Arhive oznaka: žena

Panonska rapsodija u mutnom!

Najbolje je nenu imati za ženu jer je nena naučena svemu! 😀

Već sam nekoliko puta pisao o  “moretu u sred Bosne”  pa se neću opet ponavljati! Bitno je da su nene zavladale “moretom” i da mladi naraštaji nemaju gdje naučiti da plivaju! A gašpar Imamović obećao to tuzlanskoj mlađi!

Naučili su (tuzlanska mlađ) da se guše u pola metra dubine. Prošlogodišnji slučaj. Preko četrdeset (ukupno zaposlenih) čuvara, redara, naplatioca karti i tome sl. i dijete se ugušilo ovdje!

Jock! Ja ne išao tamo ove a ni iduće godine. Ne volim tuđu pišaku, plutajuća govna, OB-tampone i slično!

Fora da je bolje pod slapovima ne pije kod mene vode…

Nene osvojile Panoniku!

Link od prošle godine:

https://bosnarije.wordpress.com/2009/05/14/panonsko-jezero-nastavak/

Tad sam bio oštriji! Pa ko voli, nek pročita!

Vidimo se nekad na Panonici!

Aj, što lažem! :mrgreen:

Advertisements

Karakteristično za bosansku tradiciju

Znate, nama je u tradiciji da s vremena na vrijeme istučemo ženu (biva, zna ona zbog čega!)…

Znate, nama je u tradiciji da s vremena na vrijeme popijemo rakijicu…

Znate, nama je u tradiciji da “priletimo” do kone dok joj je muž na poslu…

Znate, nama je u tradiciji da slušamo folk i razbijamo čaše golim rukama…

Znate, nama je u tradiciji da se sjekirama pobijemo oko komadića avlije…

Znate, nama je u tradiciji da parkiramo po trotoarima…

Znate, nama je u tradiciji da pišamo gdje stignemo…

Znate, nama je u tradiciji da mrzimo svakoga ko uspije u životu…

Znate, nama je u tradiciji da tračamo jedni druge…

Znate, nama je u tradiciji da pravimo kuće na klizištima…

Znate, nama je u tradiciji da pravimo kuće na pet spratova iako svi živimo u jednoj sobi zbog štednje energenata…

Znate, nama je u tradiciji da idemo u džamije/crkve samo da bi nas drugi tamo vidjeli…

Znate, nama je u tradiciji da pustimo glasnu muziku u autu da bi skrenuli pažnju na sebe…

E, sad, da ne bih ostao nedorečen, pisao sam i o dobrim manirima ovdje na BOSNARIJAMA! Znam ja sve to. Ko ne vjeruje nek’ se osvrne na moje ranije postove.

Samo se pitam, kako i kad se zagubilo ono npr. “priletiti” kad je neko u nevolji, pozvati prijatelje na ručak (maksuz u mjesecu Ramazanu a nezaobilazno za Bajram ili kad su neke slave u pitanju), pomoći nekome ko pravi kuću ili mora obaviti neophodne poljoprivredne radove (to se nekad zvalo “moba”  a ja danas više poznajem riječ “mobbing”), održavati rodbinske veze (danas se masa rođaka međusobno i ne poznaje), ustati starijoj osobi u autobusu, tramvaju i tome sl.

Sjetim se skorašnje čevljanske koride. Možeš zamisliti na šta je onaj Osmanagić spao kad je Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”  imala svoj štand za prikupljanje novca za nastavak istraživanja na visočkim piramidama.  😀

Sa jedne od bivših korida. Sumnjam da se ovo uklapa u našu tradiciju. Kobila (plesačica) je u areni. Njeno je da pleše… I, gle čuda! Narod se predivno zabavlja!  

Hm! :mrgreen:

Dno smo dostigli sa lemanjem na dženazi rahmetliji i psovanjem boga. Nedopustivo!

Poserem se na ovakvu našu tradiciju i na njene sljedbenike!

Ali, eto, i to su BOSNARIJE!  😀

Sehara moje majke – Tifa Dolinar-Terzić

Znala sam da imam ostavštinu,

Zabačenu, negdje zatrpanu.

Tragala sam za njom godinama,

I nađoh je u mraku podruma

Stare kuće – moga rodnog doma.

U sehari što je moja majka

Za mog babu u miraz donijela!

Kad otvorih majčinu seharu,

Razgrnuvši rukom nađoh na dnu

Knjigu staru, dugo nečitanu –

Hvale vrijednu bošnjačku baštinu.

