Arhive oznaka: dubina

Vikend u Neumu

Panorama neumskog zaliva

Ja kad idem na more, ne idem da se pržim tamo. Idem što ga volim. Idem što sam živio tamo nekad. Idem radi raje koju poznajem tamo. Da besjedimo (ćakulamo), popijemo pokoju, zapjevamo i za pas zadijemo! 

Ja se ne hvalim odlaskom na more. 

Ja hvalim more, njegovu ljepotu i blagodeti! 

Ja za razliku od pojedinih, ne štedim cijele godine za more i/ili  ljetovanje. Ja ljetujem cijelu sezonu. 

Na BiH rijekama i jezerima.

Naravno. 

Bogat sam?
Ne, pobogu! Samo raspodjela budžeta!   😀

Gužvara na plaži, standardna slika ovih dana u Neumu

Ja prvu “krem boju”  pokupim još u martu ili aprilu mjesecu u ribolovu i družeći se s prirodom. 

Rijetko kad čujem od nekog bosanca ili hercegovca da je proveo recimo desetak dana na Boračkom jezeru! 

To je većini smijurija! Bitno se pohvaliti da si bio na moru!

Rijetko kad čujem da je neko poželio da upozna ljepote, naše, drage, Bosne nam i Hercegovine! 

A imalo bi se šta pogledati!

More je inn. More je cool i ostaće tako u glavama naših ljudi do daljnjeg.  Šarena laža za hvalisanje kad se vrate natrag u ovu našu učmalu svakidašnjicu!

Jebem vam more sa paštetom i onim krompirima, paradajzom, paprikama i domaćom šljivom u gepeku!

Ja na more idem 5-10 puta godišnje. Pa, makar,vikendom! 

Skupo?  😀 

Šta vas briga. Ljubav je ljubav. Ljubav prema moru, ljudima koji tamo žive i koje poznajem. Ljubav prema ljudima koji mi istinski požele dobrodošlicu i dočekaju me. 

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Lokalni delfin-ljubimac mještana

Na more ne idem da jedem paštetu. Jok!

Ne sjedim u luksuznim restoranima. 

Tačno. 

Sva sreća da ima još dobrih domaćina koji nisu dopustili da me uopšte  (hoteldžije i vlasnici restorana)  i pokušaju prevariti sa “morskim specijalitetima” i lošim vinom! 

A mene je teško prevariti. 

Nisam enolog (dobar poznavalac vina) ali dovoljno sam dugo živio na moru a i kad nisam živio, zalazio sam u birane podrume. 

Naučio sam šta je kvalitetno! 

 

 

 

Tačno ovoliko mi je para ostalo (od 100 KM) poslije posjete Neumu. A ponio sam preko 500 KM za svaki slučaj!

Računam tu i troškove goriva, usputnih ručavanja, odmaranja uz piće, kafu i sl.

Preostala lova poslije tulumarenja Neumom! 

Namjerno nisam naredao puno slika. One ionako sve govore! 

Zar ne? 

p.s.

Neki se vratili s mora. Pitam ih onako iskreno: “Koliko si rikno/la marona na moru?”

Svi lažu!

Svi vrte glavom i prave onu čudnu facu, meni tako dobro poznatu, facu koja bi najradije slagala da je prošla super, s malo troškova i veoma dobrim provodom. 

Ja sam kod pojedinih vidio samo izgorjelu kožu te onaj poznati osjećaj rezignacije. 

Osjećaj prevarenosti. Neispunjenih želja i maštanja. Znake umora a ne odmora i razbibrige!

” Ma znaš, kako je TABKO*, djeca hoće, sok, hoće pizzu, hoće sladoled!”

Da, daaaaa… itekako to znam….  😀 

Ja pravio krmad, ne insane! :mrgreen:  

Hmm…

Hoće djeca ali hoće i gujca nas starijih. I nama treba dnevno osvježenje ali i večernje opuštanje uz muziku, dobro lokalno vino i mirisne riblje specijalitete.

Otići na more a ne konzumirati autohtono (od kulinarskih specijaliteta pa do kulturnih sadržaja), po meni je čisti promašaj.

Sjetim se mog rahmetli oca koji ni za živu glavu ne bi propustio da svojoj djeci ne pokaže neka poznata mjesta, izletišta, svetišta…

Kakvi su današnji roditelji svojoj djeci?

Hmm…

Ukratko, turbo-generacija. Instant. Kakvi roditelji takva i djeca danas. Ne čudim se više tome!

Na sramotu im što prođoše kroz kladanjsku opštinu a da makar u povratku nisu svrnuli negdje na janjetinu ili na srneću čorbu!

Muška voda. Ma daj! Djevojačka pećina?!

