Arhive oznaka: para

Vanzemaljci, poserem vam se na gospodstvo!

Rat bi’, rat proš'o.

Gledam a valjda i mene gleda stara raja i kao da nismo iz iste priče. Jedni drugima ko stranci dođemo.

Vanzemaljci su in!

Neki od nadobudnih stalno se igraju sa rečenicom: „Da hoće opet zaratit’, drukčije bi bilo!“

Vjerujem im.

Bilo bi drukčije. Znam, sigurno, gore za mene a bolje za njihove gujce. Nekima još nije dovoljno nagemanih para, tuđe imovine, rodbinskih i stranačkih privilegija a neki mi otvoreno prijete likvidacijom jer ko biva sad u demokratiji ne smiju!

Hmm….

E, sad ste trebali ja ikad. Sad je najlakše da me slomite. Sad navalite dok sam u kreditima i žirant drugima. Sad mi možete najviše štete nanijeti!

Ne čekajte drugog rata ovdje. A bit’ će ga! Možda brže u kabur zemlju odem pa vam ne pričinim i to zadovoljstvo jer ionako vam stalno zakrećem muda. Čas ulijevo, čas udesno!

Vazelina nikad više neg’ danas. Ne možeš ga nakupovat’ a i kad odem u apoteku, nešto me čudno gledaju tamo!

Vanzemaljci vladaju. Revanšisti, da ne kažem fašisti!

Tješi me jedino to što je na ovom dunjaluku sve ciklično. Svega bude, dođe i prođe. „Ničija nije do zore sjala!“ reče neko pametniji od mene a kakva su vremena došla i ja se više služim citatima nego da razmišljam svojim mozgom.

A i zašto bih?

Drugi misle za mene. Oni su plaho pametniji!

Pušio je i moj djed i pradjed. I obojica doživješe preko 100 godina života! I niko im nije branio. Nikome nije smetalo. Nije smjelo ni smetati. Ne daj bože! Još njihova slika visi na bocama mineralne vode sa tešanjskog kraja! Toj vodi se čak i Klinton radovao dok mu je Monika pušila. Toliko je bio potentan!

Pilo se nekad i pamtilo se pa se i danas prepričava. I mezetilo. Čak i naša Fazila opjevana a danas se niko ne sjeća ni radodajke iz obližnjeg kafića.

Hajd’ što se pilo al’ se znalo i zapjevati. Predanja i pjesme se širile s koljena na koljeno. Ako lažem a u laži su kratke noge, slobodno sijecite!  Dalje ne moram! Zar ne?

Dok smo se vikali sa druže, prijateljstva su nam trajala duže! I brakovi. Bili su svetinja. Posebno djeca. Onda je babo (i drenov prut) odgajao a ne ulica!

I onda se krvnički radilo. Težački. Radilo i sladilo a danas možeš umrijet’ od svog rada!

Nekad s ponosom a danas s grbom na leđima.

I još ovo zovu napretkom!

Hmm….

Praviš kuću ili kupiš sijeno zoveš na mobu! Danas je mnogo popularniji mobbing.

Sve što ti možeš a nećeš ili ne želiš da uradiš, urade za tebe drugi! Samo naredi. Niko ti ništa ne smije.

Danas se krije koliko imaš a nekad se ponosilo s tim. Smio si reći iz koje si familije što je bilo kao izvjesna preporuka a danas sve ide preko veze!

Oženiš se, udaš, useliš u novi stan ili kuću. Sad to kriješ! Znate ono – porijeklo imovine ih jebe!

Kriješ i kad si bolestan da te drugi ne bi onako hasta posjetili. Danas ljudi škrti od samih sebe. Za ne povjerovat’!

Na sebe žale.

I provodom (izleti, teferiči, posjete rodbini i prijateljima), i ponašanjem (posjete kulturnim događajima kao što su pozorište, kvalitetan film, muzički spektakl, koncert značajnih umjetnika), i osjećanjima (samozadovoljnost, flert, prevare,krađe,utaje).

Ima toga još. Mrsko mi nabrajati a i zabolješe me ovi moji chat-erski prstići!

Neko jednom provalio a možda je mislio i ozbiljno, da čovjek vrijedi onoliko kolika mu je dženaza (sprovod) bila!

Zic!

Sjetim se dirigovanih dženaza gdje sam išao po naredbi a ne po nahođenju!

A valja nam mrijet’! Svima. To me tješi!

Meni na dženazu nek’ ne dolaze hajvani! Vanzemaljci pogotovo. Dirigenti mi ne trebaju sa horom „Lažna suza“!
I ne dolazite mi po direktivi jer kako ste došli s tobožnjim pijetetom još brže ćete me zaboraviti kao što ste već zaboravili neke radne kolege!

Već ste zaboravili na Nerminu! Vi ste sa druge planete i nije u kaburu vaše dijete!

E, pa vanzemaljci moji, poserem vam se na gospodstvo vaše!

Nismo iz iste priče!

Odjebite!

