Arhive oznaka: vrijeme

I ovo je jedan od trikova kojim se služe vidovnjaci, naročito oni bogatiji i bolje reklamirani!

Dolazite u kancelariju kod vidovnjaka upućeni u svoje misli i probleme. Iznenadi Vas gužva u čekaonici. Pomislite: “Čim je ovoliko ljudi, ovaj (ova) mora da je dobar (dobra)!”

Sjedate u stolicu.

U čekaonici ljudi razgovaraju, jadaju se jedni drugima a i do Vas dolazi osoba koja počinje da priča o svojim problemima.

Vama nije do priče ali kako vrijeme prolazi Vi sve više imate potrebu da pričate i iznesete svoje jade. Osoba sa druge strane sluša i empatično Vas podstiče da pričate što više i Vama to godi.

Nakon nekog vremena dolazi vrijeme i da se i vi pojavite pred “poznatim” vidovnjakom.

Ljubazno Vas ponudi da sjednete i pita Vas kako može da Vam pomogne. Vi počnete da pričate a vidovnjak Vas prekine i ispriča cijelu Vašu priču a Vi ostanete razjapljenih usta pitajući se:  “Kako zna sve ovo?!”.

Jednostavno.

Oni priključe minijaturne video kamere i mikrofone u čekaonice a ljudi sa kojima ste razgovarali su njihovi ljudi.

Baška što su ti ljudi redovno prozivani na seansu prije vas.

Ne daj bože ako elektronika zakaže! 😀

Karakteristično za bosansku tradiciju

Znate, nama je u tradiciji da s vremena na vrijeme istučemo ženu (biva, zna ona zbog čega!)…

Znate, nama je u tradiciji da s vremena na vrijeme popijemo rakijicu…

Znate, nama je u tradiciji da “priletimo” do kone dok joj je muž na poslu…

Znate, nama je u tradiciji da slušamo folk i razbijamo čaše golim rukama…

Znate, nama je u tradiciji da se sjekirama pobijemo oko komadića avlije…

Znate, nama je u tradiciji da parkiramo po trotoarima…

Znate, nama je u tradiciji da pišamo gdje stignemo…

Znate, nama je u tradiciji da mrzimo svakoga ko uspije u životu…

Znate, nama je u tradiciji da tračamo jedni druge…

Znate, nama je u tradiciji da pravimo kuće na klizištima…

Znate, nama je u tradiciji da pravimo kuće na pet spratova iako svi živimo u jednoj sobi zbog štednje energenata…

Znate, nama je u tradiciji da idemo u džamije/crkve samo da bi nas drugi tamo vidjeli…

Znate, nama je u tradiciji da pustimo glasnu muziku u autu da bi skrenuli pažnju na sebe…

E, sad, da ne bih ostao nedorečen, pisao sam i o dobrim manirima ovdje na BOSNARIJAMA! Znam ja sve to. Ko ne vjeruje nek’ se osvrne na moje ranije postove.

Samo se pitam, kako i kad se zagubilo ono npr. “priletiti” kad je neko u nevolji, pozvati prijatelje na ručak (maksuz u mjesecu Ramazanu a nezaobilazno za Bajram ili kad su neke slave u pitanju), pomoći nekome ko pravi kuću ili mora obaviti neophodne poljoprivredne radove (to se nekad zvalo “moba”  a ja danas više poznajem riječ “mobbing”), održavati rodbinske veze (danas se masa rođaka međusobno i ne poznaje), ustati starijoj osobi u autobusu, tramvaju i tome sl.

Sjetim se skorašnje čevljanske koride. Možeš zamisliti na šta je onaj Osmanagić spao kad je Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”  imala svoj štand za prikupljanje novca za nastavak istraživanja na visočkim piramidama.  😀

Sa jedne od bivših korida. Sumnjam da se ovo uklapa u našu tradiciju. Kobila (plesačica) je u areni. Njeno je da pleše… I, gle čuda! Narod se predivno zabavlja!  

Hm! :mrgreen:

Dno smo dostigli sa lemanjem na dženazi rahmetliji i psovanjem boga. Nedopustivo!

