Arhive oznaka: zlo

Časna bezvizna riječ

U skladu s mojim prethodnim postom Wikileaks afera se ne dotiče “prosječnog” BiH seljobera! otvaranje granica za prosječnog bh građanina i dalje će ostati samo vijest kojoj se samo naše zblenute ovce mogu radovati.

Da ne bih sad nadugačko i naširoko o “odškrinutim vratima Evrope za naše čobane” (ne znam zašto se oni najviše raduju?!) na pisanje o bezviznom režimu me ponukala srceparajuća cirkularna obavijest od mojih Facebook prijatelja koja doslovce glasi ovako (bez ispravki):

 “Danas, kada postajem turisticki pionir DAJEM CASNU BEZVIZNU RIJEC da cu marljivo putovati, upoznavati nove zemlje, drzati se zakona EU i biti dobar turista. Voljet cu novu domovinu EU i cijenit cu sve gradjane EU koji zele slobodu i mir, obecavam da necu raditi na crno, da necu ostajati u jednoj zemlji duze od 90 dana, da necu sa sobom dovesti jos pola familije, da necu unositi suho meso i sudzuku iz BiH, obecavam…”

Onda će se oglasiti naše bajne novinske agencije u vidu Fenova, pardon FENA, pa SRNA (nije ona divljač) pa njakvi TANJURI, pardon TANJUG te svi oni nakaradno nasađeni federalni ili lokalni web-portali i forumi sa sufiksom x u sebi… da ih sad ne reklamiram koji  copy-paste tehnikom održavaju pozamašan broj posjetilaca!

Očekivane vijesti sa tih udarnih portala bi izgledale ovako (opet citiram sa Facebook-a bez ispravki, naravno):

‎15.12.2010. – 00:00 h: Ukidanje viza građanima BiH za zemlje Šengena; 04:00 h: Šire područje Ljubljane ostalo bez šahtova; 10:30 h: Nepoznati počinioci odnijeli kip Mozarta; 16:00 h: U Frankfurtu, Kelnu, Dortmundu i Aachenu opljačkane filijale Sparkasse-a; 16.12.2010. 09:00 h – U Madridu prevrnut autobus plave boje – očevici tvrde da su se čuli povici “Saraj'vo, Sarajv'o”.

Inventivnost, ažurnost i tipičan smisao za humor mojih fejsbukli-prijatelja pravo me nasmijala! Naš tipični bošnjo će i od muhe napraviti ….. (nebitno sad) ako mu treba, od malih ustupaka Evrope napraviće slavlja i prigodne svečanosti (mediji su se raskokodakali kao da je Sudnji dan u pitanju), radovati će se samo zato što se drugi raduju, smijat’ će se po inerciji…

Držim se one: “Meso ne jede ko ima već ko naviko!”

Evropo! Pričekaj malo. Imam bušne džepove…

Parajlijama, moje iskrene čestitke!

Evo vam nešto “zašnjirano” od moje sirote ušteđevine.

Nek’ vam se nađe, zlu ne trebalo!

Iskrene čestitke damama povodom 8. marta, međunarodnog dana žena

Koristim se prilikom da posebno čestitam mojim radnim kolegicama s kojima dijelim dobro i zlo na radnom mjestu!

Razo, Nermina, Nusreta, Veramza, Mirsada, Aida, Amira, Irnela, Inela, Ramiza, Zelkida, Rašida, Hana, Vesna, Mensura, Sejdina, Nela i ostale kojih se ne sjetih u ovome trenutku!

Volim vas sve!

Mokara u obraz…

Onako prijateljski!

 

Kad već nemam para da vam danas kupim makar po jedan cvijetak!

 

 

 

 

Međunarodni dan žena, 8. mart, proglašen 1920. god. a službeno priznat u Ujedinjenim narodima 1977. godine, simbolizira dugu istoriju borbe za ženska prava, kao što su pravo glasa, pravo na legalizaciju pobačaja ili danas pravo na rad.

 

macak_i_cvijet
Prva inicijativa potekla je od američke Socijalističke stranke 1909. godine, a iduće godine na Međunarodnoj konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu, na poticaj Njemice Clare Zetkin izglasano je načelo proglašenja Međunarodnog dana žena, ali bez utvrđenog datuma.

U to vrijeme u industrijskim zemljama zaredali su zahtjevi protiv diskriminacije pri zapošljavanju i zahtjevi za pravo glasa ženama.

