Arhive oznaka: Tuzla

Tuzla izdržala roktanje krmaka!

Najavljeno okupljanje na Brčanskoj Malti od strane Odbora za njegovanje oslobodilačkih ratova Vlade RS-a, završeno je.

Sve je prošlo bez ikakvih problema iako je prema izjavama koje su davali u Tuzli, ovo bio politički skup, a ne kako je najavljivano, sjećanje na žrtve.

Kolona autobusa iz Bijeljine stigla je u kišnu Tuzlu predvođena crnim limuzinama. Možete predpostaviti da su u njima bili oni kojima su puna usta njihovog naroda ali nisu baš bili raspoloženi da se miješaju s tim istim narodom u autobusima.

Policija MUP-a TK je izvanredno odradila posao obezbjeđenja ovog skupa!

O samom skupu bi se moglo pisati s punim uvažavanjem da nije bilo onih kojima je umjesto paljenja svijeća bilo važnije da se čuju njihove izjave i komentari. Čitaj roktanje!

U izjavama nema ništa novo!

Sve smo to do sada čuli ili pročitali ali kao tuzlacima koji pamte maj 1992. godine, nije nam bilo nimalo ugodno, u našoj Tuzli, u bivšoj Skojevskoj ulici, slušati priče o “zločinu nad nedužnim vojnicima”, “masakru”, “zločincima Bešlagiću i Jurišiću” …

Paljenje svijeća i odavanje počasti poginulim vojnicima nije provokacija ali sve što je izgovoreno jeste, na što je teško bilo ostati ravnodušnim.

Čak je i u vjerskom obredu “zločin nad nedužnim vojnicima i oficirima” napadno potenciran pa se pitam koje bi jače riječi od “zločin” i “masakr” koristili da se ne daj bože umjesto o naoružanoj vojnoj koloni radilo o nenaoružanim civilima, starcima, ženama, djeci.

Bitno je da tuzlaci nisu reagovali na provokacije.

Bitno je da nismo ispali krmci kao oni!

A tako bih  poštenski  “nalemao” pojedine!

Sjećate li se ratnih novčanih bonova?

Itekako se sjećam i dok sam živ neću ih zaboraviti! Šućur Allahu pa me pamet još dobro služi!

E, sad, 40 ovakvih je značilo kutija najgorih cigareta… (Vek, Niko i Drina zamotana u papir od OSLOBOĐENJE novina)!

Za dvije cigare sam mogao dobiti “ono u ono”!

Ko ne vjeruje…

Haj b000! A što bi vi meni vjerovali? Muško sam. Znam za koliko mi je nuđeno!

Kako je rat napredovao prvobitni bon od 10.000 dinara je devalvirao strahovito. Na slici vidite ručno pravljenu motalicu ali ovaj put sa novčanicom od 100.000 dinara (iako pre-tiskom na njoj piše broj 10) za koju si mogao kupiti samo jednu ili u najboljem slučaju, dvije cigarete. Ovdje je sve original “ratno” osim Samsona kojeg i dan danas kupujem u obližnjem shop-u!

Biznisom su se bavile izbjeglice iz podrinja koje smo velikodušno primili u osnovnu školu “Franjo Rezač” koju su sad vlastodršci prekrstili u “Kreka”!

Hmm. I mrtav Franjo im smetao. Eh, svašta!

Na što su se nama žalile izbjeglice

-slab smještaj,

-jednolična ishrana u zajedničkoj menzi,

-nedostatak dovoljnog broja sanitarnih čvorova i mogućnost obavljanja higijene,

-žal za rodnim krajem i tako to…

OK! Uvažavao sam njihove žalbe. Bili su u pravu!

