Arhive oznaka: vozikanje

Vikend u Neumu

Panorama neumskog zaliva

Ja kad idem na more, ne idem da se pržim tamo. Idem što ga volim. Idem što sam živio tamo nekad. Idem radi raje koju poznajem tamo. Da besjedimo (ćakulamo), popijemo pokoju, zapjevamo i za pas zadijemo! 

Ja se ne hvalim odlaskom na more. 

Ja hvalim more, njegovu ljepotu i blagodeti! 

Ja za razliku od pojedinih, ne štedim cijele godine za more i/ili  ljetovanje. Ja ljetujem cijelu sezonu. 

Na BiH rijekama i jezerima.

Naravno. 

Bogat sam?
Ne, pobogu! Samo raspodjela budžeta!   😀

Gužvara na plaži, standardna slika ovih dana u Neumu

Ja prvu “krem boju”  pokupim još u martu ili aprilu mjesecu u ribolovu i družeći se s prirodom. 

Rijetko kad čujem od nekog bosanca ili hercegovca da je proveo recimo desetak dana na Boračkom jezeru! 

To je većini smijurija! Bitno se pohvaliti da si bio na moru!

Rijetko kad čujem da je neko poželio da upozna ljepote, naše, drage, Bosne nam i Hercegovine! 

A imalo bi se šta pogledati!

More je inn. More je cool i ostaće tako u glavama naših ljudi do daljnjeg.  Šarena laža za hvalisanje kad se vrate natrag u ovu našu učmalu svakidašnjicu!

Jebem vam more sa paštetom i onim krompirima, paradajzom, paprikama i domaćom šljivom u gepeku!

Ja na more idem 5-10 puta godišnje. Pa, makar,vikendom! 

Skupo?  😀 

Šta vas briga. Ljubav je ljubav. Ljubav prema moru, ljudima koji tamo žive i koje poznajem. Ljubav prema ljudima koji mi istinski požele dobrodošlicu i dočekaju me. 

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Na more ne idem da jedem paštetu. Jok!

Ne sjedim u luksuznim restoranima. 

Tačno. 

Sva sreća da ima još dobrih domaćina koji nisu dopustili da me uopšte  (hoteldžije i vlasnici restorana)  i pokušaju prevariti sa “morskim specijalitetima” i lošim vinom! 

A mene je teško prevariti. 

Nisam enolog (dobar poznavalac vina) ali dovoljno sam dugo živio na moru a i kad nisam živio, zalazio sam u birane podrume. 

Naučio sam šta je kvalitetno! 

 

 

 

Tačno ovoliko mi je para ostalo (od 100 KM) poslije posjete Neumu. A ponio sam preko 500 KM za svaki slučaj!

Računam tu i troškove goriva, usputnih ručavanja, odmaranja uz piće, kafu i sl.

Preostala lova poslije tulumarenja Neumom! 

Namjerno nisam naredao puno slika. One ionako sve govore! 

Zar ne? 

p.s.

Neki se vratili s mora. Pitam ih onako iskreno: “Koliko si rikno/la marona na moru?”

Svi lažu!

Svi vrte glavom i prave onu čudnu facu, meni tako dobro poznatu, facu koja bi najradije slagala da je prošla super, s malo troškova i veoma dobrim provodom. 

Ja sam kod pojedinih vidio samo izgorjelu kožu te onaj poznati osjećaj rezignacije. 

Osjećaj prevarenosti. Neispunjenih želja i maštanja. Znake umora a ne odmora i razbibrige!

” Ma znaš, kako je TABKO*, djeca hoće, sok, hoće pizzu, hoće sladoled!”

Da, daaaaa… itekako to znam….  😀 

Ja pravio krmad, ne insane! :mrgreen:  

Hmm…

Hoće djeca ali hoće i gujca nas starijih. I nama treba dnevno osvježenje ali i večernje opuštanje uz muziku, dobro lokalno vino i mirisne riblje specijalitete.

