Arhive oznaka: Mostar

Nema ni sranja bez plaćanja!

Eh, koliko se namučih da smislim naziv za ovaj post!

Vulgaran? Šta me briga. Moj je blog.

Od Jošanice do Zenice 2 KM + 2 KM nazad ... Vožnja čisto radi ćejfa!

Eto, recimo. Bili ste na moru. Financijski ste se iscrpili a djeca traže još. Djeca su nezasitna. Koliko god im daš, malo im je.

Neka djece, reći ćete.

Da bi vidio stari most u Mostaru daj još dvije KM! Parking hotela RUŽA!

Ama neka ih. I ja kažem. Šućur Allahu! Ja svoje odhranio (dijete) i na put selamio. Pa sad kako mu je, tako mu je.

Pa šta je onda problem? Pitate se?!

Gdje zapelo TABKO*

Za divno čudo samo jedna KM ispred vrela Bune u Blagaju! Hmm.... Da se nisu zajebali?!

Ostalo dijete u meni. Dijete istraživač. Nemirko. Ne mogu sjedit’ na jednom mjestu. Morao sam na povratku sa mora obići neka mjesta koja smo pohodili dok nam je rahmetli babo bio živ!

Ono što sam napisao u prethodnim postovima o instant roditeljima i njihovoj “galofak” djeci koja ne poznaju BiH (baška uži zavičaj kako treba) ali zato poznaju sve kompjuterske, gejmerske, GSM i sl.cake…

Eh, moj rahmetli babo. To sad košta. Ni pišat’ ni srat’ ne možeš a da ne platiš!

Sjećam se kad si mene i brata vodio  na vrelo Bune da posjetimo znamenitu tekiju. Tada se nije plaćao ulaz. Sad se plaća.

Što je previše, previše je!

 

Plus za moju hanumu! Nisam halalio ni za jednu kartu! Čista pljačka!

 

Sjećam se da si nas vodio na sok i sladoled u prijeratni hotel “RUŽA”. Nikad nisi plaćao parking. A, ko bi ti smio tada naplatiti. Tad je bio socijalizam. Poslao bi nadobudnog u pičku materinu i on bi se pokupio kao kuja podvijena repa!

Hajd’ sad ako smiješ. Hajdučija zavladala!

Platio sam babo ali nisam halalio.

Najveća hajdučija je bila u inače jeftinom Neumu spram Orebića (Hrvatska) sa kojeg sam pobjegao nakon par dana neprimjerene skupoće!

Naplaćeni dani i kad mi auto nijer bilo u Neumu!

 

Aman jarabi! Tog 31.08.2010. god. sam bio na jezeru Sniježnica, duboko na teritoriji tuzlanskog kantona! Zar nije smiješno?!

Koliko sam se naplaćao idući kući,  komotno sam mogao još jedan pa možda i dva dana ostati na moru!

I na Boračkom jezeru su htjeli ali sam im se ispsovao onako “borački”!

Vidjeli ljudi, imaju posla s “budalom” pa me se okanili!

I na slapovima Kravice su htjeli ali sam zarežao kao bijesan pas! Da mi naplate gledanje. Jock’! Ne dam!!!

Vikend u Neumu

Panorama neumskog zaliva

Ja kad idem na more, ne idem da se pržim tamo. Idem što ga volim. Idem što sam živio tamo nekad. Idem radi raje koju poznajem tamo. Da besjedimo (ćakulamo), popijemo pokoju, zapjevamo i za pas zadijemo! 

Ja se ne hvalim odlaskom na more. 

Ja hvalim more, njegovu ljepotu i blagodeti! 

Ja za razliku od pojedinih, ne štedim cijele godine za more i/ili  ljetovanje. Ja ljetujem cijelu sezonu. 

Na BiH rijekama i jezerima.

Naravno. 

Bogat sam?
Ne, pobogu! Samo raspodjela budžeta!   😀

Gužvara na plaži, standardna slika ovih dana u Neumu

Ja prvu “krem boju”  pokupim još u martu ili aprilu mjesecu u ribolovu i družeći se s prirodom. 

Rijetko kad čujem od nekog bosanca ili hercegovca da je proveo recimo desetak dana na Boračkom jezeru! 

To je većini smijurija! Bitno se pohvaliti da si bio na moru!

Rijetko kad čujem da je neko poželio da upozna ljepote, naše, drage, Bosne nam i Hercegovine! 

A imalo bi se šta pogledati!

More je inn. More je cool i ostaće tako u glavama naših ljudi do daljnjeg.  Šarena laža za hvalisanje kad se vrate natrag u ovu našu učmalu svakidašnjicu!

Jebem vam more sa paštetom i onim krompirima, paradajzom, paprikama i domaćom šljivom u gepeku!

Ja na more idem 5-10 puta godišnje. Pa, makar,vikendom! 