Ako se već nema vremena za obilazak Sarajeva (onako uz put jer to je ipak naš glavni grad a djeca bi ga trebala upoznati), velika je greška što se na putu prema moru nije malkice skrenulo prema Boračkom ili negdje zastalo uz Jablaničko.

Bilo gdje uz Neretvu ima toliko prekrasnih mjesta i za razgledanje i za (zavisi od dubine novčanika) pojesti ili popiti nešto!

Od vjernika mi je čudno što ne obiđoše makar djevojačku pećinu (gore spomenutu), Ajvatovicu ili svjetski poznato Međugorje!

Prozujati kraj Mostara a ne vidjeti barem dio njegovih znamenitosti. O Starom (novom mostu) da i ne govorim!

Obići vodopad Kravice. Ma šta će im to!

Još mi čudnije ako su išli preko Svitave zaobilazeći  hrvatsku granicu (izbjegavajući premetačinu gepeka od strane njihovih carinika) i da prođu pored Hutovog blata a da sami sebi (djeci obavezno) ne priušte zadovoljstvo vozikanja čamcem kroz ovu svjetki priznatu ekološku oazu! Stranci se satraše da ovu lokaciju nikako ne zaobiđu prilikom dolaska u BiH ali naše roditelje baš briga za znanje njihove djece (Hutovo blato se spominje u školskim udžbenicima kao raritetni ekološki i turistički pojam).

Ne pokazati djeci Stolac, Počitelj, tekiju na vrelu rijeke Bune prava je sramota!

Zaboravih Radimlju i stećke ili recimo kanjon Sutjeske onako uz put!

Hmm…

Djeca danas o tome pojma nemaju. Koga briga za to. Ne znaju ni svoj uži zavičaj kako treba!

A đačke i studentske ekskurzije su danas živa mora roditeljima pa je upitno da li će naši potomci ikad vidjeti sve gore navedeno!

Zar nije vrijeme da se zamislimo?

Ovi naši domaći muževi (puževi i papučari) kod kuće drže hanume-sarmice a na moru odjevene u tanke krpice!

Oh, kakvu bih šamarčinu raspalio nekima!

Vrhunac licemjerja, zar ne?

I kad mi neko kaže da ovo nisu BOSNARIJE!

Advertisements

Zajednička reportaža iz Zvornika, sa zvorničkog jezera i Diviča

 

Evo šta kažu znalci o jezeru. Ja sam po prirodi sumnjičav ali eto.

Moram slušati i tuđe baljezgarije…

citiram:

Zvorničko jezero je vještačka akumulacija nastala izgradnjom hidroelektrane ”Zvornik” na Drini 1955 godine.

Jezero je dugačko 25 km te zahvata površinu od 1300 hektara. Na najužem delu široko je 200 m a na najširem 3 km. Maksimalna izmjerena dubina jezera je 39 metara. Prosječna dubina iznosi 5-8 metara.

Jezero bogato ribom darovalo je mnoštvo trofejnih primjeraka: som 87 kg, štuka 18,5 kg, smuđ 13,7 kg, mladica 18 kg, šaran 26 kg, amur 29 kg, deverika 7 kg, klen 3,5 kg, bucov 7 kg i dr. (stari podaci)
Ovo su najveće ulovljene ribe u Zvorničkom jezeru. Po pričama ronilaca, ono u svojim zelenim njedrima krije i primjerke somova teže od 100 kg.

Svakog jula na Zvorničkom jezeru održava se sportsko-ribolovna manifestacija „Somovijada“. Jednako interesantan i uzbudljiv je i ribolov nizvodno od hidroelektrane “Zvornik” na rijeci Drini.

Zvorničko jezero pruža bezbroj mogućnosti za sport, rekreaciju, zabavu i uživanje!

Od ribolova i plivanja do kajakaških takmičenja te mnogih drugih sportova na vodi.

 

Evo sad realnosti!

 Nismo poranili. Ni Dinče ni ja. Oblačno vrijeme nije baš obećavalo. Kad smo vidjeli da baš neće biti tolika “salaukovina”, krenuli smo put Zvornika oko 10 h!

Bezbroj odrona usput, klizišta. Radnika koji to sve sređuju, radnika koji regulišu saobraćaj. Policije nigdje a trebalo bi je biti. Zato je bila prisutna po našem povratku, nadajući se da će naplatiti makar minimalnu kaznu za prebrzu vožnju. Držao sam se saobraćajnih propisa i znakova kao nikad do sad!

Sat i po u odlasku, nešto kraće u dolasku. Uzak put nam je bio nepoznanica.

Ulazak u Zvornik je blago rečeno, slika strave i užasa! Ovdje je vrijeme stalo od kako se završio rat.

