Arhive oznaka: istorija

Taboo teme

 
Prije polaska na put bi bilo korisno da se raspitate koje su teme potencijalno opasne i koga domaćini ne vole, kako ne biste doživjeli neprijatnosti u najobičnijem ćaskanju sa lokalnim stanovnicima.
 
Ima zemalja u kojima je razgovor o novcu potpuno uobičajena stvar. Međutim, u centralnoj Evropi, stvari su starinske, konzervativne. U Mađarskoj možete da razgovarate o bilo čemu ali novac je škakljiva tema. Javno iskazivanje bogatstva ovdje se smatra krajnje nevaspitanim i nekulturnim pa vam se može desiti da vas zbog toga izbace iz svakog ozbiljnog društva.

Razmetanje plaćanjem ‘tura’  i dobrim kolima takođe je oznaka da ste društveno nepoželjni. Ovde se cijeni skromnost i formalnost. Ako je nešto poželjno u restoranima, hotelima ili bircuzima u BiH, u Budimpešti, Pragu ili Ljubljani definitivno nije. I dok su nama u glavi ratovi za oslobođenje tokom 19. i 20. vijeka, petstotinjak  godina otomanske vladavine, ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, u ‘turskoj verziji’ turci su bili ti koji su nabijani na kolac.

Ako počnete da se prepirete sa domaćinima na ovu temu, nećete daleko dogurati. Zato upamtite da treba da govorite: “kardaš”, što znači prijatelj ili “komši” i da se smješkate  jer istorije nam nisu iste.

Također, ne treba da spominjete katoličanstvo u dijelu Glazgova gdje se vijore zastave Rendžersa, niti da spominjete engleze i Bekama u Republici Irskoj, dijelu Glazgova u kome navijaju za Seltik  ili ne daj bože, u katoličkom Belfastu. U Finskoj nije preporučljivo veličati šveđane i ruse a u Ukrajini i Bjelorusiji poljake.

Poljaci, osim onih koji igraju za reprezentaciju Njemačke, nisu mnogo radosni ako čuju hvalospjeve o Njemcima a na njihovoj listi omraženih visoko se kotiraju i rusi i ukrajinci.

Veličanje prošlogodišnjeg divnog provoda u Turskoj  ne donosi ekstra poene kod grčkih domaćina ali ni obrnuto.

Dakle, pročešljajte Internet ili knjige istorije  jer će vam biti sve mnogo jasnije. Iako vam, kao strancu, ne prijeti ništa više osim neprijatnosti, vodite računa da ne napravite neki skandal!

Lako se može pogriješiti! 

‘Skontajte’ se dobro jer niste došli da mijenjate lokalne običaje već da uživate!

Ne ‘ispravljajte krive Drine’!

Tu ste da bi  ‘udahnuli’  drugu ‘civilizaciju’.

30 godina od smrti Tita a bolje nam nije…

Kako već rekoh u naslovu, bolje nam nije a turbo nacionalisti nam obećavaše kule i gradove,  jedenje zlatnim kašikama i još koješta.

Doduše,  ja se i nisam osvrtao na obećanja gore navedenih. Pičim svoj život kao i prije rata ali sve teže i teže. Sapinju me budalasta rješenja za državno uređenje jer koliko vidim BiH nikako da krene nabolje! Sapinje me miješanje u privatni život tačnije, duboko zadiranje u nečiju intimu i naslađivanje pikantnostima iz porodičnih života građana! Iskreno sam zabrinut položajem penzionera danas. Daj bože da ja svoju dočekam a ako i dočekam taman ću imati para da kupim sebi štrik i objesim se.

Zašto?

Pa samo budala može cijeli život voljeti ovu našu dragu BiH, ginuti za nju (borci), raditi marljivo dok se trutovi  slade i čekati pozne godine sa mizernom penzijom koja je van svakog poimanja ljudskog dostojanstva!

