Arhive oznaka: mezar

Eh, moj babo …

Prošla, 2009. godina je bila baš nikakva! U svakom pogledu. I molio sam raju da mi niko ne čestita Novu! Neka mi radije čestitaju na tome kako sam “predurao” ovu staru!

Čemu se imam nadati u Novoj? Ničemu vala. Možda još goroj recesiji?

Ja sam se nekad smijao tebi  ‘starom’, babo, ne vjerujući ti da su svi insani na neki način dirigovani: političari, doktori, sudije, policija, vojska, prosvjetni i kulturni radnici itd.

I da će nam biti sve gore i gore! I da se sa tri fakulteta nećeš moći zaposlit’ i opstat’ od nikogovića!

E moj rahmetli babo! Stid me sad! Vjeruj! Što te nisam bolje saslušao. Svaki tvoj derz. Misli mi vrludale, osion sam bio!  Tek sad vidim koliko mi trebaš. Da me sjetuješ, poučiš! Kako da se s ovom današnjom bagrom nosim! Sumnjam da ću ja svoje dijete tako poučiti kao ti mene. Pa i sad kad si u mezaru, tvoje riječi snagom zrače. Eh, da je meni biti takav čojk! Ma koliko se trudio mene neće spominjati nakon desetak godina u kabur-zemlji! Ja te se sjetim svaki dan! Proučim za te.

Ne, babo! Nisam toliko loš čojk ali tvoja veličina je nemjerljiva! Ne trudim se da te oponašam. Uvijek sam bio nekako svoj. Ipak, trebaš mi. Počesto…

Da možeš da vidiš ovo danas, šta se radi od Bosne, prevrno bi se u mezaru.

Neukima se mažu oči pa se naizgled čini da prosperiramo dobro. A sve je teže živjeti pošteno od svog rada. Dođe mi da promjenim profesiju u neku lopovsku!

Budalasti narod nikako da se opameti i iznova glasa za jedne te iste jajare. I poslije kuka kako mu je teško! Pa ti sad budi pametan!

Sve je veći red pred narodnim kuhinjama!

Svaki peti stanovnik BiH nam gladuje. Preko 70 % penzionera u Federaciji BiH su ispod egzistencijalnog minimuma! Podatke o penzionerima iz Dodikove Republike Mrske  nemam ali sumnjam da oni jedu zlatnim kašikama…

Mati i ja se još borimo da otkupimo stan a evo petnaesta godina je od prestanka rata. Naš vlastiti stan nam ne daju već nas muče i drže u strahu da ne izgubimo i ovaj! Kako li je tek onima protjeranima što im je dom porušen i zemlja oduzeta…

Brat je izgubio posao (haman njakva stranačka prepucavanja)  a tako si bio ponosan na njega zato što je magistrirao i zamal’ doktorirao!

Ja ti crnčim samo tako i jedva sastavljam kraj s krajem a ovi naši uvode zapadnjačke standarde u  napaćenu nam zemlju Bosnu! Prije i nisam znao šta je to mobing!

Vidim sve više zabrinutih lica  na ulicama. Ovdje svaki smoto ima pištolj i nikad ne znaš kad ćeš ni kriv ni dužan biti upucan jer se to nekome ćejfnulo.

Sad ti ulicom ali i firmama vladaju oni koji nisu smjeli zucnut’ u prijeratno vrijeme. Njihov vakat došao! I obilato to koriste.

Gledam lijepe limuzine. Na dohvat ruke mi da ih kupim. Nikad mi bliže nisu bile a u isti mah, dalje! Birokratske zapreke. Šta ćeš? Ne daju sirotinji kao ja ni da se zaduži kako treba.

Kamatari sad vladaju. Zelenaši. Lome ruke i noge ako ne vratiš dug na vrijeme!

