Arhive oznaka: gorivo

Vikend u Neumu

Panorama neumskog zaliva

Ja kad idem na more, ne idem da se pržim tamo. Idem što ga volim. Idem što sam živio tamo nekad. Idem radi raje koju poznajem tamo. Da besjedimo (ćakulamo), popijemo pokoju, zapjevamo i za pas zadijemo! 

Ja se ne hvalim odlaskom na more. 

Ja hvalim more, njegovu ljepotu i blagodeti! 

Ja za razliku od pojedinih, ne štedim cijele godine za more i/ili  ljetovanje. Ja ljetujem cijelu sezonu. 

Na BiH rijekama i jezerima.

Naravno. 

Bogat sam?
Ne, pobogu! Samo raspodjela budžeta!   😀

Gužvara na plaži, standardna slika ovih dana u Neumu

Ja prvu “krem boju”  pokupim još u martu ili aprilu mjesecu u ribolovu i družeći se s prirodom. 

Rijetko kad čujem od nekog bosanca ili hercegovca da je proveo recimo desetak dana na Boračkom jezeru! 

To je većini smijurija! Bitno se pohvaliti da si bio na moru!

Rijetko kad čujem da je neko poželio da upozna ljepote, naše, drage, Bosne nam i Hercegovine! 

A imalo bi se šta pogledati!

More je inn. More je cool i ostaće tako u glavama naših ljudi do daljnjeg.  Šarena laža za hvalisanje kad se vrate natrag u ovu našu učmalu svakidašnjicu!

Jebem vam more sa paštetom i onim krompirima, paradajzom, paprikama i domaćom šljivom u gepeku!

Ja na more idem 5-10 puta godišnje. Pa, makar,vikendom! 

Skupo?  😀 

Šta vas briga. Ljubav je ljubav. Ljubav prema moru, ljudima koji tamo žive i koje poznajem. Ljubav prema ljudima koji mi istinski požele dobrodošlicu i dočekaju me. 

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Na more ne idem da jedem paštetu. Jok!

Ne sjedim u luksuznim restoranima. 

Tačno. 

Sva sreća da ima još dobrih domaćina koji nisu dopustili da me uopšte  (hoteldžije i vlasnici restorana)  i pokušaju prevariti sa “morskim specijalitetima” i lošim vinom! 

A mene je teško prevariti. 

Nisam enolog (dobar poznavalac vina) ali dovoljno sam dugo živio na moru a i kad nisam živio, zalazio sam u birane podrume. 

Naučio sam šta je kvalitetno! 

 

 

 

Tačno ovoliko mi je para ostalo (od 100 KM) poslije posjete Neumu. A ponio sam preko 500 KM za svaki slučaj!

Računam tu i troškove goriva, usputnih ručavanja, odmaranja uz piće, kafu i sl.

Preostala lova poslije tulumarenja Neumom! 

Namjerno nisam naredao puno slika. One ionako sve govore! 

Zar ne? 

p.s.

Neki se vratili s mora. Pitam ih onako iskreno: “Koliko si rikno/la marona na moru?”

Svi lažu!

Svi vrte glavom i prave onu čudnu facu, meni tako dobro poznatu, facu koja bi najradije slagala da je prošla super, s malo troškova i veoma dobrim provodom. 

Ja sam kod pojedinih vidio samo izgorjelu kožu te onaj poznati osjećaj rezignacije. 

Osjećaj prevarenosti. Neispunjenih želja i maštanja. Znake umora a ne odmora i razbibrige!

” Ma znaš, kako je TABKO*, djeca hoće, sok, hoće pizzu, hoće sladoled!”

Da, daaaaa… itekako to znam….  😀 

Ja pravio krmad, ne insane! :mrgreen:  

Hmm…

Hoće djeca ali hoće i gujca nas starijih. I nama treba dnevno osvježenje ali i večernje opuštanje uz muziku, dobro lokalno vino i mirisne riblje specijalitete.

Otići na more a ne konzumirati autohtono (od kulinarskih specijaliteta pa do kulturnih sadržaja), po meni je čisti promašaj.