Dan žena prvi je put bio proslavljen 19. marta 1911. god.  u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj s više od milion žena koje su sudjelovale u manifestaciji.

Idućih godina taj dan se zaboravlja zbog rata i cijepanja radničkog pokreta, ali novi poticaj stiže iz Rusije gdje su 8. marta 1917. god. (23. februara po ruskome kalendaru) radnice u Sankt Petersburgu (tada Petrogradu, kasnije  Lenjingradu) protestovale tražeći kruha i povratak muškaraca s ratišta.

karanfil

Tim je danom zapravo počela februarska revolucija i Lenjin je 1921. uveo Dan žena u počast radnicama.

Tradicija 8. marta ostala je jaka u komunističkim zemljama pa u Kini i danas na taj dan žene rade pola radnog vremena.

Feministički pokret s početka 70-ih godina poseže za Danom žena kako bi na taj dan tražio jednakost političkih i socijalnih prava među spolovima.

Godine 1977. Ujedinjeni narodi proglasili su 8. mart “Međunarodnim danom za prava žena i za mir”. Od tada dan ima simbolično značenje, posebno u državama gdje se žene moraju boriti za osnovna prava a svuda gdje su žene žrtve nasilja ili nejednakosti.

Maksuz čestitke dugogodišnjim forumašicama i  blogerašicama Edini Mešković i Mayibosanskoj.

S poštovanjem

*TABKO*

Deset razloga zašto je Facebook zlo!

(preneseno sa prijateljskog bloga!)

facebooklogoIdeja je jednostavna: registrirate se i zapisujete zanimljive trenutke iz svakodnevnog života, potkrijepljene fotkama i video isječcima  i povezujete se s prijateljima koji rade isto to. Zgodno, zar ne? U svakom trenutku možete vidjeti što vaši prijatelji i poznanici rade, čime se bave , kamo putuju i tome slično a možete s njima i zaigrati raznorazne igre. No Facebook sa sobom nosi i određene opasnosti koje vas mogu lišiti posla, zdravlja, slobodnog vremena i sličnih sitnica. Stoga, kad vas netko pozove na Facebook, prije no što se upustite u tu opasnu avanturu, pročitajte sljedeće retke. Možda ćete mi jednog dana biti zahvalni.

1. Pozdravite se sa slobodnim vremenom

Kao prvo, Facebook je nevjerojatan gutač vremena. Sve se na ovom servisu odvija u stvarnom vremenu, tako da informacije o vašim Facebook prijateljima ne prestaju dolaziti, a vi jednostavno ne možete prestati čitati što je Jakov danas pojeo za doručak. Nakon nekog vremena vaš će se život pretvoriti u bizarni voajerski ringišpil iz kojeg nema izlaza, u kojem prateći živote drugih u svom životu zapravo ne radite ništa pametno.

2. Pozdravite se s poslom

Naravno, sve se to mora odraziti i na posao. Osim što ćete naučiti brzo koristiti kombinaciju tipki Alt+Tab kojima možete sakriti prozor u kojem se nalazi Facebook, morat ćete šefovima objasniti manjak produktivnosti, tup pogled i opću bezvoljnost koja će vas snaći.

3. Vaši kolege vidjet će vaše pijane nepodopštine

Eh, da. Ovo je možda i najveći problem vezan uz Facebook i tu gotovo da se i ne šalimo: prije ili kasnije netko od vaših prijatelja će na Facebook postaviti fotke s jučerašnjeg tuluma, a ako vam je bilo tko s posla prijatelj, svi će sutradan vidjeti kako ste sinoć pokušali balansirati na krovu nečijeg Audija s bocom votke na glavi i flekom od crnog vina na košulji. Ako ne želite da vam se to dogodi, imate nekoliko opcija: kad vas netko tagira na inkriminirajućoj fotki, možete sami skinuti taj tag, također možete jednostavno odbijati prijateljstva s ekipom s posla. Na kraju, možete jednostavno ne izlaziti van i ne piti, ali gdje je tu zabava?

4. Dodavanje prijatelja vodi u neizlječivu ovisnost

Kad smo već kod Facebook prijatelja, ova društvena mreža napravljena je s namjerom da budete u kontaktu s ljudima koje stvarno poznajete. No nigdje ne piše da to mora biti tako, pa neki korisnici kao prijatelje počnu dodavati sve ljude koji im se svide, koji imaju dobru fotku, koji su suprotnog spola, sve dok to ne preraste u bezumnu utrku u nagomilavanju prijatelja čije aktivnosti jednostavno ne možete (a vjerojatno i ne želite) pratiti.

