Arhive oznaka: mještani

Zajednička reportaža iz Zvornika, sa zvorničkog jezera i Diviča

 

Evo šta kažu znalci o jezeru. Ja sam po prirodi sumnjičav ali eto.

Moram slušati i tuđe baljezgarije…

citiram:

Zvorničko jezero je vještačka akumulacija nastala izgradnjom hidroelektrane ”Zvornik” na Drini 1955 godine.

Jezero je dugačko 25 km te zahvata površinu od 1300 hektara. Na najužem delu široko je 200 m a na najširem 3 km. Maksimalna izmjerena dubina jezera je 39 metara. Prosječna dubina iznosi 5-8 metara.

Jezero bogato ribom darovalo je mnoštvo trofejnih primjeraka: som 87 kg, štuka 18,5 kg, smuđ 13,7 kg, mladica 18 kg, šaran 26 kg, amur 29 kg, deverika 7 kg, klen 3,5 kg, bucov 7 kg i dr. (stari podaci)
Ovo su najveće ulovljene ribe u Zvorničkom jezeru. Po pričama ronilaca, ono u svojim zelenim njedrima krije i primjerke somova teže od 100 kg.

Svakog jula na Zvorničkom jezeru održava se sportsko-ribolovna manifestacija „Somovijada“. Jednako interesantan i uzbudljiv je i ribolov nizvodno od hidroelektrane “Zvornik” na rijeci Drini.

Zvorničko jezero pruža bezbroj mogućnosti za sport, rekreaciju, zabavu i uživanje!

Od ribolova i plivanja do kajakaških takmičenja te mnogih drugih sportova na vodi.

 

Evo sad realnosti!

 Nismo poranili. Ni Dinče ni ja. Oblačno vrijeme nije baš obećavalo. Kad smo vidjeli da baš neće biti tolika “salaukovina”, krenuli smo put Zvornika oko 10 h!

Bezbroj odrona usput, klizišta. Radnika koji to sve sređuju, radnika koji regulišu saobraćaj. Policije nigdje a trebalo bi je biti. Zato je bila prisutna po našem povratku, nadajući se da će naplatiti makar minimalnu kaznu za prebrzu vožnju. Držao sam se saobraćajnih propisa i znakova kao nikad do sad!

Sat i po u odlasku, nešto kraće u dolasku. Uzak put nam je bio nepoznanica.

Ulazak u Zvornik je blago rečeno, slika strave i užasa! Ovdje je vrijeme stalo od kako se završio rat.

Izlaskom iz Zvornika stanje na putu se bitno popravilo iako me duh ruine, osame, napuštenosti u onih par kilometara do Diviča, nikako nije napuštao!

Najzad, Divič…

Ljubazni domaćini su nas uputili gdje da se skrasimo ako želimo pecati. Meni baš i nije bilo do ribolova ali radi Dinčeta našli smo mjesto kraj zadnje topole na kraju asfalta.

Evo naše krajnje destinacije koju smo “pikirali” za neka, bolja, sunčanija vremena. Danas nam nije išlo. Promjena vodostaja, sunce i kiša su se neprestano izmjenjivali! Kula-grad se jedva vidi gore lijevo!

Prelijepo. Zar ne?

Dinčetu je nešto “trzalo” ali osim malenih klenića, totalni ribolovni fijasko.

Ulov je bio mršav. Ja se baš i nisam nasikirao. Došao sam u prirodu da “odmaram živce”!

Više manje ribolov.

Skupocjeni štapovi i sva moguća masa opreme, primame, mamaca… nije urodila plodom.

Doduše, jesmo i išli u nevakat!

Ja sam se smrzo ko ona stvarka ali sam uživao u ljepoti prirode.

Sam sam sebi obećao da ovdje moram doći još pokoji put u životu!

U početku nam je suncobran služio radi povremenih sunčanih perioda ali kad je vrag okrenuo na šalu, dobro nam je došao i kao kišobran. Vidite kišne lokve iza mene i mene pokrivenog dekom starijom od mene (na njoj piše da je proizvedena 1954 … JNA … Bok te mazo!)

Na odlasku, pokušali smo da snimimo Kula-grad ali nam to zbog nadolazećeg nevremena i nije baš uspjelo…

Usput, u Osmacima, Gornjoj Kalesiji i na skretanju prema Raincima, nekoliko sam puta zastajao ne bih li pazario bakreni kotlić ali se nismo sa lokalnim prodavačima mogli dogovoriti oko cijene!

Dinče je htjela da mi pokloni isti po ma kojoj cijeni ali ja se kao inadžija, nisam dao bez cjenkanja. Oni nisu prodali, ja nisam kupio. Ko ih hebe! 😀

Ko mi je sad kriv!

Ostao sam bez bakrenjaka do neke nove prilike!

Ionako je Dinče platila gorivo i hranu. Sramota me bilo da sad tražim i taj dodatni trošak od nje.

