno a oni prodavali na litre i tome sl.),

-mrzili su nas bezrazložno umjesto da mi mrzimo njih, najgoru pogan što je ova Bosna iznjedrila! Biva, što i nama nisu kuće i zgrade spaljene, bolje bi ih razumjeli! Hmm…

Ima toga još da sad ne nabrajam. Otišao bih predaleko…

Izbjeglice nisu uvažile naša mišljenja i pritužbe!

Moji lični utisci i zamjerke spram izbjeglica

-neobrazovana rulja koja ne zna ni selam nazvati kako treba,

-neškolovanost (sav jad i čemer tamnog bosanskog vilajeta se stuštio u Tuzlu i naš kanton),

-glasno slušanje muzike (+ ekavica) od njihovih haračlija (srbo-četnika) kao u inat nama domicilnim,

-seks za dvije cigarete (da sam muslimanka ne bih se tako jeftino prodao),

-supruge šehida su se još za rata udavale za drugog (nisu još ni prežalile svog muža) a primale (i dan danas primaju) pomoć od države,

-dokopale se Švedske, Amerike, Njemačke i sad mi se smiješe sa naslovnica Facebook-a i drugih društvenih mreža i još mi kažu da sam budala i glup što i ja nisam za njima otišao tamo! A ko bi vam branio Bosnu i Hercegovinu onda?! Hmm…

Idemo dalje…

-njihova djeca (mnoga od njih djeca LETEĆIH HOLANĐANA) i ne pomišljaju na povratak jer se i nemaju na što vratiti… njihova je budućnost TRULI ZAPAD a on se kosi sa našom bosanskom (pa  i islamskom ako hoćete) tradicijom,

-sad me banuju (udaljuju) sa chat-mreža i community portala jer biva  ja sam, njihovoj patnji, najveća briga i brana povratku!

Jesam zaheban, a?

Rekoh ja sebi da neću više pisati duge postove jer njih niko neće da čita. Raja radije gleda slike.

E, pa, tabko* vas je i onda skonto a kamoli sad!

Gamad ostaje gamad. Iz dimija se ne može izaći. To vam je božiji usud! Neka vam je na sramotu što perete američka, švedska ili njemačka govna u WC-ima!

To je vaš krajnji domet i to me tješi! Nema od vas haira!

p.s.

Post u vječnoj doradi… (nisam još sve rekooo….)

Manet…

TABKO*

Iskrene čestitke damama povodom 8. marta, međunarodnog dana žena

Koristim se prilikom da posebno čestitam mojim radnim kolegicama s kojima dijelim dobro i zlo na radnom mjestu!

Razo, Nermina, Nusreta, Veramza, Mirsada, Aida, Amira, Irnela, Inela, Ramiza, Zelkida, Rašida, Hana, Vesna, Mensura, Sejdina, Nela i ostale kojih se ne sjetih u ovome trenutku!

Volim vas sve!

Mokara u obraz…

Onako prijateljski!

 

Kad već nemam para da vam danas kupim makar po jedan cvijetak!

 

 

 

 

Međunarodni dan žena, 8. mart, proglašen 1920. god. a službeno priznat u Ujedinjenim narodima 1977. godine, simbolizira dugu istoriju borbe za ženska prava, kao što su pravo glasa, pravo na legalizaciju pobačaja ili danas pravo na rad.

 

macak_i_cvijet
Prva inicijativa potekla je od američke Socijalističke stranke 1909. godine, a iduće godine na Međunarodnoj konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu, na poticaj Njemice Clare Zetkin izglasano je načelo proglašenja Međunarodnog dana žena, ali bez utvrđenog datuma.

U to vrijeme u industrijskim zemljama zaredali su zahtjevi protiv diskriminacije pri zapošljavanju i zahtjevi za pravo glasa ženama.

Dan žena prvi je put bio proslavljen 19. marta 1911. god.  u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj s više od milion žena koje su sudjelovale u manifestaciji.