Otići na more a ne konzumirati autohtono (od kulinarskih specijaliteta pa do kulturnih sadržaja), po meni je čisti promašaj.

Sjetim se mog rahmetli oca koji ni za živu glavu ne bi propustio da svojoj djeci ne pokaže neka poznata mjesta, izletišta, svetišta…

Kakvi su današnji roditelji svojoj djeci?

Hmm…

Ukratko, turbo-generacija. Instant. Kakvi roditelji takva i djeca danas. Ne čudim se više tome!

Na sramotu im što prođoše kroz kladanjsku opštinu a da makar u povratku nisu svrnuli negdje na janjetinu ili na srneću čorbu!

Muška voda. Ma daj! Djevojačka pećina?!

Ako se već nema vremena za obilazak Sarajeva (onako uz put jer to je ipak naš glavni grad a djeca bi ga trebala upoznati), velika je greška što se na putu prema moru nije malkice skrenulo prema Boračkom ili negdje zastalo uz Jablaničko.

Bilo gdje uz Neretvu ima toliko prekrasnih mjesta i za razgledanje i za (zavisi od dubine novčanika) pojesti ili popiti nešto!

Od vjernika mi je čudno što ne obiđoše makar djevojačku pećinu (gore spomenutu), Ajvatovicu ili svjetski poznato Međugorje!

Prozujati kraj Mostara a ne vidjeti barem dio njegovih znamenitosti. O Starom (novom mostu) da i ne govorim!

Obići vodopad Kravice. Ma šta će im to!

Još mi čudnije ako su išli preko Svitave zaobilazeći  hrvatsku granicu (izbjegavajući premetačinu gepeka od strane njihovih carinika) i da prođu pored Hutovog blata a da sami sebi (djeci obavezno) ne priušte zadovoljstvo vozikanja čamcem kroz ovu svjetki priznatu ekološku oazu! Stranci se satraše da ovu lokaciju nikako ne zaobiđu prilikom dolaska u BiH ali naše roditelje baš briga za znanje njihove djece (Hutovo blato se spominje u školskim udžbenicima kao raritetni ekološki i turistički pojam).

Ne pokazati djeci Stolac, Počitelj, tekiju na vrelu rijeke Bune prava je sramota!

Zaboravih Radimlju i stećke ili recimo kanjon Sutjeske onako uz put!

Hmm…

Djeca danas o tome pojma nemaju. Koga briga za to. Ne znaju ni svoj uži zavičaj kako treba!

A đačke i studentske ekskurzije su danas živa mora roditeljima pa je upitno da li će naši potomci ikad vidjeti sve gore navedeno!

Zar nije vrijeme da se zamislimo?

Ovi naši domaći muževi (puževi i papučari) kod kuće drže hanume-sarmice a na moru odjevene u tanke krpice!

Oh, kakvu bih šamarčinu raspalio nekima!

Vrhunac licemjerja, zar ne?

I kad mi neko kaže da ovo nisu BOSNARIJE!

Advertisements

Sjećate li se ratnih novčanih bonova?

Itekako se sjećam i dok sam živ neću ih zaboraviti! Šućur Allahu pa me pamet još dobro služi!

E, sad, 40 ovakvih je značilo kutija najgorih cigareta… (Vek, Niko i Drina zamotana u papir od OSLOBOĐENJE novina)!

Za dvije cigare sam mogao dobiti “ono u ono”!

Ko ne vjeruje…

Haj b000! A što bi vi meni vjerovali? Muško sam. Znam za koliko mi je nuđeno!

Kako je rat napredovao prvobitni bon od 10.000 dinara je devalvirao strahovito. Na slici vidite ručno pravljenu motalicu ali ovaj put sa novčanicom od 100.000 dinara (iako pre-tiskom na njoj piše broj 10) za koju si mogao kupiti samo jednu ili u najboljem slučaju, dvije cigarete. Ovdje je sve original “ratno” osim Samsona kojeg i dan danas kupujem u obližnjem shop-u!

