Arhive oznaka: ručak

Himna BiH

Gdje se bratska srca glože tu i mutav pjevat može.

 

1. Himna mora zvučati kao
a) minuta šutnje
b) dva minuta smutnje
c) svečano

 

2. Himna se pjeva:
a) sa prstom u nosu
b) sa dva prsta u ušima
c) sa pet prstiju na grudima

 

3. Tekst himne treba biti:
a) na engleskom
b) na nemuštom
c) na našem

 

4. Himna afirmiše:
a) pjevače
b) visokog predstavnika
c) državu

 

5. Himna se
a) zijeva
b) ispušta kroz crijeva
c) pjeva

 

Ako ste imali sve odgovore pod c) pređite na izbor teksta za himnu:

 

HEJ BOSANCI
(rimovana za repovanje)

 

Burek pita, zeljanica.
Jagnjetina i lukmira.
Izašla mu na nos duša
Ko u Bosnu dira.

 

Sogan dolma, japrak, ćufte
Jufka leti, sarma krčka.
Dabogda se zagrcnuo
Ko po Bosni prčka.

 

Pet u pola s puno luka,
Teletina ispod saća…
Neka svakog munja sprži
Ko se Bosne laća.

 

Šljiva, iva, pelinkovac,
Vlahov, loza, brlja,
Ljekarna mu menza bila.
Ko po Bosni prlja.

 

Tufahija, boza, halva
Fildžan, džezva, kahva, kocka
Ruka mu se osušila.
Ko u Bosnu bocka.

 

Banket, koktel, ručak, meza
Restorani, limuzine…
Proklet bio izdajica
Svoje domovine!

 

Čestitam Veličkoviću!  :mrgreen:

Karakteristično za bosansku tradiciju

Znate, nama je u tradiciji da s vremena na vrijeme istučemo ženu (biva, zna ona zbog čega!)…

Znate, nama je u tradiciji da s vremena na vrijeme popijemo rakijicu…

Znate, nama je u tradiciji da “priletimo” do kone dok joj je muž na poslu…

Znate, nama je u tradiciji da slušamo folk i razbijamo čaše golim rukama…

Znate, nama je u tradiciji da se sjekirama pobijemo oko komadića avlije…

Znate, nama je u tradiciji da parkiramo po trotoarima…

Znate, nama je u tradiciji da pišamo gdje stignemo…

Znate, nama je u tradiciji da mrzimo svakoga ko uspije u životu…

Znate, nama je u tradiciji da tračamo jedni druge…

Znate, nama je u tradiciji da pravimo kuće na klizištima…

Znate, nama je u tradiciji da pravimo kuće na pet spratova iako svi živimo u jednoj sobi zbog štednje energenata…

Znate, nama je u tradiciji da idemo u džamije/crkve samo da bi nas drugi tamo vidjeli…

Znate, nama je u tradiciji da pustimo glasnu muziku u autu da bi skrenuli pažnju na sebe…

E, sad, da ne bih ostao nedorečen, pisao sam i o dobrim manirima ovdje na BOSNARIJAMA! Znam ja sve to. Ko ne vjeruje nek’ se osvrne na moje ranije postove.

Samo se pitam, kako i kad se zagubilo ono npr. “priletiti” kad je neko u nevolji, pozvati prijatelje na ručak (maksuz u mjesecu Ramazanu a nezaobilazno za Bajram ili kad su neke slave u pitanju), pomoći nekome ko pravi kuću ili mora obaviti neophodne poljoprivredne radove (to se nekad zvalo “moba”  a ja danas više poznajem riječ “mobbing”), održavati rodbinske veze (danas se masa rođaka međusobno i ne poznaje), ustati starijoj osobi u autobusu, tramvaju i tome sl.

Sjetim se skorašnje čevljanske koride. Možeš zamisliti na šta je onaj Osmanagić spao kad je Fondacija “Arheološki park: Bosanska piramida Sunca”  imala svoj štand za prikupljanje novca za nastavak istraživanja na visočkim piramidama.  😀

Sa jedne od bivših korida. Sumnjam da se ovo uklapa u našu tradiciju. Kobila (plesačica) je u areni. Njeno je da pleše… I, gle čuda! Narod se predivno zabavlja!  

