Arhive oznaka: bogat

I ovo je jedan od trikova kojim se služe vidovnjaci, naročito oni bogatiji i bolje reklamirani!

Dolazite u kancelariju kod vidovnjaka upućeni u svoje misli i probleme. Iznenadi Vas gužva u čekaonici. Pomislite: “Čim je ovoliko ljudi, ovaj (ova) mora da je dobar (dobra)!”

Sjedate u stolicu.

U čekaonici ljudi razgovaraju, jadaju se jedni drugima a i do Vas dolazi osoba koja počinje da priča o svojim problemima.

Vama nije do priče ali kako vrijeme prolazi Vi sve više imate potrebu da pričate i iznesete svoje jade. Osoba sa druge strane sluša i empatično Vas podstiče da pričate što više i Vama to godi.

Nakon nekog vremena dolazi vrijeme i da se i vi pojavite pred “poznatim” vidovnjakom.

Ljubazno Vas ponudi da sjednete i pita Vas kako može da Vam pomogne. Vi počnete da pričate a vidovnjak Vas prekine i ispriča cijelu Vašu priču a Vi ostanete razjapljenih usta pitajući se:  “Kako zna sve ovo?!”.

Jednostavno.

Oni priključe minijaturne video kamere i mikrofone u čekaonice a ljudi sa kojima ste razgovarali su njihovi ljudi.

Baška što su ti ljudi redovno prozivani na seansu prije vas.

Ne daj bože ako elektronika zakaže! 😀

Vikend u Neumu

Panorama neumskog zaliva

Ja kad idem na more, ne idem da se pržim tamo. Idem što ga volim. Idem što sam živio tamo nekad. Idem radi raje koju poznajem tamo. Da besjedimo (ćakulamo), popijemo pokoju, zapjevamo i za pas zadijemo! 

Ja se ne hvalim odlaskom na more. 

Ja hvalim more, njegovu ljepotu i blagodeti! 

Ja za razliku od pojedinih, ne štedim cijele godine za more i/ili  ljetovanje. Ja ljetujem cijelu sezonu. 

Na BiH rijekama i jezerima.

Naravno. 

Bogat sam?
Ne, pobogu! Samo raspodjela budžeta!   😀

Gužvara na plaži, standardna slika ovih dana u Neumu

Ja prvu “krem boju”  pokupim još u martu ili aprilu mjesecu u ribolovu i družeći se s prirodom. 

Rijetko kad čujem od nekog bosanca ili hercegovca da je proveo recimo desetak dana na Boračkom jezeru! 

To je većini smijurija! Bitno se pohvaliti da si bio na moru!

Rijetko kad čujem da je neko poželio da upozna ljepote, naše, drage, Bosne nam i Hercegovine! 

A imalo bi se šta pogledati!

More je inn. More je cool i ostaće tako u glavama naših ljudi do daljnjeg.  Šarena laža za hvalisanje kad se vrate natrag u ovu našu učmalu svakidašnjicu!

Jebem vam more sa paštetom i onim krompirima, paradajzom, paprikama i domaćom šljivom u gepeku!

Ja na more idem 5-10 puta godišnje. Pa, makar,vikendom! 

Skupo?  😀 

Šta vas briga. Ljubav je ljubav. Ljubav prema moru, ljudima koji tamo žive i koje poznajem. Ljubav prema ljudima koji mi istinski požele dobrodošlicu i dočekaju me. 

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Na more ne idem da jedem paštetu. Jok!

Ne sjedim u luksuznim restoranima. 

Tačno. 

Sva sreća da ima još dobrih domaćina koji nisu dopustili da me uopšte  (hoteldžije i vlasnici restorana)  i pokušaju prevariti sa “morskim specijalitetima” i lošim vinom! 

A mene je teško prevariti. 

Nisam enolog (dobar poznavalac vina) ali dovoljno sam dugo živio na moru a i kad nisam živio, zalazio sam u birane podrume. 

Naučio sam šta je kvalitetno! 

 

 

 

Tačno ovoliko mi je para ostalo (od 100 KM) poslije posjete Neumu. A ponio sam preko 500 KM za svaki slučaj!

Računam tu i troškove goriva, usputnih ručavanja, odmaranja uz piće, kafu i sl.

Preostala lova poslije tulumarenja Neumom! 

Namjerno nisam naredao puno slika. One ionako sve govore! 

Zar ne? 

p.s.

Neki se vratili s mora. Pitam ih onako iskreno: “Koliko si rikno/la marona na moru?”