Skupo?  😀 

Šta vas briga. Ljubav je ljubav. Ljubav prema moru, ljudima koji tamo žive i koje poznajem. Ljubav prema ljudima koji mi istinski požele dobrodošlicu i dočekaju me. 

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Na more ne idem da jedem paštetu. Jok!

Ne sjedim u luksuznim restoranima. 

Tačno. 

Sva sreća da ima još dobrih domaćina koji nisu dopustili da me uopšte  (hoteldžije i vlasnici restorana)  i pokušaju prevariti sa “morskim specijalitetima” i lošim vinom! 

A mene je teško prevariti. 

Nisam enolog (dobar poznavalac vina) ali dovoljno sam dugo živio na moru a i kad nisam živio, zalazio sam u birane podrume. 

Naučio sam šta je kvalitetno! 

 

 

 

Tačno ovoliko mi je para ostalo (od 100 KM) poslije posjete Neumu. A ponio sam preko 500 KM za svaki slučaj!

Računam tu i troškove goriva, usputnih ručavanja, odmaranja uz piće, kafu i sl.

Preostala lova poslije tulumarenja Neumom! 

Namjerno nisam naredao puno slika. One ionako sve govore! 

Zar ne? 

p.s.

Neki se vratili s mora. Pitam ih onako iskreno: “Koliko si rikno/la marona na moru?”

Svi lažu!

Svi vrte glavom i prave onu čudnu facu, meni tako dobro poznatu, facu koja bi najradije slagala da je prošla super, s malo troškova i veoma dobrim provodom. 

Ja sam kod pojedinih vidio samo izgorjelu kožu te onaj poznati osjećaj rezignacije. 

Osjećaj prevarenosti. Neispunjenih želja i maštanja. Znake umora a ne odmora i razbibrige!

” Ma znaš, kako je TABKO*, djeca hoće, sok, hoće pizzu, hoće sladoled!”

Da, daaaaa… itekako to znam….  😀 

Ja pravio krmad, ne insane! :mrgreen:  

Hmm…

Hoće djeca ali hoće i gujca nas starijih. I nama treba dnevno osvježenje ali i večernje opuštanje uz muziku, dobro lokalno vino i mirisne riblje specijalitete.

Otići na more a ne konzumirati autohtono (od kulinarskih specijaliteta pa do kulturnih sadržaja), po meni je čisti promašaj.

Sjetim se mog rahmetli oca koji ni za živu glavu ne bi propustio da svojoj djeci ne pokaže neka poznata mjesta, izletišta, svetišta…

Kakvi su današnji roditelji svojoj djeci?

Hmm…

Ukratko, turbo-generacija. Instant. Kakvi roditelji takva i djeca danas. Ne čudim se više tome!

Na sramotu im što prođoše kroz kladanjsku opštinu a da makar u povratku nisu svrnuli negdje na janjetinu ili na srneću čorbu!

Muška voda. Ma daj! Djevojačka pećina?!

Ako se već nema vremena za obilazak Sarajeva (onako uz put jer to je ipak naš glavni grad a djeca bi ga trebala upoznati), velika je greška što se na putu prema moru nije malkice skrenulo prema Boračkom ili negdje zastalo uz Jablaničko.

Bilo gdje uz Neretvu ima toliko prekrasnih mjesta i za razgledanje i za (zavisi od dubine novčanika) pojesti ili popiti nešto!

Od vjernika mi je čudno što ne obiđoše makar djevojačku pećinu (gore spomenutu), Ajvatovicu ili svjetski poznato Međugorje!

Prozujati kraj Mostara a ne vidjeti barem dio njegovih znamenitosti. O Starom (novom mostu) da i ne govorim!

Obići vodopad Kravice. Ma šta će im to!

Još mi čudnije ako su išli preko Svitave zaobilazeći  hrvatsku granicu (izbjegavajući premetačinu gepeka od strane njihovih carinika) i da prođu pored Hutovog blata a da sami sebi (djeci obavezno) ne priušte zadovoljstvo vozikanja čamcem kroz ovu svjetki priznatu ekološku oazu! Stranci se satraše da ovu lokaciju nikako ne zaobiđu prilikom dolaska u BiH ali naše roditelje baš briga za znanje njihove djece (Hutovo blato se spominje u školskim udžbenicima kao raritetni ekološki i turistički pojam).

Ne pokazati djeci Stolac, Počitelj, tekiju na vrelu rijeke Bune prava je sramota!

Zaboravih Radimlju i stećke ili recimo kanjon Sutjeske onako uz put!

Hmm…

Djeca danas o tome pojma nemaju. Koga briga za to. Ne znaju ni svoj uži zavičaj kako treba!

A đačke i studentske ekskurzije su danas živa mora roditeljima pa je upitno da li će naši potomci ikad vidjeti sve gore navedeno!

Zar nije vrijeme da se zamislimo?

