Arhive kategorije: Kultura

KOPILE

Prije godinu dana sam napisao ovo:

Citiram!

Pisao sam istinu! Prostim narodskim jezikom. Da me svako razumije. Mali  “novinar” čuči u meni. Piskaralo. Šta misle o meni novinari “po profesiji”, zabolje me, mal’ ne rekoh šta!

Pretenciozno od mene. Bože sačuvaj! Ovo je blog koji nije stranački opredjeljen, nema mentora… Pišem iz srca i duše. Ako pogrešno vidim svijet i dešavanja u ovom našem tamnom vilajetu, džabe vam kontriranje!

Pišite (pišajte i kakite uz put) svoj vlastiti blog! Ko će vas čitati? Nema straha! Velika je svjetska blog-zajednica!

Možda i ja naletim na vaš blog! Nikad se ne zna!

Hajd’ zdravo… do moje iduće litanije…

Eh, bože dragi… hvala ti na ovoj besplatnoj hosting-aplikaciji nazvanoj “wordpress.com” i meni nepoznatom davatelju iste “usluge”!

Na pisanje i na kopiranje citata me natjeralo baš to što sam tražeći asocijaciju za naše političare, dežurne krivce za ovu sablazan od Bosne naletio slučajno i na ovu temu na jednom od foruma sa BiH predznakom (nema reklame…zar ne?!)

Koliko sad ova tema ima veze sa aktuelnom politikom (a politika ti je danas sve što se dotiče javnog života) na vama je da procijenite!

Piše izvjesni (meni iz blogerskih voda nepoznati Asim Bešlija)
 
*CITAT*
 
Ako smo zaista sredina koja sama za sebe tvrdi da njeguje vrijednosti ljudskog života, koje opet dolaze iz naših finih kućnih odgoja, tradicionalne religioznosti i sistema koji nije iskvaren ‘prljavštinom Zapada’, zašto su ipak i kod nas neki ljudski životi manje vrijedni? Nema boljeg primjera za to od djece koja su rođena u vanbračnim zajednicama i koja samo zbog ovih gore skoro pa savršenih primjeraka naše vrste, moraju živjeti život u patnji. Njima se po tijesnim mahalskim ulicama tepa sa ‘kopile’.Razmišljam posljednjih dana o tome koliko u ovoj našoj domovini ima one djece kojima će život, samo zbog načina na koji su došli u ovaj nesretni svijet, biti zagorčan sve do njegovog kraja. Ona pripadaju onoj posebnoj naciji koja se kod nas odmilja naziva jednim otužnim imenom – kopile. To je ono dijete koje je nastalo u vanbračnoj zajednici, iz ovog ili noog razloga, i koje je i prije svoga rođenja lokalna zajednica označila kao nešto prljavo, nepoželjno, nemoralno, nedostojno života u takvom društvu visokih moralnih standarda kakvo je naše, tako da sam njegov dolazak na svijet uzdrmava ovu harmoniju uzgoja čistunaca!”
 

Ne bih ja o ovoj temi dao bolju uvodnu riječ ali sad stupa na snagu naša bosanska mahala sa svim svojim umjesnim i neumjesnim komentarima…

 
Evo, izdvojio sam nekoliko komentara…
 
*Citiram*
 
 
-Kopile nije ljudsko nego nesretno bice..
Prvenstveno,zahvaljujuci onima,koji su taj naziv izmislili.
Ne samo da kopiladima zovu vanbračnu djecu, nego i onu koja su začeta prije braka. Dzaba što su se rodila u braku. A šta da se kaže…. Narod je pogan. Uživaju da se iživljavaju na drugima, jer se ističući mane drugih, oni sami osjećaju vrijednijim.

-Off: Cak zakon isto tretira vanbracnu dijecu i onu ciji roditelji su skupa zivjeli a nisu imali brak sklopljen u opstini tj. kao djete iz vanbracne zajednice.

-Za pogrdan naziv definitivno nisu kriva djeca vec odrasli.