Sjetim se mog rahmetli oca koji ni za živu glavu ne bi propustio da svojoj djeci ne pokaže neka poznata mjesta, izletišta, svetišta…

Kakvi su današnji roditelji svojoj djeci?

Hmm…

Ukratko, turbo-generacija. Instant. Kakvi roditelji takva i djeca danas. Ne čudim se više tome!

Na sramotu im što prođoše kroz kladanjsku opštinu a da makar u povratku nisu svrnuli negdje na janjetinu ili na srneću čorbu!

Muška voda. Ma daj! Djevojačka pećina?!

Ako se već nema vremena za obilazak Sarajeva (onako uz put jer to je ipak naš glavni grad a djeca bi ga trebala upoznati), velika je greška što se na putu prema moru nije malkice skrenulo prema Boračkom ili negdje zastalo uz Jablaničko.

Bilo gdje uz Neretvu ima toliko prekrasnih mjesta i za razgledanje i za (zavisi od dubine novčanika) pojesti ili popiti nešto!

Od vjernika mi je čudno što ne obiđoše makar djevojačku pećinu (gore spomenutu), Ajvatovicu ili svjetski poznato Međugorje!

Prozujati kraj Mostara a ne vidjeti barem dio njegovih znamenitosti. O Starom (novom mostu) da i ne govorim!

Obići vodopad Kravice. Ma šta će im to!

Još mi čudnije ako su išli preko Svitave zaobilazeći  hrvatsku granicu (izbjegavajući premetačinu gepeka od strane njihovih carinika) i da prođu pored Hutovog blata a da sami sebi (djeci obavezno) ne priušte zadovoljstvo vozikanja čamcem kroz ovu svjetki priznatu ekološku oazu! Stranci se satraše da ovu lokaciju nikako ne zaobiđu prilikom dolaska u BiH ali naše roditelje baš briga za znanje njihove djece (Hutovo blato se spominje u školskim udžbenicima kao raritetni ekološki i turistički pojam).

Ne pokazati djeci Stolac, Počitelj, tekiju na vrelu rijeke Bune prava je sramota!

Zaboravih Radimlju i stećke ili recimo kanjon Sutjeske onako uz put!

Hmm…

Djeca danas o tome pojma nemaju. Koga briga za to. Ne znaju ni svoj uži zavičaj kako treba!

A đačke i studentske ekskurzije su danas živa mora roditeljima pa je upitno da li će naši potomci ikad vidjeti sve gore navedeno!

Zar nije vrijeme da se zamislimo?

Ovi naši domaći muževi (puževi i papučari) kod kuće drže hanume-sarmice a na moru odjevene u tanke krpice!

Oh, kakvu bih šamarčinu raspalio nekima!

Vrhunac licemjerja, zar ne?

I kad mi neko kaže da ovo nisu BOSNARIJE!

Advertisements

Zajednička reportaža iz Zvornika, sa zvorničkog jezera i Diviča

 

Evo šta kažu znalci o jezeru. Ja sam po prirodi sumnjičav ali eto.

Moram slušati i tuđe baljezgarije…

citiram:

Zvorničko jezero je vještačka akumulacija nastala izgradnjom hidroelektrane ”Zvornik” na Drini 1955 godine.

Jezero je dugačko 25 km te zahvata površinu od 1300 hektara. Na najužem delu široko je 200 m a na najširem 3 km. Maksimalna izmjerena dubina jezera je 39 metara. Prosječna dubina iznosi 5-8 metara.

Jezero bogato ribom darovalo je mnoštvo trofejnih primjeraka: som 87 kg, štuka 18,5 kg, smuđ 13,7 kg, mladica 18 kg, šaran 26 kg, amur 29 kg, deverika 7 kg, klen 3,5 kg, bucov 7 kg i dr. (stari podaci)
Ovo su najveće ulovljene ribe u Zvorničkom jezeru. Po pričama ronilaca, ono u svojim zelenim njedrima krije i primjerke somova teže od 100 kg.