5. Pripremite se na čitanje gomile nebitnih gluposti o ljudima koje ne poznajete

Jednom kad se to dogodi, nema vam druge nego čitati o zahodskim avanturama malog Toma iz Albuquerquea ili o depresiji Marijine papige, jer svi znaju da je izrazito nepristojno maknuti nekoga s liste prijatelja. Ako ste pretrpali listu prijatelja, a ne želite nikoga izbaciti, otkrit ćemo vam mali trik koji možda niste znali: u News Feedu možete za svaku novost kliknuti na Options te podesiti koliko često želite da se pojavljuju vijesti tog tipa ili od tog korisnika.

6. Dosadni prijatelji kojih se ne možete riješiti

Još su veći problem stvarni prijatelji koji su inače sasvim normalni, ali na Facebooku se pretvore u opsjednute manijake koji moraju biti članovi svake grupe, riješiti svaki blentavi kviz i sve to, jasno, podijeliti s vama. Nema vam druge nego svakodnevno klikati na tipku Ignore par desetaka puta te proklinjati dan kad ste se uopće zakačili na taj vražji Facebook.

7. Igranje nevjerojatno zaraznih (glupavih) igara

Jedan od razloga zašto je Facebook toliko popularan i zarazan su dodatne aplikacije, koje su uglavnom posve blesave, ali zato se na njih vrlo brzo zakačite i onda ih se ne možete riješiti. Potpisnik ovog teksta tako zna sve zastave svijeta u mikrosekundi dodijeliti pravoj zemlji, na što je potrošio svega par mjeseci bjesomučnog klikanja po aplikaciji nazvanoj Geo Challenge. A još kad vidite da je vaša omiljena osoba nadmašila vaš rekord, tek tada nećete moći prestati s igranjem. Uglavnom, nema vam spasa.

8. Posvemašnji gubitak privatnosti

Vaše fotografije nekoć ste gledali samo vi, vaša obitelj i bliski prijatelji, a sada ih – putem Facebooka – vidi pola svemira. No Facebook nudi vrlo precizno podešavanje opcija za privatnost, tako da tu i ne vidimo neki veliki problem. Puno je veći problem zaštititi se od samog Facebooka, koji putem vaših aktivnosti zna gdje živite, kojim stranicama surfate, što volite jesti, kada spavate, koji su vam interesi, ukratko – sve. Kod nas to i nije toliko očito, ali na engleskom govornom području to je vrlo razvidno iz reklama na desnoj strani Facebooka koje često pogađaju točno vaše interese. Iako se ne sjećate da ste ikad negdje eksplicitno napisali da, primjerice, kupujete novi automobil, oglasi za rabljene automobile počet će se odjednom pojavljivati sumnjivom učestalošću, a vi ćete se pomalo početi osjećati kao da ste još jedan nesretni žitelj Big Brother kuće.

9. Veze na Facebooku.

Ovo je zamka u koju mnogi korisnici upadnu. U osobnim detaljima možete napisati jeste li u vezi i kakva je prirode ta veza: jeste li oženjeni, hodate li, ili su se stvari zakomplicirale. Većina korisnika veselo popuni ove podatke, no što kad veza stvarno ode k vragu? Želite li uistinu svima javno obznaniti da ste prekinuli? Ili pak želite da se stvari pročuju, pa da vas onda začuđeni poznanici neprestano pitaju: ‘Ali na Fejsu piše da je sve OK!?’ Vjerujte nam na riječ: ovaj korak vam je najbolje preskočiti, ili barem od početka stavite status na ‘It's Complicated’ i ne mijenjajte ga dok se ne oženite ili ne udate.

10. Zbog Facebooka možete završiti i u zatvoru

Kao što ste nedavno mogli čitati u svim medijima sa ex-yugo područja, otvaranje ili pridruživanje nekoj grupi na Facebooku može rezultirati i ozbiljnim posljedicama. Iako se na svakom forumu pod suncem (a ima ih na milijune) svakodnevno pojavljuju razni trolovi koji polupismeno trabunjaju o Hitleru, ubojstvima, samoubojstvima, seksu sa životinjama i tome slično, odjednom je Facebook postao mjesto na kojem se tjera pravda kad su u pitanju inače rijetko primjenjivani zakoni o rasnoj mržnji i isticanju nacističkih simbola. No što je, tu je – dok je situacija takva kakva jest i dok odluke donose ljudi koji nemaju pojma o internetu, morat ćete se kloniti sumnjivih grupa na Facebooku, inače biste i vi mogli na kakav obavijesni razgovor u obližnju policijsku stanicu!

p.s.