Na što smo se mi žalili izbjeglicama

-na neurednost (kao da nisu muslimani kakvim su nam se predstavljali),

-spolne bolesti

-hajvansko ponašanje,

-po cijeli dan slušali Cecu Veličković (‘arkanOVCU’) i ostalu srbo-četničku muzičku ergelu a u međuvremenu posjećivali mesdžid,

-na neodlazak izbjeglih vojno sposobnih muškaraca na ratište a tražili od nas tuzlaka da im vratimo imanja, domove i njihovo dostojanstvo,

-na njihovo vozikanje automobilima kad je litar dizela koštao 40 DM (ondašnjih),

-na njihov šverc živežnim namirnicama kad smo mi (tuzlaci) bili gladni a oni osioni (nigdje brašna, soli a Tuzla grad soli, ulja kojeg smo mi dobivali oko 1 dl po domaćinstvu mjesečno a oni prodavali na litre i tome sl.),

-mrzili su nas bezrazložno umjesto da mi mrzimo njih, najgoru pogan što je ova Bosna iznjedrila! Biva, što i nama nisu kuće i zgrade spaljene, bolje bi ih razumjeli! Hmm…

Ima toga još da sad ne nabrajam. Otišao bih predaleko…

Izbjeglice nisu uvažile naša mišljenja i pritužbe!

Moji lični utisci i zamjerke spram izbjeglica

-neobrazovana rulja koja ne zna ni selam nazvati kako treba,

-neškolovanost (sav jad i čemer tamnog bosanskog vilajeta se stuštio u Tuzlu i naš kanton),

-glasno slušanje muzike (+ ekavica) od njihovih haračlija (srbo-četnika) kao u inat nama domicilnim,

-seks za dvije cigarete (da sam muslimanka ne bih se tako jeftino prodao),

-supruge šehida su se još za rata udavale za drugog (nisu još ni prežalile svog muža) a primale (i dan danas primaju) pomoć od države,

-dokopale se Švedske, Amerike, Njemačke i sad mi se smiješe sa naslovnica Facebook-a i drugih društvenih mreža i još mi kažu da sam budala i glup što i ja nisam za njima otišao tamo! A ko bi vam branio Bosnu i Hercegovinu onda?! Hmm…

Idemo dalje…

-njihova djeca (mnoga od njih djeca LETEĆIH HOLANĐANA) i ne pomišljaju na povratak jer se i nemaju na što vratiti… njihova je budućnost TRULI ZAPAD a on se kosi sa našom bosanskom (pa  i islamskom ako hoćete) tradicijom,

-sad me banuju (udaljuju) sa chat-mreža i community portala jer biva  ja sam, njihovoj patnji, najveća briga i brana povratku!

Jesam zaheban, a?

Rekoh ja sebi da neću više pisati duge postove jer njih niko neće da čita. Raja radije gleda slike.

E, pa, tabko* vas je i onda skonto a kamoli sad!

Gamad ostaje gamad. Iz dimija se ne može izaći. To vam je božiji usud! Neka vam je na sramotu što perete američka, švedska ili njemačka govna u WC-ima!

To je vaš krajnji domet i to me tješi! Nema od vas haira!

p.s.

Post u vječnoj doradi… (nisam još sve rekooo….)

Manet…

TABKO*

Sehara moje majke – Tifa Dolinar-Terzić

Znala sam da imam ostavštinu,

Zabačenu, negdje zatrpanu.

Tragala sam za njom godinama,

I nađoh je u mraku podruma

Stare kuće – moga rodnog doma.

U sehari što je moja majka

Za mog babu u miraz donijela!

Kad otvorih majčinu seharu,

Razgrnuvši rukom nađoh na dnu

Knjigu staru, dugo nečitanu –

Hvale vrijednu bošnjačku baštinu.

Umotanu srmali čevretom,

Prekrivenu bogatim nakitom,

Starim srebrom i žeženim zlatom,

Svim vrstama dragoga kamenja

I haljinkom što je moja majka

U džamfezli bošču zamotala.

A na vrhu, u samom kubbetu,

Nađoh pismo u mavi ćagetu,

Ispisano moje majke rukom,

Arebicom – bošnjačkom azbukom.

Arebicu pismo moja majka,

U mektebu pisat naučila.