Ali zarekao sam se, napraviti ću bosanski lonac u po’ Republike šumske!

Živ ja bio pa vam to i slikom i riječju pokazao!

Advertisements

Nerka iz Turije

Nerka iz Turije, brza poput furije!

Opet je nije bilo… I sad vjerujte medijima! Ma daj b000!

Stadion F.K. TURIJA  je prvo što me dočekalo na ulazu u ovo pitomo selo sa “zafrkanim ljudima”!!! 😀

turija_stadion

Ima jedna anegdota vezana uz ovaj stadion!

Postoje dva interesantna mjesta-sela u opštini Lukavac!

Mjesto Turija i imaš mjesto (selo) Dublje (nekakva regionalna ili opštinska liga!) tako da kad oni igraju fudbal čuješ s jedne strane čobane koji navijaju “Turijaaa, Turijaaa” a s druge nakon toga odmah slijedi “Dubljeee, Dubljeee!” 😀

            *    *    *

Nerka gradi hotel! Pametna ženska! Zarađuje na ljudskoj lakovjernosti a narod koji joj dolazi jadan je i sirot puk. Raja koja se i za slamku hvata ne bi li našla spas…

turija17_Nerkina_kuca_hotel

Čudno radno vrijeme! Utorkom i subotom ne radi! Ejsss…

turija18_Nerkina_kuca_zgrada_hotel_buduci

DOPISANO NA DAN SRIJEDA 10.06.2009. god.

Bio i danas (srijeda 10.06.2009. god.) i opet nije radila. Nigdje naroda na vidiku! Gdje su ti redovi i čekanje po 24-48 h da vas Nerka primi?!

Hmm…

Nisam poražen! Bože sačuvaj. Sistem obavještavanje po selu fercera samo tako! Ko biva, došao neki novinar (to biva ja) pa se raspitivao. Nisu me prepoznali iako sam i juče bio tamo! Haahahahahahahah 😀

“Trznem” Nefku mobićem, moju kolegicu s posla i pitam je prima li me u goste!

Naravno, reče mi. I kad prekoračih njen prag osim iskrene dobrodošlice, nutkanja kafom, sokom i kolačima od višanja (njam-njam!) prvo što me je pitala je bilo: “Jel’ boga ti, jes’ ti onaj ‘novinar’ od juče? Policajac ili inspektor, to znam da nisi?!”

 Ja zalego na pod od smijeha. Oboje smo se tako smijali najmanje desetak minuta. Nikako k sebi doć! LoL…

E moj S…..! Pa ovdje ne moš ni pišat’ ni srat’ a da se ne zna. Opet pet minuta smijeha. Skoro nam pozlilo oboma. Jedva se smirismo i pređosmo na uobičajene životne teme.

Baš čudno. Kad sam ulazio u Turiju, nigdje svijeta, nema turista i gostiju u kafanama na čuvenim turijskim slapovima! Činilo mi se nestvarno pustim. U selu kao da svi nešto rade. Kao da se svako zabavio svojim poslom. Svojom avlijom.

Jest vraga!

kolaci_kod_Nefke

I dok se huda Nefka vrzmala po kuhinji, tražeći bilo što čim bi me počastila (morao sam ostati na ručku – zaklela me Allahom dž.š.) jedna od njene dvije kćeri, ona starija skupila je više hrabrosti  i otvoreno mi rekla:

 ” E nek’ ste došli gospodine (ja GOSPODIN!- haj nejse… što kažu naši)! Nikad nisam vidjela sretniju moju mater! Dođite nam opet. Baška to a baška što i ona Nerka neće radit’ nekoliko dana i što narod neće zijanit’ kod nje! Izgleda se Nerka prepala vas a meni ste, baš nekako simpatični!”

Eeee, još jedna navala smijeha. Sad se Nefka stala smijat s nama stalno nas pitajući čemu se mi to smijemo. Njoj ili?!

A nas dvoje u još veći smijeh.  Nefka, vidno uzbuđena, crvena u licu, odjednom zaplaka! Sjetila se rahmetli joj čojk'a. Onda se i ja žacnuh. Vidim da se pretjeralo sa smijehom! Muž joj preselio na ahiret, nema pet godina a ona sama se bori kroz život sa dvije kćeri. A život naš, današnji, težak. Cure velike, odrasle, zrele.  Za udaje!

(ipak smo se i kasnije, za ručkom, smijali…)

p.s.

Mještani Turije su čudnovat narod! Gostoprimljivi su ali ne daju da ih iko za.ebava!

 Zafalilio meni cigareta i ja do prve radnje na koju sam naišao u Turiji.

 Na ulazu u jednu turijsku prodavnicu  na zidu vidjeh ogroman list na kojem piše:
“Porodici M……čić zabranjeno ulaziti dok ne vrati dug od 375,70 KM!”

Dosta o Turiji od mene!