Sad je do Vas da odlučite!

Joc'k ja da se miješam!smijesko

 Čitajte nas i dalje!

                 Pozzz-Selam!

                                                            Podržano od @team-a bosnarije.com.ba

                                                                                                        Visit!

Mobitel

Odmaknite mobitel 2,5 cm od glave…

Ni jedna studija do sada NIJE NEPOBITNO DOKAZALA VEZU između KORIŠTENJA MOBILNIH TELEFONA I RAKA  ALI…

Mobilni telefoni zrače!

S ovom ste činjenicom sigurno dobro upoznati. Razlog tome je vrlo jednostavan! Da ne zrače ne bi ni mogli raditi  jer se naši digitalizirani glasovi između mobitela i najbliže bazne stanice prenose radio valovima ili elektromagnetskim zračenjem.

Bez previše tehničkih termina, napomenimo da frekvencija rada mobitela spada u tzv. nejonizirajući dio EM spektra, što znači da ljudski organizam na takvo zračenje reagira samo zagrijavanjem.

Kraći radio valovi, od UV zraka (npr. rendgensko i gama zračenje) puno su opasniji po žive organizme jer izazivaju promjene na atomskom i molekularnom nivou.

Osim toga, izlazna snaga mobilnog telefona je tek par wati. Za ljudsko je zdravlje kudikamo opasnije snažnije zračenje dalekovoda, mikrovalnih pećnica, tv i radio odašiljača, baznih stanica, radarskih stanica itd.

Kontraargument je u ovome slučaju tipičan! Da, reći će protivnici nove tehnologije ali mobitel prislanjamo uz uho, za razliku od dalekovoda i mikrovalnih peći!

Eksperiment dug 20 godina

U posljednje smo vrijeme bombardirani raznim pričicama o štetnosti korištenja mobilnih telefona. Sigurno ste čuli pokoji savjet o štetnosti nošenja mobitela u džepu hlača, ili kuhanju (kokošjih!) jaja jednosatnim razgovorom?

Ako niste, vjerojatno ćete skoro čuti kako je “snaga stotinu mobitela” jednaka snazi ozloglašene mikrovalne pećnice ili rezidualnome zračenju tla u ukrajinskome Pripjatu.

Do sada nije uspješno provedena studija koja bi nepobitno dokazala vezu korištenja mobilnih telefona i raka  jer jednostavno nema dovoljno podataka. Najdalje su otišli Danci, koji su dvadeset godina pratili 420.000 korisnika, pri čemu nije zabilježena povećana stopa smrtnosti od malignih bolesti.

Malo je poznata činjenica da je ljudsko tijelo, radi prosječne visine čovjeka, pet puta više prijemljivo za zračenje televizijskih odašiljača i FM radio stanica nego za RF zračenje mobilne bazne stanice.

Kao konkretna mjera zračenja mobilnih telefona uveden je SAR (Specific apsorption rate, ili specifična stopa apsorpcije), izražen u watima po kilogramu težine. Imajući na umu da je u Europi gornja granica SAR-a 2,0 w/kg, mobiteli su neškodljivi, jer trenutno najzastarjeliji modeli ne zrače preko 1,9 W/kg.

Internet naprosto vrvi web stranicama sa SAR indeksima za sve postojeće modele. Ipak, i od takvih se zračenja možemo zaštititi na više načina. Prvi i najdjelotvorniji je samo načelo korištenja ALARA, “As Low as Reasonably Achievable”.

U prevodu – što je kraće moguće. Korištenje mobilnoga telefona shvatite kao nužno zlo a ne zabavu. Kako se ovoga pravila sigurno nećete pridržavati, čitajte dalje. Mobilni telefoni opasni su po mozak jer su naslonjeni na uho. OK – jednostavno ih udaljite od glave slušalicama ili modernom Bluetooth naušnicom.

