Arhive oznaka: radnik

Zajednička reportaža iz Zvornika, sa zvorničkog jezera i Diviča

 

Evo šta kažu znalci o jezeru. Ja sam po prirodi sumnjičav ali eto.

Moram slušati i tuđe baljezgarije…

citiram:

Zvorničko jezero je vještačka akumulacija nastala izgradnjom hidroelektrane ”Zvornik” na Drini 1955 godine.

Jezero je dugačko 25 km te zahvata površinu od 1300 hektara. Na najužem delu široko je 200 m a na najširem 3 km. Maksimalna izmjerena dubina jezera je 39 metara. Prosječna dubina iznosi 5-8 metara.

Jezero bogato ribom darovalo je mnoštvo trofejnih primjeraka: som 87 kg, štuka 18,5 kg, smuđ 13,7 kg, mladica 18 kg, šaran 26 kg, amur 29 kg, deverika 7 kg, klen 3,5 kg, bucov 7 kg i dr. (stari podaci)
Ovo su najveće ulovljene ribe u Zvorničkom jezeru. Po pričama ronilaca, ono u svojim zelenim njedrima krije i primjerke somova teže od 100 kg.

Svakog jula na Zvorničkom jezeru održava se sportsko-ribolovna manifestacija „Somovijada“. Jednako interesantan i uzbudljiv je i ribolov nizvodno od hidroelektrane “Zvornik” na rijeci Drini.

Zvorničko jezero pruža bezbroj mogućnosti za sport, rekreaciju, zabavu i uživanje!

Od ribolova i plivanja do kajakaških takmičenja te mnogih drugih sportova na vodi.

 

Evo sad realnosti!

 Nismo poranili. Ni Dinče ni ja. Oblačno vrijeme nije baš obećavalo. Kad smo vidjeli da baš neće biti tolika “salaukovina”, krenuli smo put Zvornika oko 10 h!

Bezbroj odrona usput, klizišta. Radnika koji to sve sređuju, radnika koji regulišu saobraćaj. Policije nigdje a trebalo bi je biti. Zato je bila prisutna po našem povratku, nadajući se da će naplatiti makar minimalnu kaznu za prebrzu vožnju. Držao sam se saobraćajnih propisa i znakova kao nikad do sad!

Sat i po u odlasku, nešto kraće u dolasku. Uzak put nam je bio nepoznanica.

Ulazak u Zvornik je blago rečeno, slika strave i užasa! Ovdje je vrijeme stalo od kako se završio rat.

Izlaskom iz Zvornika stanje na putu se bitno popravilo iako me duh ruine, osame, napuštenosti u onih par kilometara do Diviča, nikako nije napuštao!

Najzad, Divič…

Ljubazni domaćini su nas uputili gdje da se skrasimo ako želimo pecati. Meni baš i nije bilo do ribolova ali radi Dinčeta našli smo mjesto kraj zadnje topole na kraju asfalta.

Evo naše krajnje destinacije koju smo “pikirali” za neka, bolja, sunčanija vremena. Danas nam nije išlo. Promjena vodostaja, sunce i kiša su se neprestano izmjenjivali! Kula-grad se jedva vidi gore lijevo!

Prelijepo. Zar ne?

Dinčetu je nešto “trzalo” ali osim malenih klenića, totalni ribolovni fijasko.

Ulov je bio mršav. Ja se baš i nisam nasikirao. Došao sam u prirodu da “odmaram živce”!

Više manje ribolov.

Skupocjeni štapovi i sva moguća masa opreme, primame, mamaca… nije urodila plodom.

Doduše, jesmo i išli u nevakat!

Ja sam se smrzo ko ona stvarka ali sam uživao u ljepoti prirode.

Sam sam sebi obećao da ovdje moram doći još pokoji put u životu!

U početku nam je suncobran služio radi povremenih sunčanih perioda ali kad je vrag okrenuo na šalu, dobro nam je došao i kao kišobran. Vidite kišne lokve iza mene i mene pokrivenog dekom starijom od mene (na njoj piše da je proizvedena 1954 … JNA … Bok te mazo!)

Na odlasku, pokušali smo da snimimo Kula-grad ali nam to zbog nadolazećeg nevremena i nije baš uspjelo…

Usput, u Osmacima, Gornjoj Kalesiji i na skretanju prema Raincima, nekoliko sam puta zastajao ne bih li pazario bakreni kotlić ali se nismo sa lokalnim prodavačima mogli dogovoriti oko cijene!

Dinče je htjela da mi pokloni isti po ma kojoj cijeni ali ja se kao inadžija, nisam dao bez cjenkanja. Oni nisu prodali, ja nisam kupio. Ko ih hebe! 😀

Ko mi je sad kriv!

Ostao sam bez bakrenjaka do neke nove prilike!

Ionako je Dinče platila gorivo i hranu. Sramota me bilo da sad tražim i taj dodatni trošak od nje.

Ali zarekao sam se, napraviti ću bosanski lonac u po’ Republike šumske!

