Arhive oznaka: projekt

U dilemi

MOJA I TUĐA FORUMSKA RAZGLABANJA SA RAJOM…

(Istrgnuto iz konteksta)

….nisam ekonomista,al jedno znam kod nasih kuca,trosak veci od cementa,rizle,siporexa,cigle,maltera,armature,salunge
,stolarije,lamperije,plocica,ljepila,,vjencanica,dozvola,
vode ,struje, itd itd

…su majstori..meljaju,traljave,jedva nesto.
ako ga platis na dnevnicu ode to unedogled,ako ga platis po poslu sfuseri da sto prije ispadne iz ruku i ode dalje i nista ne valja..
a pojst i popit mogu bog im dao…
pa nema dana s njima na gradilistu bez 30-40 maraka…a nijedan ne jede kupus,grah, itako te didja midje ne mogu zbog”zeluca”pati ih zgaravica
pitanje je samo novaca i koliko se sa montazom moze ustedjeti.tj.da li za najkrace moguce vrijeme i za najmanje mogucu svotu(jer primjer vise nemam)mogu dobit svoj dom.to je pitanje.naravno da znam da je cigla bolja od spere,nisam to ni pokusao osporit.

…treba imati u vidu i trosak za plac,trosak za dozvole(nisu nimalo jeftine),pa tek onda dodje red na tu jadnu kucu, i dok dodjes do pitanja a koju cemo fasadu prodje 20 godina.
ponavljam u 90%slucajeva.

 

Puno je jednostavnije , da se nesikiras plaho zavrsiti s firmom sve ,i to do onog stadija radnje ,”kljuc u bravu”
Samo daj boze da nadzes fer igraca ,pa da ti ono sto ti napisu u predracunu odnosno ponudi to i ispostuju i urade ,…ima ih svakakvih pa smute i ustede na materijalu a kasnije , nesnas gdje i u cemu zivis.
Pa jos kad za svu tu gradnju sto ti rece trebaju dozvole i projekti ……………ohladi ti kuca da je pravis.

Al, ko je zapocne i zavrsi je …..nek je sa srecom ko god je pravio …
Kad neko ima volju i cilj, onda mu nije nista skupo nit neostvarljivo.
Prijatelj mi je sa dvadeset maraka poceo ,kucu praviti, raja mu se smijala , dosli jarani pomogli iskopat temelje ….i kreno cojk, stigo i u Irak , dade bog nafaku, i eno ga sad nakon godinu dana ,zivi sa svojom zenm i djecom sretan i grijanje ima , ….
nista nije nemoguce.

Da ja ovdje prebacim dio posta o montaznim kucama
Razgledala sam montazne kuce.Lijepe su, nema govora.Ipak, sigurnija je cvrsta gradnja. Do rata su moji roditelji imali Krivajinu montaznu vikendicu, nije bila losa. Mozda je mogla biti bolje termicki izolovana. Sjecam se da sam zimi vodila raju u vikendicu da bi se sankali preko vikenda. Nije smjelo prestati loziti, odmah bi se ohladila soba.
Kuce su vjerovatno bolje izolovane.

Što se tiče montažnih kuća, moje mišljenje je da su ok. Konkretno kod nas si u obavezi da izliješ temelj a oni sve ostalo završavaju. Moj kolega je upravo završio jednu takvu. Majstori su došli u utorak a električari su završili u nedelju. Kuća napravljena za manje od 7 dana – to je ok. Daju garanciju na 100 god. U komšiluku, kuća koja je montažna postoji više od 30 god. – pa joj ne fali ni krov ni stolarija ni zidovi. Nije vetar oduvao. Imaju super izolaciju tako da se zimi lako zagreju. A da još nešto – kolega je pravio proračune koštanja na kraju – sa papirima, materijalom, dnevnicama, prevozom…. da je zidao kuću koštalo bi ga oko 230€-250€ po m2, a sa montažnom kućom ga je koštal oko 170€/m2. Ipak nije mala razlika ako se uzme u obzir da je kuća površine 116 m2. Pa vi preračunajte. Uglavnom on je prezadovoljan. Što se tiče montažnih kuća sviđa mi se to što imaš mogućnost da završne radove – moleraj, keramiku sam radiš, ako ti se nesviđa njihov izbor. Kod nas se pokazalo super. Ono što je najbitnije, majstori ne fušere, posle njih nisu zidovi krivi i šareni, fugne kod keramike se ne kreću od 2mm do 15mm. Stvarno rade ok. 