Ovi naši domaći muževi (puževi i papučari) kod kuće drže hanume-sarmice a na moru odjevene u tanke krpice!

Oh, kakvu bih šamarčinu raspalio nekima!

Vrhunac licemjerja, zar ne?

I kad mi neko kaže da ovo nisu BOSNARIJE!

Sehara moje majke – Tifa Dolinar-Terzić

Znala sam da imam ostavštinu,

Zabačenu, negdje zatrpanu.

Tragala sam za njom godinama,

I nađoh je u mraku podruma

Stare kuće – moga rodnog doma.

U sehari što je moja majka

Za mog babu u miraz donijela!

Kad otvorih majčinu seharu,

Razgrnuvši rukom nađoh na dnu

Knjigu staru, dugo nečitanu –

Hvale vrijednu bošnjačku baštinu.

Umotanu srmali čevretom,

Prekrivenu bogatim nakitom,

Starim srebrom i žeženim zlatom,

Svim vrstama dragoga kamenja

I haljinkom što je moja majka

U džamfezli bošču zamotala.

A na vrhu, u samom kubbetu,

Nađoh pismo u mavi ćagetu,

Ispisano moje majke rukom,

Arebicom – bošnjačkom azbukom.

Arebicu pismo moja majka,

U mektebu pisat naučila.

Uputu je ostavila meni,

Imenom me majka oslovila:

„Nemoj nikad zaboravit ćutiti tekbire,

Ni poruku upućenu

Iz Hira – pećine,

Objavljenu u Kur’anu –

– u suretu ‘Ikre’.

Tekbirom je iz kosmosa

Dozivano tvoje ime.

Ponekada obuci haljine moje majke,

Tvoje stare nene,

Lijepe su, pristajat će tebi,

Baš kao da su o tebi krojene;

Tvoja nena ćibarasta bila,

Ćibarastu haljinku nosila,

A ti nalikuješ svojoj neni.“

A kada sam bošču razmotala,

Haljinku sam odmah isprobala.

Kumaš-svila o meni se svila,

A od dibe-bejaz anterija.

Od kadife koješli-dolama

Izvezena srmali granama.

Za ishoda čohali-feredža,

Svilenijem gajtanom vezena

Uz rukave i po skutovima.

Mor-feredža, ali bez čembera,

Moja nena, vrla Bošnjakinja,

Na glavi je tepeluk nosila!

U hastaru, ispod tepeluka,

Ušivano, u džude svijeno,

Ispisano zdesna nalijevo

Jazi-ćage, nenina poruka:

„Moj tepeluk ponesi sa namom,

Prilagodi o sebi feredžu,

Spram haljinke nakit odabjeri,

Ti ćeš dostić golemu deredžu.

Al’ se nemoj uznosit s jordamom,

Čitaj knjigu, okreni se vjeri,

Ponosi se bošnjačkijem namom.“

Kada sam i čevre razmotala,

U kojemu je bila knjiga stara,

Ushićena zbog novog saznanja,

Ja sam cijelim bićem zadrhtala.

U knjizi su pera sabjerana

Što su nekad davno umakana

U duše Bošnjaka-Muslimana…

Pjesnici ih izljevahu rado

U književnost alhamijado.

Saznala sam da je moja nana

Neka pera sabjerala sama

I čitala onih davnih dana

Da je Čuvidina Umihana,

Pjevajući pjesme protiv rata,

Svoje ruse kose odrezala

I stavila iznad gradskih vrata.

Ko prolazi, da joj kose žali:

„Ova kosa u devletu rasla,

U golemu jadu odrezana.“

Čitala je moja stara nana

I pisala onih davnih dana.

Moj narode, pa naše su nene

U ‘naj vakat, a bile pismene!

Spoznala sam u čem’ je suština –

Golema je naša ostavština.

Nisam znala šta vrijedi sehara,

U sehari blago ne zastari!

Ko je Tifa Dolinar – Terzić?

Pjesnikinja. Žena koja otkriva sebe u kosmosu i kosmom u sebi na nov način. Drukčije od ostalih. Osluškuje melodiju i zvukove u sebi i one što dopiru do nje. Do njenog srca. I tu melodiju pretače u svoje pjesme da bi ta muzika doprla do drugih koji žele  da je čuju. Jer, Tifa se i oglasila da bi je čuli oni koji vole poetsku riječ, osobito ako otkriva ono što i sami nose u sebi i imaju oko sebe, a čega nisu svjesni ili, pak, ne umiju to otkriti i kazati. I otuda prepoznatljivost Tife kao pjesnikinje Bošnjakinje, pjesnikinje Gračanke, pjesnikinje Sarajke. Jer, ona i jeste i Gračanka i Sarajka.