-ja sam mislila da je ta rijec izumrla kod nas… koliko god ta rijec odvratna, odvratniji su oni koji bilo koga tako nazivaju… ni muz ni ja nismo bili vjencani kad smo prvo dijete dobili… nije se naso niko “pametan” da mi kaze da je kopile… oci bi kopala… nisam odavno cula nekoga da je necije dijete tako nazvo… pljunula bi ga ravno u lice…
 
-Kopile je KOPILE i zaista mi je zao to neduzno bice koje pati dozivotno, ali mi nije zao tu njegovu BIJESNU mamu koja nije razmisljala glavom vec guzicom

– …a jel moranje u danasnje vrijeme da se bude prvo vjencan pa da se djeca prave..? komentar ti je takav da mi se cini kako nisi daleko od onih koji taj pojam i koriste… po tvom komenataru se vidi da je to nesto za tebe nenormalno… “neduzno bice koje pati dozivotno”… odakle svima uopste da svi zbog toga pate… jel mislis da pati vise od djece koja zive uz roditelje nanasilnike i alkoholicare…

-nemate pojma koliko mene ovi malogradjanski komentari mogu izbacit iz takta…

–To su nazivi koje smisljaju oni konzervativci kako bi “ocuvali” tradiciju i ostala sranja koja nemaju veze sa zivotom. Kad malo bolje prokontam to bi trebalo da znaci da je dijete kao pile “kopile”…tj. da mu se ne zna otac ili sta vec?? No, poznajem dosta “kopiladi” (fakat bezveze naziv) koja su samo tako uspjesna u zivotu i koja bi zauvijek mogla zavezati gubicu tradicionalistickim rottweilerima.
Svi sve znaju u mahalama ali malo ko od njih zna da ja na poslu na iste te mahalase potrosim plave tinte vise nego stamparija neka…sve zato jer cunjaju ko je koga hebao i ko je kome otac, majka, djed, ko je kopile..itd. umjesto da se bace na to da postanu pismeni kako stalno ne bi ostavljali otisak prsta na papiru umjesto potpisa i ne izvlace se na one gluposti “meni otac nije dao da idem u skolu pa se ne znam potpisati… zenskoj djeci nisu dali da idu u skolu”….jebo li vam mater seljacku zatucanu….
Zato ne bi trebalo uopste da uzimamo u razmatranje da li je “kopile” ljudsko bice… NARAVNO DA JESTE!!!
 
:ruke :ljub :bravo post je za uokvirit
 
-Ljudi su uvijek voljeli (ni danas se nista promjenilo nije) da se vise brinu o tudjim “problemima”. Nikad nebih nazvala neku zenu kurvom niti djete kopiletom. Nije moja stvar sta ko radi i kako zivi, a djeca kao sva djeca nisu nista kriva i uvijek su najvece zrtve. Ako nekom mozem pomoci pomozi ako ne ostavi ga na miru. Bog je taj koji sudi , a nikako mi ljudi.

:pusa bravo
danas ljudi nemaju druga posla vec etiketirati druge
pogledajte koliko prava imaju pederi, zivotinje a mi bi neduzna bica zauvijek obiljezili
Gdje nam je dusa
Treba pokusati pomoci toj djeci a ne da ih obiljezavamo samo zato sto su rodjena vanbracno
Cudno , zaista cudno
jeste li ikada pomislili da se to moze desiti vasoj djeci?
Da li bi ih odbacili samo zato sto ima vanbracno dijete ccc
predrasude, predrasude, ma to nas uvijek prati ebo ja nas

-Nisam :lud da bih zloupotrijebila termin Kopile radi kritike istog, ali jesam se usudila reci da je kopile kopile. Recimo da do nedavno su takva djeca bila obelezena mendjusom na jednom uhu i to se znalo da je to to te je deklarisano kao kopile. Gledam danas na svakom petom tinejdzeru visi po jedna mendjusa, ali je to sasvim druga prica. Nije rijec o vjencanju prije ili poslije, rijec je o djetetu koje nosi dozivotni pecat nepazljive majke. Cinjenica je da svako dijete pati zbog toga ukoliko nikada nije upoznalo svoga bioloskoga oca ili se samo nagadja ko bi taj sretnik bio kada bi majka znala cije je sjeme zalutalo u Nju tj. koji je “mrav” ujeo za guzicu. Zar nije pametnije i bolje za drustvo i samu porodicu koju sacinjavaju majka i sin ili kcer da se makar zna ko je otac tog djeteta. Ljudi koji ne posjeduju svoj identitet ne “postoje” njihov je zivot osudjen prije rodjenja na Stid. Meni je zao sto je to tako ali Tako je.