Svakog jula na Zvorničkom jezeru održava se sportsko-ribolovna manifestacija „Somovijada“. Jednako interesantan i uzbudljiv je i ribolov nizvodno od hidroelektrane “Zvornik” na rijeci Drini.

Zvorničko jezero pruža bezbroj mogućnosti za sport, rekreaciju, zabavu i uživanje!

Od ribolova i plivanja do kajakaških takmičenja te mnogih drugih sportova na vodi.

 

Evo sad realnosti!

 Nismo poranili. Ni Dinče ni ja. Oblačno vrijeme nije baš obećavalo. Kad smo vidjeli da baš neće biti tolika “salaukovina”, krenuli smo put Zvornika oko 10 h!

Bezbroj odrona usput, klizišta. Radnika koji to sve sređuju, radnika koji regulišu saobraćaj. Policije nigdje a trebalo bi je biti. Zato je bila prisutna po našem povratku, nadajući se da će naplatiti makar minimalnu kaznu za prebrzu vožnju. Držao sam se saobraćajnih propisa i znakova kao nikad do sad!

Sat i po u odlasku, nešto kraće u dolasku. Uzak put nam je bio nepoznanica.

Ulazak u Zvornik je blago rečeno, slika strave i užasa! Ovdje je vrijeme stalo od kako se završio rat.

Izlaskom iz Zvornika stanje na putu se bitno popravilo iako me duh ruine, osame, napuštenosti u onih par kilometara do Diviča, nikako nije napuštao!

Najzad, Divič…

Ljubazni domaćini su nas uputili gdje da se skrasimo ako želimo pecati. Meni baš i nije bilo do ribolova ali radi Dinčeta našli smo mjesto kraj zadnje topole na kraju asfalta.

Evo naše krajnje destinacije koju smo “pikirali” za neka, bolja, sunčanija vremena. Danas nam nije išlo. Promjena vodostaja, sunce i kiša su se neprestano izmjenjivali! Kula-grad se jedva vidi gore lijevo!

Prelijepo. Zar ne?

Dinčetu je nešto “trzalo” ali osim malenih klenića, totalni ribolovni fijasko.

Ulov je bio mršav. Ja se baš i nisam nasikirao. Došao sam u prirodu da “odmaram živce”!

Više manje ribolov.

Skupocjeni štapovi i sva moguća masa opreme, primame, mamaca… nije urodila plodom.

Doduše, jesmo i išli u nevakat!

Ja sam se smrzo ko ona stvarka ali sam uživao u ljepoti prirode.

Sam sam sebi obećao da ovdje moram doći još pokoji put u životu!

U početku nam je suncobran služio radi povremenih sunčanih perioda ali kad je vrag okrenuo na šalu, dobro nam je došao i kao kišobran. Vidite kišne lokve iza mene i mene pokrivenog dekom starijom od mene (na njoj piše da je proizvedena 1954 … JNA … Bok te mazo!)

Na odlasku, pokušali smo da snimimo Kula-grad ali nam to zbog nadolazećeg nevremena i nije baš uspjelo…

Usput, u Osmacima, Gornjoj Kalesiji i na skretanju prema Raincima, nekoliko sam puta zastajao ne bih li pazario bakreni kotlić ali se nismo sa lokalnim prodavačima mogli dogovoriti oko cijene!

Dinče je htjela da mi pokloni isti po ma kojoj cijeni ali ja se kao inadžija, nisam dao bez cjenkanja. Oni nisu prodali, ja nisam kupio. Ko ih hebe! 😀

Ko mi je sad kriv!

Ostao sam bez bakrenjaka do neke nove prilike!

Ionako je Dinče platila gorivo i hranu. Sramota me bilo da sad tražim i taj dodatni trošak od nje.

Ali zarekao sam se, napraviti ću bosanski lonac u po’ Republike šumske!

Živ ja bio pa vam to i slikom i riječju pokazao!

Povratak vjeri… U čemu je caka?!

Na različitim tačkama ove planete religije sve više dobijaju na značaju. Šta to znači u BiH, u zemlji gdje su bogomolje sve ‘starije’ i veće, dok njihovi tornjevi i munare, stremeći u nebo, sve više zastiru bosansko-hercegovačke vidike?