 

   Rođena u Gračanici koja je u djetinjstvu i djevojaštvu upijala sa osebujnim folklorom i sredine i vremena dabi, eto, u svojim pjesama emitirala unutrašnji naboj neraskidivog odnosa prema zavičaju, što znači ljubav prema svemu onome što je u pjesmi otkrila i ponos što je i sama dio toga. Jaka je Tifina potreba da i druge animira da se prisjete, da ne zaborave što se zaboraviti ne smije.

 

   Njena ljubav nije samo rodna Gračanica. Njeno srce pulsira i za Doboj, Tuzlu, za Gradačac i Mostar, Banja Luku, a posebno za Sarajevo. Jer, Tifa je i Sarajka. U Sarajevu je studirala, u Sarajevu je odradila radni vijek, u Sarajevu je, kao penzionerka – pravnica doživjela svoju duhovnu renesansu, započela je svoje poetsko razdoblje života.

 

   Do sada je izdala tri knjige pjesama. Nastavlja i dalje sa štampanjem svojih pjesama  jer Tifino poetsko biće je, čini se, neiscrpno. Zato, poželimo joj da nam podari što više djelića svoje duše, što više lijepih pjesama.

 
09.08.2009.

Recenzija – “Sehara”

   Pjesma Sehara ne ostavlja nijednog čitača ravnodušnim. To je pjesma koju doživljavamo cjelokupnim bićem, svim čulima. Već sa prvim stihom otkrivamo bogatstvo miljea naše sredine u minulim vremenima. Vizuelna slika je veoma snažna. Pred nama je prepoznatljiv ambijent. Slike u Tifinoj pjesmi sprješavaju zaborav našega pamćenja. Vidimo ambijent iz kojeg potičemo: staru kuću, veliku musafirsku sobu ispunjenu mirisom dunja što se ćute po rafovima; sećije sa bijelim jambezama, uglancanu mangalu i najveći ukras sobe – seharu prekrivenu svilenom mahramom. Na počasnom je mjestu u sobi. I uvijek tajanstvena, dok se ne pokrene sa udajom djevojke. 

   Tajnu sehare otkrit će Tifa. Odškrinut će seharu, proviriti u nju i uvesti nas u svijet naše bošnjačke prošlosti. Samo u dio tog svijeta, u život naših starmajki. I, evo bogatstva. 

   Tifa otkriva bogatstvo folklora naših Bošnjakinja, naših lijepih nena. Sve to snažno doživljavamo. I vidmo i čujemo. Vidimo ljepotu naših žena, a onda kao da čujemo lahor svile, šuškanje kadife i zveckanje đerdana. Slike se nižu sve ljepša od ljepše. Ali pjesnikinja ne ostaje samo na slici. Ona otkriva nešto što se desetljećima prešutkivalo. Otkriva gotovo nepoznatu kvalitetu ove žene. Bila je i pismena – Bošnjakinje uzdignute glave sa pogledom daleko naprijed. Imala je snagu da spriječi zaborav onima koji dolaze. Ostavila je baštinu koju Tifa nađe u sehari. Ostavila je poruku svima nama da ne zaboravimo, da se ponosimo, a više od svega da moramo i sami puniti svako svoju seharu kako ko može i koliko može. Kao Tifa. Odškrinula je i svoju seharu u koju još slaže, da bi njena ostavština bila još bogatija. 

   Sa sadržajem pjesme Tifa je uskladila i formu. Piše u desetercu, stihom junačke pjesme. Jer, Sehara i jeste junačka pjesma, sa junacima – ženama Bošnjakinjama.  

  Hatidža Zećo, profesor 

 
 
09.08.2009.

Recenzija pjesništva Tife Dolinar-Terzić

   Autorica Atifa Dolinar-Terzić svojim pjesničkim djelom pokazuje da je u njoj duboko zapretena poetska misao dugo trajala, da bi, u ono najteže vrijeme za Bosnu i Bošnjake, kao vulkan izbila i sviju nas prijatno iznenadila. Taj poetski poriv za pjesničkim iskazom osjeća se u svakom njenom stihu. 

   Pjesnikinja je opsjednuta kosmosom i tradicijom i to u stihu čini jedan čudesno lijep i sugestibilan spoj. Ništa što se događa nije izvan moći i odredbe Jednog Jedinog. 

   Folklorni elementi nisu dati izvan života, oni nas upravo vraćaju u jedno zaboravljeno vrijeme naših nana i njihove filozofije, zasnovane na zdravom razumu. Između ostalih, to je izvanredno pjesnički izvajana poema Sehara. 

   Slike njenih pjesama su plastične i žive, pa nas jednostavnim iskazom vraćaju u neka stara vremena, kada smo kao djeca slušali od naših učitelja ili roditelja prekrasne kur'anske priče, koje upućuju na uspravan hod i osmišljen ovozemaljski život: sabur, pravednost, ponos, skromnost i nepomućena vjera u Istinitog. I u svemu tome su Bosna i Bošnjaci hrabri, dostojanstveni, plemeniti, spremni da oproste, ali ne i zaborave. Svi ti elementi su potka i nadgradnja poezije Atife Dolinar-Terzić. 