Umotanu srmali čevretom,

Prekrivenu bogatim nakitom,

Starim srebrom i žeženim zlatom,

Svim vrstama dragoga kamenja

I haljinkom što je moja majka

U džamfezli bošču zamotala.

A na vrhu, u samom kubbetu,

Nađoh pismo u mavi ćagetu,

Ispisano moje majke rukom,

Arebicom – bošnjačkom azbukom.

Arebicu pismo moja majka,

U mektebu pisat naučila.

Uputu je ostavila meni,

Imenom me majka oslovila:

„Nemoj nikad zaboravit ćutiti tekbire,

Ni poruku upućenu

Iz Hira – pećine,

Objavljenu u Kur’anu –

– u suretu ‘Ikre’.

Tekbirom je iz kosmosa

Dozivano tvoje ime.

Ponekada obuci haljine moje majke,

Tvoje stare nene,

Lijepe su, pristajat će tebi,

Baš kao da su o tebi krojene;

Tvoja nena ćibarasta bila,

Ćibarastu haljinku nosila,

A ti nalikuješ svojoj neni.“

A kada sam bošču razmotala,

Haljinku sam odmah isprobala.

Kumaš-svila o meni se svila,

A od dibe-bejaz anterija.

Od kadife koješli-dolama

Izvezena srmali granama.

Za ishoda čohali-feredža,

Svilenijem gajtanom vezena

Uz rukave i po skutovima.

Mor-feredža, ali bez čembera,

Moja nena, vrla Bošnjakinja,

Na glavi je tepeluk nosila!

U hastaru, ispod tepeluka,

Ušivano, u džude svijeno,

Ispisano zdesna nalijevo

Jazi-ćage, nenina poruka:

„Moj tepeluk ponesi sa namom,

Prilagodi o sebi feredžu,

Spram haljinke nakit odabjeri,

Ti ćeš dostić golemu deredžu.

Al’ se nemoj uznosit s jordamom,

Čitaj knjigu, okreni se vjeri,

Ponosi se bošnjačkijem namom.“

Kada sam i čevre razmotala,

U kojemu je bila knjiga stara,

Ushićena zbog novog saznanja,

Ja sam cijelim bićem zadrhtala.

U knjizi su pera sabjerana

Što su nekad davno umakana

U duše Bošnjaka-Muslimana…

Pjesnici ih izljevahu rado

U književnost alhamijado.

Saznala sam da je moja nana

Neka pera sabjerala sama

I čitala onih davnih dana

Da je Čuvidina Umihana,

Pjevajući pjesme protiv rata,

Svoje ruse kose odrezala

I stavila iznad gradskih vrata.

Ko prolazi, da joj kose žali:

„Ova kosa u devletu rasla,

U golemu jadu odrezana.“

Čitala je moja stara nana

I pisala onih davnih dana.

Moj narode, pa naše su nene

U ‘naj vakat, a bile pismene!

Spoznala sam u čem’ je suština –

Golema je naša ostavština.

Nisam znala šta vrijedi sehara,

U sehari blago ne zastari!

Ko je Tifa Dolinar – Terzić?

Pjesnikinja. Žena koja otkriva sebe u kosmosu i kosmom u sebi na nov način. Drukčije od ostalih. Osluškuje melodiju i zvukove u sebi i one što dopiru do nje. Do njenog srca. I tu melodiju pretače u svoje pjesme da bi ta muzika doprla do drugih koji žele  da je čuju. Jer, Tifa se i oglasila da bi je čuli oni koji vole poetsku riječ, osobito ako otkriva ono što i sami nose u sebi i imaju oko sebe, a čega nisu svjesni ili, pak, ne umiju to otkriti i kazati. I otuda prepoznatljivost Tife kao pjesnikinje Bošnjakinje, pjesnikinje Gračanke, pjesnikinje Sarajke. Jer, ona i jeste i Gračanka i Sarajka.

 

   Rođena u Gračanici koja je u djetinjstvu i djevojaštvu upijala sa osebujnim folklorom i sredine i vremena dabi, eto, u svojim pjesama emitirala unutrašnji naboj neraskidivog odnosa prema zavičaju, što znači ljubav prema svemu onome što je u pjesmi otkrila i ponos što je i sama dio toga. Jaka je Tifina potreba da i druge animira da se prisjete, da ne zaborave što se zaboraviti ne smije.

 

   Njena ljubav nije samo rodna Gračanica. Njeno srce pulsira i za Doboj, Tuzlu, za Gradačac i Mostar, Banja Luku, a posebno za Sarajevo. Jer, Tifa je i Sarajka. U Sarajevu je studirala, u Sarajevu je odradila radni vijek, u Sarajevu je, kao penzionerka – pravnica doživjela svoju duhovnu renesansu, započela je svoje poetsko razdoblje života.