Svi lažu!

Svi vrte glavom i prave onu čudnu facu, meni tako dobro poznatu, facu koja bi najradije slagala da je prošla super, s malo troškova i veoma dobrim provodom. 

Ja sam kod pojedinih vidio samo izgorjelu kožu te onaj poznati osjećaj rezignacije. 

Osjećaj prevarenosti. Neispunjenih želja i maštanja. Znake umora a ne odmora i razbibrige!

” Ma znaš, kako je TABKO*, djeca hoće, sok, hoće pizzu, hoće sladoled!”

Da, daaaaa… itekako to znam….  😀 

Ja pravio krmad, ne insane! :mrgreen:  

Hmm…

Hoće djeca ali hoće i gujca nas starijih. I nama treba dnevno osvježenje ali i večernje opuštanje uz muziku, dobro lokalno vino i mirisne riblje specijalitete.

Otići na more a ne konzumirati autohtono (od kulinarskih specijaliteta pa do kulturnih sadržaja), po meni je čisti promašaj.

Sjetim se mog rahmetli oca koji ni za živu glavu ne bi propustio da svojoj djeci ne pokaže neka poznata mjesta, izletišta, svetišta…

Kakvi su današnji roditelji svojoj djeci?

Hmm…

Ukratko, turbo-generacija. Instant. Kakvi roditelji takva i djeca danas. Ne čudim se više tome!

Na sramotu im što prođoše kroz kladanjsku opštinu a da makar u povratku nisu svrnuli negdje na janjetinu ili na srneću čorbu!

Muška voda. Ma daj! Djevojačka pećina?!

Ako se već nema vremena za obilazak Sarajeva (onako uz put jer to je ipak naš glavni grad a djeca bi ga trebala upoznati), velika je greška što se na putu prema moru nije malkice skrenulo prema Boračkom ili negdje zastalo uz Jablaničko.

Bilo gdje uz Neretvu ima toliko prekrasnih mjesta i za razgledanje i za (zavisi od dubine novčanika) pojesti ili popiti nešto!

Od vjernika mi je čudno što ne obiđoše makar djevojačku pećinu (gore spomenutu), Ajvatovicu ili svjetski poznato Međugorje!

Prozujati kraj Mostara a ne vidjeti barem dio njegovih znamenitosti. O Starom (novom mostu) da i ne govorim!

Obići vodopad Kravice. Ma šta će im to!

Još mi čudnije ako su išli preko Svitave zaobilazeći  hrvatsku granicu (izbjegavajući premetačinu gepeka od strane njihovih carinika) i da prođu pored Hutovog blata a da sami sebi (djeci obavezno) ne priušte zadovoljstvo vozikanja čamcem kroz ovu svjetki priznatu ekološku oazu! Stranci se satraše da ovu lokaciju nikako ne zaobiđu prilikom dolaska u BiH ali naše roditelje baš briga za znanje njihove djece (Hutovo blato se spominje u školskim udžbenicima kao raritetni ekološki i turistički pojam).

Ne pokazati djeci Stolac, Počitelj, tekiju na vrelu rijeke Bune prava je sramota!

Zaboravih Radimlju i stećke ili recimo kanjon Sutjeske onako uz put!

Hmm…

Djeca danas o tome pojma nemaju. Koga briga za to. Ne znaju ni svoj uži zavičaj kako treba!

A đačke i studentske ekskurzije su danas živa mora roditeljima pa je upitno da li će naši potomci ikad vidjeti sve gore navedeno!

Zar nije vrijeme da se zamislimo?

Ovi naši domaći muževi (puževi i papučari) kod kuće drže hanume-sarmice a na moru odjevene u tanke krpice!

Oh, kakvu bih šamarčinu raspalio nekima!

Vrhunac licemjerja, zar ne?

I kad mi neko kaže da ovo nisu BOSNARIJE!

Sehara moje majke – Tifa Dolinar-Terzić

Znala sam da imam ostavštinu,

Zabačenu, negdje zatrpanu.

Tragala sam za njom godinama,

I nađoh je u mraku podruma

Stare kuće – moga rodnog doma.

U sehari što je moja majka

Za mog babu u miraz donijela!

Kad otvorih majčinu seharu,

Razgrnuvši rukom nađoh na dnu

Knjigu staru, dugo nečitanu –

Hvale vrijednu bošnjačku baštinu.