  

   U svojoj sveukupnosti njene pjesme s pravom bi se mogle nazvati u širem smislu Islamski ahlak, a u užem Bošnjački ahlak. Izdavaču toplo preporučujem zbirku pjesama Atife Dolinar-Terzić za objavljivanje, koju će, sigurna sam, čitaoci svim srcem prihvatiti, a poslužit će i kao lektira određenim školama. 

  

Sarajevo, 16.8.1999. 

Prof. dr. Lamija Hadžiosmanović

p.s.

Pored ovako dobrih recenzija moj komentar je stvarno suvišan. Jednostavno sam poželio da prenesem na vas moje oduševljenje makar ovom jednom pjesmom od Tife Dolinar-Terzić… 

Povratak vjeri… U čemu je caka?!

Na različitim tačkama ove planete religije sve više dobijaju na značaju. Šta to znači u BiH, u zemlji gdje su bogomolje sve ‘starije’ i veće, dok njihovi tornjevi i munare, stremeći u nebo, sve više zastiru bosansko-hercegovačke vidike?

Danas se govori o tzv. comeback-u religija, povratku religija. Činjenica je da su religije društveni i politički, važan faktor našeg svijeta. No, šta to znači, moramo pogledati iz nekoliko uglova.

 Prvo, ne samo na zapadu, u kršćanstvu, nego i u islamskom svijetu, u budističkom, zapaža se nevjerojatna kriza vjere. U Engleskoj se već broj ateista popeo na skoro 50 posto. Prema posljednjem istraživanju u Švedskoj, broj ateista prelazi 80 posto.

 U Americi se pojavljuje ne samo ateizam, nego agresivni ateizam. U Londonu ateisti nastupaju tako agresivno, da traže preobraćenje vjernika u nevjernike.

Ljudi vjeruju u Boga isto kao i ranije ali…

 Ovdje nije riječ o krizi vjere u Boga. Ljudi i danas kao i kroz cijelu istoriju, jednako trebaju Boga. Problem je u ponudi institucija. Religije su u krizi. U dubokoj krizi je kršćanstvo. Mnoge forme kršćanstva su zastarjele te više ne mogu funkcionirati.

Npr.  katolička Crkva je nakon Sabora (1962. – 1965. čini mi se) postupno odustala od reformi u praksi. Možda se ovakvim institucijama nemoguće reformirati, možda one moraju propasti, da bi se onda gradilo nešto drugo.

 Takođe, u islamskom svijetu, u strukturi islama, posebno ako posmatramo islam kao integralni dio arapske kulture, duboka je kriza. Islam se mora pročistiti od arapske kulture. Ono što danas zovemo islamom – vrlo često se radi o poganstvu, arapskom, predislamskom. Vjere, religije su, kao što vidimo, u dubokoj krizi i kao takve su se vratile na društvenu scenu!

Vjera kao zamjena za “istrošene političke sisteme”!  

Savremena postmoderna je zapravo pokazala istrošenost svih političkih sistema!

Propao je komunizam jer nije valjao. Propao je socijalizam jer nije bio dobar. Propao je liberalizam a evo, sad se pokazuje da ni kapitalizam nije dobar. Nijedan taj koncept nije se pokazao dobrim.

Eh, evo onda religije! Svijet je u krizi, može se manipulirati koliko god hoćete.

Kod nas se ljudi nakon komunizma, uopšte nisu vratili vjeri, onoj vjeri u kojoj čovjek živi s Bogom. To je vjera u kojoj se čovjek u duši preobraća i to postaje smisao utemeljenja njegovog života, to je ono što mu pruža životnu snagu. To je vjera!

Bilo bi dobro da se nakon komunizma vratila vjera.

Nije.

Vratila se manipulacija!

Strah je gorivo manipulacije!

Najprije su ovdje iskorišteni strahovi, unutrašnji, dubinski strahovi kršćana od islamizacije, muslimana od kršćanizacije.

 Religija je tako ovdje postala moćno, političko ratno sredstvo!

Naprosto je nemoguće ne manipulirati s njom.

Nisu naše crkve pune. Mladi malo idu u crkvu. I kod muslimana je tako. Mladih nema. Ne vjeruju ovakvoj crkvi, ovakvim religijama. Religija je postala političko sredstvo! Definitivno!

Arhitektura kao sredstvo identifikacije

Graditelji se prosto utrkuju čiji će zvonik biti viši, a onda se na to odgovara visinom i brojem munara.

Čije će Bugojno biti? E, haj'mo ga islamizirati arhitekturom ili Sarajevo džamijama. Isto to rade i katolici Hrvati a pravoslavci pogotovo. Pogledajte ove ružne džamije koje se grade. To me vrijeđa kao građanina, vjernika.