Biznisom su se bavile izbjeglice iz podrinja koje smo velikodušno primili u osnovnu školu “Franjo Rezač” koju su sad vlastodršci prekrstili u “Kreka”!

Hmm. I mrtav Franjo im smetao. Eh, svašta!

Na što su se nama žalile izbjeglice

-slab smještaj,

-jednolična ishrana u zajedničkoj menzi,

-nedostatak dovoljnog broja sanitarnih čvorova i mogućnost obavljanja higijene,

-žal za rodnim krajem i tako to…

OK! Uvažavao sam njihove žalbe. Bili su u pravu!

Na što smo se mi žalili izbjeglicama

-na neurednost (kao da nisu muslimani kakvim su nam se predstavljali),

-spolne bolesti

-hajvansko ponašanje,

-po cijeli dan slušali Cecu Veličković (‘arkanOVCU’) i ostalu srbo-četničku muzičku ergelu a u međuvremenu posjećivali mesdžid,

-na neodlazak izbjeglih vojno sposobnih muškaraca na ratište a tražili od nas tuzlaka da im vratimo imanja, domove i njihovo dostojanstvo,

-na njihovo vozikanje automobilima kad je litar dizela koštao 40 DM (ondašnjih),

-na njihov šverc živežnim namirnicama kad smo mi (tuzlaci) bili gladni a oni osioni (nigdje brašna, soli a Tuzla grad soli, ulja kojeg smo mi dobivali oko 1 dl po domaćinstvu mjesečno a oni prodavali na litre i tome sl.),

-mrzili su nas bezrazložno umjesto da mi mrzimo njih, najgoru pogan što je ova Bosna iznjedrila! Biva, što i nama nisu kuće i zgrade spaljene, bolje bi ih razumjeli! Hmm…

Ima toga još da sad ne nabrajam. Otišao bih predaleko…

Izbjeglice nisu uvažile naša mišljenja i pritužbe!

Moji lični utisci i zamjerke spram izbjeglica

-neobrazovana rulja koja ne zna ni selam nazvati kako treba,

-neškolovanost (sav jad i čemer tamnog bosanskog vilajeta se stuštio u Tuzlu i naš kanton),

-glasno slušanje muzike (+ ekavica) od njihovih haračlija (srbo-četnika) kao u inat nama domicilnim,

-seks za dvije cigarete (da sam muslimanka ne bih se tako jeftino prodao),

-supruge šehida su se još za rata udavale za drugog (nisu još ni prežalile svog muža) a primale (i dan danas primaju) pomoć od države,

-dokopale se Švedske, Amerike, Njemačke i sad mi se smiješe sa naslovnica Facebook-a i drugih društvenih mreža i još mi kažu da sam budala i glup što i ja nisam za njima otišao tamo! A ko bi vam branio Bosnu i Hercegovinu onda?! Hmm…

Idemo dalje…

-njihova djeca (mnoga od njih djeca LETEĆIH HOLANĐANA) i ne pomišljaju na povratak jer se i nemaju na što vratiti… njihova je budućnost TRULI ZAPAD a on se kosi sa našom bosanskom (pa  i islamskom ako hoćete) tradicijom,

-sad me banuju (udaljuju) sa chat-mreža i community portala jer biva  ja sam, njihovoj patnji, najveća briga i brana povratku!

Jesam zaheban, a?

Rekoh ja sebi da neću više pisati duge postove jer njih niko neće da čita. Raja radije gleda slike.

E, pa, tabko* vas je i onda skonto a kamoli sad!

Gamad ostaje gamad. Iz dimija se ne može izaći. To vam je božiji usud! Neka vam je na sramotu što perete američka, švedska ili njemačka govna u WC-ima!

To je vaš krajnji domet i to me tješi! Nema od vas haira!

p.s.

Post u vječnoj doradi… (nisam još sve rekooo….)

Manet…

TABKO*