Uputu je ostavila meni,

Imenom me majka oslovila:

„Nemoj nikad zaboravit ćutiti tekbire,

Ni poruku upućenu

Iz Hira – pećine,

Objavljenu u Kur’anu –

– u suretu ‘Ikre’.

Tekbirom je iz kosmosa

Dozivano tvoje ime.

Ponekada obuci haljine moje majke,

Tvoje stare nene,

Lijepe su, pristajat će tebi,

Baš kao da su o tebi krojene;

Tvoja nena ćibarasta bila,

Ćibarastu haljinku nosila,

A ti nalikuješ svojoj neni.“

A kada sam bošču razmotala,

Haljinku sam odmah isprobala.

Kumaš-svila o meni se svila,

A od dibe-bejaz anterija.

Od kadife koješli-dolama

Izvezena srmali granama.

Za ishoda čohali-feredža,

Svilenijem gajtanom vezena

Uz rukave i po skutovima.

Mor-feredža, ali bez čembera,

Moja nena, vrla Bošnjakinja,

Na glavi je tepeluk nosila!

U hastaru, ispod tepeluka,

Ušivano, u džude svijeno,

Ispisano zdesna nalijevo

Jazi-ćage, nenina poruka:

„Moj tepeluk ponesi sa namom,

Prilagodi o sebi feredžu,

Spram haljinke nakit odabjeri,

Ti ćeš dostić golemu deredžu.

Al’ se nemoj uznosit s jordamom,

Čitaj knjigu, okreni se vjeri,

Ponosi se bošnjačkijem namom.“

Kada sam i čevre razmotala,

U kojemu je bila knjiga stara,

Ushićena zbog novog saznanja,

Ja sam cijelim bićem zadrhtala.

U knjizi su pera sabjerana

Što su nekad davno umakana

U duše Bošnjaka-Muslimana…

Pjesnici ih izljevahu rado

U književnost alhamijado.

Saznala sam da je moja nana

Neka pera sabjerala sama

I čitala onih davnih dana

Da je Čuvidina Umihana,

Pjevajući pjesme protiv rata,

Svoje ruse kose odrezala

I stavila iznad gradskih vrata.

Ko prolazi, da joj kose žali:

„Ova kosa u devletu rasla,

U golemu jadu odrezana.“

Čitala je moja stara nana

I pisala onih davnih dana.

Moj narode, pa naše su nene

U ‘naj vakat, a bile pismene!

Spoznala sam u čem’ je suština –

Golema je naša ostavština.

Nisam znala šta vrijedi sehara,

U sehari blago ne zastari!

Ko je Tifa Dolinar – Terzić?

Pjesnikinja. Žena koja otkriva sebe u kosmosu i kosmom u sebi na nov način. Drukčije od ostalih. Osluškuje melodiju i zvukove u sebi i one što dopiru do nje. Do njenog srca. I tu melodiju pretače u svoje pjesme da bi ta muzika doprla do drugih koji žele  da je čuju. Jer, Tifa se i oglasila da bi je čuli oni koji vole poetsku riječ, osobito ako otkriva ono što i sami nose u sebi i imaju oko sebe, a čega nisu svjesni ili, pak, ne umiju to otkriti i kazati. I otuda prepoznatljivost Tife kao pjesnikinje Bošnjakinje, pjesnikinje Gračanke, pjesnikinje Sarajke. Jer, ona i jeste i Gračanka i Sarajka.

 

   Rođena u Gračanici koja je u djetinjstvu i djevojaštvu upijala sa osebujnim folklorom i sredine i vremena dabi, eto, u svojim pjesama emitirala unutrašnji naboj neraskidivog odnosa prema zavičaju, što znači ljubav prema svemu onome što je u pjesmi otkrila i ponos što je i sama dio toga. Jaka je Tifina potreba da i druge animira da se prisjete, da ne zaborave što se zaboraviti ne smije.