Hm! :mrgreen:

Dno smo dostigli sa lemanjem na dženazi rahmetliji i psovanjem boga. Nedopustivo!

Poserem se na ovakvu našu tradiciju i na njene sljedbenike!

Ali, eto, i to su BOSNARIJE!  😀

Bijeg od svakodnevnice – jezero Bistarac kod Lukavca

Obično preumoran kad idem s posla odaberem neku destinaciju na kojoj bih se odmorio, malo napario oči, zadovoljio kulinarske prohtjeve i eventualno prosurfao internetom i poslao vam par sličica kako bih dočarao makar dio te atmosfere.

Ovaj put, nešto kraća destinacija. Odredište mi je bilo bistaračko jezero i “Ontario”, sportsko-rekreativni i ribolovni kompleks u privatnom vlasništvu (pod zakupom).

Malo sam razgledao i riješio dok se moj smuđ ne ispeče da prošvrljam ovim kompleksom. Ionako je bilo vrijeme ‘ni ručku ni večeri’!       😀

Prelijepo ali malo gostiju.

Bašta restorana me podsjetila na more ali od morske vreve ni traga! Jedino što je zvučalo na more (a da li je ikako i trebalo da “zvuči”)  je vješto uklopljeno miomirisno mediteransko raslinje uz, pored mene i nadamnom! Dobar potez vlasnika.

Velika “sala”” prazna…

Smuđ (sa svim mogućim dodacima i posebnom marinadom) te čaša biranog vina, upotpunili su mi kompletan ugođaj  narušen jedino paprenim računom koji bi po svakoj logici trebao biti makar za polovinu jeftiniji! Pohvala kuharu dok mi je preljubazni konobar, iskreno govoreći, bio sumnjiv!

Pošto nikad nisam žalio novaca za ćejf,  za lijepe stvari ili ugodan provod, ni sad neću kukati ali sigurno je da me Ontario neće vidjeti  još koju sezonu.

Za ovoliko novca potrošenog na sasvim prosječan ručak, mogao sam komotno otići mojim dizelašem do Neuma! 

Ovo je čisto radi poređenja.

Neke cijene za one koje zanima ribolov. Dnevna dozvola 10 KM, noćna (čuj, zar je dozvoljeno noćno pecanje, 30 KM)!

Blagonakloni portir će vam ulaz naplatiti 2,5 KM samo za gledanje jezera i “njegovih” lepota jer sam slabo vidio da se neko kupa ovdje a “udarna” je sezona! Sva sreća taj račun nisam platio jer sam išao u restoran. Koliko je dobro informisan taj dobri čikica sa kapije pa nije znao kolika je cijena ulovljenog šarana, amura, soma ili neke druge kapitalne ribe ako riješite da je ulovljenu osim slikanja ponesete sa jezera!

Cijena iznamljivanja prazne drvene kućice (brvnare-bungalova u raspadu) je 50 KM dnevno. Nešto jeftiniji su bili ostali dovitjlivi privatnici iz obližnjeg sela. Pod seoskim turizmom,  korištenje sobe ili čak cijele kuće se ove godine kreće od pišljivih 25 KM (soba za jednu noć a zna se kome je ovo namjenjeno) pa do fantastičnih 150 KM za cijelu kuću! Dnevno, naravno!   😀

Bog te mazo. Skuplji su od ‘rvatskih morskih nemani.

Hmm…

Vlasnikov parking a i većina privatnih okolo, dnevno košta jednu KM. To je ujedno i najjeftinija usluga ovdje!  :Woow:

Pa-pa Ontario do nekih boljih vremena…

Predigra

Visi jabuka na grani, zrela, sočna, pupasta, crvena.

 
Gleda je crv: “Tako bih joj rado uš'o!”
Pa gleda sa koje bi strane.

 
Vrabac gleda crva: “Da li da ga pojedem ili da ga ne pojedem?!”
Konta on: “Bolje malo da crv gricne malo one jabuke, da se malo udeblja!  Što da mi bude jedan zalogaj kad može da mi bude slastan ručak?!”