 

   Do sada je izdala tri knjige pjesama. Nastavlja i dalje sa štampanjem svojih pjesama  jer Tifino poetsko biće je, čini se, neiscrpno. Zato, poželimo joj da nam podari što više djelića svoje duše, što više lijepih pjesama.

 
09.08.2009.

Recenzija – “Sehara”

   Pjesma Sehara ne ostavlja nijednog čitača ravnodušnim. To je pjesma koju doživljavamo cjelokupnim bićem, svim čulima. Već sa prvim stihom otkrivamo bogatstvo miljea naše sredine u minulim vremenima. Vizuelna slika je veoma snažna. Pred nama je prepoznatljiv ambijent. Slike u Tifinoj pjesmi sprješavaju zaborav našega pamćenja. Vidimo ambijent iz kojeg potičemo: staru kuću, veliku musafirsku sobu ispunjenu mirisom dunja što se ćute po rafovima; sećije sa bijelim jambezama, uglancanu mangalu i najveći ukras sobe – seharu prekrivenu svilenom mahramom. Na počasnom je mjestu u sobi. I uvijek tajanstvena, dok se ne pokrene sa udajom djevojke. 

   Tajnu sehare otkrit će Tifa. Odškrinut će seharu, proviriti u nju i uvesti nas u svijet naše bošnjačke prošlosti. Samo u dio tog svijeta, u život naših starmajki. I, evo bogatstva. 

   Tifa otkriva bogatstvo folklora naših Bošnjakinja, naših lijepih nena. Sve to snažno doživljavamo. I vidmo i čujemo. Vidimo ljepotu naših žena, a onda kao da čujemo lahor svile, šuškanje kadife i zveckanje đerdana. Slike se nižu sve ljepša od ljepše. Ali pjesnikinja ne ostaje samo na slici. Ona otkriva nešto što se desetljećima prešutkivalo. Otkriva gotovo nepoznatu kvalitetu ove žene. Bila je i pismena – Bošnjakinje uzdignute glave sa pogledom daleko naprijed. Imala je snagu da spriječi zaborav onima koji dolaze. Ostavila je baštinu koju Tifa nađe u sehari. Ostavila je poruku svima nama da ne zaboravimo, da se ponosimo, a više od svega da moramo i sami puniti svako svoju seharu kako ko može i koliko može. Kao Tifa. Odškrinula je i svoju seharu u koju još slaže, da bi njena ostavština bila još bogatija. 

   Sa sadržajem pjesme Tifa je uskladila i formu. Piše u desetercu, stihom junačke pjesme. Jer, Sehara i jeste junačka pjesma, sa junacima – ženama Bošnjakinjama.  

  Hatidža Zećo, profesor 

 
 
09.08.2009.

Recenzija pjesništva Tife Dolinar-Terzić

   Autorica Atifa Dolinar-Terzić svojim pjesničkim djelom pokazuje da je u njoj duboko zapretena poetska misao dugo trajala, da bi, u ono najteže vrijeme za Bosnu i Bošnjake, kao vulkan izbila i sviju nas prijatno iznenadila. Taj poetski poriv za pjesničkim iskazom osjeća se u svakom njenom stihu. 

   Pjesnikinja je opsjednuta kosmosom i tradicijom i to u stihu čini jedan čudesno lijep i sugestibilan spoj. Ništa što se događa nije izvan moći i odredbe Jednog Jedinog. 

   Folklorni elementi nisu dati izvan života, oni nas upravo vraćaju u jedno zaboravljeno vrijeme naših nana i njihove filozofije, zasnovane na zdravom razumu. Između ostalih, to je izvanredno pjesnički izvajana poema Sehara. 

   Slike njenih pjesama su plastične i žive, pa nas jednostavnim iskazom vraćaju u neka stara vremena, kada smo kao djeca slušali od naših učitelja ili roditelja prekrasne kur'anske priče, koje upućuju na uspravan hod i osmišljen ovozemaljski život: sabur, pravednost, ponos, skromnost i nepomućena vjera u Istinitog. I u svemu tome su Bosna i Bošnjaci hrabri, dostojanstveni, plemeniti, spremni da oproste, ali ne i zaborave. Svi ti elementi su potka i nadgradnja poezije Atife Dolinar-Terzić. 