 

   Njena ljubav nije samo rodna Gračanica. Njeno srce pulsira i za Doboj, Tuzlu, za Gradačac i Mostar, Banja Luku, a posebno za Sarajevo. Jer, Tifa je i Sarajka. U Sarajevu je studirala, u Sarajevu je odradila radni vijek, u Sarajevu je, kao penzionerka – pravnica doživjela svoju duhovnu renesansu, započela je svoje poetsko razdoblje života.

 

   Do sada je izdala tri knjige pjesama. Nastavlja i dalje sa štampanjem svojih pjesama  jer Tifino poetsko biće je, čini se, neiscrpno. Zato, poželimo joj da nam podari što više djelića svoje duše, što više lijepih pjesama.

 
09.08.2009.

Recenzija – “Sehara”

   Pjesma Sehara ne ostavlja nijednog čitača ravnodušnim. To je pjesma koju doživljavamo cjelokupnim bićem, svim čulima. Već sa prvim stihom otkrivamo bogatstvo miljea naše sredine u minulim vremenima. Vizuelna slika je veoma snažna. Pred nama je prepoznatljiv ambijent. Slike u Tifinoj pjesmi sprješavaju zaborav našega pamćenja. Vidimo ambijent iz kojeg potičemo: staru kuću, veliku musafirsku sobu ispunjenu mirisom dunja što se ćute po rafovima; sećije sa bijelim jambezama, uglancanu mangalu i najveći ukras sobe – seharu prekrivenu svilenom mahramom. Na počasnom je mjestu u sobi. I uvijek tajanstvena, dok se ne pokrene sa udajom djevojke. 

   Tajnu sehare otkrit će Tifa. Odškrinut će seharu, proviriti u nju i uvesti nas u svijet naše bošnjačke prošlosti. Samo u dio tog svijeta, u život naših starmajki. I, evo bogatstva. 

   Tifa otkriva bogatstvo folklora naših Bošnjakinja, naših lijepih nena. Sve to snažno doživljavamo. I vidmo i čujemo. Vidimo ljepotu naših žena, a onda kao da čujemo lahor svile, šuškanje kadife i zveckanje đerdana. Slike se nižu sve ljepša od ljepše. Ali pjesnikinja ne ostaje samo na slici. Ona otkriva nešto što se desetljećima prešutkivalo. Otkriva gotovo nepoznatu kvalitetu ove žene. Bila je i pismena – Bošnjakinje uzdignute glave sa pogledom daleko naprijed. Imala je snagu da spriječi zaborav onima koji dolaze. Ostavila je baštinu koju Tifa nađe u sehari. Ostavila je poruku svima nama da ne zaboravimo, da se ponosimo, a više od svega da moramo i sami puniti svako svoju seharu kako ko može i koliko može. Kao Tifa. Odškrinula je i svoju seharu u koju još slaže, da bi njena ostavština bila još bogatija. 

   Sa sadržajem pjesme Tifa je uskladila i formu. Piše u desetercu, stihom junačke pjesme. Jer, Sehara i jeste junačka pjesma, sa junacima – ženama Bošnjakinjama.  

  Hatidža Zećo, profesor 

 
 
09.08.2009.

Recenzija pjesništva Tife Dolinar-Terzić

   Autorica Atifa Dolinar-Terzić svojim pjesničkim djelom pokazuje da je u njoj duboko zapretena poetska misao dugo trajala, da bi, u ono najteže vrijeme za Bosnu i Bošnjake, kao vulkan izbila i sviju nas prijatno iznenadila. Taj poetski poriv za pjesničkim iskazom osjeća se u svakom njenom stihu. 

   Pjesnikinja je opsjednuta kosmosom i tradicijom i to u stihu čini jedan čudesno lijep i sugestibilan spoj. Ništa što se događa nije izvan moći i odredbe Jednog Jedinog. 

   Folklorni elementi nisu dati izvan života, oni nas upravo vraćaju u jedno zaboravljeno vrijeme naših nana i njihove filozofije, zasnovane na zdravom razumu. Između ostalih, to je izvanredno pjesnički izvajana poema Sehara. 