Umotanu srmali čevretom,

Prekrivenu bogatim nakitom,

Starim srebrom i žeženim zlatom,

Svim vrstama dragoga kamenja

I haljinkom što je moja majka

U džamfezli bošču zamotala.

A na vrhu, u samom kubbetu,

Nađoh pismo u mavi ćagetu,

Ispisano moje majke rukom,

Arebicom – bošnjačkom azbukom.

Arebicu pismo moja majka,

U mektebu pisat naučila.

Uputu je ostavila meni,

Imenom me majka oslovila:

„Nemoj nikad zaboravit ćutiti tekbire,

Ni poruku upućenu

Iz Hira – pećine,

Objavljenu u Kur’anu –

– u suretu ‘Ikre’.

Tekbirom je iz kosmosa

Dozivano tvoje ime.

Ponekada obuci haljine moje majke,

Tvoje stare nene,

Lijepe su, pristajat će tebi,

Baš kao da su o tebi krojene;

Tvoja nena ćibarasta bila,

Ćibarastu haljinku nosila,

A ti nalikuješ svojoj neni.“

A kada sam bošču razmotala,

Haljinku sam odmah isprobala.

Kumaš-svila o meni se svila,

A od dibe-bejaz anterija.

Od kadife koješli-dolama

Izvezena srmali granama.

Za ishoda čohali-feredža,

Svilenijem gajtanom vezena

Uz rukave i po skutovima.

Mor-feredža, ali bez čembera,

Moja nena, vrla Bošnjakinja,

Na glavi je tepeluk nosila!

U hastaru, ispod tepeluka,

Ušivano, u džude svijeno,

Ispisano zdesna nalijevo

Jazi-ćage, nenina poruka:

„Moj tepeluk ponesi sa namom,

Prilagodi o sebi feredžu,

Spram haljinke nakit odabjeri,

Ti ćeš dostić golemu deredžu.

Al’ se nemoj uznosit s jordamom,

Čitaj knjigu, okreni se vjeri,

Ponosi se bošnjačkijem namom.“

Kada sam i čevre razmotala,

U kojemu je bila knjiga stara,

Ushićena zbog novog saznanja,

Ja sam cijelim bićem zadrhtala.

U knjizi su pera sabjerana

Što su nekad davno umakana

U duše Bošnjaka-Muslimana…

Pjesnici ih izljevahu rado

U književnost alhamijado.

Saznala sam da je moja nana

Neka pera sabjerala sama

I čitala onih davnih dana

Da je Čuvidina Umihana,

Pjevajući pjesme protiv rata,

Svoje ruse kose odrezala

I stavila iznad gradskih vrata.

Ko prolazi, da joj kose žali:

„Ova kosa u devletu rasla,

U golemu jadu odrezana.“

Čitala je moja stara nana

I pisala onih davnih dana.

Moj narode, pa naše su nene

U ‘naj vakat, a bile pismene!

Spoznala sam u čem’ je suština –

Golema je naša ostavština.

Nisam znala šta vrijedi sehara,

U sehari blago ne zastari!

Ko je Tifa Dolinar – Terzić?

Pjesnikinja. Žena koja otkriva sebe u kosmosu i kosmom u sebi na nov način. Drukčije od ostalih. Osluškuje melodiju i zvukove u sebi i one što dopiru do nje. Do njenog srca. I tu melodiju pretače u svoje pjesme da bi ta muzika doprla do drugih koji žele  da je čuju. Jer, Tifa se i oglasila da bi je čuli oni koji vole poetsku riječ, osobito ako otkriva ono što i sami nose u sebi i imaju oko sebe, a čega nisu svjesni ili, pak, ne umiju to otkriti i kazati. I otuda prepoznatljivost Tife kao pjesnikinje Bošnjakinje, pjesnikinje Gračanke, pjesnikinje Sarajke. Jer, ona i jeste i Gračanka i Sarajka.

 

   Rođena u Gračanici koja je u djetinjstvu i djevojaštvu upijala sa osebujnim folklorom i sredine i vremena dabi, eto, u svojim pjesama emitirala unutrašnji naboj neraskidivog odnosa prema zavičaju, što znači ljubav prema svemu onome što je u pjesmi otkrila i ponos što je i sama dio toga. Jaka je Tifina potreba da i druge animira da se prisjete, da ne zaborave što se zaboraviti ne smije.

 

   Njena ljubav nije samo rodna Gračanica. Njeno srce pulsira i za Doboj, Tuzlu, za Gradačac i Mostar, Banja Luku, a posebno za Sarajevo. Jer, Tifa je i Sarajka. U Sarajevu je studirala, u Sarajevu je odradila radni vijek, u Sarajevu je, kao penzionerka – pravnica doživjela svoju duhovnu renesansu, započela je svoje poetsko razdoblje života.