-Komšija, nemoj misliti da imam nešto protiv tebe, vidim kakav stav imaš po ovom pitanju ali naslov teme me baš bocnuo, mali savjet, mogao si drugačije formulirati naslov teme, mislim da daje previše prostora za razmišljanje onima koji ne misle kao normalni ljudi ili im je stav nedefinisan. Ne kažem da neko može promijeniti mišljenje zbog jednog naslova ali ovakav naslov dovodi u pitanje to da li su …ne volim ni pominjati tu riječ, ljudska bića. Možda sam previše sitničava, ali jednostavno mi se ne sviđa naslov teme.Naravno da su ta djeca kao i sva druga ali vjerovatno se nikad neće zatrti mišljenje nekih da oni ne zaslužuju sve kao i drugi i da su manje vrijedni i mnogi nikada neće prihvatiti da smo svi došli na svijet na isti, ali potpuno isti način.

Zaboljela me glava te napustih forum. Da se prepirem sa rajom dijametralno suprotnih mišljenja, nisam lud.

Živio moj blog i pravo da na njemu pišem šta ja hoću te da moderiram komentare po svom nahođenju!

Ostajte mi zdravo do sljedećeg posta…

Taboo teme

 
Prije polaska na put bi bilo korisno da se raspitate koje su teme potencijalno opasne i koga domaćini ne vole, kako ne biste doživjeli neprijatnosti u najobičnijem ćaskanju sa lokalnim stanovnicima.
 
Ima zemalja u kojima je razgovor o novcu potpuno uobičajena stvar. Međutim, u centralnoj Evropi, stvari su starinske, konzervativne. U Mađarskoj možete da razgovarate o bilo čemu ali novac je škakljiva tema. Javno iskazivanje bogatstva ovdje se smatra krajnje nevaspitanim i nekulturnim pa vam se može desiti da vas zbog toga izbace iz svakog ozbiljnog društva.

Razmetanje plaćanjem ‘tura’  i dobrim kolima takođe je oznaka da ste društveno nepoželjni. Ovde se cijeni skromnost i formalnost. Ako je nešto poželjno u restoranima, hotelima ili bircuzima u BiH, u Budimpešti, Pragu ili Ljubljani definitivno nije. I dok su nama u glavi ratovi za oslobođenje tokom 19. i 20. vijeka, petstotinjak  godina otomanske vladavine, ratovi u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, u ‘turskoj verziji’ turci su bili ti koji su nabijani na kolac.

Ako počnete da se prepirete sa domaćinima na ovu temu, nećete daleko dogurati. Zato upamtite da treba da govorite: “kardaš”, što znači prijatelj ili “komši” i da se smješkate  jer istorije nam nisu iste.

Također, ne treba da spominjete katoličanstvo u dijelu Glazgova gdje se vijore zastave Rendžersa, niti da spominjete engleze i Bekama u Republici Irskoj, dijelu Glazgova u kome navijaju za Seltik  ili ne daj bože, u katoličkom Belfastu. U Finskoj nije preporučljivo veličati šveđane i ruse a u Ukrajini i Bjelorusiji poljake.

Poljaci, osim onih koji igraju za reprezentaciju Njemačke, nisu mnogo radosni ako čuju hvalospjeve o Njemcima a na njihovoj listi omraženih visoko se kotiraju i rusi i ukrajinci.

Veličanje prošlogodišnjeg divnog provoda u Turskoj  ne donosi ekstra poene kod grčkih domaćina ali ni obrnuto.

Dakle, pročešljajte Internet ili knjige istorije  jer će vam biti sve mnogo jasnije. Iako vam, kao strancu, ne prijeti ništa više osim neprijatnosti, vodite računa da ne napravite neki skandal!

Lako se može pogriješiti! 

‘Skontajte’ se dobro jer niste došli da mijenjate lokalne običaje već da uživate!

Ne ‘ispravljajte krive Drine’!

Tu ste da bi  ‘udahnuli’  drugu ‘civilizaciju’.

Sehara moje majke – Tifa Dolinar-Terzić

Znala sam da imam ostavštinu,

Zabačenu, negdje zatrpanu.

Tragala sam za njom godinama,

I nađoh je u mraku podruma

Stare kuće – moga rodnog doma.

U sehari što je moja majka

Za mog babu u miraz donijela!

Kad otvorih majčinu seharu,

Razgrnuvši rukom nađoh na dnu

Knjigu staru, dugo nečitanu –

Hvale vrijednu bošnjačku baštinu.

Umotanu srmali čevretom,

Prekrivenu bogatim nakitom,

Starim srebrom i žeženim zlatom,

Svim vrstama dragoga kamenja

I haljinkom što je moja majka

U džamfezli bošču zamotala.