Pri tome treba imati na umu da se i Bluetoothom ostvaruje radio veza od slušalice do mobitela. Iako se radi o puno manjoj izlaznoj snazi dometa tek desetak metara, zračenje je ipak prisutno. Puno je zdravije korištenje žičanih handsfree slušalica ali se onda morate pomiriti sa groznom činjenicom da nitko neće vidjeti koji “mobić” koristite dok vozite… 😀

U posebnu ezoteričnu skupinu spadaju čipovi, oklopi, štitnici, košuljice, magične trakice, phone guard, EM shield kutijice, elektro-grudnjaci i slične marketinške smicalice kojima se korisniku obećava zaštita od zračenja. Efikasnost takvih spravica je, blago rečeno, upitna. Od zračenja će vas spasiti koliko i Čang-Šlang čaj Džirlo djevojku od debljanja… 😀  a možda i neće.

Mobiteli nisu za djecu?!

Želite li jednostavnu i brzu zaštitu, tokom razgovora odmaknite slušalicu za dva i pol centimetra od glave. Time ćete smanjiti zračenje mozga na 1,5 % od onog nivoa koji biste primili da uobičajeno prilijepite mobitel na uho.

A još je besplatno! Ako ste u području slabe pokrivenosti signalom, pričekajte s pozivom i pronađite područje bolje pokrivenosti. Isto tako, radije telefonirajte bliže prozoru ili vani, nego u zatvorenim prostorima. I na kraju, ne dajte mobilne telefone djeci u ruke.

Oni jesu lijepi statusni simboli i zgodni alati za lociranje klinaca na igralištima, ali dječji je organizam triput podložniji svim vrstama radijacije od odrasloga. Počnu li djeca rano s korištenjem, čeka ih znatno duži vijek i izlaganje relativno novom i neistraženom fenomenu.

Tata, mama, kupite mi mobitel!

Trebaju li djeci mobilni telefoni? Kada su dovoljno “veliki” da dobiju mobitel na korištenje? Ta, i još mnoga druga pitanja muče vjerojatno sve roditelje. S jedne se strane mobilni telefon nudi kao praktički besplatno sredstvo nadzora najmlađih. Nešto o čemu su starije generacije mogle samo sanjati.

 Telefonska veza bilo gdje i bilo kad djeci ali i roditeljima daje dozu sigurnosti. U nevolji, najmlađi često umjesto nepoznatih osoba koriste mobitel. Osim toga, djeca se korištenjem tih malih multimedijalnih računala uče novim tehnologijama, slušaju muziku, dopisuju se, fotografiraju…

Druga strana medalje nije nimalo sjajna! Djeca su (osim samim zračenjem uređaja i često prekomjernim korištenjem) ugrožena sve prisutnijim mobilnim bullyingom ili su žrtve kradljivaca privučenih skupim i prestižnim (“čiji je bolji?”) gadgetima.

Udarci virtualni ali bolni

Zlostavljanje preko mobitela poprima upravo zastrašujuće razmjere. Djeca su često meta maltretiranja zastrašujućim porukama vršnjaka. Ono što se prije rješavalo “šakama” puno je perfidnije i bolnije a žrtva nije sigurna ni u vlastitoj kući (“od poruke ne možeš pobjeći”), dokle god je telefon uključen.

Djeca opremljena mobitelima sve su češće žrtve pedofila, koji se služe njima jednako kao i internetom. Moderni mobiteli, opremljeni kamerama i sposobni za brz prijenos podataka, često služe kako mamac za slanje lažnih fotografija.

Ovaj je simptom svjetskih razmjera prepoznat u Skandinaviji i Japanu, gdje su ultrabrze mobilne 3G komunikacije dio svakodnevice. Upravo u Japanu je zabilježen porast seksualnoga zlostavljanja najmlađih (gotovo 300%) a gotovo po pravilu počinitelj prvi korak sa žrtvom uspostavi mobitelom. Virtualno širenje digitalnih sadržaja čini problem ucjena i poniženja teško rješivim.

Nije neuobičajeno da se u srednjim školama tajno snimaju razgovori ali i razni ekscesi, sukobi, pa čak i spolni odnosi. Žrtve obično bivaju ucijenjene ili javno podvrgnute ruglu! Dovoljno je samo nekoliko trenutaka za upload i digitalni je zapis zauvijek dostupan “negdje na webu”!!!