Zato sam i citirao dolje navedeni post da me kojim slučajem opet ne bi privodili u policijsku stanicu radi INFORMATIVNOG RAZGOVORA! Ovaj post je legalno napisan od profesionalnog novinara. Kad sam ga čitao ostao sam bez potrebe da ga na bilo koji način cenzurišem.

Dokaz više, meni samom, da nisam jedini koji isto misli o trenutnoj situaciji u ovoj lijepoj, našoj, ćilimom zastrtoj, Bosni i Hercegovini…

 

Prekid utakmice, igrači Hajduka i Zvezde sa sudijom Husrefom Muharemagićem na centru, suze i jecaji, a zatim spontano “Druže Tito mi ti se kunemo…” prepunog Poljuda. Ova slika ostala je u kolektivnom sjećanju “narodima i narodnostima, svim radnim ljudima i građanima” bivše SFRJ, kao trenutak kada je zvanično saopćeno da je u Ljubljani preminuo “najveći sin” – Josip Broz Tito. Bio je 4. maj 1980. godine.

O Titu i naročito vremenima kojima je on personifikacija priča se i danas, 30 godina od njegove smrti. Ta su vremena za većinu onih koji ih pamte, pa čak i onima koji o tome znaju samo iz priča svojih roditelja, sinonim za blagostanje, sreću, mir, rahatluk, red i zakon, radnička prava, socijalnu sigurnost…

Taj osjećaj spokojnog života u Titovim vremenima jedva da malo mogu pomutiti neumoljivi historijski fakti o represivnom, diktatorskom režimu, Golom otoku, Udbi, montiranim političkim suđenjima…

Zašto je to tako, zašto se, uprkos svim negativnim elementima njegovog režima, za Titovim vremenima toliko žali? Najjednostavniji odgovor obično je najbliže istini: Zbog onih koji su došli nakon Tita.

Bilo bi pogrešno idealizirati Titova vremena, jer su i on sam i funkcionerska svita oko njega znali za život na visokoj nozi. Pilo se, jelo se, putovalo se, pomalo kralo, pomalo lagalo, uživalo se, sve o državnom trošku. Za to ih se malo nije smjelo, a malo nije htjelo pitati, jer je i sam narod bio relativno zadovoljan. Socijalno, zdravstveno, redovna plaća, penzija, ljetovanje preko sindikata, sve od vlastitog rada.

Najzad jedna poštena kolumna u Dnevnom avazu!

Aferim!

Američka histerija, pardon historija, istorija… Hajde de! Nebitno sad!

Dobih ovih dana jedan cirkularni mail. U njemu mnogo šaljivih dosjetki, komentara na aktuelnu svjetsku i domaću zbilju, zanimljivih sličica, anegdota, karikatura  pa riješih da s vama podijelim makar ovaj pravo dobar vic.

Smijanje je poželjno!  ((( 😀 )))

Prvi školski dan u jednoj američkoj školi.
Učiteljica predstavlja novog učenika Hakira Suzukija iz Japana.
Počinje sat i učiteljica kaže: “Sada ćemo vidjeti koliko poznajete američku historiju!

Ko je rekao: “Sloboda ili smrt.”?”
Odjednom tišina. Samo Suzuki digne ruku i kaže:
“Patrick Henry, 1775. godine, Philadelphija.”
“Vrlo dobro Suzuki”.
“A ko je rekao:  “Država je narod! I kao takva ne smije nikada umrijeti!”?”
Suzuki ustane:
“Abraham Lincoln, 1863. Washington.”
Nastavnica strogo pogleda razred pa reče:

“Stid vas bilo! Suzuki je Japanac pa poznaje američku historiju bolje od vas!”
Tihi glas iz kraja razreda:
“Jebite se posrani Japanci!”
“KO JE TO REKAO?!” Vikne nastavnica, na što Suzuki digne ruku i reče:
“General MacArthur, 1942. Guadalcanal i Lee Iacocca 1982. na skupštini dioničara Chryslera u Detroitu.”
Tišina u razredu, iz pozadine se čuje:
“Puši ku*ac!”
Učiteljica sva izvan sebe:
“Sad je kraj! Ko je to rekao?!”
Suzuki:
“Bill Clinton Monici Levinsky, Oval Office, 1997. godine, Washington.”
Drugi učenik se prodere:
“Suzuki je govno!”
Suzuki:
“Valentino Rossi, Rio de Janeiro, moto Grand-Prix, Brazil 2002”
Razred pada u histeriju a nastavnica u nesvijest, na vrata upada direktor škole:

“U pi*ku materinu, još nikad nisam vidio ovoliki haos!”
Suzuki:
“Valentin Inzko, visoki predstavnik, prilikom analize političke situacije u BIH pred preuzimanje mandata, 26 mart 2009!

((( :mrgreen: )))

Povratak vjeri… U čemu je caka?!

Na različitim tačkama ove planete religije sve više dobijaju na značaju. Šta to znači u BiH, u zemlji gdje su bogomolje sve ‘starije’ i veće, dok njihovi tornjevi i munare, stremeći u nebo, sve više zastiru bosansko-hercegovačke vidike?

Danas se govori o tzv. comeback-u religija, povratku religija. Činjenica je da su religije društveni i politički, važan faktor našeg svijeta. No, šta to znači, moramo pogledati iz nekoliko uglova.

 Prvo, ne samo na zapadu, u kršćanstvu, nego i u islamskom svijetu, u budističkom, zapaža se nevjerojatna kriza vjere. U Engleskoj se već broj ateista popeo na skoro 50 posto. Prema posljednjem istraživanju u Švedskoj, broj ateista prelazi 80 posto.

 U Americi se pojavljuje ne samo ateizam, nego agresivni ateizam. U Londonu ateisti nastupaju tako agresivno, da traže preobraćenje vjernika u nevjernike.

Ljudi vjeruju u Boga isto kao i ranije ali…

 Ovdje nije riječ o krizi vjere u Boga. Ljudi i danas kao i kroz cijelu istoriju, jednako trebaju Boga. Problem je u ponudi institucija. Religije su u krizi. U dubokoj krizi je kršćanstvo. Mnoge forme kršćanstva su zastarjele te više ne mogu funkcionirati.

Npr.  katolička Crkva je nakon Sabora (1962. – 1965. čini mi se) postupno odustala od reformi u praksi. Možda se ovakvim institucijama nemoguće reformirati, možda one moraju propasti, da bi se onda gradilo nešto drugo.

 Takođe, u islamskom svijetu, u strukturi islama, posebno ako posmatramo islam kao integralni dio arapske kulture, duboka je kriza. Islam se mora pročistiti od arapske kulture. Ono što danas zovemo islamom – vrlo često se radi o poganstvu, arapskom, predislamskom. Vjere, religije su, kao što vidimo, u dubokoj krizi i kao takve su se vratile na društvenu scenu!

Vjera kao zamjena za “istrošene političke sisteme”!  

Savremena postmoderna je zapravo pokazala istrošenost svih političkih sistema!

Propao je komunizam jer nije valjao. Propao je socijalizam jer nije bio dobar. Propao je liberalizam a evo, sad se pokazuje da ni kapitalizam nije dobar. Nijedan taj koncept nije se pokazao dobrim.

Eh, evo onda religije! Svijet je u krizi, može se manipulirati koliko god hoćete.

Kod nas se ljudi nakon komunizma, uopšte nisu vratili vjeri, onoj vjeri u kojoj čovjek živi s Bogom. To je vjera u kojoj se čovjek u duši preobraća i to postaje smisao utemeljenja njegovog života, to je ono što mu pruža životnu snagu. To je vjera!

Bilo bi dobro da se nakon komunizma vratila vjera.

Nije.

Vratila se manipulacija!

Strah je gorivo manipulacije!