Poserem se na ovakvu našu tradiciju i na njene sljedbenike!

Ali, eto, i to su BOSNARIJE!  😀

Zajednička reportaža iz Zvornika, sa zvorničkog jezera i Diviča

 

Evo šta kažu znalci o jezeru. Ja sam po prirodi sumnjičav ali eto.

Moram slušati i tuđe baljezgarije…

citiram:

Zvorničko jezero je vještačka akumulacija nastala izgradnjom hidroelektrane ”Zvornik” na Drini 1955 godine.

Jezero je dugačko 25 km te zahvata površinu od 1300 hektara. Na najužem delu široko je 200 m a na najširem 3 km. Maksimalna izmjerena dubina jezera je 39 metara. Prosječna dubina iznosi 5-8 metara.

Jezero bogato ribom darovalo je mnoštvo trofejnih primjeraka: som 87 kg, štuka 18,5 kg, smuđ 13,7 kg, mladica 18 kg, šaran 26 kg, amur 29 kg, deverika 7 kg, klen 3,5 kg, bucov 7 kg i dr. (stari podaci)
Ovo su najveće ulovljene ribe u Zvorničkom jezeru. Po pričama ronilaca, ono u svojim zelenim njedrima krije i primjerke somova teže od 100 kg.

Svakog jula na Zvorničkom jezeru održava se sportsko-ribolovna manifestacija „Somovijada“. Jednako interesantan i uzbudljiv je i ribolov nizvodno od hidroelektrane “Zvornik” na rijeci Drini.

Zvorničko jezero pruža bezbroj mogućnosti za sport, rekreaciju, zabavu i uživanje!

Od ribolova i plivanja do kajakaških takmičenja te mnogih drugih sportova na vodi.

 

Evo sad realnosti!

 Nismo poranili. Ni Dinče ni ja. Oblačno vrijeme nije baš obećavalo. Kad smo vidjeli da baš neće biti tolika “salaukovina”, krenuli smo put Zvornika oko 10 h!

Bezbroj odrona usput, klizišta. Radnika koji to sve sređuju, radnika koji regulišu saobraćaj. Policije nigdje a trebalo bi je biti. Zato je bila prisutna po našem povratku, nadajući se da će naplatiti makar minimalnu kaznu za prebrzu vožnju. Držao sam se saobraćajnih propisa i znakova kao nikad do sad!

Sat i po u odlasku, nešto kraće u dolasku. Uzak put nam je bio nepoznanica.

Ulazak u Zvornik je blago rečeno, slika strave i užasa! Ovdje je vrijeme stalo od kako se završio rat.

Izlaskom iz Zvornika stanje na putu se bitno popravilo iako me duh ruine, osame, napuštenosti u onih par kilometara do Diviča, nikako nije napuštao!

Najzad, Divič…

Ljubazni domaćini su nas uputili gdje da se skrasimo ako želimo pecati. Meni baš i nije bilo do ribolova ali radi Dinčeta našli smo mjesto kraj zadnje topole na kraju asfalta.

Evo naše krajnje destinacije koju smo “pikirali” za neka, bolja, sunčanija vremena. Danas nam nije išlo. Promjena vodostaja, sunce i kiša su se neprestano izmjenjivali! Kula-grad se jedva vidi gore lijevo!

Prelijepo. Zar ne?

Dinčetu je nešto “trzalo” ali osim malenih klenića, totalni ribolovni fijasko.

Ulov je bio mršav. Ja se baš i nisam nasikirao. Došao sam u prirodu da “odmaram živce”!

Više manje ribolov.

Skupocjeni štapovi i sva moguća masa opreme, primame, mamaca… nije urodila plodom.

Doduše, jesmo i išli u nevakat!

Ja sam se smrzo ko ona stvarka ali sam uživao u ljepoti prirode.

Sam sam sebi obećao da ovdje moram doći još pokoji put u životu!

U početku nam je suncobran služio radi povremenih sunčanih perioda ali kad je vrag okrenuo na šalu, dobro nam je došao i kao kišobran. Vidite kišne lokve iza mene i mene pokrivenog dekom starijom od mene (na njoj piše da je proizvedena 1954 … JNA … Bok te mazo!)