Vrapca gleda maca: “Ih, kakav je žgoljav, bolje da sačekam da pojede crva, da se malo udeblja pa ću onda da ga ćapim!”

 
U tom razmišljanju maca se okliznu i pade u potok.

Zaključak:

Što je duža predigra to je MACA vlažnija!!!  ((( 😀 )))

Bajramska sofra

Bajrami su praznici mira i za bajramskom sofrom bajramuju i mire se oni koji su se zavadili iz bilo kojih razloga.

Muslimani često pozivaju i članove drugih vjerskih zajednica da ručaju i slave s njima, kako bi na taj način širili duh tolerancije.

Bajramska kuhinja ili Bajramska sofra, kako se još kaže u Bosni i Hercegovini, mora biti specijalna!bajramska_bamija

Domaćini postavljaju sto koristeći najbolji stolnjak, tanjire i pribor za jelo koje imaju u kući. Ručak je izuzetno obilan a negdje je u tradiciji da mora uključivati najomiljenije jelo svakog člana porodice.

Najčešća riječ koja se nalazi u imenima nacionalnih restorana – aščinica u Bosni i Hercegovini je, sofra.

U turskom jeziku, riječ sofra se koristi sa značenjem trpeze, stola za ručak (ručavanje)  a u bosanskom jeziku često ima prošireno značenje i na samo jelo pripremljeno i postavljeno bilo na sto ili na demirliju. burek_u_tepsiji

Mnogi su u svom djetinjstvu čuli riječi svojih starijih ukućana: “Ne diraj sofre, dolaze nam gosti”,  što znači: “Ne diraj jela koja su servirana za goste” ili “Bujrum, sofra je spremna”, što znači: “Izvolite, jelo je servirano!”

Bajramski ručak u Bosni i Hercegovini najčešće počinje supom ili čorbom, nakon čega slijedi neko varivo (sarma, bosanski lonac i slično),  zatim pite, pa pečeno meso sa povrćem te slatko.

Bosanska kuhinja mnogo toga duguje svojoj otomanskoj prošlosti, tako su jela na bajramskoj trpezi najčešće specijaliteti sa turskim uticajem. Domaćica kuće obično za glavno jelo napravi begovu čorbu, bosanski lonac (bosanski paprikaš od povrća i mesa, tradicionalno kuhan u zemljanoj posudi), hadžijski ćevap (teleći paprikaš), musaku (od faširanog mesa i krompira), različite dolme (punjeni crni luk i paprika) i sarmu (uvijeni listovi kiselog kupusa punjeni mesom i rižom). Na stolu su nezaobilazne i različite pite.

Slatkiši su vrlo bitan element bajramske trpeze – najčešće su teški, porijeklom turski i preliveni agdom. Za njihovu pripremu generalno je potrebno prilično kulinarsko iskustvo, a najčešće su to baklava, ružice, tufahije i halva.

Za Bajram se spremaju tzv. zijafeti (meniji) i naslovljeni su po imenima gradova (npr. Gradačački, Mostarski itd.). Ukoliko ste, na primjer, pozvani na sarajevski zijafet, budite sigurni da će vam se na stolu pojaviti specijaliteti kao što su čimbur, čorba, ćevap, bamija, sarma, pilav, burek, zeljanica, baklava, almasije, paluza i kadaif. Prema zapisima drevnih putopisaca koji su kroz historiju pohodili Bosnu i Hercegovinu, zijafeti su se obično sastojali od 12 do 24 jela (jemeka), a Fejzi-beg Kulenović bilježi 1899. godine da “pri svakoj svečanoj večeri ili ručku treba da bude 15 – 30 različitih jela”. U ta stara vremena, sarajevski, tuzlanski, banjalučki, mostarski i travnički restorani (musafirhane) obično su nudili svojim gostima dvadesetak različitih slatkih i slanih jela.

p.s.

U BiH se pite prave od mnogo čega a u nekim krajevima čak i od cvijeta bagrema!