Idućih godina taj dan se zaboravlja zbog rata i cijepanja radničkog pokreta, ali novi poticaj stiže iz Rusije gdje su 8. marta 1917. god. (23. februara po ruskome kalendaru) radnice u Sankt Petersburgu (tada Petrogradu, kasnije  Lenjingradu) protestovale tražeći kruha i povratak muškaraca s ratišta.

karanfil

Tim je danom zapravo počela februarska revolucija i Lenjin je 1921. uveo Dan žena u počast radnicama.

Tradicija 8. marta ostala je jaka u komunističkim zemljama pa u Kini i danas na taj dan žene rade pola radnog vremena.

Feministički pokret s početka 70-ih godina poseže za Danom žena kako bi na taj dan tražio jednakost političkih i socijalnih prava među spolovima.

Godine 1977. Ujedinjeni narodi proglasili su 8. mart “Međunarodnim danom za prava žena i za mir”. Od tada dan ima simbolično značenje, posebno u državama gdje se žene moraju boriti za osnovna prava a svuda gdje su žene žrtve nasilja ili nejednakosti.

Maksuz čestitke dugogodišnjim forumašicama i  blogerašicama Edini Mešković i Mayibosanskoj.

S poštovanjem

*TABKO*

Odlaze lagano legende sevdaha – Omer Pobrić (1945-2010)

Nisam pisao nekoliko dana. Premor ili ova lagana viroza koja me prikovala u krevetu na nekoliko dana. Ko će ga sad znat’?! Osim toga imam često običaj da sačekam  da se prašina slegne pa da tek onda pokušam napisati koliko-toliko kvalitetan post.

Zašto spomenuh PRAŠINU? Medijsku prašinu. Pa mediji jedino znaju podići prašinu kad neko rikne, pardon, preseli na ahiret!

Neću uletjeti u zamku kao što sam prošle godine, negdje u maju, pisao o Safetu-Saji Isoviću, naširoko pišući njegovu biografiju i diskografska izdanja uz onaj mučni osjećaj da sam uvijek nešto bitno propustio!

To mi se ne smije ponoviti kod Omera Pobrića. Rahmet mu duši. Rođen sam poslije Safeta i Omera i šta god da bih sad napisao o njima, bilo bi krnje i blago rečeno bezobrazno jer toliko toga bi se imalo pisati o njima. Posebni blogovi ne bi bili dovoljni.

Rado bih se ovdje na blogu, zadovoljio (biografsko-istorijskim) kazivanjem moje majke ali i to bi bilo preopširno za ovaj jedan post. Osim toga, obećao sam sebi da više neću pisati dugačke postove. Nema svrhe. Raja ionako čita između redova. Ja nemam namjeru da dižem prašinu npr.  sa petparačkom viješću da je umro za volanom automobila.

Prije bih izričito naglasio da je Omer bio u u skoro “nemogućoj misiji”! I smrt ga je zatekla radno.  Na zadatku očuvanja tradicionalne bosanske sevdalinke.

Kazivanja moje majke (sačuvano na posebnom CD-u) sa sjetom bi vas odvela u neko davno vrijeme sa svim detaljima o nekadašnjem ašikovanju, sevdisanju, nesretnim ljubavima, ženidbama, udajama, narodnim sijelima, veseljima, teferičima… A tu je negdje uvijek bio i Omer!

A tad se uvijek slušala narodna, izvorna pjesma, sevdalinka. Bilo je to post ratno vrijeme sa dosta ruskih romansi, njemačkih valcera, mađarskih virtuoznih melodija te očiglednog srbijanskog uticaja zbog same geografske i kulturološke  povezanosti sa ondašnjom jugoslovenskom republikom.

Šta nas to veže? Mene, moju majku i oca mi. Znamenite kulturne radnike npr. glumce, filmske radnike ali i muzičare poput legende Omera Pobrića?
Tešanj. Naš rodni grad!

Grad muzike pa i sevdaha, grad prvih pozorišnih predstava, grad filma! Hollywood u malom!

Iako se pred sam kraj svog  plodonosnog života skrasio na drugom mjestu (Visoko) nikad nije zaboravio svoj rodni Tešanj.