Zvonjava na časovima nastave

Muku muče i fakultetlije iako varanje na ispitima nije strano ni predakademskoj dobi. Kamere visoke rezolucije na novim se mobitelima podrazumijevaju pa je sadržaj ispita lako slikati i poslati “na obradu” a rezultat se vraća preko SMS ili MMS poruke.

Drugi koriste male Bluetooth slušalice kako bi komunicirali s doušnicima izvan učionice. Na kraju, čak i kada ne “švercaju” zadatke, mobiteli na satu najčešće rade ono što najbolje znaju. Nesnosno zvone, što će potvrditi svaki nanervirani profesor. Imajući sve navedeno na umu, lako je shvatiti zašto postoji nacionalni koncenzus oko pitanja je li mobitelu mjesto u školi.

Kratko i jasno. Ne!

 Broj mladih korisnika mobilnih uređaja je u stalnome porastu. Po istraživanju Eurobarometra, 90 % tinejdžera, više od 70 % djece do 12 godina, te 23 % sedmogodišnjaka ima mobitel! Finska studija “Save The Children” pokazala je kako gotovo trećina maloljetnika smatra da im roditelji ne znaju ništa o njihovu korištenju mobitela, posebno kod prepaid usluge.

Tako su, uz pornografiju, bullying te grooming (upoznavanje starijih osoba s djecom preko mobitela), djeca izložena i ekonomskoj zloupotrebi jednostavnim “nabijanjem” računa putem multimedijalnih, njima prilagođenih usluga! Ko bi odolio najnovijim melodijama, slikama ili igrama za download?!

Na našem tržištu, nažalost, nisu dostupni posebni mobilni telefoni za najmlađe korisnike, kakvi su npr. britanski Teddyfone u obliku medvjedića, ili Firefly. Ovakvi uređaji dizajnom omogućuju “parental lock”, kontrolu roditelja nad biranjem i odgovaranjem na nepoznate brojeve.

Naša praksa je takva da djeca dobivaju mobilni telefon “na korištenje” već do četvrtoga razreda tj. u dobi od 9-12 godina. U pravilu im je zabranjeno nositi uređaj u školu a koliko najmlađi postaju opterećeni statusnim simbolom, govori izjava jednoga devetogodišnjaka, koji se majci požalio da mu se prijatelji rugaju jer “njegov mobitel jedini u razredu nema – Bluetooth”. :mrgreen:

Nakon cijelog niza ovisnosti (alkohol i droga prije svih) mlade generacije širom našeg planeta suočavaju se s još jednom, ovisnošću o – mobilnom telefoniranju.

 Povremeni slučajevi još uvijek nemaju obilježja pravde epidemije ali ih je svakim danom sve više.

Posljednji u nizu na koji je javnost bacila oko jest slučaj dvoje tinejdžera u Španiji koji su primljeni u kliniku za mentalne bolesti kako bi se riješili ovisnosti o svojim mobitelima.

Na bolnički tretman i razgovor s psihijatrima doveli su ih sami roditelji nakon što su posljednjih nekoliko sedmica zapazili “čudno ponašanje svoje djece”, prije svega nemogućnost izvršavanja svakodnevnih obaveza koje su bile pred njima.

Ni u kući, a ni u školi neimenovana djeca (u dobi od 12 i 13 godina) nisu imala želje ni za čim drugim osim za “druženjem” s mobitelom…

– Oboje djece imaju isti problem, njihov poremećaj u ponašanju u direktnoj je vezi s povezanošću s mobilnim uređajem…

(Biti će još o mobitelima kad se nađe vremena!)

Nisu stajali i gledali…

objavljeno: 07. 06. 2009. god.

Ljudi koji su u proteklom ratu, rizikujući vlastiti život, nesebično priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije, danas su u svijesti svoje etničke većine otpadnici od vlastitog naroda. Na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik…