 

   Do sada je izdala tri knjige pjesama. Nastavlja i dalje sa štampanjem svojih pjesama  jer Tifino poetsko biće je, čini se, neiscrpno. Zato, poželimo joj da nam podari što više djelića svoje duše, što više lijepih pjesama.

 
09.08.2009.

Recenzija – “Sehara”

   Pjesma Sehara ne ostavlja nijednog čitača ravnodušnim. To je pjesma koju doživljavamo cjelokupnim bićem, svim čulima. Već sa prvim stihom otkrivamo bogatstvo miljea naše sredine u minulim vremenima. Vizuelna slika je veoma snažna. Pred nama je prepoznatljiv ambijent. Slike u Tifinoj pjesmi sprješavaju zaborav našega pamćenja. Vidimo ambijent iz kojeg potičemo: staru kuću, veliku musafirsku sobu ispunjenu mirisom dunja što se ćute po rafovima; sećije sa bijelim jambezama, uglancanu mangalu i najveći ukras sobe – seharu prekrivenu svilenom mahramom. Na počasnom je mjestu u sobi. I uvijek tajanstvena, dok se ne pokrene sa udajom djevojke. 

   Tajnu sehare otkrit će Tifa. Odškrinut će seharu, proviriti u nju i uvesti nas u svijet naše bošnjačke prošlosti. Samo u dio tog svijeta, u život naših starmajki. I, evo bogatstva. 

   Tifa otkriva bogatstvo folklora naših Bošnjakinja, naših lijepih nena. Sve to snažno doživljavamo. I vidmo i čujemo. Vidimo ljepotu naših žena, a onda kao da čujemo lahor svile, šuškanje kadife i zveckanje đerdana. Slike se nižu sve ljepša od ljepše. Ali pjesnikinja ne ostaje samo na slici. Ona otkriva nešto što se desetljećima prešutkivalo. Otkriva gotovo nepoznatu kvalitetu ove žene. Bila je i pismena – Bošnjakinje uzdignute glave sa pogledom daleko naprijed. Imala je snagu da spriječi zaborav onima koji dolaze. Ostavila je baštinu koju Tifa nađe u sehari. Ostavila je poruku svima nama da ne zaboravimo, da se ponosimo, a više od svega da moramo i sami puniti svako svoju seharu kako ko može i koliko može. Kao Tifa. Odškrinula je i svoju seharu u koju još slaže, da bi njena ostavština bila još bogatija. 

   Sa sadržajem pjesme Tifa je uskladila i formu. Piše u desetercu, stihom junačke pjesme. Jer, Sehara i jeste junačka pjesma, sa junacima – ženama Bošnjakinjama.  

  Hatidža Zećo, profesor 

 
 
09.08.2009.

Recenzija pjesništva Tife Dolinar-Terzić

   Autorica Atifa Dolinar-Terzić svojim pjesničkim djelom pokazuje da je u njoj duboko zapretena poetska misao dugo trajala, da bi, u ono najteže vrijeme za Bosnu i Bošnjake, kao vulkan izbila i sviju nas prijatno iznenadila. Taj poetski poriv za pjesničkim iskazom osjeća se u svakom njenom stihu. 

   Pjesnikinja je opsjednuta kosmosom i tradicijom i to u stihu čini jedan čudesno lijep i sugestibilan spoj. Ništa što se događa nije izvan moći i odredbe Jednog Jedinog. 

   Folklorni elementi nisu dati izvan života, oni nas upravo vraćaju u jedno zaboravljeno vrijeme naših nana i njihove filozofije, zasnovane na zdravom razumu. Između ostalih, to je izvanredno pjesnički izvajana poema Sehara. 

   Slike njenih pjesama su plastične i žive, pa nas jednostavnim iskazom vraćaju u neka stara vremena, kada smo kao djeca slušali od naših učitelja ili roditelja prekrasne kur'anske priče, koje upućuju na uspravan hod i osmišljen ovozemaljski život: sabur, pravednost, ponos, skromnost i nepomućena vjera u Istinitog. I u svemu tome su Bosna i Bošnjaci hrabri, dostojanstveni, plemeniti, spremni da oproste, ali ne i zaborave. Svi ti elementi su potka i nadgradnja poezije Atife Dolinar-Terzić. 