A na vrhu, u samom kubbetu,

Nađoh pismo u mavi ćagetu,

Ispisano moje majke rukom,

Arebicom – bošnjačkom azbukom.

Arebicu pismo moja majka,

U mektebu pisat naučila.

Uputu je ostavila meni,

Imenom me majka oslovila:

„Nemoj nikad zaboravit ćutiti tekbire,

Ni poruku upućenu

Iz Hira – pećine,

Objavljenu u Kur’anu –

– u suretu ‘Ikre’.

Tekbirom je iz kosmosa

Dozivano tvoje ime.

Ponekada obuci haljine moje majke,

Tvoje stare nene,

Lijepe su, pristajat će tebi,

Baš kao da su o tebi krojene;

Tvoja nena ćibarasta bila,

Ćibarastu haljinku nosila,

A ti nalikuješ svojoj neni.“

A kada sam bošču razmotala,

Haljinku sam odmah isprobala.

Kumaš-svila o meni se svila,

A od dibe-bejaz anterija.

Od kadife koješli-dolama

Izvezena srmali granama.

Za ishoda čohali-feredža,

Svilenijem gajtanom vezena

Uz rukave i po skutovima.

Mor-feredža, ali bez čembera,

Moja nena, vrla Bošnjakinja,

Na glavi je tepeluk nosila!

U hastaru, ispod tepeluka,

Ušivano, u džude svijeno,

Ispisano zdesna nalijevo

Jazi-ćage, nenina poruka:

„Moj tepeluk ponesi sa namom,

Prilagodi o sebi feredžu,

Spram haljinke nakit odabjeri,

Ti ćeš dostić golemu deredžu.

Al’ se nemoj uznosit s jordamom,

Čitaj knjigu, okreni se vjeri,

Ponosi se bošnjačkijem namom.“

Kada sam i čevre razmotala,

U kojemu je bila knjiga stara,

Ushićena zbog novog saznanja,

Ja sam cijelim bićem zadrhtala.

U knjizi su pera sabjerana

Što su nekad davno umakana

U duše Bošnjaka-Muslimana…

Pjesnici ih izljevahu rado

U književnost alhamijado.

Saznala sam da je moja nana

Neka pera sabjerala sama

I čitala onih davnih dana

Da je Čuvidina Umihana,

Pjevajući pjesme protiv rata,

Svoje ruse kose odrezala

I stavila iznad gradskih vrata.

Ko prolazi, da joj kose žali:

„Ova kosa u devletu rasla,

U golemu jadu odrezana.“

Čitala je moja stara nana

I pisala onih davnih dana.

Moj narode, pa naše su nene

U ‘naj vakat, a bile pismene!

Spoznala sam u čem’ je suština –

Golema je naša ostavština.

Nisam znala šta vrijedi sehara,

U sehari blago ne zastari!

Ko je Tifa Dolinar – Terzić?

Pjesnikinja. Žena koja otkriva sebe u kosmosu i kosmom u sebi na nov način. Drukčije od ostalih. Osluškuje melodiju i zvukove u sebi i one što dopiru do nje. Do njenog srca. I tu melodiju pretače u svoje pjesme da bi ta muzika doprla do drugih koji žele  da je čuju. Jer, Tifa se i oglasila da bi je čuli oni koji vole poetsku riječ, osobito ako otkriva ono što i sami nose u sebi i imaju oko sebe, a čega nisu svjesni ili, pak, ne umiju to otkriti i kazati. I otuda prepoznatljivost Tife kao pjesnikinje Bošnjakinje, pjesnikinje Gračanke, pjesnikinje Sarajke. Jer, ona i jeste i Gračanka i Sarajka.

 

   Rođena u Gračanici koja je u djetinjstvu i djevojaštvu upijala sa osebujnim folklorom i sredine i vremena dabi, eto, u svojim pjesama emitirala unutrašnji naboj neraskidivog odnosa prema zavičaju, što znači ljubav prema svemu onome što je u pjesmi otkrila i ponos što je i sama dio toga. Jaka je Tifina potreba da i druge animira da se prisjete, da ne zaborave što se zaboraviti ne smije.