Advertisements

30 godina od smrti Tita a bolje nam nije…

Kako već rekoh u naslovu, bolje nam nije a turbo nacionalisti nam obećavaše kule i gradove,  jedenje zlatnim kašikama i još koješta.

Doduše,  ja se i nisam osvrtao na obećanja gore navedenih. Pičim svoj život kao i prije rata ali sve teže i teže. Sapinju me budalasta rješenja za državno uređenje jer koliko vidim BiH nikako da krene nabolje! Sapinje me miješanje u privatni život tačnije, duboko zadiranje u nečiju intimu i naslađivanje pikantnostima iz porodičnih života građana! Iskreno sam zabrinut položajem penzionera danas. Daj bože da ja svoju dočekam a ako i dočekam taman ću imati para da kupim sebi štrik i objesim se.

Zašto?

Pa samo budala može cijeli život voljeti ovu našu dragu BiH, ginuti za nju (borci), raditi marljivo dok se trutovi  slade i čekati pozne godine sa mizernom penzijom koja je van svakog poimanja ljudskog dostojanstva!

Zato sam i citirao dolje navedeni post da me kojim slučajem opet ne bi privodili u policijsku stanicu radi INFORMATIVNOG RAZGOVORA! Ovaj post je legalno napisan od profesionalnog novinara. Kad sam ga čitao ostao sam bez potrebe da ga na bilo koji način cenzurišem.

Dokaz više, meni samom, da nisam jedini koji isto misli o trenutnoj situaciji u ovoj lijepoj, našoj, ćilimom zastrtoj, Bosni i Hercegovini…

 

Prekid utakmice, igrači Hajduka i Zvezde sa sudijom Husrefom Muharemagićem na centru, suze i jecaji, a zatim spontano “Druže Tito mi ti se kunemo…” prepunog Poljuda. Ova slika ostala je u kolektivnom sjećanju “narodima i narodnostima, svim radnim ljudima i građanima” bivše SFRJ, kao trenutak kada je zvanično saopćeno da je u Ljubljani preminuo “najveći sin” – Josip Broz Tito. Bio je 4. maj 1980. godine.

O Titu i naročito vremenima kojima je on personifikacija priča se i danas, 30 godina od njegove smrti. Ta su vremena za većinu onih koji ih pamte, pa čak i onima koji o tome znaju samo iz priča svojih roditelja, sinonim za blagostanje, sreću, mir, rahatluk, red i zakon, radnička prava, socijalnu sigurnost…

Taj osjećaj spokojnog života u Titovim vremenima jedva da malo mogu pomutiti neumoljivi historijski fakti o represivnom, diktatorskom režimu, Golom otoku, Udbi, montiranim političkim suđenjima…

Zašto je to tako, zašto se, uprkos svim negativnim elementima njegovog režima, za Titovim vremenima toliko žali? Najjednostavniji odgovor obično je najbliže istini: Zbog onih koji su došli nakon Tita.

Bilo bi pogrešno idealizirati Titova vremena, jer su i on sam i funkcionerska svita oko njega znali za život na visokoj nozi. Pilo se, jelo se, putovalo se, pomalo kralo, pomalo lagalo, uživalo se, sve o državnom trošku. Za to ih se malo nije smjelo, a malo nije htjelo pitati, jer je i sam narod bio relativno zadovoljan. Socijalno, zdravstveno, redovna plaća, penzija, ljetovanje preko sindikata, sve od vlastitog rada.

Najzad jedna poštena kolumna u Dnevnom avazu!

Aferim!

Iskrene čestitke damama povodom 8. marta, međunarodnog dana žena

Koristim se prilikom da posebno čestitam mojim radnim kolegicama s kojima dijelim dobro i zlo na radnom mjestu!

Razo, Nermina, Nusreta, Veramza, Mirsada, Aida, Amira, Irnela, Inela, Ramiza, Zelkida, Rašida, Hana, Vesna, Mensura, Sejdina, Nela i ostale kojih se ne sjetih u ovome trenutku!

Volim vas sve!

Mokara u obraz…

Onako prijateljski!

 

Kad već nemam para da vam danas kupim makar po jedan cvijetak!

 

 

 

 

Međunarodni dan žena, 8. mart, proglašen 1920. god. a službeno priznat u Ujedinjenim narodima 1977. godine, simbolizira dugu istoriju borbe za ženska prava, kao što su pravo glasa, pravo na legalizaciju pobačaja ili danas pravo na rad.

 

macak_i_cvijet
Prva inicijativa potekla je od američke Socijalističke stranke 1909. godine, a iduće godine na Međunarodnoj konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu, na poticaj Njemice Clare Zetkin izglasano je načelo proglašenja Međunarodnog dana žena, ali bez utvrđenog datuma.

U to vrijeme u industrijskim zemljama zaredali su zahtjevi protiv diskriminacije pri zapošljavanju i zahtjevi za pravo glasa ženama.

Dan žena prvi je put bio proslavljen 19. marta 1911. god.  u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj s više od milion žena koje su sudjelovale u manifestaciji.