Danas se govori o tzv. comeback-u religija, povratku religija. Činjenica je da su religije društveni i politički, važan faktor našeg svijeta. No, šta to znači, moramo pogledati iz nekoliko uglova.

 Prvo, ne samo na zapadu, u kršćanstvu, nego i u islamskom svijetu, u budističkom, zapaža se nevjerojatna kriza vjere. U Engleskoj se već broj ateista popeo na skoro 50 posto. Prema posljednjem istraživanju u Švedskoj, broj ateista prelazi 80 posto.

 U Americi se pojavljuje ne samo ateizam, nego agresivni ateizam. U Londonu ateisti nastupaju tako agresivno, da traže preobraćenje vjernika u nevjernike.

Ljudi vjeruju u Boga isto kao i ranije ali…

 Ovdje nije riječ o krizi vjere u Boga. Ljudi i danas kao i kroz cijelu istoriju, jednako trebaju Boga. Problem je u ponudi institucija. Religije su u krizi. U dubokoj krizi je kršćanstvo. Mnoge forme kršćanstva su zastarjele te više ne mogu funkcionirati.

Npr.  katolička Crkva je nakon Sabora (1962. – 1965. čini mi se) postupno odustala od reformi u praksi. Možda se ovakvim institucijama nemoguće reformirati, možda one moraju propasti, da bi se onda gradilo nešto drugo.

 Takođe, u islamskom svijetu, u strukturi islama, posebno ako posmatramo islam kao integralni dio arapske kulture, duboka je kriza. Islam se mora pročistiti od arapske kulture. Ono što danas zovemo islamom – vrlo često se radi o poganstvu, arapskom, predislamskom. Vjere, religije su, kao što vidimo, u dubokoj krizi i kao takve su se vratile na društvenu scenu!

Vjera kao zamjena za “istrošene političke sisteme”!  

Savremena postmoderna je zapravo pokazala istrošenost svih političkih sistema!

Propao je komunizam jer nije valjao. Propao je socijalizam jer nije bio dobar. Propao je liberalizam a evo, sad se pokazuje da ni kapitalizam nije dobar. Nijedan taj koncept nije se pokazao dobrim.

Eh, evo onda religije! Svijet je u krizi, može se manipulirati koliko god hoćete.

Kod nas se ljudi nakon komunizma, uopšte nisu vratili vjeri, onoj vjeri u kojoj čovjek živi s Bogom. To je vjera u kojoj se čovjek u duši preobraća i to postaje smisao utemeljenja njegovog života, to je ono što mu pruža životnu snagu. To je vjera!

Bilo bi dobro da se nakon komunizma vratila vjera.

Nije.

Vratila se manipulacija!

Strah je gorivo manipulacije!

Najprije su ovdje iskorišteni strahovi, unutrašnji, dubinski strahovi kršćana od islamizacije, muslimana od kršćanizacije.

 Religija je tako ovdje postala moćno, političko ratno sredstvo!

Naprosto je nemoguće ne manipulirati s njom.

Nisu naše crkve pune. Mladi malo idu u crkvu. I kod muslimana je tako. Mladih nema. Ne vjeruju ovakvoj crkvi, ovakvim religijama. Religija je postala političko sredstvo! Definitivno!

Arhitektura kao sredstvo identifikacije

Graditelji se prosto utrkuju čiji će zvonik biti viši, a onda se na to odgovara visinom i brojem munara.

Čije će Bugojno biti? E, haj'mo ga islamizirati arhitekturom ili Sarajevo džamijama. Isto to rade i katolici Hrvati a pravoslavci pogotovo. Pogledajte ove ružne džamije koje se grade. To me vrijeđa kao građanina, vjernika.

Volim vidjeti lijepu džamiju. Kad prolazite pored Kaknja, imate lijevo jedno selo i u njemu staru, skladnu džamiju koja se lijepo uklapa a s druge strane na brdu, vidite jednu rugobu od džamije.