Živ ja bio pa vam to i slikom i riječju pokazao!

30 godina od smrti Tita a bolje nam nije…

Kako već rekoh u naslovu, bolje nam nije a turbo nacionalisti nam obećavaše kule i gradove,  jedenje zlatnim kašikama i još koješta.

Doduše,  ja se i nisam osvrtao na obećanja gore navedenih. Pičim svoj život kao i prije rata ali sve teže i teže. Sapinju me budalasta rješenja za državno uređenje jer koliko vidim BiH nikako da krene nabolje! Sapinje me miješanje u privatni život tačnije, duboko zadiranje u nečiju intimu i naslađivanje pikantnostima iz porodičnih života građana! Iskreno sam zabrinut položajem penzionera danas. Daj bože da ja svoju dočekam a ako i dočekam taman ću imati para da kupim sebi štrik i objesim se.

Zašto?

Pa samo budala može cijeli život voljeti ovu našu dragu BiH, ginuti za nju (borci), raditi marljivo dok se trutovi  slade i čekati pozne godine sa mizernom penzijom koja je van svakog poimanja ljudskog dostojanstva!

Zato sam i citirao dolje navedeni post da me kojim slučajem opet ne bi privodili u policijsku stanicu radi INFORMATIVNOG RAZGOVORA! Ovaj post je legalno napisan od profesionalnog novinara. Kad sam ga čitao ostao sam bez potrebe da ga na bilo koji način cenzurišem.

Dokaz više, meni samom, da nisam jedini koji isto misli o trenutnoj situaciji u ovoj lijepoj, našoj, ćilimom zastrtoj, Bosni i Hercegovini…

 

Prekid utakmice, igrači Hajduka i Zvezde sa sudijom Husrefom Muharemagićem na centru, suze i jecaji, a zatim spontano “Druže Tito mi ti se kunemo…” prepunog Poljuda. Ova slika ostala je u kolektivnom sjećanju “narodima i narodnostima, svim radnim ljudima i građanima” bivše SFRJ, kao trenutak kada je zvanično saopćeno da je u Ljubljani preminuo “najveći sin” – Josip Broz Tito. Bio je 4. maj 1980. godine.

O Titu i naročito vremenima kojima je on personifikacija priča se i danas, 30 godina od njegove smrti. Ta su vremena za većinu onih koji ih pamte, pa čak i onima koji o tome znaju samo iz priča svojih roditelja, sinonim za blagostanje, sreću, mir, rahatluk, red i zakon, radnička prava, socijalnu sigurnost…

Taj osjećaj spokojnog života u Titovim vremenima jedva da malo mogu pomutiti neumoljivi historijski fakti o represivnom, diktatorskom režimu, Golom otoku, Udbi, montiranim političkim suđenjima…

Zašto je to tako, zašto se, uprkos svim negativnim elementima njegovog režima, za Titovim vremenima toliko žali? Najjednostavniji odgovor obično je najbliže istini: Zbog onih koji su došli nakon Tita.

Bilo bi pogrešno idealizirati Titova vremena, jer su i on sam i funkcionerska svita oko njega znali za život na visokoj nozi. Pilo se, jelo se, putovalo se, pomalo kralo, pomalo lagalo, uživalo se, sve o državnom trošku. Za to ih se malo nije smjelo, a malo nije htjelo pitati, jer je i sam narod bio relativno zadovoljan. Socijalno, zdravstveno, redovna plaća, penzija, ljetovanje preko sindikata, sve od vlastitog rada.

Najzad jedna poštena kolumna u Dnevnom avazu!

Aferim!

Komentar mjeseca

Bez sumnje je to ova Intzko-va izjava koju djelomično citiram.

Strah, mržnja i inat već su opustošili društvo u BiH, uništavajući perspektivu mladim ljudima i dodatno opterećujući građane koji ionako nose prevelik teret – tvrdi međunarodni predstavnik u BiH Valentin Incko. Prema njegovim riječima, niski porivi i samointeresi još diktiraju način na koji se stvari rade a mnogi koji se pozivaju na te porive pronašli su formulu koja obezbjeđuje njihov vlastiti uspjeh ali koja proizvodi kriminal, korupciju, siromaštvo i nezaposlenost.”

Stvarno nemam šta više za dodati.

U dvije-tri rečenice pametan čovjek realno opisao situaciju u BiH a ja se ubih ovdje mjesecima (pa i godinama) pišući o bosanskoj buraniji koja me, kad se nađe “uvređena”  i “životno ugrožena” nekim mojim postom, pošalje “unutrašnjim organima” na “informativni razgovor” što mi se upravo dešavalo ovih dana!

Tješi me to što nisam jedini u citiranju,  jedini u masi demonstranata, jedini kao aktivista raznih udruženja i pokreta građana!

Šarolika je starosna i obrazovna struktura onih koji na društenim mrežama zagovaraju ostavku vlade. Nisam ni tu jedini!

Tješi me to što nisam sam!