Advertisements

3280 posjeta u mjesecu julu! Spameri… Bujrum!

😀

smijeskoSamo vi navalite, spameri! gguza

 Eheee … 3280 posjeta na 10 postova ravno (julskih). Naspram 28 postova u mjesecu junu ili 43 posta u mjesecu maju! Napredujem! Zadovoljan sam! Vi procijenite čime! Do Vas je! Hvala Vam…

Radim na jednom projektu! Uskoro se vraćam u punom izdanju!

Nisu stajali i gledali…

objavljeno: 07. 06. 2009. god.

Ljudi koji su u proteklom ratu, rizikujući vlastiti život, nesebično priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije, danas su u svijesti svoje etničke većine otpadnici od vlastitog naroda. Na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik…

piše: Gojko Berić

Ne spadam među one koji u diskursu o ratu koji je 90-ih godina vođen protiv Bosne i Hercegovine presudno značenje pridaju manipulaciji “zavedenom” gomilom – svako je u tom vremenu, a tako je bilo oduvijek, mogao da bira da li će stati na stranu dobra ili na stranu zla. Imajući u vidu brutalnost i razmjere počinjenih zločina, potvrđene i haškim presudama, očito je da se većina priključila kolektivnom pokolju, bilo da je u tome neposredno učestvovala ili samo podržavala zločine, šuteći pred masovnim likvidacijama civila, progonima i drugim zvjerstvima. Ovdje mi pada na um jedna misao italijanskog antifašiste i pisca, zatočenika Auschwitza, Prima Levija: “Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni što stoje i gledaju”. Nakon svega što je Levi preživio, šta je drugo mogao misliti o ljudima? Ipak, bilo je u proteklom ratu i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka koji su se usudili suprotstaviti zlu u vlastitom narodu. Ti su ljudi imali svoje moralno i duševno sjeme, drugačije od onog koje je pripadalo većini – spašavali su prijatelje, komšije, čak i neznance, koji su bili javno obilježeni kao “neprijatelji”, meta u koju se bez razmišljanja mora pucati, samo zato što su pripadali drugoj vjeri i naciji. Likove tih anonimnih, ali istinskih heroja, skrivene duboko u mraku etničke mržnje, prva je osvijetlila Svetlana Broz. Ona je u jeku rata tragala za njima po bosanskim gradovima i bespućima, i kazivanja o njihovoj dobroti objavila u knjizi „Dobri ljudi u vremenu zla”.

Nekoliko godina kasnije, javnost je doznala za mladog Trebinjca Srđana Aleksića, koji je u julu 1993. spasio svog prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića, od četničkih batinaša i svoj čin smjesta platio vlastitim životom. Umlatio ga je srpski ološ, izvršilac čuvene Karadžićeve prijetnje da će “svaki Srbin koji uzme u zaštitu komšiju Muslimana biti strijeljan”. U Mostaru je istu sudbinu doživio jedan Bošnjak, jer je pomagao komšije Srbe. Ubili su ga Bošnjaci, uz objašnjenje da je pomagao četnicima. Ukopan je u Liska parku bez igdje ikoga prisutnog, jer niko nije smio da mu dođe na sahranu.