Na odlasku, pokušali smo da snimimo Kula-grad ali nam to zbog nadolazećeg nevremena i nije baš uspjelo…

Usput, u Osmacima, Gornjoj Kalesiji i na skretanju prema Raincima, nekoliko sam puta zastajao ne bih li pazario bakreni kotlić ali se nismo sa lokalnim prodavačima mogli dogovoriti oko cijene!

Dinče je htjela da mi pokloni isti po ma kojoj cijeni ali ja se kao inadžija, nisam dao bez cjenkanja. Oni nisu prodali, ja nisam kupio. Ko ih hebe! 😀

Ko mi je sad kriv!

Ostao sam bez bakrenjaka do neke nove prilike!

Ionako je Dinče platila gorivo i hranu. Sramota me bilo da sad tražim i taj dodatni trošak od nje.

Ali zarekao sam se, napraviti ću bosanski lonac u po’ Republike šumske!

Živ ja bio pa vam to i slikom i riječju pokazao!

Danas sahranjen Marko Breškić, žrtva brutalnog premlaćivanja!

Evo dođoh sa sahrane i ne znam u koju kategoriju da stavim ovaj moj kratki post!

Da se ne zaboravi svakako odgovara ovom zločinu nad čovjekom koji je savjesno obavljao svoju dužnost na radnom mjestu obezbjeđenja!

Van svake kategorije zato što nemam riječi kojima bih opisao prazninu u duši smrću našeg kolege!

Marko, prijatelju moj!

Počivaj u miru.

Nisam revanšista ali nadam se da će oni koji su bili odgovorni i za tvoj status (nadređeni) kao i predstavnici pravosuđa, kazniti tuzlanskog taxi-kabadahiju!

Vrijeme je da se oni koji glume boga  povuku sa svojih položaja jer ovi nije prvi put da neko nasrne na uposlenike. Problem sigurnosti uposlenih na radnom mjestu je aktuelan već nekoliko godina (da se sad ne vraćam u prošlost)  i ne znam s kakvim to obrazom pojedini dođoše na današnju sahranu!

Kajanje?

Hm…

Čisto sumnjam…

Prije će biti pranje obraza poslije  silnih (pa i mojih) reakcija na lokalnim radio i TV medijima!

Razumijem ih. Plaše se za svoju guzu! I trebalo bi…

Komemoracija i dženaza generalu Rasimu Deliću

Komandant Armije RBiH Rasim Delić sahranjen je na Šehidskom mezarju Kovači. Počast bivšem komandantu odalo je nekoliko hiljada građana, državnih zvaničnika i saboraca. Komemorativna sjednica u povodu smrti Rasima Delića, armijskog generala i ratnog načelnika Generalštaba Armije RBiH, održana je u Domu Oružanih snaga BiH u Sarajevu. U prisustvu članova porodice Delić, predstavnika civilnih struktura vlasti u BiH, vojnih zvaničnika, saboraca i prijatelja, od generala Rasima Delića oprostili su se predsjedavajući Predsjedništva BiH Haris Silajdžić, ministar odbrane BiH Selmo Cikotić, general Mustafa Polutak, te Izet Ganić i Muhamed Šadić.

Na tužnom skupu potcrtana je uloga čovjeka koji je sve ljudske, profesionalne i stručne kvalitete stavio u funkciju odbrane Bosne i Hercegovine i izgradnje bolje budućnosti za njene narode i građane. Otišao je samo dan nakon obilježavanja datuma osnivanja Armije RBiH, kazao je predsjedavajući Silajdžić, podsjećajući da su svima poznati uloga i doprinos generala Delića u borbi za slobodu Bosne i Hercegovine i u izgradnji Oružanih snaga BiH. Po njegovim riječima, general Delić bio je prisiljen nastaviti borbu i nakon okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu, ne samo za vlastitu nevinost nego i za pravdu a u vezi s tim i protiv pokušaja prekrajanja istorijskih činjenica. Silajdžić je ukazao na neophodnost čuvanja vrijednosti i tekovina za koje se borio general Delić, potcrtavajući obavezu živih da ne dozvole stavljanje jednakosti između agresora i žrtve.