Na INFORMATIVNE RAZGOVORE bi onda trebalo dovesti masu prijavljenih na birou za zapošljavanje, omladinu bez perspektive, masu radnika koji primaju ili ne minimalac, masu otpuštenih, podobar broj ratnih vojnih invalida koji još čekaju da im se riješe neki egzistencijalni problemi, šehidske majke i djecu, poštene i trpećive penzionere…

Preko 100.000 naših građana na “informativnim razgovorima” bilo bi stvarno previše!

Jak je glas naroda. Glas raje koji pokriva sve domaće i svjetske community portale!

Prosurfajte malo. Uvjerite se!

Protestima su se ovaj put pridružili i naši iz  dijaspore što je za svaku pohvalu! Do sad su se   nekako i suzdržavali u komentarisanju BiH zbilje ali kad skontaše da se nemaju gdje vratiti i skrasiti (u Bosni i Hercegovini) poslije krvavo zarađenih novaca sa TRULOG ZAPADA, osvjestiše se, najzad!

Pozdrav od @ team-a bosnarije.com.ba portala!

Vaš TABKO*

Nije čoj'k ko jednom ne povrati

Povraćanje je čudno stanje organizma. Neću sad o medicinskim aspektima ovdje kao što je trudnoća, noć poslije alkohola, stresne situacije i tome sl.

Povraćanje nije baš karakteristično samo za insane jer se i životinjama to dešava ali hajvani rijetko kad griješe kod odabira hrane. Oprezno  jedu nešto što nije provjereno dok insan trpa u sebe sve i svašta, često ne birajući porijeklo, kvalitet i količinu (kvantitet)!

Insan se laha (tješi) s tim kao da mu je zadnji dan na ovom dunjaluku!

Zar nije tako?

Koliko ste se puta uhvatili kako razmišljate o još jednoj porciji, recimo graha, o dvije baklave umjesto jedne, o još jednom zvrku bureka, o desetak piva umjesto jednog osvježavajućeg u granicama pristojnosti i trezvenosti i tome sl.

Dalo bi se pričati i o bulimiji (nešto kao bolesno prejedanje preko svake mjere).

Trudnicama opraštam iako su često i one nenormalno zahtjevne u nevakat!

Nije čoj'k ko jednom ne povrati!

Znači, nećemo sad o razlozima ali zašto baš pored ili na moje auto pored direktorovog, pored šefovog?!

Hmm…

Čudno mi zimus bilo što mačke ližu branike (vjerovatno traže so u vrijeme pred parenje!) i što mi cuke zapišavaju automobilske gume ali zašto pored svih mogućih automobila u okolini, uporno ližu i zapišavaju baš moj auto!

Pokušavao sam parkirati pedesetak do sto metara dalje ali hajvani su uvijek obožavali upravo moje auto, pored novih i uglancanih šefovskih Audija A4 i A6, Seat-a Toleda, Kie Cee'd, nove Škode Fabije…

U neku sam ruku i počašćen! 😀

Makar hajvani vole radničku klasu!  Kao da znaju da i ja volim njih. Iskreno i nepatvoreno!  :mrgreen:

p.s.

Da je čoj'k zahebo hajvana, garantujem vam. Od svih auta u okolini, našao se neko da se ispovraća bas pored mog starog Opel kadeta!

Halal mu bilo! Ionako sam odlučio kupiti novi auto. Za divno čudo, banke su počele voljeti i radničku klasu! Odobren mi je kredit!

Čitajte moje naredne postove.

Baš me interesuje da li će me hajvani još voljeti i zapišavati i povraćati baš u mom resoru kad budem vozio ganc novu limuzinu!

Hmm…

Tucanje radnika u mozak nije dozvoljeno!

 Savez samostalnih sindikata BiH i radnička klasa ostvarili su danas veliku pobjedu!

ISKRENE ČESTITKE ONIMA KOJI SU I MENE DANAS TAMO PREDSTAVLJALI!

Kolegij Predstavničkog doma Federalnog parlamenta jednoglasno je usvojio ključni zahtjev Sindikata koji se odnosi na skidanje s dnevnog reda današnje sjednice tzv. prijedloga zakona o uštedama.

U skladu sa zahtjevom Sindikata, ovaj zakonski prijedlog morat će sada prvo ići na raspravu na Ekonomsko-socijalno vijeće.

Sindikat će prije toga otvoriti i direktan dijalog s Vladom Federacije BiH.

Povod za današnje demonstracije bilo je upućivanje ovog zakonskog prijedloga u parlamentarnu proceduru od Vlade Federacije bez prethodnih konsultacija sa socijalnim partnerima u okviru Ekonomsko-socijalnog vijeća.

Demonstracije su nakon objavljivanja zaključka Kolegija Predstavničkog doma završene.

Nije zabilježen ni jedan incident!

Nije nas bilo puno (možda oko 2.000) ali držim se one uzrečice da složna braća kule grade!

Cijelo vrijeme sam bio u mobilnom kontaktu u sa kolegama koje su pohodile Sarajevo jer ja radi radnih obaveza, nisam mogao biti prisutan na dva mjesta istovremeno.