 

   Njena ljubav nije samo rodna Gračanica. Njeno srce pulsira i za Doboj, Tuzlu, za Gradačac i Mostar, Banja Luku, a posebno za Sarajevo. Jer, Tifa je i Sarajka. U Sarajevu je studirala, u Sarajevu je odradila radni vijek, u Sarajevu je, kao penzionerka – pravnica doživjela svoju duhovnu renesansu, započela je svoje poetsko razdoblje života.

 

   Do sada je izdala tri knjige pjesama. Nastavlja i dalje sa štampanjem svojih pjesama  jer Tifino poetsko biće je, čini se, neiscrpno. Zato, poželimo joj da nam podari što više djelića svoje duše, što više lijepih pjesama.

 
09.08.2009.

Recenzija – “Sehara”

   Pjesma Sehara ne ostavlja nijednog čitača ravnodušnim. To je pjesma koju doživljavamo cjelokupnim bićem, svim čulima. Već sa prvim stihom otkrivamo bogatstvo miljea naše sredine u minulim vremenima. Vizuelna slika je veoma snažna. Pred nama je prepoznatljiv ambijent. Slike u Tifinoj pjesmi sprješavaju zaborav našega pamćenja. Vidimo ambijent iz kojeg potičemo: staru kuću, veliku musafirsku sobu ispunjenu mirisom dunja što se ćute po rafovima; sećije sa bijelim jambezama, uglancanu mangalu i najveći ukras sobe – seharu prekrivenu svilenom mahramom. Na počasnom je mjestu u sobi. I uvijek tajanstvena, dok se ne pokrene sa udajom djevojke. 

   Tajnu sehare otkrit će Tifa. Odškrinut će seharu, proviriti u nju i uvesti nas u svijet naše bošnjačke prošlosti. Samo u dio tog svijeta, u život naših starmajki. I, evo bogatstva. 

   Tifa otkriva bogatstvo folklora naših Bošnjakinja, naših lijepih nena. Sve to snažno doživljavamo. I vidmo i čujemo. Vidimo ljepotu naših žena, a onda kao da čujemo lahor svile, šuškanje kadife i zveckanje đerdana. Slike se nižu sve ljepša od ljepše. Ali pjesnikinja ne ostaje samo na slici. Ona otkriva nešto što se desetljećima prešutkivalo. Otkriva gotovo nepoznatu kvalitetu ove žene. Bila je i pismena – Bošnjakinje uzdignute glave sa pogledom daleko naprijed. Imala je snagu da spriječi zaborav onima koji dolaze. Ostavila je baštinu koju Tifa nađe u sehari. Ostavila je poruku svima nama da ne zaboravimo, da se ponosimo, a više od svega da moramo i sami puniti svako svoju seharu kako ko može i koliko može. Kao Tifa. Odškrinula je i svoju seharu u koju još slaže, da bi njena ostavština bila još bogatija. 

   Sa sadržajem pjesme Tifa je uskladila i formu. Piše u desetercu, stihom junačke pjesme. Jer, Sehara i jeste junačka pjesma, sa junacima – ženama Bošnjakinjama.  

  Hatidža Zećo, profesor 

 
 
09.08.2009.

Recenzija pjesništva Tife Dolinar-Terzić

   Autorica Atifa Dolinar-Terzić svojim pjesničkim djelom pokazuje da je u njoj duboko zapretena poetska misao dugo trajala, da bi, u ono najteže vrijeme za Bosnu i Bošnjake, kao vulkan izbila i sviju nas prijatno iznenadila. Taj poetski poriv za pjesničkim iskazom osjeća se u svakom njenom stihu. 

   Pjesnikinja je opsjednuta kosmosom i tradicijom i to u stihu čini jedan čudesno lijep i sugestibilan spoj. Ništa što se događa nije izvan moći i odredbe Jednog Jedinog. 

   Folklorni elementi nisu dati izvan života, oni nas upravo vraćaju u jedno zaboravljeno vrijeme naših nana i njihove filozofije, zasnovane na zdravom razumu. Između ostalih, to je izvanredno pjesnički izvajana poema Sehara. 

   Slike njenih pjesama su plastične i žive, pa nas jednostavnim iskazom vraćaju u neka stara vremena, kada smo kao djeca slušali od naših učitelja ili roditelja prekrasne kur'anske priče, koje upućuju na uspravan hod i osmišljen ovozemaljski život: sabur, pravednost, ponos, skromnost i nepomućena vjera u Istinitog. I u svemu tome su Bosna i Bošnjaci hrabri, dostojanstveni, plemeniti, spremni da oproste, ali ne i zaborave. Svi ti elementi su potka i nadgradnja poezije Atife Dolinar-Terzić. 