   Slike njenih pjesama su plastične i žive, pa nas jednostavnim iskazom vraćaju u neka stara vremena, kada smo kao djeca slušali od naših učitelja ili roditelja prekrasne kur'anske priče, koje upućuju na uspravan hod i osmišljen ovozemaljski život: sabur, pravednost, ponos, skromnost i nepomućena vjera u Istinitog. I u svemu tome su Bosna i Bošnjaci hrabri, dostojanstveni, plemeniti, spremni da oproste, ali ne i zaborave. Svi ti elementi su potka i nadgradnja poezije Atife Dolinar-Terzić. 

  

   U svojoj sveukupnosti njene pjesme s pravom bi se mogle nazvati u širem smislu Islamski ahlak, a u užem Bošnjački ahlak. Izdavaču toplo preporučujem zbirku pjesama Atife Dolinar-Terzić za objavljivanje, koju će, sigurna sam, čitaoci svim srcem prihvatiti, a poslužit će i kao lektira određenim školama. 

  

Sarajevo, 16.8.1999. 

Prof. dr. Lamija Hadžiosmanović

p.s.

Pored ovako dobrih recenzija moj komentar je stvarno suvišan. Jednostavno sam poželio da prenesem na vas moje oduševljenje makar ovom jednom pjesmom od Tife Dolinar-Terzić… 

Tuzla uz Iliju kad već Bosna nije!

Citat sa jednog domaćeg dnevnog web-portala:

Tri mjeseca nakon što je Okružni sud u Beogradu nepravomoćno osudio Iliju Jurišića na 12 godina zatvora zbog komandne odgovornosti u slučaju Tuzlanska kolona, dobio je rješenje po kojem je dužan platiti 15.000 eura sudskih troškova.
Nakon što je na osnovu Interpolove potjernice, za koju nije ni znao da postoji, 11. maja 2007. uhapšen na aerodromu u Beogradu, Ilija Jurišić se cijelo vrijeme nalazi u zatvoru.

Neobično dug sudski proces okončan krajem septembra prošle godine, po mnogima, ima isključivo političku pozadinu.
Sve je ovo prosto ko pasulj! Ne mogu se dokazati sve laži sadržane u optužnici.

Sve je  čista konstrukcija!

Najprljavija moguća politika.

I sve to treba da iscrpi, ko zna možda i do smrti, nevinog Iliju Jurišića!

Zgranut ostah (svih ovih godina) mlakom reakcijom ostatka Federacije BiH. Tv i radio stanica, web-portala, foruma, ćutnjom od strane BiH političara. Inertnošću onih koji bi trebali biti najažurniji!

Kad kažem “ostatak Federacije” mislim na regije (kantone, županije) i njihove glavne gradove.

Npr. Sarajevo, Zenica, Mostar, Bihać!

Iz tih gradova (regija) raja pojma nema ko je Ilija Jurišić! Posjećujući forume iz Republike Mrske još gora situacija. Biva, kako neki Ilija uopšte može biti ratni zločinac?! Još me banovali s foruma!  😀

Raja pojma nema o “tuzlanskom modelu” suživota i o vjekovnoj ovdašnjoj tradiciji!

Tuzla nije moj rodni grad ali poštujem bar neke osnovne stvari vezane uz ovdašnja dešavanja i ugledne građane. Građane koji s pravom nose epitet “zaslužni”!

Ilija pa i “tuzlanski model” su mnogima trn u oku. Da nije Ilije i njemu sličnih ne bi ni “ostatak Federacije” kakio po forumima ili se “inertno ponašao”!

Da nije tuzlanskog modela, ne bi danas bilo ni ovolike BiH, kolika je sad! Ako se ne slažete, imate gomilu foruma sa bosanskim prefiksom pa tamo raspravljajte!

Tuzla i tuzlanski kanton i dan danas ekonomski (i na druge načine) vuku cijelu BiH!

To je nesporna činjenica. Samo se budale mogu protivno oglasiti!

p.s.