  

   U svojoj sveukupnosti njene pjesme s pravom bi se mogle nazvati u širem smislu Islamski ahlak, a u užem Bošnjački ahlak. Izdavaču toplo preporučujem zbirku pjesama Atife Dolinar-Terzić za objavljivanje, koju će, sigurna sam, čitaoci svim srcem prihvatiti, a poslužit će i kao lektira određenim školama. 

  

Sarajevo, 16.8.1999. 

Prof. dr. Lamija Hadžiosmanović

p.s.

Pored ovako dobrih recenzija moj komentar je stvarno suvišan. Jednostavno sam poželio da prenesem na vas moje oduševljenje makar ovom jednom pjesmom od Tife Dolinar-Terzić… 

Eh, moj babo …

Prošla, 2009. godina je bila baš nikakva! U svakom pogledu. I molio sam raju da mi niko ne čestita Novu! Neka mi radije čestitaju na tome kako sam “predurao” ovu staru!

Čemu se imam nadati u Novoj? Ničemu vala. Možda još goroj recesiji?

Ja sam se nekad smijao tebi  ‘starom’, babo, ne vjerujući ti da su svi insani na neki način dirigovani: političari, doktori, sudije, policija, vojska, prosvjetni i kulturni radnici itd.

I da će nam biti sve gore i gore! I da se sa tri fakulteta nećeš moći zaposlit’ i opstat’ od nikogovića!

E moj rahmetli babo! Stid me sad! Vjeruj! Što te nisam bolje saslušao. Svaki tvoj derz. Misli mi vrludale, osion sam bio!  Tek sad vidim koliko mi trebaš. Da me sjetuješ, poučiš! Kako da se s ovom današnjom bagrom nosim! Sumnjam da ću ja svoje dijete tako poučiti kao ti mene. Pa i sad kad si u mezaru, tvoje riječi snagom zrače. Eh, da je meni biti takav čojk! Ma koliko se trudio mene neće spominjati nakon desetak godina u kabur-zemlji! Ja te se sjetim svaki dan! Proučim za te.

Ne, babo! Nisam toliko loš čojk ali tvoja veličina je nemjerljiva! Ne trudim se da te oponašam. Uvijek sam bio nekako svoj. Ipak, trebaš mi. Počesto…

Da možeš da vidiš ovo danas, šta se radi od Bosne, prevrno bi se u mezaru.

Neukima se mažu oči pa se naizgled čini da prosperiramo dobro. A sve je teže živjeti pošteno od svog rada. Dođe mi da promjenim profesiju u neku lopovsku!

Budalasti narod nikako da se opameti i iznova glasa za jedne te iste jajare. I poslije kuka kako mu je teško! Pa ti sad budi pametan!

Sve je veći red pred narodnim kuhinjama!

Svaki peti stanovnik BiH nam gladuje. Preko 70 % penzionera u Federaciji BiH su ispod egzistencijalnog minimuma! Podatke o penzionerima iz Dodikove Republike Mrske  nemam ali sumnjam da oni jedu zlatnim kašikama…

Mati i ja se još borimo da otkupimo stan a evo petnaesta godina je od prestanka rata. Naš vlastiti stan nam ne daju već nas muče i drže u strahu da ne izgubimo i ovaj! Kako li je tek onima protjeranima što im je dom porušen i zemlja oduzeta…

Brat je izgubio posao (haman njakva stranačka prepucavanja)  a tako si bio ponosan na njega zato što je magistrirao i zamal’ doktorirao!

Ja ti crnčim samo tako i jedva sastavljam kraj s krajem a ovi naši uvode zapadnjačke standarde u  napaćenu nam zemlju Bosnu! Prije i nisam znao šta je to mobing!

Vidim sve više zabrinutih lica  na ulicama. Ovdje svaki smoto ima pištolj i nikad ne znaš kad ćeš ni kriv ni dužan biti upucan jer se to nekome ćejfnulo.

Sad ti ulicom ali i firmama vladaju oni koji nisu smjeli zucnut’ u prijeratno vrijeme. Njihov vakat došao! I obilato to koriste.

Gledam lijepe limuzine. Na dohvat ruke mi da ih kupim. Nikad mi bliže nisu bile a u isti mah, dalje! Birokratske zapreke. Šta ćeš? Ne daju sirotinji kao ja ni da se zaduži kako treba.

Kamatari sad vladaju. Zelenaši. Lome ruke i noge ako ne vratiš dug na vrijeme!

