Arhive oznaka: mir

Časna bezvizna riječ

U skladu s mojim prethodnim postom Wikileaks afera se ne dotiče “prosječnog” BiH seljobera! otvaranje granica za prosječnog bh građanina i dalje će ostati samo vijest kojoj se samo naše zblenute ovce mogu radovati.

Da ne bih sad nadugačko i naširoko o “odškrinutim vratima Evrope za naše čobane” (ne znam zašto se oni najviše raduju?!) na pisanje o bezviznom režimu me ponukala srceparajuća cirkularna obavijest od mojih Facebook prijatelja koja doslovce glasi ovako (bez ispravki):

 “Danas, kada postajem turisticki pionir DAJEM CASNU BEZVIZNU RIJEC da cu marljivo putovati, upoznavati nove zemlje, drzati se zakona EU i biti dobar turista. Voljet cu novu domovinu EU i cijenit cu sve gradjane EU koji zele slobodu i mir, obecavam da necu raditi na crno, da necu ostajati u jednoj zemlji duze od 90 dana, da necu sa sobom dovesti jos pola familije, da necu unositi suho meso i sudzuku iz BiH, obecavam…”

Onda će se oglasiti naše bajne novinske agencije u vidu Fenova, pardon FENA, pa SRNA (nije ona divljač) pa njakvi TANJURI, pardon TANJUG te svi oni nakaradno nasađeni federalni ili lokalni web-portali i forumi sa sufiksom x u sebi… da ih sad ne reklamiram koji  copy-paste tehnikom održavaju pozamašan broj posjetilaca!

Očekivane vijesti sa tih udarnih portala bi izgledale ovako (opet citiram sa Facebook-a bez ispravki, naravno):

‎15.12.2010. – 00:00 h: Ukidanje viza građanima BiH za zemlje Šengena; 04:00 h: Šire područje Ljubljane ostalo bez šahtova; 10:30 h: Nepoznati počinioci odnijeli kip Mozarta; 16:00 h: U Frankfurtu, Kelnu, Dortmundu i Aachenu opljačkane filijale Sparkasse-a; 16.12.2010. 09:00 h – U Madridu prevrnut autobus plave boje – očevici tvrde da su se čuli povici “Saraj'vo, Sarajv'o”.

Inventivnost, ažurnost i tipičan smisao za humor mojih fejsbukli-prijatelja pravo me nasmijala! Naš tipični bošnjo će i od muhe napraviti ….. (nebitno sad) ako mu treba, od malih ustupaka Evrope napraviće slavlja i prigodne svečanosti (mediji su se raskokodakali kao da je Sudnji dan u pitanju), radovati će se samo zato što se drugi raduju, smijat’ će se po inerciji…

Držim se one: “Meso ne jede ko ima već ko naviko!”

Evropo! Pričekaj malo. Imam bušne džepove…

Parajlijama, moje iskrene čestitke!

Evo vam nešto “zašnjirano” od moje sirote ušteđevine.

Nek’ vam se nađe, zlu ne trebalo!

Advertisements

Danas sahranjen Marko Breškić, žrtva brutalnog premlaćivanja!

Evo dođoh sa sahrane i ne znam u koju kategoriju da stavim ovaj moj kratki post!

Da se ne zaboravi svakako odgovara ovom zločinu nad čovjekom koji je savjesno obavljao svoju dužnost na radnom mjestu obezbjeđenja!

Van svake kategorije zato što nemam riječi kojima bih opisao prazninu u duši smrću našeg kolege!

Marko, prijatelju moj!

Počivaj u miru.

Nisam revanšista ali nadam se da će oni koji su bili odgovorni i za tvoj status (nadređeni) kao i predstavnici pravosuđa, kazniti tuzlanskog taxi-kabadahiju!

Vrijeme je da se oni koji glume boga  povuku sa svojih položaja jer ovi nije prvi put da neko nasrne na uposlenike. Problem sigurnosti uposlenih na radnom mjestu je aktuelan već nekoliko godina (da se sad ne vraćam u prošlost)  i ne znam s kakvim to obrazom pojedini dođoše na današnju sahranu!

Kajanje?

Hm…

Čisto sumnjam…

Prije će biti pranje obraza poslije  silnih (pa i mojih) reakcija na lokalnim radio i TV medijima!

Razumijem ih. Plaše se za svoju guzu! I trebalo bi…

30 godina od smrti Tita a bolje nam nije…

Kako već rekoh u naslovu, bolje nam nije a turbo nacionalisti nam obećavaše kule i gradove,  jedenje zlatnim kašikama i još koješta.

Doduše,  ja se i nisam osvrtao na obećanja gore navedenih. Pičim svoj život kao i prije rata ali sve teže i teže. Sapinju me budalasta rješenja za državno uređenje jer koliko vidim BiH nikako da krene nabolje! Sapinje me miješanje u privatni život tačnije, duboko zadiranje u nečiju intimu i naslađivanje pikantnostima iz porodičnih života građana! Iskreno sam zabrinut položajem penzionera danas. Daj bože da ja svoju dočekam a ako i dočekam taman ću imati para da kupim sebi štrik i objesim se.

Zašto?

Pa samo budala može cijeli život voljeti ovu našu dragu BiH, ginuti za nju (borci), raditi marljivo dok se trutovi  slade i čekati pozne godine sa mizernom penzijom koja je van svakog poimanja ljudskog dostojanstva!

Zato sam i citirao dolje navedeni post da me kojim slučajem opet ne bi privodili u policijsku stanicu radi INFORMATIVNOG RAZGOVORA! Ovaj post je legalno napisan od profesionalnog novinara. Kad sam ga čitao ostao sam bez potrebe da ga na bilo koji način cenzurišem.