Najprije su ovdje iskorišteni strahovi, unutrašnji, dubinski strahovi kršćana od islamizacije, muslimana od kršćanizacije.

 Religija je tako ovdje postala moćno, političko ratno sredstvo!

Naprosto je nemoguće ne manipulirati s njom.

Nisu naše crkve pune. Mladi malo idu u crkvu. I kod muslimana je tako. Mladih nema. Ne vjeruju ovakvoj crkvi, ovakvim religijama. Religija je postala političko sredstvo! Definitivno!

Arhitektura kao sredstvo identifikacije

Graditelji se prosto utrkuju čiji će zvonik biti viši, a onda se na to odgovara visinom i brojem munara.

Čije će Bugojno biti? E, haj'mo ga islamizirati arhitekturom ili Sarajevo džamijama. Isto to rade i katolici Hrvati a pravoslavci pogotovo. Pogledajte ove ružne džamije koje se grade. To me vrijeđa kao građanina, vjernika.

Volim vidjeti lijepu džamiju. Kad prolazite pored Kaknja, imate lijevo jedno selo i u njemu staru, skladnu džamiju koja se lijepo uklapa a s druge strane na brdu, vidite jednu rugobu od džamije.

Ili crkva u Kiseljaku sa onako agresivnom arhitekturom. Ili crkveni toranj u Mostaru. To je znak muslimanima da nisu tu dobrodošli. Taj toranj nije poruka mira, nego poruka mržnje, o tome se, po mom sudu radi, kad je riječ o povratku religije na ove naše prostore!

Od kolijevke pa do groba…

Religija, tačnije religije, u BiH su ušle u sve pore društvenog života. Čak ni najmlađi nisu ostali pošteđeni. Već u obdaništima dobijaju poduku ali isključivo iz svoje religije.

Roditelji imaju pravo odgajiti svoje dijete u vjeri.

E, sad je pitanje gdje je taj odgoj najpogodniji?

Odgoj u vjeri, nekako prirodno, pripada porodičnom krugu.

Evo, o čemu se kod nas radi!  Političke partije pokušavaju osvojiti što više prostora sa religijama i religije su pretvorili u svoje ideologije kako bi bile što više prisutne u društvenom životu.

Ovo što rade sa prisvajanjem vrtića, to rade partije koje se služe islamom, kao SDA i neke druge dijelom svojih aktivnosti. One time pokušavaju osvojiti što više prostora. Tako se razbija mogućnost da se djeca susreću. Ovdje se prije svega radi o nepravilnom rješenju odnosa između religija i društva!

Da li se ugledati na ujedinjenu Evropu?

Naravno!

Ima rješenje. Pametni ljudi mogu sve riješiti!

Danas imamo jedan temeljni proces našega svijeta, u ovom ovdje području, krajnje pozitivan, a to je ujedinjena Evropa.

Ona ima fantastične principe. Razrađena su ljudska prava, zaštićene manjine. Riječ je o vrhunskim životnim načelima, društvenim i političkim, koja imaju jako dobar putokaz kako se može sve riješiti.

Mi danas živimo u globalnom, izmiješanom svijetu. Laž je i glupost da ne mogu ljudi zajedno živjeti. BiH se može urediti kao multinacionalna država, kakva je i cijela Evropa. Da to jednom postavimo na svoje mjesto. Sve se to može uraditi. Samo treba odustati od bilo kakvog nasilja i nepravde!

U BiH društvu se mora napraviti jasna demokratska diferencijacija gdje svako ima pravo raditi svoj posao i ne smije biti potisnut ili ugrožen pa ni u sferi vjere ili vjerskog života.

Naša žena ti je…

Naša žena ti je sa:

… 20 kao Afrika – nedovoljno istražena
…. 30 kao Indija – topla, zrela i misteriozna
….. 40 kao Amerika – tehnički savršena
…… 50 kao Evropa – trošna i puna istorije
……. 60 kao Sibir – svi znaju gdje je, al’ se nikom ne ide 😀