Sad opančari, seljačine i naši iz dijaspore voze mečke, Audije, BMW-e i ine skupocjene limuzine! Nema šta! A prije su jednom u godini silazili u grad po podmjeru!  Tamo ribaju WC-e  a ovdje se sile i pokazuju nam da smo fukare!  Ni piće ne znaju da plate nama domaćim. Običaj sa zapada… Svako plaća svoje! Zaboravili oni na našu riječ BUJRUM! Sramota…

Hajd’ nejse! (uzrečica) :mrgreen:

Eh, moj babo! Ovdje ti sad djeca od trinaest godina rađaju djecu! Znam da mi ne bi povjerovao ali eto nekako pokušaj shvatit’! Pedofilija dođe ko normalna pojava. Ovdje sad hodže i popovi podučavaju djecu prvim ljubavnim koracima!

Pederi i lezbe javno šeću gradom i šire sablazan. Ni u jedan pošten ugostiteljski objekt ne možeš ući a da ih ne sretneš! Trenutno su okupirali i elektronske medije.  Strah me da ih gledam. Čak i TV upalim čisto iz nostalgije. Na Internetu se jedva uspijevam odbraniti od njih. Vjeruj!

Ovdje ti nude ono u ono za tri bambuče! I kad ti nije do toga (biva seksa) ubijede te da ti je stalo do tog!

Droge imaš ko kahve. Bosna ti je sad tranzitni centar!

Eh, moj babo! Znam kakav si vjenik bio ali kad bi ovo čuo…

Sad nas ona pobjeguljska pogan koja je ošla prati guze bogatima na zapadu, uči kako da uzimamo abdest i kako da klanjamo!

Kurve su ti se ovdje zavile ko sarmice i sad uzdignuta čela šetaju gradom! Biva preobražene! A nekad se pitalo za ‘mladu’, kad se odlučiš oženit’, ko su joj otac, mati i familija bliža i daljnja!

Babo… Kome da se požalim što me policija ispred vlastite zgrade kažnjava zbog nepropisnog parkiranja. Sad ti i kakenje i pišanje naplaćuju iako to nisi uradio!

Babo… Plaćam vodu kao da imam olimpijski bazen!

Babo… Plaćam centralno grijanje a smrzavam se u stanu!

Plaćam stubišno svjetlo i higijenu a u liftu (ako radi) uvijek nađem nečije govno ili pišaku! Nekad radije idem pješke na sedmi sprat. Tad počesto naletim na narkomane koji se bodu u venu!

Fasada sa zgrade otpada a novopridošli stanari bacaju smeće s balkona!

Babo… sad možeš umrijeti ako nemaš para da kupiš sebi lijek a bolestan si. A nisam ti ni ja ponajboljeg zdravlja!

Postoji njakva esencijalna lista lijekova kojoj ja nemam pristupa jer imam samo malo veću platu od prosjeka…

Interneta se ne odričem i pored razvlačenja od prvog do prvog. Internet mi je još jedini ćejf pored cigara a i njih ću da ukinem jer se ovo više durat’ ne može! Ako ništa a ono radi zdravlja…

Odrekla me se kćerka i zet iako ih hranim već hićme godina! Čujem čekaju bebu. Valja mi sad troje pomagat’! Ponekad se pitam jesam li ja majka Tereza ili šta?!

Uvijek si mi govorio: “Sabur sine!”

Pa et’ da te poslušam. Haman je ovo moja životna misija. Pomaži drugima a meni koliko ostane!

Dobro. Poslušat’ ću te iako si u mezaru!

Samo da ti kažem nak'o u povjerenju!  Teška ova riječ SABUR! Svega mi! Uhh… 🙄

Et’ neću te više zamarat’!  U miru počivaj i znaj da sam te poslušao koliko sam mogao a ako sam šta propustio, ne zamjeri mi!  Čoj'k sam od krvi i mesa. Griješnik sam. Nisam savršen!

A i obećao sam mojim čitaocima da više neću pisati duge, zamarajuće postove!

Ne voli raja slušat’ derzove iako mi oni (derzovi) od tebe posebno fale kad mi dođe teško u životu!

Uvijek si imao vremena da me saslušaš. Nadam se da i sad s pažnjom u dženetu proučavaš ovu moju litaniju od posta!

Hvala ti babo!

Hvala što si postojao. Izdurat’ ću ja nekako. Ne brini se. Krv nije voda!

Ali, zapamti a i ti to znaš, da nikad neću biti kao ti!

Volim te babo. Uvijek sam te volio…