To je dobro kod nas tešnjaka. Kud god hodimo, njemu se kad tad vraćamo. Spominjemo ga i kad smo u dalekoj tuđini. Grad koji plijeni baš onakav kakav je. Grad starina (npr. tešanjska GRADINA), mitskih priča, grad znamenitih ljudi, grad legendi…

U amanet nam je ostavio Institut sevdaha. Veliko mu hvala na tom! Ja ću poživjeti još možda još koju godinu a da li će neko mlađi nastaviti u njegovoj životnoj misiji očuvanja sevdalinke, pitanje je!

Više o INSTITUTU SEVDAHA NA LINKU:  http://www.institutsevdaha.ba/

Iako sam se i ja kroz svoj životni vijek okušao u različitim muzičkim žanrovima, bosanska pjesma mi je i dan danas najmilija! S koljena na koljeno, preko rahmetli djedova i nena, pa preko roditelja, apsorbirao sam i ja značajnu dozu sevdaha. To sad s ponosom kažem iako je nekad bilo pomodno reći da si roker i ponašati se i živjeti u nekom imaginarnom svijetu van granica Bosna i Hercegovine ( recimo Amerika ili Engleska).

Odlaskom Omera Pobrića osjetio sam veliki gubitak. Mnogi će ga osjetiti tek u vremenima koja nadolaze. Uvijek u sjeni narodnih pjevača (npr. Safet, Zehra, Hanka i drugi da ih sad ne spominjem) ali sa jasno prepoznatljivim zvukom harmonike koju kao da je milovao virtuoznim prstima!

Rahmet mu duši i još jednom, veliko mu hvala!

Omere!

Pravo si nas  zadužio…

Sad je do nas!

Novo zemljište za vladiku Kačavendu?!

bijeljina-pet-jezera

Preneseno sa drugog portala!

Na sjednici Skupštine Zvorničko-tuzlanskoj eparhiji bez naknade će biti dato 30 dunuma na lokalitetu ‘Pet jezera'…

Na sljedećoj sjednici Skupštine općine Bijeljina odbornici će odlučivati o dodjeli oko 30.000 kvadratnih metara, odnosno 30 dunuma zemljišta na lokalitetu Pet jezera pored Bijeljine, Srpskom pravoslavnom manastiru Svetog Vasilija Ostroškog u Bijeljini, metohu manastira Svete Petke, koji se na tom lokalitetu već gradi.

Budući da se volji vladike Vasilija Kačavende nije uputno opirati, očekuje se da će odbornici ovo zemljište, koje je vlasništvo 1/1 općine Bijeljina, svojom odlukom prepustiti Zvorničko-tuzlanskoj eparhiji bez naknade.

Kako je obrazloženo u prijedlogu, osnov za donošenje ove odluke je član 16. Zakona o prometu nepokretnosti u RS donesenom 1994. godine, kojim je regulirano da društveno-pravno lice može poljoprivredno zemljište van kompleksa otuđivati iz društvene svojine u korist Srpske pravoslavne crkve (SPC), bez naknade, uz prethodno odobrenje Vlade RS.

Na spomenutom zemljištu predviđena je izgradnja doma za stare i iznemogle osobe, te dječijeg obdaništa, koji će biti pod nadzorom SPC.

Inače, do sada je općina Bijeljina, uz saglasnost Vlade RS, dodijelila Zvorničko-tuzlanskoj eparhiji i vladiki Vasiliju Kačavendi oko 600 dunuma zemljišta.

Omiljeno izletište

Inače, lokalitet ‘Pet jezera’ je omiljeno izletište Bijeljinaca kojim je gazdovalo Sportsko-ribolovno društvo “Riba” i na kojem se održava tradicionalna manifestacija “Zlatni kotlić Semberije”.

p.s.

Hvala, drugarima ribolovcima. Izgleda nas je “polikita” nadglasala! Fino smo se družili, riblja čorba vam je fantastična ali polikite su vam stvarno KITE! I ništa više od toga! I sajam (poljoprivredni) vam je bio dobar ali kako očekujete da vam opet dođemo? Kako? Kako da nas privolite a da nas ne zakoljete?

