Arhive oznaka: ulijevo

Vanzemaljci, poserem vam se na gospodstvo!

Rat bi’, rat proš'o.

Gledam a valjda i mene gleda stara raja i kao da nismo iz iste priče. Jedni drugima ko stranci dođemo.

Vanzemaljci su in!

Neki od nadobudnih stalno se igraju sa rečenicom: „Da hoće opet zaratit’, drukčije bi bilo!“

Vjerujem im.

Bilo bi drukčije. Znam, sigurno, gore za mene a bolje za njihove gujce. Nekima još nije dovoljno nagemanih para, tuđe imovine, rodbinskih i stranačkih privilegija a neki mi otvoreno prijete likvidacijom jer ko biva sad u demokratiji ne smiju!

Hmm….

E, sad ste trebali ja ikad. Sad je najlakše da me slomite. Sad navalite dok sam u kreditima i žirant drugima. Sad mi možete najviše štete nanijeti!

Ne čekajte drugog rata ovdje. A bit’ će ga! Možda brže u kabur zemlju odem pa vam ne pričinim i to zadovoljstvo jer ionako vam stalno zakrećem muda. Čas ulijevo, čas udesno!

Vazelina nikad više neg’ danas. Ne možeš ga nakupovat’ a i kad odem u apoteku, nešto me čudno gledaju tamo!

Vanzemaljci vladaju. Revanšisti, da ne kažem fašisti!

Tješi me jedino to što je na ovom dunjaluku sve ciklično. Svega bude, dođe i prođe. „Ničija nije do zore sjala!“ reče neko pametniji od mene a kakva su vremena došla i ja se više služim citatima nego da razmišljam svojim mozgom.

A i zašto bih?

Drugi misle za mene. Oni su plaho pametniji!

Pušio je i moj djed i pradjed. I obojica doživješe preko 100 godina života! I niko im nije branio. Nikome nije smetalo. Nije smjelo ni smetati. Ne daj bože! Još njihova slika visi na bocama mineralne vode sa tešanjskog kraja! Toj vodi se čak i Klinton radovao dok mu je Monika pušila. Toliko je bio potentan!

Pilo se nekad i pamtilo se pa se i danas prepričava. I mezetilo. Čak i naša Fazila opjevana a danas se niko ne sjeća ni radodajke iz obližnjeg kafića.

Hajd’ što se pilo al’ se znalo i zapjevati. Predanja i pjesme se širile s koljena na koljeno. Ako lažem a u laži su kratke noge, slobodno sijecite!  Dalje ne moram! Zar ne?

Dok smo se vikali sa druže, prijateljstva su nam trajala duže! I brakovi. Bili su svetinja. Posebno djeca. Onda je babo (i drenov prut) odgajao a ne ulica!

I onda se krvnički radilo. Težački. Radilo i sladilo a danas možeš umrijet’ od svog rada!

Nekad s ponosom a danas s grbom na leđima.

I još ovo zovu napretkom!

Hmm….

Praviš kuću ili kupiš sijeno zoveš na mobu! Danas je mnogo popularniji mobbing.

Sve što ti možeš a nećeš ili ne želiš da uradiš, urade za tebe drugi! Samo naredi. Niko ti ništa ne smije.

Danas se krije koliko imaš a nekad se ponosilo s tim. Smio si reći iz koje si familije što je bilo kao izvjesna preporuka a danas sve ide preko veze!

Oženiš se, udaš, useliš u novi stan ili kuću. Sad to kriješ! Znate ono – porijeklo imovine ih jebe!

Kriješ i kad si bolestan da te drugi ne bi onako hasta posjetili. Danas ljudi škrti od samih sebe. Za ne povjerovat’!

Na sebe žale.

I provodom (izleti, teferiči, posjete rodbini i prijateljima), i ponašanjem (posjete kulturnim događajima kao što su pozorište, kvalitetan film, muzički spektakl, koncert značajnih umjetnika), i osjećanjima (samozadovoljnost, flert, prevare,krađe,utaje).

Ima toga još. Mrsko mi nabrajati a i zabolješe me ovi moji chat-erski prstići!

Neko jednom provalio a možda je mislio i ozbiljno, da čovjek vrijedi onoliko kolika mu je dženaza (sprovod) bila!

Zic!

Sjetim se dirigovanih dženaza gdje sam išao po naredbi a ne po nahođenju!

A valja nam mrijet’! Svima. To me tješi!

Meni na dženazu nek’ ne dolaze hajvani! Vanzemaljci pogotovo. Dirigenti mi ne trebaju sa horom „Lažna suza“!
I ne dolazite mi po direktivi jer kako ste došli s tobožnjim pijetetom još brže ćete me zaboraviti kao što ste već zaboravili neke radne kolege!

Već ste zaboravili na Nerminu! Vi ste sa druge planete i nije u kaburu vaše dijete!

E, pa vanzemaljci moji, poserem vam se na gospodstvo vaše!

Nismo iz iste priče!

Odjebite!