Sociolog Džemal Sokolović, nekadašnji redovni profesor Sarajevskog univerziteta, koji posljednjih petnaest godina živi i radi u Norveškoj, više godina je radio na projektu “Istraživanje dobra u Bosni i izgledi za pomirenje”. Sokolović je uspio sakupiti preko 500 svjedočanstava o dobrim djelima koja su ljudi svih naroda i vjera u Bosni i Hercegovini učinili jedni drugima tokom posljednjeg rata. On je od tri takve priče napravio dokumentarni film „I bi svjetlost”, u kojem se pojavljuje i kao narator. Film je 11. maja prikazan u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Nisam ga gledao, a njegov sadržaj navodim na osnovu pisanja nekih beogradskih listova. Prva priča govori o veličanstvenom gestu jednog uglednog fočanskog Srbina. Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to dr. Sekul Stanić, pedijatar i upravnik bolnice u Foči, koji je i nakon svog antičkog čina nastavio da spašava život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti. Ubili su ga srpski vojnici godinu dana kasnije.

Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti će ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom. Hrvatica Kata Blažević živjela je u Buturović polju, sama, bez muža i djece. Bavila se i prevoženjem skele preko Neretve, bila je snažna i pomalo gruba osoba, ali je živjela sa svojim uvjerenjima. Kad je HVO okupirao taj kraj, Kata je spravljala i nosila hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Pri povlačenju, u julu 1993, hrvatski vojnici su je ubili. Imala je 54 godine, a njeno tijelo pronađeno je na pijaci u Buturović polju. Mnogi od onih koji su se u ratu znali ispriječiti pred okorjelim ubicama, u miru su se uplašili. Akteri treće priče, dvojica braće Bošnjaka, iz straha nisu htjeli stati pred kamere kako ne bi otkrili ni svoj, ni identitet svojih komšija. Ne pominje se čak ni mjesto u kome se priča desila. Ali ostalo je svjedočanstvo o ovoj dvojici ljudi koji su spašavali svoje komšije Srbe od pridošlih, osvetnički raspoloženih bošnjačkih ratnika.

Rat je davno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih koji su priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije nisu nimalo popularne ne samo unutar njihovih etničkih zajednica već ni u medijima. Oni su u svijesti većine otpadnici od vlastitog naroda, na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik. Znam da ovo zvuči naivno i da para uši mnogih licemjera koji na političkoj, vjerskoj i medijskoj pijaci prodaju svoju lagariju o multietničkoj Bosni i Hercegovini, a čine sve da takva Bosna ode niz vodu.

p.s.

Hvala Gojku Beriću na fantastičnom postu! Zato ga i citiram ovdje!

dernek.ba … bosansko čudo

Dok su studnenti Adnan B. i Emir P. prije koju godinu i kusur sjedili uz kafu u jednoj od sarajevskih bašti, rodila se ideja da pokrenu web-stranicu kojoj će glavni cilj biti zbližavanje i druženje. Stranicu su nazvali dernek.ba  i za pola godine postala je jedna od najposjećenijih u BiH….
Ovom dvojcu nešto kasnije se pridružio i Zlatko Dugandžić kao marketing-menadžer stranice.

Kažu nam da stranicu dnevno posjeti više od 60.000 korisnika (?!) a trenutno registriranih ima više od …ajd nebitno sad! dernek_logo

E sad. Bosanci ne bi bili bosanci kad ne bi bili zavidni i nasjedali na rekla-kazala komentare! Od basnoslovnih transfera za prodaju tog istog portala (spominje se cifra od pola miliona €) pa do skorog “pada” istog!

Bilo kako bilo, nove generacije klinaca i klinceza i dalje pohode ovaj portal i žele biti viđeni makar u sajber svijetu. Virtualno. Prema mojim informacijama, sajt nije ‘opao’. Čak je i napredovao. Možda ne toliko žestoko kao u vrijeme buma ali ipak napreduje. Ma ko bio vlasnik, ma kako bile žestoke kritike za sajt koji graniči sa neukusom i blagom erotikom (da ne kažem pornografijom) on ipak napreduje.

Bosanci i hercegovci su uvijek bili poslovni ljudi. Ne zamjerite vlasnicima ovog portala. Kako god bilo ovo je ipak presedan na ovim našim BiH prostorima. Pozdravljam ovaj njihov projekt. Možda malo žalim što ja kao matorac baš i nemam šta tražiti na ovakvom portalu. Nema veze. Velika je avlija zvana “Internet”.