Volim vidjeti lijepu džamiju. Kad prolazite pored Kaknja, imate lijevo jedno selo i u njemu staru, skladnu džamiju koja se lijepo uklapa a s druge strane na brdu, vidite jednu rugobu od džamije.

Ili crkva u Kiseljaku sa onako agresivnom arhitekturom. Ili crkveni toranj u Mostaru. To je znak muslimanima da nisu tu dobrodošli. Taj toranj nije poruka mira, nego poruka mržnje, o tome se, po mom sudu radi, kad je riječ o povratku religije na ove naše prostore!

Od kolijevke pa do groba…

Religija, tačnije religije, u BiH su ušle u sve pore društvenog života. Čak ni najmlađi nisu ostali pošteđeni. Već u obdaništima dobijaju poduku ali isključivo iz svoje religije.

Roditelji imaju pravo odgajiti svoje dijete u vjeri.

E, sad je pitanje gdje je taj odgoj najpogodniji?

Odgoj u vjeri, nekako prirodno, pripada porodičnom krugu.

Evo, o čemu se kod nas radi!  Političke partije pokušavaju osvojiti što više prostora sa religijama i religije su pretvorili u svoje ideologije kako bi bile što više prisutne u društvenom životu.

Ovo što rade sa prisvajanjem vrtića, to rade partije koje se služe islamom, kao SDA i neke druge dijelom svojih aktivnosti. One time pokušavaju osvojiti što više prostora. Tako se razbija mogućnost da se djeca susreću. Ovdje se prije svega radi o nepravilnom rješenju odnosa između religija i društva!

Da li se ugledati na ujedinjenu Evropu?

Naravno!

Ima rješenje. Pametni ljudi mogu sve riješiti!

Danas imamo jedan temeljni proces našega svijeta, u ovom ovdje području, krajnje pozitivan, a to je ujedinjena Evropa.

Ona ima fantastične principe. Razrađena su ljudska prava, zaštićene manjine. Riječ je o vrhunskim životnim načelima, društvenim i političkim, koja imaju jako dobar putokaz kako se može sve riješiti.

Mi danas živimo u globalnom, izmiješanom svijetu. Laž je i glupost da ne mogu ljudi zajedno živjeti. BiH se može urediti kao multinacionalna država, kakva je i cijela Evropa. Da to jednom postavimo na svoje mjesto. Sve se to može uraditi. Samo treba odustati od bilo kakvog nasilja i nepravde!

U BiH društvu se mora napraviti jasna demokratska diferencijacija gdje svako ima pravo raditi svoj posao i ne smije biti potisnut ili ugrožen pa ni u sferi vjere ili vjerskog života.

Tuzla uz Iliju kad već Bosna nije!

Citat sa jednog domaćeg dnevnog web-portala:

Tri mjeseca nakon što je Okružni sud u Beogradu nepravomoćno osudio Iliju Jurišića na 12 godina zatvora zbog komandne odgovornosti u slučaju Tuzlanska kolona, dobio je rješenje po kojem je dužan platiti 15.000 eura sudskih troškova.
Nakon što je na osnovu Interpolove potjernice, za koju nije ni znao da postoji, 11. maja 2007. uhapšen na aerodromu u Beogradu, Ilija Jurišić se cijelo vrijeme nalazi u zatvoru.

Neobično dug sudski proces okončan krajem septembra prošle godine, po mnogima, ima isključivo političku pozadinu.
Sve je ovo prosto ko pasulj! Ne mogu se dokazati sve laži sadržane u optužnici.

Sve je  čista konstrukcija!

Najprljavija moguća politika.

I sve to treba da iscrpi, ko zna možda i do smrti, nevinog Iliju Jurišića!

Zgranut ostah (svih ovih godina) mlakom reakcijom ostatka Federacije BiH. Tv i radio stanica, web-portala, foruma, ćutnjom od strane BiH političara. Inertnošću onih koji bi trebali biti najažurniji!

Kad kažem “ostatak Federacije” mislim na regije (kantone, županije) i njihove glavne gradove.

Npr. Sarajevo, Zenica, Mostar, Bihać!

Iz tih gradova (regija) raja pojma nema ko je Ilija Jurišić! Posjećujući forume iz Republike Mrske još gora situacija. Biva, kako neki Ilija uopšte može biti ratni zločinac?! Još me banovali s foruma!  😀

Raja pojma nema o “tuzlanskom modelu” suživota i o vjekovnoj ovdašnjoj tradiciji!

Tuzla nije moj rodni grad ali poštujem bar neke osnovne stvari vezane uz ovdašnja dešavanja i ugledne građane. Građane koji s pravom nose epitet “zaslužni”!