Ili crkva u Kiseljaku sa onako agresivnom arhitekturom. Ili crkveni toranj u Mostaru. To je znak muslimanima da nisu tu dobrodošli. Taj toranj nije poruka mira, nego poruka mržnje, o tome se, po mom sudu radi, kad je riječ o povratku religije na ove naše prostore!

Od kolijevke pa do groba…

Religija, tačnije religije, u BiH su ušle u sve pore društvenog života. Čak ni najmlađi nisu ostali pošteđeni. Već u obdaništima dobijaju poduku ali isključivo iz svoje religije.

Roditelji imaju pravo odgajiti svoje dijete u vjeri.

E, sad je pitanje gdje je taj odgoj najpogodniji?

Odgoj u vjeri, nekako prirodno, pripada porodičnom krugu.

Evo, o čemu se kod nas radi!  Političke partije pokušavaju osvojiti što više prostora sa religijama i religije su pretvorili u svoje ideologije kako bi bile što više prisutne u društvenom životu.

Ovo što rade sa prisvajanjem vrtića, to rade partije koje se služe islamom, kao SDA i neke druge dijelom svojih aktivnosti. One time pokušavaju osvojiti što više prostora. Tako se razbija mogućnost da se djeca susreću. Ovdje se prije svega radi o nepravilnom rješenju odnosa između religija i društva!

Da li se ugledati na ujedinjenu Evropu?

Naravno!

Ima rješenje. Pametni ljudi mogu sve riješiti!

Danas imamo jedan temeljni proces našega svijeta, u ovom ovdje području, krajnje pozitivan, a to je ujedinjena Evropa.

Ona ima fantastične principe. Razrađena su ljudska prava, zaštićene manjine. Riječ je o vrhunskim životnim načelima, društvenim i političkim, koja imaju jako dobar putokaz kako se može sve riješiti.

Mi danas živimo u globalnom, izmiješanom svijetu. Laž je i glupost da ne mogu ljudi zajedno živjeti. BiH se može urediti kao multinacionalna država, kakva je i cijela Evropa. Da to jednom postavimo na svoje mjesto. Sve se to može uraditi. Samo treba odustati od bilo kakvog nasilja i nepravde!

U BiH društvu se mora napraviti jasna demokratska diferencijacija gdje svako ima pravo raditi svoj posao i ne smije biti potisnut ili ugrožen pa ni u sferi vjere ili vjerskog života.

Moj grad pod snijegom…

Danas je nedjelja, 13. decembar 2009. god.

Ono što se kaže, zima samo što nije kalendarski počela. Period pretoplog (gripoznog) vremena za ovo doba godine najzad je prošao.

Drugi je ovo snijeg koji je ove godine pao ali haman će i on biti kratkog daha!

ISPOSTAVILO SE DA SAM BIO U PRAVU! SAMO SE HEFTU ODRŽAO!

 Ne čudim se ja snijegu već zabrinjavaju ogromne klimatske promjene. Prošle godine gorivo mrzlo u rezervoarima i motori crkavali, ljudi noge i ruke lomili a ove godine dole u nizinama bar, nikad se temperatura nije spustila duboko ispod nule! Najavljuju hladnu zimu. To vjerujem meteorolozima ali osjećam zimu sa manje snijega.

Godišnji odmor. Dosada živa. Prosurfam Internetom, prerovim sve plaćene račune i po deseti put ih uredno slažem, kablovska TV mi već odavno dojadila, sve neke reprize tamo…

Proučavam ovu Nokiu N97 što je dobih od mog bihneta na poklon. Nervira me i ona. Simbian operativni sistem. 😀  Ili me ne sluša ili sam omatorio pa da skontam silne opcije koje mi ona pruža…

Blogam. I na blog-zajednicama neka učmalost. Nema dobrih postova da me oduševe, inspirišu. Da i ja napišem još pokoju pametnu dok sam živ…

Hmm…
Tmurno vrijeme, depresivno…Grad nekako pust…Gledam kroz zamagljeno staklo…Osama…Tuga neka…