Izlaskom iz Zvornika stanje na putu se bitno popravilo iako me duh ruine, osame, napuštenosti u onih par kilometara do Diviča, nikako nije napuštao!

Najzad, Divič…

Ljubazni domaćini su nas uputili gdje da se skrasimo ako želimo pecati. Meni baš i nije bilo do ribolova ali radi Dinčeta našli smo mjesto kraj zadnje topole na kraju asfalta.

Evo naše krajnje destinacije koju smo “pikirali” za neka, bolja, sunčanija vremena. Danas nam nije išlo. Promjena vodostaja, sunce i kiša su se neprestano izmjenjivali! Kula-grad se jedva vidi gore lijevo!

Prelijepo. Zar ne?

Dinčetu je nešto “trzalo” ali osim malenih klenića, totalni ribolovni fijasko.

Ulov je bio mršav. Ja se baš i nisam nasikirao. Došao sam u prirodu da “odmaram živce”!

Više manje ribolov.

Skupocjeni štapovi i sva moguća masa opreme, primame, mamaca… nije urodila plodom.

Doduše, jesmo i išli u nevakat!

Ja sam se smrzo ko ona stvarka ali sam uživao u ljepoti prirode.

Sam sam sebi obećao da ovdje moram doći još pokoji put u životu!

U početku nam je suncobran služio radi povremenih sunčanih perioda ali kad je vrag okrenuo na šalu, dobro nam je došao i kao kišobran. Vidite kišne lokve iza mene i mene pokrivenog dekom starijom od mene (na njoj piše da je proizvedena 1954 … JNA … Bok te mazo!)

Na odlasku, pokušali smo da snimimo Kula-grad ali nam to zbog nadolazećeg nevremena i nije baš uspjelo…

Usput, u Osmacima, Gornjoj Kalesiji i na skretanju prema Raincima, nekoliko sam puta zastajao ne bih li pazario bakreni kotlić ali se nismo sa lokalnim prodavačima mogli dogovoriti oko cijene!

Dinče je htjela da mi pokloni isti po ma kojoj cijeni ali ja se kao inadžija, nisam dao bez cjenkanja. Oni nisu prodali, ja nisam kupio. Ko ih hebe! 😀

Ko mi je sad kriv!

Ostao sam bez bakrenjaka do neke nove prilike!

Ionako je Dinče platila gorivo i hranu. Sramota me bilo da sad tražim i taj dodatni trošak od nje.

Ali zarekao sam se, napraviti ću bosanski lonac u po’ Republike šumske!

Živ ja bio pa vam to i slikom i riječju pokazao!

Sretan mi rođendan

Nije mi lako, stari se polako (Nedžad Salković)

Ja od rođendana, pa do rođendana … (Saša Lošić i Plavi orkestar)

Prođe ljeto trideseto … (Bora Spužić-Kvaka, čini mi se ali sad to nije bitno)

Za rođendan tebi sine … (Dušica Bilkić, Mirjana Bajraktarević i još neki izvođači) itd.

(Seljačke haa? :mrgreen: )

***

Nekad kao dijete, radovao sam se mnogim stvarima koje me danas zastrašuju, plaše, zamaraju, vuku sjetne, često gorke uspomene!

Evo, pošto je sad zimski period, uzeti ću za primjer ovaj nepredvidljivi snijeg i posljedice koje on sa sobom donosi. Otežan saobraćaj i katastrofalne poplave!

Zar ne?

Kad naiđe zimski period jedva sam čekao da padne snijeg. Što veći, dublji, to bolji! Znate ono dječije: grudvanje, sanjkanje, skijanje, pravljenje figura od snijega i leda i tome sl.

 

Sad kad sam ostario, mrzim ga više nego ikad.  Sa starenjem, mijenjaju se  afiniteti i realne potrebe.  Danas sam motorizovan. U zemlji kao što je Bosna, četiri mjeseca lijepog vremena a sve ostalo padavine. Beš’ takvo vrijeme za moje stare kosti. Sad bih se rado vratio u Zadar, grad moje mladosti, samo da nije ove nacionalističke ujdurme!

Pod stare dane, za rođendane, raduju me male, sitne stvari. Iskrene čestitke sa pijetetom. Hvala mom bratu, mojoj životnoj saputnici, majci, na malim, od srca, poklonima!

Pokušali su me obradovati i sa Lutrijom BiH. Nisam dobio ništa ali ko ne igra taj i ne dobija! :mrgreen:

Eto, sad znate da sam rođen u znaku Jarca! CcccCCcccCCcc…

Iz priloženog se vidi da je mala šansa da dobijem! Mamipara za one koji se nadaju dobitku “preko noći” ali meni ipak drag poklon.

