Arhive oznaka: so

Sjećate li se ratnih novčanih bonova?

Itekako se sjećam i dok sam živ neću ih zaboraviti! Šućur Allahu pa me pamet još dobro služi!

E, sad, 40 ovakvih je značilo kutija najgorih cigareta… (Vek, Niko i Drina zamotana u papir od OSLOBOĐENJE novina)!

Za dvije cigare sam mogao dobiti “ono u ono”!

Ko ne vjeruje…

Haj b000! A što bi vi meni vjerovali? Muško sam. Znam za koliko mi je nuđeno!

Kako je rat napredovao prvobitni bon od 10.000 dinara je devalvirao strahovito. Na slici vidite ručno pravljenu motalicu ali ovaj put sa novčanicom od 100.000 dinara (iako pre-tiskom na njoj piše broj 10) za koju si mogao kupiti samo jednu ili u najboljem slučaju, dvije cigarete. Ovdje je sve original “ratno” osim Samsona kojeg i dan danas kupujem u obližnjem shop-u!

Biznisom su se bavile izbjeglice iz podrinja koje smo velikodušno primili u osnovnu školu “Franjo Rezač” koju su sad vlastodršci prekrstili u “Kreka”!

Hmm. I mrtav Franjo im smetao. Eh, svašta!

Na što su se nama žalile izbjeglice

-slab smještaj,

-jednolična ishrana u zajedničkoj menzi,

-nedostatak dovoljnog broja sanitarnih čvorova i mogućnost obavljanja higijene,

-žal za rodnim krajem i tako to…

OK! Uvažavao sam njihove žalbe. Bili su u pravu!

Na što smo se mi žalili izbjeglicama

-na neurednost (kao da nisu muslimani kakvim su nam se predstavljali),

-spolne bolesti

-hajvansko ponašanje,

-po cijeli dan slušali Cecu Veličković (‘arkanOVCU’) i ostalu srbo-četničku muzičku ergelu a u međuvremenu posjećivali mesdžid,

-na neodlazak izbjeglih vojno sposobnih muškaraca na ratište a tražili od nas tuzlaka da im vratimo imanja, domove i njihovo dostojanstvo,

-na njihovo vozikanje automobilima kad je litar dizela koštao 40 DM (ondašnjih),

-na njihov šverc živežnim namirnicama kad smo mi (tuzlaci) bili gladni a oni osioni (nigdje brašna, soli a Tuzla grad soli, ulja kojeg smo mi dobivali oko 1 dl po domaćinstvu mjesečno a oni prodavali na litre i tome sl.),

-mrzili su nas bezrazložno umjesto da mi mrzimo njih, najgoru pogan što je ova Bosna iznjedrila! Biva, što i nama nisu kuće i zgrade spaljene, bolje bi ih razumjeli! Hmm…

Ima toga još da sad ne nabrajam. Otišao bih predaleko…

Izbjeglice nisu uvažile naša mišljenja i pritužbe!

Moji lični utisci i zamjerke spram izbjeglica

-neobrazovana rulja koja ne zna ni selam nazvati kako treba,

-neškolovanost (sav jad i čemer tamnog bosanskog vilajeta se stuštio u Tuzlu i naš kanton),

-glasno slušanje muzike (+ ekavica) od njihovih haračlija (srbo-četnika) kao u inat nama domicilnim,

-seks za dvije cigarete (da sam muslimanka ne bih se tako jeftino prodao),

-supruge šehida su se još za rata udavale za drugog (nisu još ni prežalile svog muža) a primale (i dan danas primaju) pomoć od države,

-dokopale se Švedske, Amerike, Njemačke i sad mi se smiješe sa naslovnica Facebook-a i drugih društvenih mreža i još mi kažu da sam budala i glup što i ja nisam za njima otišao tamo! A ko bi vam branio Bosnu i Hercegovinu onda?! Hmm…

Idemo dalje…

-njihova djeca (mnoga od njih djeca LETEĆIH HOLANĐANA) i ne pomišljaju na povratak jer se i nemaju na što vratiti… njihova je budućnost TRULI ZAPAD a on se kosi sa našom bosanskom (pa  i islamskom ako hoćete) tradicijom,

-sad me banuju (udaljuju) sa chat-mreža i community portala jer biva  ja sam, njihovoj patnji, najveća briga i brana povratku!

Jesam zaheban, a?

Rekoh ja sebi da neću više pisati duge postove jer njih niko neće da čita. Raja radije gleda slike.

E, pa, tabko* vas je i onda skonto a kamoli sad!

Gamad ostaje gamad. Iz dimija se ne može izaći. To vam je božiji usud! Neka vam je na sramotu što perete američka, švedska ili njemačka govna u WC-ima!

To je vaš krajnji domet i to me tješi! Nema od vas haira!

p.s.

Post u vječnoj doradi… (nisam još sve rekooo….)

Manet…

TABKO*

Nije čoj'k ko jednom ne povrati

Povraćanje je čudno stanje organizma. Neću sad o medicinskim aspektima ovdje kao što je trudnoća, noć poslije alkohola, stresne situacije i tome sl.

Povraćanje nije baš karakteristično samo za insane jer se i životinjama to dešava ali hajvani rijetko kad griješe kod odabira hrane. Oprezno  jedu nešto što nije provjereno dok insan trpa u sebe sve i svašta, često ne birajući porijeklo, kvalitet i količinu (kvantitet)!

Insan se laha (tješi) s tim kao da mu je zadnji dan na ovom dunjaluku!

Zar nije tako?

Koliko ste se puta uhvatili kako razmišljate o još jednoj porciji, recimo graha, o dvije baklave umjesto jedne, o još jednom zvrku bureka, o desetak piva umjesto jednog osvježavajućeg u granicama pristojnosti i trezvenosti i tome sl.

Dalo bi se pričati i o bulimiji (nešto kao bolesno prejedanje preko svake mjere).

Trudnicama opraštam iako su često i one nenormalno zahtjevne u nevakat!

Nije čoj'k ko jednom ne povrati!

Znači, nećemo sad o razlozima ali zašto baš pored ili na moje auto pored direktorovog, pored šefovog?!

Hmm…

Čudno mi zimus bilo što mačke ližu branike (vjerovatno traže so u vrijeme pred parenje!) i što mi cuke zapišavaju automobilske gume ali zašto pored svih mogućih automobila u okolini, uporno ližu i zapišavaju baš moj auto!

Pokušavao sam parkirati pedesetak do sto metara dalje ali hajvani su uvijek obožavali upravo moje auto, pored novih i uglancanih šefovskih Audija A4 i A6, Seat-a Toleda, Kie Cee'd, nove Škode Fabije…

U neku sam ruku i počašćen! 😀

Makar hajvani vole radničku klasu!  Kao da znaju da i ja volim njih. Iskreno i nepatvoreno!  :mrgreen:

p.s.

Da je čoj'k zahebo hajvana, garantujem vam. Od svih auta u okolini, našao se neko da se ispovraća bas pored mog starog Opel kadeta!

Halal mu bilo! Ionako sam odlučio kupiti novi auto. Za divno čudo, banke su počele voljeti i radničku klasu! Odobren mi je kredit!

Čitajte moje naredne postove.

Baš me interesuje da li će me hajvani još voljeti i zapišavati i povraćati baš u mom resoru kad budem vozio ganc novu limuzinu!

Hmm…