Ilija pa i “tuzlanski model” su mnogima trn u oku. Da nije Ilije i njemu sličnih ne bi ni “ostatak Federacije” kakio po forumima ili se “inertno ponašao”!

Da nije tuzlanskog modela, ne bi danas bilo ni ovolike BiH, kolika je sad! Ako se ne slažete, imate gomilu foruma sa bosanskim prefiksom pa tamo raspravljajte!

Tuzla i tuzlanski kanton i dan danas ekonomski (i na druge načine) vuku cijelu BiH!

To je nesporna činjenica. Samo se budale mogu protivno oglasiti!

p.s.

I dan danas, malo mi čudno dođe da i u BiH nisu znali za Interpolovu potjernicu! Na to ga je (Iliju), sigurno, neko trebao upozoriti u ono vrijeme!

Ilija sigurno ne bi maksuzije “pičio” u Beograd da ga tamo uhapse! BiH je članica Interpola iha haaaj! Zar se morao čekati njegov “turistički” posjet Srbiji da bi se lišio slobode!

Hm…

Ili sam omatorio ili…

Hajd’ ti sad budi pametan!

Lepa Brena

Brena ipak održala koncert u po Sarajeva i pored dirigirane hajke na medijima, web-portalima i forumima!

Prvo su me nasmijavale ankete tipa: Da li ste za koncert Lepe Brene?! Onda iznošenje ‘dokaznih’ materijala da je Brena učestvovala u podršci neprijateljskoj strani kod agresije na BiH! Sljedeće je bilo potpisivanje peticija na društvenim mrežama kao što je recimo Facebook. I tamo podijeljenost i verbalno ratovanje. Jedni su za, drugi kategorički odbijali i pomisao da se tako nešto može dogoditi u Sarajevu. Sljedeće što me tjeralo da padam sa stolice od smijeha je činjenica da kad su ispucali sve ruralne atribute (krava, seljankura, četnikuša) onda se prešlo na skoro otvorene forumske prijetnje narušavanja njenog fizičkog integriteta! Sva sreća što na koncerte ne idu forumaši i sva sreća što je njihova brojnost mizerna! Na koncerte idu oni koji to žele i koji si mogu priuštiti skupu ulaznicu. Od 20 KM pa do VIP-mjesta  po cijeni od 50 KM! brena_koncert

Sam koncert, kao takav, dokazao je da BiH raja drugačije misli. Narodu treba hljeba i igara. Dosta im ratne i poratne retorike. Narod želi provod a to su menadžeri koncerta itekako marketinški ispitali. Niko ne organizuje koncert a da nema zarade na njemu. Ako ne trenutne zarade onda će je biti gledano na duge staze. Tu je i promocija novog albuma. Sama Brena je napomenula da od svjetske turneje ne očekuje nekakvu zaradu. Ona puca na viši cilj. Da je išla na “kratke” staze ne bi je danas nigdje bilo ali ona postoji tu pored nas negdje, ma kako mi oportuno o njoj i njenom radu i karijeri govorili! Bosanskom zavidluku nikad kraja. Ne može raja podnijeti nečiji uspjeh. To nam je u krvi.

Bilo kako bilo Brena je biznismen i to dobar! To je i ovaj put dokazala. Napunila je Zetru do vrha. Nesporna činjenica. Koncert profesionalan. Bez ijedne greške ili bilo kakvih tehničkih ispada. Skoro tri sata zabave i još ste je vi sarajlije tražili na bis i da vam pjeva JUGOSLOVENKU! Žena i to pošteno odradila!

Koncert je upotpunjen posebnom rasvjetom, vrhunskim razglasom te led displejom. Lepa Brena nastavlja svoju turneju koncertima u Banja Luci i Tuzli. Slijedi Mostar. Spominje se i gostovanje u Bihaću!

Koncert Lepe Brene, prema riječima glasnogovornika MUP-a Kantona Sarajevo Irfana Nefića, procijenjen je kao skup visokog rizika te je na osiguranju užeg i šireg dijela Zetra bilo angažirano oko 350 policajaca MUP-a KS-a, isto toliko zaštitara a prema nekim informacijama oko 1.000 ljudi bilo je u rezervi. Angažiran je i određen broj pripadnika Jedinice za podršku.

Pa sad sarajlije postidite se. Ne ubiste Lepu Brenu kako joj dolikuje. Ne iskopaste joj oči. Ne protjeraste četnikušu. Neka vas je sram! Hahaahahahah … 😀 Nemate muda, a? Nešto vas spriječilo? Imali ste proljev taj dan.WCCC

Kad “smaknete” Brenu javite mi se da vam čestitam! Do tad, vodu u usta. I ni riječi više. Propustili ste svoju priliku! WC_zauzet

Sad je red na banjalučane, bišćane, mostarce ili tuzlake da je pošteno “ucmekaju” 😀

Pardon. Dočekaju…

Obračun nacija: Zapaljeni autobus FK “Sloboda” u Mostaru kao “osveta” za paljenje hrvatske zastave na Grbavici u Sarajevu!?

