Arhive oznaka: kolumna

30 godina od smrti Tita a bolje nam nije…

Kako već rekoh u naslovu, bolje nam nije a turbo nacionalisti nam obećavaše kule i gradove,  jedenje zlatnim kašikama i još koješta.

Doduše,  ja se i nisam osvrtao na obećanja gore navedenih. Pičim svoj život kao i prije rata ali sve teže i teže. Sapinju me budalasta rješenja za državno uređenje jer koliko vidim BiH nikako da krene nabolje! Sapinje me miješanje u privatni život tačnije, duboko zadiranje u nečiju intimu i naslađivanje pikantnostima iz porodičnih života građana! Iskreno sam zabrinut položajem penzionera danas. Daj bože da ja svoju dočekam a ako i dočekam taman ću imati para da kupim sebi štrik i objesim se.

Zašto?

Pa samo budala može cijeli život voljeti ovu našu dragu BiH, ginuti za nju (borci), raditi marljivo dok se trutovi  slade i čekati pozne godine sa mizernom penzijom koja je van svakog poimanja ljudskog dostojanstva!

Zato sam i citirao dolje navedeni post da me kojim slučajem opet ne bi privodili u policijsku stanicu radi INFORMATIVNOG RAZGOVORA! Ovaj post je legalno napisan od profesionalnog novinara. Kad sam ga čitao ostao sam bez potrebe da ga na bilo koji način cenzurišem.

Dokaz više, meni samom, da nisam jedini koji isto misli o trenutnoj situaciji u ovoj lijepoj, našoj, ćilimom zastrtoj, Bosni i Hercegovini…

 

Prekid utakmice, igrači Hajduka i Zvezde sa sudijom Husrefom Muharemagićem na centru, suze i jecaji, a zatim spontano “Druže Tito mi ti se kunemo…” prepunog Poljuda. Ova slika ostala je u kolektivnom sjećanju “narodima i narodnostima, svim radnim ljudima i građanima” bivše SFRJ, kao trenutak kada je zvanično saopćeno da je u Ljubljani preminuo “najveći sin” – Josip Broz Tito. Bio je 4. maj 1980. godine.

O Titu i naročito vremenima kojima je on personifikacija priča se i danas, 30 godina od njegove smrti. Ta su vremena za većinu onih koji ih pamte, pa čak i onima koji o tome znaju samo iz priča svojih roditelja, sinonim za blagostanje, sreću, mir, rahatluk, red i zakon, radnička prava, socijalnu sigurnost…

Taj osjećaj spokojnog života u Titovim vremenima jedva da malo mogu pomutiti neumoljivi historijski fakti o represivnom, diktatorskom režimu, Golom otoku, Udbi, montiranim političkim suđenjima…

Zašto je to tako, zašto se, uprkos svim negativnim elementima njegovog režima, za Titovim vremenima toliko žali? Najjednostavniji odgovor obično je najbliže istini: Zbog onih koji su došli nakon Tita.

Bilo bi pogrešno idealizirati Titova vremena, jer su i on sam i funkcionerska svita oko njega znali za život na visokoj nozi. Pilo se, jelo se, putovalo se, pomalo kralo, pomalo lagalo, uživalo se, sve o državnom trošku. Za to ih se malo nije smjelo, a malo nije htjelo pitati, jer je i sam narod bio relativno zadovoljan. Socijalno, zdravstveno, redovna plaća, penzija, ljetovanje preko sindikata, sve od vlastitog rada.

Najzad jedna poštena kolumna u Dnevnom avazu!

Aferim!

Advertisements

Kome je trebao Abu Hamza?

Samo dan nakon raspisivanja crvene Interpolove potjernice, i dvanaest dana nakon što se nije vratio s dopusta u zenički zatvor, uhapšen je Karaj Kamel bin Ali, poznatiji kao Abu Hamza, razbojnik, ubica i potencijalni terorista. Abu Hamza je uhapšen u Zenici, koju, ispostavilo se, nije ni napuštao.

Uhapsili su ga SIPA i policija Zeničko-dobojskog kantona, pokazujući tako da u ovoj državi, ipak, ima države, da ima institucija koje mogu i znaju raditi svoj posao. Indikativno je da je, izgleda, hapšenje izvedeno bez učešća Federalne uprave policije, čiji su se čelnici svih ovih dana trudili ubijediti javnost da su jedino oni radili profesionalno i po slovu zakona, indirektno optužujući druge institucije da su Abu Hamzi omogućile bijeg.

FMUP je u tome imao svesrdnu podršku dijela ovdašnjih medija i islamofobičnih novinara poput Senada Avdića, koji su jedva dočekali da zlonamjerno, prosto likujući, Abu Hamzin bijeg svale na pleća Bošnjaka, poručujući kako i nisu zaslužili ukidanje viza, jer, zaboga, puštaju opasne teroriste iz zatvora. Također, bijeg je u tim medijima doveden u vezu sa Islamskom zajednicom u BiH, svjesnim manipuliranjem fotografijom nastalom tokom posjete reisa Cerića zeničkom zatvoru.

Vele da je Abdulah Sidran jednom rekao da će svakome ko mu kaže da se nešto slučajno desilo – opaliti šamar. Više je nego očito da u slučaju “Abu Hamza” ništa nije slučajno. Sve činjenice upućuju na to da je u pitanju obavještajno-politička igra čiji je osnovni cilj bio politička diskreditacija Bošnjaka. Hapšenjem je šteta koliko-toliko popravljena. Ali, kako to biva, olako razbacano perje nikada se ne može svo pokupiti.

(citat iz kolumne Elvira Huremovića)

DNEVNI AVAZ

p.s.

Kratko, jasno, sažeto! Vala, nemam ni ja šta više dodati. Svaka čast…