piše: Gojko Berić

Ne spadam među one koji u diskursu o ratu koji je 90-ih godina vođen protiv Bosne i Hercegovine presudno značenje pridaju manipulaciji “zavedenom” gomilom – svako je u tom vremenu, a tako je bilo oduvijek, mogao da bira da li će stati na stranu dobra ili na stranu zla. Imajući u vidu brutalnost i razmjere počinjenih zločina, potvrđene i haškim presudama, očito je da se većina priključila kolektivnom pokolju, bilo da je u tome neposredno učestvovala ili samo podržavala zločine, šuteći pred masovnim likvidacijama civila, progonima i drugim zvjerstvima. Ovdje mi pada na um jedna misao italijanskog antifašiste i pisca, zatočenika Auschwitza, Prima Levija: “Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni što stoje i gledaju”. Nakon svega što je Levi preživio, šta je drugo mogao misliti o ljudima? Ipak, bilo je u proteklom ratu i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka koji su se usudili suprotstaviti zlu u vlastitom narodu. Ti su ljudi imali svoje moralno i duševno sjeme, drugačije od onog koje je pripadalo većini – spašavali su prijatelje, komšije, čak i neznance, koji su bili javno obilježeni kao “neprijatelji”, meta u koju se bez razmišljanja mora pucati, samo zato što su pripadali drugoj vjeri i naciji. Likove tih anonimnih, ali istinskih heroja, skrivene duboko u mraku etničke mržnje, prva je osvijetlila Svetlana Broz. Ona je u jeku rata tragala za njima po bosanskim gradovima i bespućima, i kazivanja o njihovoj dobroti objavila u knjizi „Dobri ljudi u vremenu zla”.

Nekoliko godina kasnije, javnost je doznala za mladog Trebinjca Srđana Aleksića, koji je u julu 1993. spasio svog prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića, od četničkih batinaša i svoj čin smjesta platio vlastitim životom. Umlatio ga je srpski ološ, izvršilac čuvene Karadžićeve prijetnje da će “svaki Srbin koji uzme u zaštitu komšiju Muslimana biti strijeljan”. U Mostaru je istu sudbinu doživio jedan Bošnjak, jer je pomagao komšije Srbe. Ubili su ga Bošnjaci, uz objašnjenje da je pomagao četnicima. Ukopan je u Liska parku bez igdje ikoga prisutnog, jer niko nije smio da mu dođe na sahranu.

Sociolog Džemal Sokolović, nekadašnji redovni profesor Sarajevskog univerziteta, koji posljednjih petnaest godina živi i radi u Norveškoj, više godina je radio na projektu “Istraživanje dobra u Bosni i izgledi za pomirenje”. Sokolović je uspio sakupiti preko 500 svjedočanstava o dobrim djelima koja su ljudi svih naroda i vjera u Bosni i Hercegovini učinili jedni drugima tokom posljednjeg rata. On je od tri takve priče napravio dokumentarni film „I bi svjetlost”, u kojem se pojavljuje i kao narator. Film je 11. maja prikazan u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Nisam ga gledao, a njegov sadržaj navodim na osnovu pisanja nekih beogradskih listova. Prva priča govori o veličanstvenom gestu jednog uglednog fočanskog Srbina. Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to dr. Sekul Stanić, pedijatar i upravnik bolnice u Foči, koji je i nakon svog antičkog čina nastavio da spašava život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti. Ubili su ga srpski vojnici godinu dana kasnije.

Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti će ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom. Hrvatica Kata Blažević živjela je u Buturović polju, sama, bez muža i djece. Bavila se i prevoženjem skele preko Neretve, bila je snažna i pomalo gruba osoba, ali je živjela sa svojim uvjerenjima. Kad je HVO okupirao taj kraj, Kata je spravljala i nosila hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Pri povlačenju, u julu 1993, hrvatski vojnici su je ubili. Imala je 54 godine, a njeno tijelo pronađeno je na pijaci u Buturović polju. Mnogi od onih koji su se u ratu znali ispriječiti pred okorjelim ubicama, u miru su se uplašili. Akteri treće priče, dvojica braće Bošnjaka, iz straha nisu htjeli stati pred kamere kako ne bi otkrili ni svoj, ni identitet svojih komšija. Ne pominje se čak ni mjesto u kome se priča desila. Ali ostalo je svjedočanstvo o ovoj dvojici ljudi koji su spašavali svoje komšije Srbe od pridošlih, osvetnički raspoloženih bošnjačkih ratnika.

Rat je davno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih koji su priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije nisu nimalo popularne ne samo unutar njihovih etničkih zajednica već ni u medijima. Oni su u svijesti većine otpadnici od vlastitog naroda, na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik. Znam da ovo zvuči naivno i da para uši mnogih licemjera koji na političkoj, vjerskoj i medijskoj pijaci prodaju svoju lagariju o multietničkoj Bosni i Hercegovini, a čine sve da takva Bosna ode niz vodu.

p.s.

Hvala Gojku Beriću na fantastičnom postu! Zato ga i citiram ovdje!