  

   U svojoj sveukupnosti njene pjesme s pravom bi se mogle nazvati u širem smislu Islamski ahlak, a u užem Bošnjački ahlak. Izdavaču toplo preporučujem zbirku pjesama Atife Dolinar-Terzić za objavljivanje, koju će, sigurna sam, čitaoci svim srcem prihvatiti, a poslužit će i kao lektira određenim školama. 

  

Sarajevo, 16.8.1999. 

Prof. dr. Lamija Hadžiosmanović

p.s.

Pored ovako dobrih recenzija moj komentar je stvarno suvišan. Jednostavno sam poželio da prenesem na vas moje oduševljenje makar ovom jednom pjesmom od Tife Dolinar-Terzić… 

Bajramska sofra

Bajrami su praznici mira i za bajramskom sofrom bajramuju i mire se oni koji su se zavadili iz bilo kojih razloga.

Muslimani često pozivaju i članove drugih vjerskih zajednica da ručaju i slave s njima, kako bi na taj način širili duh tolerancije.

Bajramska kuhinja ili Bajramska sofra, kako se još kaže u Bosni i Hercegovini, mora biti specijalna!bajramska_bamija

Domaćini postavljaju sto koristeći najbolji stolnjak, tanjire i pribor za jelo koje imaju u kući. Ručak je izuzetno obilan a negdje je u tradiciji da mora uključivati najomiljenije jelo svakog člana porodice.

Najčešća riječ koja se nalazi u imenima nacionalnih restorana – aščinica u Bosni i Hercegovini je, sofra.

U turskom jeziku, riječ sofra se koristi sa značenjem trpeze, stola za ručak (ručavanje)  a u bosanskom jeziku često ima prošireno značenje i na samo jelo pripremljeno i postavljeno bilo na sto ili na demirliju. burek_u_tepsiji

Mnogi su u svom djetinjstvu čuli riječi svojih starijih ukućana: “Ne diraj sofre, dolaze nam gosti”,  što znači: “Ne diraj jela koja su servirana za goste” ili “Bujrum, sofra je spremna”, što znači: “Izvolite, jelo je servirano!”

Bajramski ručak u Bosni i Hercegovini najčešće počinje supom ili čorbom, nakon čega slijedi neko varivo (sarma, bosanski lonac i slično),  zatim pite, pa pečeno meso sa povrćem te slatko.

Bosanska kuhinja mnogo toga duguje svojoj otomanskoj prošlosti, tako su jela na bajramskoj trpezi najčešće specijaliteti sa turskim uticajem. Domaćica kuće obično za glavno jelo napravi begovu čorbu, bosanski lonac (bosanski paprikaš od povrća i mesa, tradicionalno kuhan u zemljanoj posudi), hadžijski ćevap (teleći paprikaš), musaku (od faširanog mesa i krompira), različite dolme (punjeni crni luk i paprika) i sarmu (uvijeni listovi kiselog kupusa punjeni mesom i rižom). Na stolu su nezaobilazne i različite pite.

Slatkiši su vrlo bitan element bajramske trpeze – najčešće su teški, porijeklom turski i preliveni agdom. Za njihovu pripremu generalno je potrebno prilično kulinarsko iskustvo, a najčešće su to baklava, ružice, tufahije i halva.

Za Bajram se spremaju tzv. zijafeti (meniji) i naslovljeni su po imenima gradova (npr. Gradačački, Mostarski itd.). Ukoliko ste, na primjer, pozvani na sarajevski zijafet, budite sigurni da će vam se na stolu pojaviti specijaliteti kao što su čimbur, čorba, ćevap, bamija, sarma, pilav, burek, zeljanica, baklava, almasije, paluza i kadaif. Prema zapisima drevnih putopisaca koji su kroz historiju pohodili Bosnu i Hercegovinu, zijafeti su se obično sastojali od 12 do 24 jela (jemeka), a Fejzi-beg Kulenović bilježi 1899. godine da “pri svakoj svečanoj večeri ili ručku treba da bude 15 – 30 različitih jela”. U ta stara vremena, sarajevski, tuzlanski, banjalučki, mostarski i travnički restorani (musafirhane) obično su nudili svojim gostima dvadesetak različitih slatkih i slanih jela.

p.s.

U BiH se pite prave od mnogo čega a u nekim krajevima čak i od cvijeta bagrema!