  

   U svojoj sveukupnosti njene pjesme s pravom bi se mogle nazvati u širem smislu Islamski ahlak, a u užem Bošnjački ahlak. Izdavaču toplo preporučujem zbirku pjesama Atife Dolinar-Terzić za objavljivanje, koju će, sigurna sam, čitaoci svim srcem prihvatiti, a poslužit će i kao lektira određenim školama. 

  

Sarajevo, 16.8.1999. 

Prof. dr. Lamija Hadžiosmanović

p.s.

Pored ovako dobrih recenzija moj komentar je stvarno suvišan. Jednostavno sam poželio da prenesem na vas moje oduševljenje makar ovom jednom pjesmom od Tife Dolinar-Terzić… 

Iskrene čestitke damama povodom 8. marta, međunarodnog dana žena

Koristim se prilikom da posebno čestitam mojim radnim kolegicama s kojima dijelim dobro i zlo na radnom mjestu!

Razo, Nermina, Nusreta, Veramza, Mirsada, Aida, Amira, Irnela, Inela, Ramiza, Zelkida, Rašida, Hana, Vesna, Mensura, Sejdina, Nela i ostale kojih se ne sjetih u ovome trenutku!

Volim vas sve!

Mokara u obraz…

Onako prijateljski!

 

Kad već nemam para da vam danas kupim makar po jedan cvijetak!

 

 

 

 

Međunarodni dan žena, 8. mart, proglašen 1920. god. a službeno priznat u Ujedinjenim narodima 1977. godine, simbolizira dugu istoriju borbe za ženska prava, kao što su pravo glasa, pravo na legalizaciju pobačaja ili danas pravo na rad.

 

macak_i_cvijet
Prva inicijativa potekla je od američke Socijalističke stranke 1909. godine, a iduće godine na Međunarodnoj konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu, na poticaj Njemice Clare Zetkin izglasano je načelo proglašenja Međunarodnog dana žena, ali bez utvrđenog datuma.

U to vrijeme u industrijskim zemljama zaredali su zahtjevi protiv diskriminacije pri zapošljavanju i zahtjevi za pravo glasa ženama.

Dan žena prvi je put bio proslavljen 19. marta 1911. god.  u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj s više od milion žena koje su sudjelovale u manifestaciji.

Idućih godina taj dan se zaboravlja zbog rata i cijepanja radničkog pokreta, ali novi poticaj stiže iz Rusije gdje su 8. marta 1917. god. (23. februara po ruskome kalendaru) radnice u Sankt Petersburgu (tada Petrogradu, kasnije  Lenjingradu) protestovale tražeći kruha i povratak muškaraca s ratišta.

karanfil

Tim je danom zapravo počela februarska revolucija i Lenjin je 1921. uveo Dan žena u počast radnicama.

Tradicija 8. marta ostala je jaka u komunističkim zemljama pa u Kini i danas na taj dan žene rade pola radnog vremena.

Feministički pokret s početka 70-ih godina poseže za Danom žena kako bi na taj dan tražio jednakost političkih i socijalnih prava među spolovima.

Godine 1977. Ujedinjeni narodi proglasili su 8. mart “Međunarodnim danom za prava žena i za mir”. Od tada dan ima simbolično značenje, posebno u državama gdje se žene moraju boriti za osnovna prava a svuda gdje su žene žrtve nasilja ili nejednakosti.

Maksuz čestitke dugogodišnjim forumašicama i  blogerašicama Edini Mešković i Mayibosanskoj.

S poštovanjem

*TABKO*

Snalažljivi svećenik

Mlada žena sjedi u avionu pokraj svećenika.

‘Oče’ – kaže mu ona – ‘Smijem li vas zamoliti za jednu uslugu?’
 

‘Vrlo rado. Što mogu učinit za Vas, kćeri?’

 ‘Dakle, znate kupila sam jedan jako skupi i posebno dobar brijaći
aparat za Dame pa se bojim da ću na granici morati platiti jako
visoku carinu za njega. Biste li ga mogli vi sakriti ispod vaše mantije?’ 

 

‘Mogu kćeri moja, samo ima jedan problem: Ja ne mogu lagati ali dajte mi tu spravu, nekako ću uspjeti valjda. Već će mi nešto pasti na pamet.’


Na aerodromu pita carinik svećenika da li ima nešto za prijaviti.

 ‘Od glave do sredine ništa za prijaviti moj sine’ – potvrdi
svećenik.

Malo začuđen, pita carinik : ‘ A od sredine na dolje?’

‘Tamo dolje – kaže svećenik – imam jednu spravu za Dame koja još nikad nije bila upotrebljena!’


Carinik se glasno nasmije i vikne: ‘Slijedeći molim….!!!’