Idućih godina taj dan se zaboravlja zbog rata i cijepanja radničkog pokreta, ali novi poticaj stiže iz Rusije gdje su 8. marta 1917. god. (23. februara po ruskome kalendaru) radnice u Sankt Petersburgu (tada Petrogradu, kasnije  Lenjingradu) protestovale tražeći kruha i povratak muškaraca s ratišta.

karanfil

Tim je danom zapravo počela februarska revolucija i Lenjin je 1921. uveo Dan žena u počast radnicama.

Tradicija 8. marta ostala je jaka u komunističkim zemljama pa u Kini i danas na taj dan žene rade pola radnog vremena.

Feministički pokret s početka 70-ih godina poseže za Danom žena kako bi na taj dan tražio jednakost političkih i socijalnih prava među spolovima.

Godine 1977. Ujedinjeni narodi proglasili su 8. mart “Međunarodnim danom za prava žena i za mir”. Od tada dan ima simbolično značenje, posebno u državama gdje se žene moraju boriti za osnovna prava a svuda gdje su žene žrtve nasilja ili nejednakosti.

Maksuz čestitke dugogodišnjim forumašicama i  blogerašicama Edini Mešković i Mayibosanskoj.

S poštovanjem

*TABKO*

Zar se i celulit prodaje?

Hajde de, da sam ja tragao za malim oglasima lične prirode ali pronaći me na Facebooku i ponuditi se i to po cijeni od 300 € za jedno “ugodno popodne”! Bog te mazo! Više od prosječne plate u BiH! 

Cijena za cijelu noć je fiksno 600 € (+ posebne želje) sa nadahnutom, romantičnom elokventnom damom uz to još i poliglotom (kaže da govori šest jezika) 😀

Što je još smješnije, odjavljen sam sa FB-a već osam  mjeseci ali svakojake poruke osim redovnih spamerskih,  još uvijek stižu!

Nisam ni ja veslo sisao. Ne žalim para za dobar provod. Provod u svakom pogledu. Piće, meze, dobra mjuza, lijepe žene… Sasvim sam prosječan bosanac koji je sve to prošao ali sve besplatno. U stvari nije baš bilo besplatno jer sam za ugođaj plaćao npr. romantičnom večerom ali nikad nisam plaćao kurve. Niti želim! Klapa!

Svijeće, pihhh… Nisam umro pa da  mi trebaju!   :mrgreen:

Ja vala ništa ne vidim sa gornje slike. Ako vi vidite, imate bujnu maštu. Ako već plaćam ja ne želim maglu! Želim konkretno! Jasno i opipljivo! Imam i pravo na to, zar ne?  Za svoje pare valjda mogu da biram! Dovoljno sam ostario da znam šta želim zauzvrat!

Evo primjer jedne dame sa svjetske scene.

Rihanna, kad bi od zlata bila, ostala bi neobljubljena od mene!

Ovo Rihanna! Bljak! Sad su joj 21 ili 22 godine. Provjerite. Više ni ja ne znam! Mogu da zamislim njeno lice i tijelo kad dođe u moje godine!

Vrhunac vrhunaca je naša ljepojka iz Sarajeva. Ona za sebe kaže da je studentica, da ima 22 godine, studira to i to, uspješna je, nadahnuta, ugađa sve želje, no limit žensko! Jedina granica je nebo! Doslovno prevedeno! E, hebi ga ako je ovo vaša plavuša iz snova. Ja vidim muške tetive na nogama  i postporođajne strije. Vidim da nema ni guze ni sika a stomak je vješto skriven u  trikou ili kako li se već zove ovaj odjevni predmet! Kako li će tek izgledati sa 32, 42 ili sa 52 godine? Naravno, ovo je samo jedna od njenih slika. Izabrao sam najbolju koju sam mogao!

E, vala, nije ni moja ćuna ratni zločinac! Ne dam u svašto turat!

 

Ne dam svoju platu za kilo celulita!

Kako li tek izgledaju one “ugodno popunjene”? Strah me i da pomislim!

I na kraju nešto posve nezabrinjavajuće!

Nije mi se digo! Pritisak mislim!

Zašto?!

Puno pitate. Stvarno ste! 😀

Sretna Nova 2010. godina!

Stalne čitaoce maksuz selamim.

Moje iskrene čestitke u NOVOJ!

Vatrometi u mnogim  gradovima BiH  su  pokazali da svijet nije žalio para u inat  ogromnoj recesiji. Nikad bolji, veći i megalomanski nastrojeni, nisu bili!

Šta je uspjeh?

Sa 2 godine, uspjeh je je da su ti pelene suhe

Sa 10 godina, uspjeh je da imaš prijatelje svojih godina

Sa 18 godina, uspjeh je da imaš vozačku dozvolu

Sa 20 godina, uspjeh je da imaš žensku i dobar seks

Sa 30 godina, uspjeh je da imaš puno para

Sa 50 godina, uspjeh je da imaš puno para

Sa 60 godina, uspjeh je da imaš žensku i dobar seks

Sa 70 godina, uspjeh je da imaš vozačku dozvolu

Sa 75 godina, uspjeh je da imaš prijatelje svojih godina

Sa 80 godina, uspjeh je da su ti pelene suhe