Arhive oznaka: 11

Danas protest žena Srebrenice

Predstavnice Udruženja “Žene Srebrenice” danas su se u Tuzli okupile u 12 sati na platou Pinge a potom  otišle do Gradske česme odnosno do Trga žrtava genocida Srebrenice, kako bi još jednom podsjetile na zločin u  Srebrenici.
Ovu simboličnu akciju, žene Srebrenice provode svakog 11. dana u mjesecu u znak sjećanja na 11. juli 1995. godine kada je u najkrvavijem genocidu, počinjenom nakon Drugog svjetskog rata, ubijeno više od 10.000 Srebreničana.
One pozivaju sve one koji žele podržati porodice srebreničkih žrtava u zahtjevima da genocid koji su počinile vojska i policija Republike Srpske pred očima čitavog svijeta ne bude zaboravljen a da porodice žrtava dođu do istine o sudbini njihovih najmilijih koji se još vode kao nestali te do pravde!

Aferim žene! Svaka vam čast…

Advertisements

Novo zemljište za vladiku Kačavendu?!

bijeljina-pet-jezera

Preneseno sa drugog portala!

Na sjednici Skupštine Zvorničko-tuzlanskoj eparhiji bez naknade će biti dato 30 dunuma na lokalitetu ‘Pet jezera'…

Na sljedećoj sjednici Skupštine općine Bijeljina odbornici će odlučivati o dodjeli oko 30.000 kvadratnih metara, odnosno 30 dunuma zemljišta na lokalitetu Pet jezera pored Bijeljine, Srpskom pravoslavnom manastiru Svetog Vasilija Ostroškog u Bijeljini, metohu manastira Svete Petke, koji se na tom lokalitetu već gradi.

Budući da se volji vladike Vasilija Kačavende nije uputno opirati, očekuje se da će odbornici ovo zemljište, koje je vlasništvo 1/1 općine Bijeljina, svojom odlukom prepustiti Zvorničko-tuzlanskoj eparhiji bez naknade.

Kako je obrazloženo u prijedlogu, osnov za donošenje ove odluke je član 16. Zakona o prometu nepokretnosti u RS donesenom 1994. godine, kojim je regulirano da društveno-pravno lice može poljoprivredno zemljište van kompleksa otuđivati iz društvene svojine u korist Srpske pravoslavne crkve (SPC), bez naknade, uz prethodno odobrenje Vlade RS.

Na spomenutom zemljištu predviđena je izgradnja doma za stare i iznemogle osobe, te dječijeg obdaništa, koji će biti pod nadzorom SPC.

Inače, do sada je općina Bijeljina, uz saglasnost Vlade RS, dodijelila Zvorničko-tuzlanskoj eparhiji i vladiki Vasiliju Kačavendi oko 600 dunuma zemljišta.

Omiljeno izletište

Inače, lokalitet ‘Pet jezera’ je omiljeno izletište Bijeljinaca kojim je gazdovalo Sportsko-ribolovno društvo “Riba” i na kojem se održava tradicionalna manifestacija “Zlatni kotlić Semberije”.

p.s.

Hvala, drugarima ribolovcima. Izgleda nas je “polikita” nadglasala! Fino smo se družili, riblja čorba vam je fantastična ali polikite su vam stvarno KITE! I ništa više od toga! I sajam (poljoprivredni) vam je bio dobar ali kako očekujete da vam opet dođemo? Kako? Kako da nas privolite a da nas ne zakoljete?

A gdje su prognani bošnjaci?

Slavite i darujete nekog (Kačavendu), ko je blagosivljao granate upućene na Tuzlu! Na tuzlansku KAPIJU! I taj isti, nedodirljivi, šeta se gradom.

Neka vas je sram! Nema vjere u vas. Pogan jedna!

Nisu stajali i gledali…

objavljeno: 07. 06. 2009. god.

Ljudi koji su u proteklom ratu, rizikujući vlastiti život, nesebično priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije, danas su u svijesti svoje etničke većine otpadnici od vlastitog naroda. Na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik…