I dan danas, malo mi čudno dođe da i u BiH nisu znali za Interpolovu potjernicu! Na to ga je (Iliju), sigurno, neko trebao upozoriti u ono vrijeme!

Ilija sigurno ne bi maksuzije “pičio” u Beograd da ga tamo uhapse! BiH je članica Interpola iha haaaj! Zar se morao čekati njegov “turistički” posjet Srbiji da bi se lišio slobode!

Hm…

Ili sam omatorio ili…

Hajd’ ti sad budi pametan!

Danas protest žena Srebrenice

Predstavnice Udruženja “Žene Srebrenice” danas su se u Tuzli okupile u 12 sati na platou Pinge a potom  otišle do Gradske česme odnosno do Trga žrtava genocida Srebrenice, kako bi još jednom podsjetile na zločin u  Srebrenici.
Ovu simboličnu akciju, žene Srebrenice provode svakog 11. dana u mjesecu u znak sjećanja na 11. juli 1995. godine kada je u najkrvavijem genocidu, počinjenom nakon Drugog svjetskog rata, ubijeno više od 10.000 Srebreničana.
One pozivaju sve one koji žele podržati porodice srebreničkih žrtava u zahtjevima da genocid koji su počinile vojska i policija Republike Srpske pred očima čitavog svijeta ne bude zaboravljen a da porodice žrtava dođu do istine o sudbini njihovih najmilijih koji se još vode kao nestali te do pravde!

Aferim žene! Svaka vam čast…

PAŽNJA! Višestruki silovatelj – taksira u Tuzli!

Osuđivani seksualni manijak 26 – godišnji Damir Suljagić, prema tvrdnjama iz Udruženja «Tuzla taxi» posljednjih sedmica nelegalno taksira ulicama Tuzle. Riječ je o manijaku koji je izdržao četverogodišnju zatvorsku kaznu zbog napada na desetak djevojaka u haustorima i liftovima u periodu od 2001. do 2003. godine.

Proteklih dana najprije je oformljena Facebook grupa «Zaštitimo Tuzlanke od napasnika», koja za sada broji oko 5.000 članova a s tim u vezi oglasilo se i Udruženje «Tuzla taxi».

Duži vremenski period viđamo Damira Suljagića, kako na nelegalan način pruža taksi usluge. Riječ je o višestrukom napasniku osuđenom za počinjena krivična djela. Suljagić nije naš član i nelegalno taksiranje obavlja automobilom «VW-passat», bordo boje i registarskih oznaka 332 – J – 139 – navode u Udruženju «Tuzla taxi».

U MUP-u Tuzlanskog kantona navode kako nisu zaprimili niti jednu prijavu protiv Damira Suljagića te da nemaju saznanja kako on obavlja nelegalni prevoz putnika.

Inspekcijski organi su ti koji vode računa o nelegalnom radu. Policija je u slučaju Damira Suljagića, obavila svoj dio posla a Kantonalni sud ga je osudio za počinjena krivična djela – kaže Bedrija Suljić iz Službe za odnose s javnošću MUP-a TK.

U udruženju «Tuzla taxi» apeluju na građane Tuzle da ne koriste usluge nelegalnih taksi vozača kojih je na gradskim ulicama sve više. Navode kako taksisti iz pomenutog udruženja na vjetrobranskom staklu imaju naljepnicu žute boje, te da ih ukupno ima oko 200.

Kada je riječ o 26 – godišnjem Suljagiću, on je u periodu od 2001. do 2003. godine svoje žrtve pratio i napastovao u istočnom dijelu grada, najčešće u naselju Brčanska Malta. Poslije odslužene zatvorske kazne od 49 mjeseci Suljagić je radio u nekoliko ugostiteljskih objekata.

Posljednji napad Damira Suljagića, ubilježen je 2005. godine u naselju Trnovac. Tog dana Suljagić je imao slobodan vikend i pušten je na dopust iz KPZ-a Tuzla, te je tu priliku iskoristio za napad na 22- godišnju D.F. koja se zahvaljujući svojoj pribranosti uspjela otrgnuti iz manijakalnog zagrljaja i proći sa lakšim tjelesnim povredama.