Poruke sličnog sadržaja uputili su i ostali govornici, navodeći da se radi o čovjeku koji je djelovao ličnim primjerom, dostojanstvenom u svakoj pa i najtežoj situaciji, čovjeku koji je obilježio i svjedočio sudbonosno vrijeme borbe za opstanak BiH.

 

U povodu smrti generala Rasima Delića u Visokom je jutros održan komemorativni skup. O liku i djelu generala Delića govorili su njegovi saborci i sugrađani. U Domu Oružanih snaga BiH od 9 do 19 sati otvorena je i Knjiga žalosti.

General Armije RBiH i drugi ratni načelnik Generalštaba Armije RBiH Rasim Delić umro je 16. aprila u svom domu u Visokom. Rasim Delić rođen je 4. februara 1949. godine u Čeliću. Vojnu akademiju je upisao 1967. a završio 1971. godine. JNA je napustio 13. aprila 1992. u činu potpukovnika. Od 8. juna 1993. do kraja agresije komadant je Armije RBiH. Poslije agresije na BiH Delić je bio komadant Zajedničke komande Vojske FBiH. U penziju je otišao u septembru 2000. godine.

Iskrene čestitke damama povodom 8. marta, međunarodnog dana žena

Koristim se prilikom da posebno čestitam mojim radnim kolegicama s kojima dijelim dobro i zlo na radnom mjestu!

Razo, Nermina, Nusreta, Veramza, Mirsada, Aida, Amira, Irnela, Inela, Ramiza, Zelkida, Rašida, Hana, Vesna, Mensura, Sejdina, Nela i ostale kojih se ne sjetih u ovome trenutku!

Volim vas sve!

Mokara u obraz…

Onako prijateljski!

 

Kad već nemam para da vam danas kupim makar po jedan cvijetak!

 

 

 

 

Međunarodni dan žena, 8. mart, proglašen 1920. god. a službeno priznat u Ujedinjenim narodima 1977. godine, simbolizira dugu istoriju borbe za ženska prava, kao što su pravo glasa, pravo na legalizaciju pobačaja ili danas pravo na rad.

 

macak_i_cvijet
Prva inicijativa potekla je od američke Socijalističke stranke 1909. godine, a iduće godine na Međunarodnoj konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu, na poticaj Njemice Clare Zetkin izglasano je načelo proglašenja Međunarodnog dana žena, ali bez utvrđenog datuma.

U to vrijeme u industrijskim zemljama zaredali su zahtjevi protiv diskriminacije pri zapošljavanju i zahtjevi za pravo glasa ženama.

Dan žena prvi je put bio proslavljen 19. marta 1911. god.  u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj s više od milion žena koje su sudjelovale u manifestaciji.

Idućih godina taj dan se zaboravlja zbog rata i cijepanja radničkog pokreta, ali novi poticaj stiže iz Rusije gdje su 8. marta 1917. god. (23. februara po ruskome kalendaru) radnice u Sankt Petersburgu (tada Petrogradu, kasnije  Lenjingradu) protestovale tražeći kruha i povratak muškaraca s ratišta.

karanfil

Tim je danom zapravo počela februarska revolucija i Lenjin je 1921. uveo Dan žena u počast radnicama.

Tradicija 8. marta ostala je jaka u komunističkim zemljama pa u Kini i danas na taj dan žene rade pola radnog vremena.

Feministički pokret s početka 70-ih godina poseže za Danom žena kako bi na taj dan tražio jednakost političkih i socijalnih prava među spolovima.

Godine 1977. Ujedinjeni narodi proglasili su 8. mart “Međunarodnim danom za prava žena i za mir”. Od tada dan ima simbolično značenje, posebno u državama gdje se žene moraju boriti za osnovna prava a svuda gdje su žene žrtve nasilja ili nejednakosti.

Maksuz čestitke dugogodišnjim forumašicama i  blogerašicama Edini Mešković i Mayibosanskoj.

S poštovanjem

*TABKO*