U Mostaru je u nedjelju naveče kamenovan i zapaljen autobus kojim su se navijači Fudbalskog kluba “Sloboda” iz Tuzle vraćali sa utakmice u Širokom Brijegu, što je posljednji u nizu incidenata na sportskim takmičenjima u kojima se na suprotnim tribinama nalaze navijači iz različitih naroda.

Na utakmici koja se nedavno odigrala u Sarajevu, na “Grbavici” navijači “Željezničara” zapalili su hrvatsku zastavu, s obzirom na to da je protivnička ekipa “Zrinjskog” na utakmicu doputovala iz Mostara.

Analitičari procjenjuju kako evidentnu podijeljenost društva u BiH, koja se manifestuje na navijačkim utakmicama, i to najčešće u Mostaru, na etničkoj relaciji Hrvati – Bošnjaci, najvećim dijelom snose politički lideri koji su najodgovorniji za porast nasilja među navijačkim grupama.

Ivan Šijaković, sociolog, kaže da politika dodatno pojačava tenzije umjesto da ih smiruje, jer je očito da aktuelna politika ne može bez nacionalne homogenizacije i uzdizanja nacionalnog identiteta u vlastite uske svrhe.

Istovremeno, navijači su sport, naročito tamo gdje su masovna okupljanja, shvatili kao rat sportsko-mironodopskim sredstvima. To je onda obračun nacija, ovaj put na sportskom terenu, koji se pretvori u fizički obračun. Tako se želi produžiti stanje napetosti, nemira i pobjede koja eventualno nije ostvarena na ratnom polju“, procijenio je Šijaković.

On navodi da sportski događaji tako postaju povod za ispoljavanje nacionalističkih frustracija.

Navijačima je primarni cilj pobjeda drugog i obračunavanje. Rezultat postaje nevažan, a bitno je drugom nanijeti probleme. To nije pobjeda tima, već lokalne ili nacionalne grupe. To je ujedno i društveni ventil na koji izlazi negativna energija. S obzirom da je to veoma opasno, ne postoji drugi način osim zakonskog rješenja ovakvog stanja, kao u Engleskoj. Strogi zakoni, koji bi izgrednika zatvorili tri godine u zatvor za ulijetanje na stadion, jedini su način da društvo pobijedi ovakvo stanje. Sve ostalo su bapske priče. Nažalost, to se neće dogoditi, jer su navijači sadašnjoj politici dobri glasači“, zaključio je Šijaković.

Veća grupa huligana presrela je u nedelju naveče oko 18.30 sati u centru Mostara autobus koji je bio pod slabom policijskom pratnjom. Huligani su autobus, u kome je bilo dvadesetak navijača “Slobode”, prvo gađali kamenicama i flašama, a zatim su na njega bacili Molotovljev koktel, od koga se autobus zapalio i potpuno izgorio. Navijači su uspjeli da izađu iz autobusa, a policija ih je odvela sa mjesta događaja, na kome su nastavljeni neredi. Huligani su napali pripadnike Interventne jedinice policije i specijalce, a u sukobima je povrijeđeno nekoliko osoba. Autobus je napadnut u centru Mostara, gdje su smješteni brojni kafići u kojima su se okupljali navijači “Zrinjskog” pred utakmicu sa “Posušjem”. Pripadnici MUP-a HNK uhapsili su 15 osoba nakon kamenovanja i napada na autobus, protiv kojih će biti podnijete prekršajne prijave.

Policija Hercegovačko-neretvanskog kantona spriječila je prije nekoliko sedmica u Mostaru velike nerede kada je više od 300 osoba, koje su proslavljale pobjedu fudbalske reprezentacije BiH koja je igrala sa Belgijom, nasrnulo sa istočne strane grada prema zapadnoj, hrvatskoj strani grada.

Slavlje zbog pobjede fudbalske reprezentacije BiH nad reprezentacijom Belgije u Zenici završilo je tragično kada je nepoznati počinilac ispalio sedam metaka u sedamnaestogodišnjeg mladića ispred Robne kuće Zenica.

Nakon utakmice Hrvatska – Turska odigrane prošle godine preko hiljadu navijača sukobilo se sa policijom na ulicama zapadnog dijela Mostara, zbog čega je ovaj grad te večeri nalikovao na Bejrut. Prema tvrdnjama svjedoka, navijači Turske kamenovali su širom FBiH objekte u koje izlaze Hrvati.

Prema njihovim tvrdnjama, kamenovanje je od strane navijača Bošnjaka popraćeno strašnom galamom u kojoj se se čuli povici “Ubij ustaše”, kao i neke religiozne poruke.

(fokus)

Pa sad ti budi pametan!