piše: Gojko Berić

Ne spadam među one koji u diskursu o ratu koji je 90-ih godina vođen protiv Bosne i Hercegovine presudno značenje pridaju manipulaciji “zavedenom” gomilom – svako je u tom vremenu, a tako je bilo oduvijek, mogao da bira da li će stati na stranu dobra ili na stranu zla. Imajući u vidu brutalnost i razmjere počinjenih zločina, potvrđene i haškim presudama, očito je da se većina priključila kolektivnom pokolju, bilo da je u tome neposredno učestvovala ili samo podržavala zločine, šuteći pred masovnim likvidacijama civila, progonima i drugim zvjerstvima. Ovdje mi pada na um jedna misao italijanskog antifašiste i pisca, zatočenika Auschwitza, Prima Levija: “Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni što stoje i gledaju”. Nakon svega što je Levi preživio, šta je drugo mogao misliti o ljudima? Ipak, bilo je u proteklom ratu i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka koji su se usudili suprotstaviti zlu u vlastitom narodu. Ti su ljudi imali svoje moralno i duševno sjeme, drugačije od onog koje je pripadalo većini – spašavali su prijatelje, komšije, čak i neznance, koji su bili javno obilježeni kao “neprijatelji”, meta u koju se bez razmišljanja mora pucati, samo zato što su pripadali drugoj vjeri i naciji. Likove tih anonimnih, ali istinskih heroja, skrivene duboko u mraku etničke mržnje, prva je osvijetlila Svetlana Broz. Ona je u jeku rata tragala za njima po bosanskim gradovima i bespućima, i kazivanja o njihovoj dobroti objavila u knjizi „Dobri ljudi u vremenu zla”.

Nekoliko godina kasnije, javnost je doznala za mladog Trebinjca Srđana Aleksića, koji je u julu 1993. spasio svog prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića, od četničkih batinaša i svoj čin smjesta platio vlastitim životom. Umlatio ga je srpski ološ, izvršilac čuvene Karadžićeve prijetnje da će “svaki Srbin koji uzme u zaštitu komšiju Muslimana biti strijeljan”. U Mostaru je istu sudbinu doživio jedan Bošnjak, jer je pomagao komšije Srbe. Ubili su ga Bošnjaci, uz objašnjenje da je pomagao četnicima. Ukopan je u Liska parku bez igdje ikoga prisutnog, jer niko nije smio da mu dođe na sahranu.

Sociolog Džemal Sokolović, nekadašnji redovni profesor Sarajevskog univerziteta, koji posljednjih petnaest godina živi i radi u Norveškoj, više godina je radio na projektu “Istraživanje dobra u Bosni i izgledi za pomirenje”. Sokolović je uspio sakupiti preko 500 svjedočanstava o dobrim djelima koja su ljudi svih naroda i vjera u Bosni i Hercegovini učinili jedni drugima tokom posljednjeg rata. On je od tri takve priče napravio dokumentarni film „I bi svjetlost”, u kojem se pojavljuje i kao narator. Film je 11. maja prikazan u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Nisam ga gledao, a njegov sadržaj navodim na osnovu pisanja nekih beogradskih listova. Prva priča govori o veličanstvenom gestu jednog uglednog fočanskog Srbina. Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to dr. Sekul Stanić, pedijatar i upravnik bolnice u Foči, koji je i nakon svog antičkog čina nastavio da spašava život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti. Ubili su ga srpski vojnici godinu dana kasnije.

Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti će ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom. Hrvatica Kata Blažević živjela je u Buturović polju, sama, bez muža i djece. Bavila se i prevoženjem skele preko Neretve, bila je snažna i pomalo gruba osoba, ali je živjela sa svojim uvjerenjima. Kad je HVO okupirao taj kraj, Kata je spravljala i nosila hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Pri povlačenju, u julu 1993, hrvatski vojnici su je ubili. Imala je 54 godine, a njeno tijelo pronađeno je na pijaci u Buturović polju. Mnogi od onih koji su se u ratu znali ispriječiti pred okorjelim ubicama, u miru su se uplašili. Akteri treće priče, dvojica braće Bošnjaka, iz straha nisu htjeli stati pred kamere kako ne bi otkrili ni svoj, ni identitet svojih komšija. Ne pominje se čak ni mjesto u kome se priča desila. Ali ostalo je svjedočanstvo o ovoj dvojici ljudi koji su spašavali svoje komšije Srbe od pridošlih, osvetnički raspoloženih bošnjačkih ratnika.

Rat je davno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih koji su priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije nisu nimalo popularne ne samo unutar njihovih etničkih zajednica već ni u medijima. Oni su u svijesti većine otpadnici od vlastitog naroda, na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik. Znam da ovo zvuči naivno i da para uši mnogih licemjera koji na političkoj, vjerskoj i medijskoj pijaci prodaju svoju lagariju o multietničkoj Bosni i Hercegovini, a čine sve da takva Bosna ode niz vodu.

p.s.

Hvala Gojku Beriću na fantastičnom postu! Zato ga i citiram ovdje!