Zatvor ga nije opametio

U maju ove godine Suljagić je dobio batine u naselju Irac. Naime, on se nabacivao udatoj ženi tražeći njen broj telefona ali je ona njegovu ponudu odbila. Međutim, Suljagić počinje da je prati. Iz straha za svoju sigurnost, žena je mužu ispričala da je nepoznati mladić nekoliko dana prati, nakon čega je suprug Asmir M. (33) odlučio da s prijateljem Armenom S. (23) slijedi svoju suprugu i otkrije identitet nepoželjnog pratioca.

Prateći suprugu Asmir i Armen su u Rudarskoj ulici kod Behrambegove medrese u Tuzli svojim automobilom audi A6 prepriječili put pasatu, kojim je upravljao Suljagić. Armen je razvalio bravu na vratima pasata i Suljagića nasilno izvukao iz automobila a potom su ga fizički napali.

Brzom intervencijom policije spriječene su veće posljedice a  Asmira M. i Armena S. policija tereti za nasilničko ponašanje.

Prema gradskim pričama, nekoliko djevojaka je imalo neželjeni bliski susret sa Suljagićem u posljednjih godinu dana ali nijedan slučaj nije prijavljen policiji.

Većina ranijih Suljagićevih žrtava, zbog kojih je i osuđen, napade nisu prijavljivale policiji. Tek nakon napada 2003. godine i hapšenja žrtve su se odvažile prijaviti slučaj i s napadačem se suočiti u sudnici.

NAPOMENA:

Poslušajte savjet tuzlanskog udruženja taxi-vozača. Nije zgoreg. Zar ne?

U Tuzli održan miting podrške Iliji Jurišiću

N

a Trgu slobode u Tuzli danas je u organizaciji Fondacije “Istina, Pravda, Pomirenje” održan miting podrške pod nazivom “Pravda za Iliju Jurišića”. Na taj način Tuzlaci i građani BiH su današnjim mirnim protestnim skupom nastavili  bitku za pravdu, za Iliju Jurišića a od institucija BiH zatražili  da napokon ozbiljno shvate problem.

Protest_IlijaJurisic 

U otvorenom pismu upućenom sa skupa državnim organima BiH, Republike Srbije, građanima, te predstavnicima Međunarodne zajednice mjerodavnim u BiH poručeno je da upotrijebe sva međunarodnim pravom i domaćim konvencijama dopuštena sredstva u cilju kako bi se osigurala sloboda za nevino osuđenog Jurišića.
Kako je naglašeno, sramnom presudom od 12 godina Iliji Jurišiću je na teret stavljeno nešto za što nije kriv. Protestni skup bio je i pritisak na pravosudne institucije Srbije da prestanu s manipulacijama i što prije završe proceduru oko presude, kako bi advokati Ilije Jurišića mogli učiniti drugi korak i reagirati prema Vrhovnom sudu Srbije.

Danas je bez obzira na kišu podršku Iliji Jurišiću svojim dolaskom dao veliki broj građana. Također, podršku su dali i predstavnici Opštine Tuzla, kantonalne vlasti, Udruženja građana  Tuzle, TK i BiH, rudari “Kreke” i mnogi drugi.

_IlijaJurisic_protest
Na skupu podrške Iliji Jurišiću obratili su se Sinan Alić, predsjednik Fondacije “Istina, Pravda, Pomirenje”, Meša Bajrić, bivši načelnik Stanice javne bezbjednosti Tuzla (1992-1998), Selim Bešlagić, bivši načelnik Opštine Tuzla, Jasmin Imamović, sadašnji načelnik Tuzle, Jozo Nišandžić, zamjenik predsjedavajućeg  OV Tuzla, Tomo Vidović, potpredsjednik Skupštine TK, Zoran Jovanović, predsjednik SGV-Pokret za ravnopravnost TK i Senad Pećanin, glavni i odgovorni urednik magazina “Dani”.