Šira familija kao i prijatelji s posla, zaboravili. Nikakvo čudo. Svako se o sebi zabavio…

A nisam ni ja lud da ih podsjećam na to da STARIM i da pustim koju suzu više!

Zar ne?

Vaš tabko*

p.s.

Pa, dobro sad! Da baš ne pomislite da sam malo dijete ali ponekad sitnice raduju!

Bilo je tu poklona u vidu kozmetičkih proizvoda, odjevnih predmeta, dodataka za automobil (auto mi je svetinja) i sl.

😛

Radioaktivni materijali rasuti su širom BiH!

Jedna od najbolje čuvanih tajni oko odlaganja radioaktivnog otpada konačno je izašla na vidjelo. Radioaktivni materijali razasuti su diljem BiH. Od radioaktivne boje, koja je godinama prije rata bila smještena u zgradi sadašnjeg Parlamenta BiH, do radiaktivnih lokacija u Han Pijesku i Hadžićima, što su posljedica bombi s osiromašenim uranijem koje je bacao NATO, do pojedinačnih lokacija otkrivenih sasvim slučajno u Zenici i drugim mjestima. No, postoje veći incidenti.

Po potpisivanju Daytonskog sporazuma Hercegovina je potpala u sektor multinacionalne divizije jugoistok pod zapovjedništvom francuske vojske.

Francuska je ima problema s odlaganjem velikih količina radioaktivnog otpada koji svake godine proizvodi i inače je poznata kao zemlja koja je spremna “na crno” odložiti radioaktivni otpad. Mediji su više puta pisali i upozoravali o ovom problemu.

Poznat je dugogodišnji spor između Španjolske i Francuske zbog francuskog odlaganja radioaktivnog otpada u pećine ispod Pirineja čiji je ulaz na francuskoj strani, a koje duboko ulaze ispod španjolskog područja. U francuskoj vojsci postoji i specijalna postrojba za odlaganje i rukovanje radioaktivnim otpadom, koju isključivo čine Maori podrijetlom iz Francuske polinezije i Novog Zelanda.

Od dolaska IFOR-a u BiH pa idućih nekoliko godina specijalna postrojba sastavljena od Maora bila je aktivna na području Hercegovine. Kako je za Večernji list detaljno opisao jedan bivši pripadnik SIS-a (Sigurnosno-informativna služba), a kasnije FOSS-a (Federalne obavještajne službe sigurnosti), radilo se o velikoj operaciji tajnog odlaganja radioaktivnog otpada u hercegovačka jezera.

Obavještajne službe otkrile su ovu operaciju, ali je na pokušaje pojedinih političara da se to spriječi međunarodna zajednica isto proglasila ilegalnim i protuzakonitim praćenjem IFOR-a, odnosno SFOR-a.

No, kako opisuje ovaj bivši obavještajac, operacija je kontinuirano tekla na sljedeći način:

– Brodovi s radioaktivnim otpadom uplovljavali su u crnogorsku luku Bar gdje je teret pod maksimalnim i nevjerovatnim osiguranjem francuski kontingent vojnih snaga, bez ikakvih kontrola eskortirao do Stoca. U Stocu su kontejneri s otpadom zalivani betonom i više tona teški betonski blokovi prilagođeni su helikopterskom transportu, odnosno kačenjem za helikopterske sajle.

Meta su bila tri hercegovačka jezera – Buško, Ramsko i Jablaničko. U ta jezera su godinama francuski helikopteri IFOR-a i SFOR-a u noćnim satima nad najdubljim dijelovima jezera bacali velike betonske blokove s radioaktivnim otpadom, stotine blokova. O tome svjedoče i stanovnici koji žive u neposrednoj blizini jezera koje su noćima budili helikopteri u niskim preletima s okačenim teretom.

Odlično izabrana mjesta s velikim dubinama, neposjedovanje adekvatne opreme, poratno stanje, u ratu porušena i prognana mjesta, nezainteresiranost i strah domaćih vlasti od međunarodnih posljedica doveli su do toga da u ova tri hercegovačka jezera leži smrtonosni otpad.

Kako je strah opravdan, govore i ribiči koji, kako su izjavili, znaju ove priče i izbjegavaju ići u ribolov na ova tri jezera.

Priča o radioaktivnom materijalu u BiH smatra se svojevrsnom “državnom tajnom”. Pojedinci poput ovog bivšeg obavještajca pokušali su na ovakav način upozoriti na postojanje ovog problema, no sve je završavalo zataškavanjem.

Večernji list navodi kako su stotine tona streljiva s osiromašenim uranijem i sada ukopane u zemlju u BiH, što su međunarodne agencije i potvrdile. Posljedice odlaganja opasnih materijala nikada se u BiH nisu ozbiljnije istraživale.

(Objavio Večernji list)