A gdje su prognani bošnjaci?

Slavite i darujete nekog (Kačavendu), ko je blagosivljao granate upućene na Tuzlu! Na tuzlansku KAPIJU! I taj isti, nedodirljivi, šeta se gradom.

Neka vas je sram! Nema vjere u vas. Pogan jedna!

Bajramska sofra

Bajrami su praznici mira i za bajramskom sofrom bajramuju i mire se oni koji su se zavadili iz bilo kojih razloga.

Muslimani često pozivaju i članove drugih vjerskih zajednica da ručaju i slave s njima, kako bi na taj način širili duh tolerancije.

Bajramska kuhinja ili Bajramska sofra, kako se još kaže u Bosni i Hercegovini, mora biti specijalna!bajramska_bamija

Domaćini postavljaju sto koristeći najbolji stolnjak, tanjire i pribor za jelo koje imaju u kući. Ručak je izuzetno obilan a negdje je u tradiciji da mora uključivati najomiljenije jelo svakog člana porodice.

Najčešća riječ koja se nalazi u imenima nacionalnih restorana – aščinica u Bosni i Hercegovini je, sofra.

U turskom jeziku, riječ sofra se koristi sa značenjem trpeze, stola za ručak (ručavanje)  a u bosanskom jeziku često ima prošireno značenje i na samo jelo pripremljeno i postavljeno bilo na sto ili na demirliju. burek_u_tepsiji

Mnogi su u svom djetinjstvu čuli riječi svojih starijih ukućana: “Ne diraj sofre, dolaze nam gosti”,  što znači: “Ne diraj jela koja su servirana za goste” ili “Bujrum, sofra je spremna”, što znači: “Izvolite, jelo je servirano!”

Bajramski ručak u Bosni i Hercegovini najčešće počinje supom ili čorbom, nakon čega slijedi neko varivo (sarma, bosanski lonac i slično),  zatim pite, pa pečeno meso sa povrćem te slatko.

Bosanska kuhinja mnogo toga duguje svojoj otomanskoj prošlosti, tako su jela na bajramskoj trpezi najčešće specijaliteti sa turskim uticajem. Domaćica kuće obično za glavno jelo napravi begovu čorbu, bosanski lonac (bosanski paprikaš od povrća i mesa, tradicionalno kuhan u zemljanoj posudi), hadžijski ćevap (teleći paprikaš), musaku (od faširanog mesa i krompira), različite dolme (punjeni crni luk i paprika) i sarmu (uvijeni listovi kiselog kupusa punjeni mesom i rižom). Na stolu su nezaobilazne i različite pite.

Slatkiši su vrlo bitan element bajramske trpeze – najčešće su teški, porijeklom turski i preliveni agdom. Za njihovu pripremu generalno je potrebno prilično kulinarsko iskustvo, a najčešće su to baklava, ružice, tufahije i halva.

Za Bajram se spremaju tzv. zijafeti (meniji) i naslovljeni su po imenima gradova (npr. Gradačački, Mostarski itd.). Ukoliko ste, na primjer, pozvani na sarajevski zijafet, budite sigurni da će vam se na stolu pojaviti specijaliteti kao što su čimbur, čorba, ćevap, bamija, sarma, pilav, burek, zeljanica, baklava, almasije, paluza i kadaif. Prema zapisima drevnih putopisaca koji su kroz historiju pohodili Bosnu i Hercegovinu, zijafeti su se obično sastojali od 12 do 24 jela (jemeka), a Fejzi-beg Kulenović bilježi 1899. godine da “pri svakoj svečanoj večeri ili ručku treba da bude 15 – 30 različitih jela”. U ta stara vremena, sarajevski, tuzlanski, banjalučki, mostarski i travnički restorani (musafirhane) obično su nudili svojim gostima dvadesetak različitih slatkih i slanih jela.

p.s.

U BiH se pite prave od mnogo čega a u nekim krajevima čak i od cvijeta bagrema!