Dokaz više, meni samom, da nisam jedini koji isto misli o trenutnoj situaciji u ovoj lijepoj, našoj, ćilimom zastrtoj, Bosni i Hercegovini…

 

Prekid utakmice, igrači Hajduka i Zvezde sa sudijom Husrefom Muharemagićem na centru, suze i jecaji, a zatim spontano “Druže Tito mi ti se kunemo…” prepunog Poljuda. Ova slika ostala je u kolektivnom sjećanju “narodima i narodnostima, svim radnim ljudima i građanima” bivše SFRJ, kao trenutak kada je zvanično saopćeno da je u Ljubljani preminuo “najveći sin” – Josip Broz Tito. Bio je 4. maj 1980. godine.

O Titu i naročito vremenima kojima je on personifikacija priča se i danas, 30 godina od njegove smrti. Ta su vremena za većinu onih koji ih pamte, pa čak i onima koji o tome znaju samo iz priča svojih roditelja, sinonim za blagostanje, sreću, mir, rahatluk, red i zakon, radnička prava, socijalnu sigurnost…

Taj osjećaj spokojnog života u Titovim vremenima jedva da malo mogu pomutiti neumoljivi historijski fakti o represivnom, diktatorskom režimu, Golom otoku, Udbi, montiranim političkim suđenjima…

Zašto je to tako, zašto se, uprkos svim negativnim elementima njegovog režima, za Titovim vremenima toliko žali? Najjednostavniji odgovor obično je najbliže istini: Zbog onih koji su došli nakon Tita.

Bilo bi pogrešno idealizirati Titova vremena, jer su i on sam i funkcionerska svita oko njega znali za život na visokoj nozi. Pilo se, jelo se, putovalo se, pomalo kralo, pomalo lagalo, uživalo se, sve o državnom trošku. Za to ih se malo nije smjelo, a malo nije htjelo pitati, jer je i sam narod bio relativno zadovoljan. Socijalno, zdravstveno, redovna plaća, penzija, ljetovanje preko sindikata, sve od vlastitog rada.

Najzad jedna poštena kolumna u Dnevnom avazu!

Aferim!

Bajramska sofra

Bajrami su praznici mira i za bajramskom sofrom bajramuju i mire se oni koji su se zavadili iz bilo kojih razloga.

Muslimani često pozivaju i članove drugih vjerskih zajednica da ručaju i slave s njima, kako bi na taj način širili duh tolerancije.

Bajramska kuhinja ili Bajramska sofra, kako se još kaže u Bosni i Hercegovini, mora biti specijalna!bajramska_bamija

Domaćini postavljaju sto koristeći najbolji stolnjak, tanjire i pribor za jelo koje imaju u kući. Ručak je izuzetno obilan a negdje je u tradiciji da mora uključivati najomiljenije jelo svakog člana porodice.

Najčešća riječ koja se nalazi u imenima nacionalnih restorana – aščinica u Bosni i Hercegovini je, sofra.

U turskom jeziku, riječ sofra se koristi sa značenjem trpeze, stola za ručak (ručavanje)  a u bosanskom jeziku često ima prošireno značenje i na samo jelo pripremljeno i postavljeno bilo na sto ili na demirliju. burek_u_tepsiji

Mnogi su u svom djetinjstvu čuli riječi svojih starijih ukućana: “Ne diraj sofre, dolaze nam gosti”,  što znači: “Ne diraj jela koja su servirana za goste” ili “Bujrum, sofra je spremna”, što znači: “Izvolite, jelo je servirano!”

Bajramski ručak u Bosni i Hercegovini najčešće počinje supom ili čorbom, nakon čega slijedi neko varivo (sarma, bosanski lonac i slično),  zatim pite, pa pečeno meso sa povrćem te slatko.

Bosanska kuhinja mnogo toga duguje svojoj otomanskoj prošlosti, tako su jela na bajramskoj trpezi najčešće specijaliteti sa turskim uticajem. Domaćica kuće obično za glavno jelo napravi begovu čorbu, bosanski lonac (bosanski paprikaš od povrća i mesa, tradicionalno kuhan u zemljanoj posudi), hadžijski ćevap (teleći paprikaš), musaku (od faširanog mesa i krompira), različite dolme (punjeni crni luk i paprika) i sarmu (uvijeni listovi kiselog kupusa punjeni mesom i rižom). Na stolu su nezaobilazne i različite pite.

Slatkiši su vrlo bitan element bajramske trpeze – najčešće su teški, porijeklom turski i preliveni agdom. Za njihovu pripremu generalno je potrebno prilično kulinarsko iskustvo, a najčešće su to baklava, ružice, tufahije i halva.

Za Bajram se spremaju tzv. zijafeti (meniji) i naslovljeni su po imenima gradova (npr. Gradačački, Mostarski itd.). Ukoliko ste, na primjer, pozvani na sarajevski zijafet, budite sigurni da će vam se na stolu pojaviti specijaliteti kao što su čimbur, čorba, ćevap, bamija, sarma, pilav, burek, zeljanica, baklava, almasije, paluza i kadaif. Prema zapisima drevnih putopisaca koji su kroz historiju pohodili Bosnu i Hercegovinu, zijafeti su se obično sastojali od 12 do 24 jela (jemeka), a Fejzi-beg Kulenović bilježi 1899. godine da “pri svakoj svečanoj večeri ili ručku treba da bude 15 – 30 različitih jela”. U ta stara vremena, sarajevski, tuzlanski, banjalučki, mostarski i travnički restorani (musafirhane) obično su nudili svojim gostima dvadesetak različitih slatkih i slanih jela.

p.s.

U BiH se pite prave od mnogo čega a u nekim krajevima čak i od cvijeta bagrema!