Sad opančari, seljačine i naši iz dijaspore voze mečke, Audije, BMW-e i ine skupocjene limuzine! Nema šta! A prije su jednom u godini silazili u grad po podmjeru!  Tamo ribaju WC-e  a ovdje se sile i pokazuju nam da smo fukare!  Ni piće ne znaju da plate nama domaćim. Običaj sa zapada… Svako plaća svoje! Zaboravili oni na našu riječ BUJRUM! Sramota…

Hajd’ nejse! (uzrečica) :mrgreen:

Eh, moj babo! Ovdje ti sad djeca od trinaest godina rađaju djecu! Znam da mi ne bi povjerovao ali eto nekako pokušaj shvatit’! Pedofilija dođe ko normalna pojava. Ovdje sad hodže i popovi podučavaju djecu prvim ljubavnim koracima!

Pederi i lezbe javno šeću gradom i šire sablazan. Ni u jedan pošten ugostiteljski objekt ne možeš ući a da ih ne sretneš! Trenutno su okupirali i elektronske medije.  Strah me da ih gledam. Čak i TV upalim čisto iz nostalgije. Na Internetu se jedva uspijevam odbraniti od njih. Vjeruj!

Ovdje ti nude ono u ono za tri bambuče! I kad ti nije do toga (biva seksa) ubijede te da ti je stalo do tog!

Droge imaš ko kahve. Bosna ti je sad tranzitni centar!

Eh, moj babo! Znam kakav si vjenik bio ali kad bi ovo čuo…

Sad nas ona pobjeguljska pogan koja je ošla prati guze bogatima na zapadu, uči kako da uzimamo abdest i kako da klanjamo!

Kurve su ti se ovdje zavile ko sarmice i sad uzdignuta čela šetaju gradom! Biva preobražene! A nekad se pitalo za ‘mladu’, kad se odlučiš oženit’, ko su joj otac, mati i familija bliža i daljnja!

Babo… Kome da se požalim što me policija ispred vlastite zgrade kažnjava zbog nepropisnog parkiranja. Sad ti i kakenje i pišanje naplaćuju iako to nisi uradio!

Babo… Plaćam vodu kao da imam olimpijski bazen!

Babo… Plaćam centralno grijanje a smrzavam se u stanu!

Plaćam stubišno svjetlo i higijenu a u liftu (ako radi) uvijek nađem nečije govno ili pišaku! Nekad radije idem pješke na sedmi sprat. Tad počesto naletim na narkomane koji se bodu u venu!

Fasada sa zgrade otpada a novopridošli stanari bacaju smeće s balkona!

Babo… sad možeš umrijeti ako nemaš para da kupiš sebi lijek a bolestan si. A nisam ti ni ja ponajboljeg zdravlja!

Postoji njakva esencijalna lista lijekova kojoj ja nemam pristupa jer imam samo malo veću platu od prosjeka…

Interneta se ne odričem i pored razvlačenja od prvog do prvog. Internet mi je još jedini ćejf pored cigara a i njih ću da ukinem jer se ovo više durat’ ne može! Ako ništa a ono radi zdravlja…

Odrekla me se kćerka i zet iako ih hranim već hićme godina! Čujem čekaju bebu. Valja mi sad troje pomagat’! Ponekad se pitam jesam li ja majka Tereza ili šta?!

Uvijek si mi govorio: “Sabur sine!”

Pa et’ da te poslušam. Haman je ovo moja životna misija. Pomaži drugima a meni koliko ostane!

Dobro. Poslušat’ ću te iako si u mezaru!

Samo da ti kažem nak'o u povjerenju!  Teška ova riječ SABUR! Svega mi! Uhh… 🙄

Et’ neću te više zamarat’!  U miru počivaj i znaj da sam te poslušao koliko sam mogao a ako sam šta propustio, ne zamjeri mi!  Čoj'k sam od krvi i mesa. Griješnik sam. Nisam savršen!

A i obećao sam mojim čitaocima da više neću pisati duge, zamarajuće postove!

Ne voli raja slušat’ derzove iako mi oni (derzovi) od tebe posebno fale kad mi dođe teško u životu!

Uvijek si imao vremena da me saslušaš. Nadam se da i sad s pažnjom u dženetu proučavaš ovu moju litaniju od posta!

Hvala ti babo!

Hvala što si postojao. Izdurat’ ću ja nekako. Ne brini se. Krv nije voda!

Ali, zapamti a i ti to znaš, da nikad neću biti kao ti!

Volim te babo. Uvijek sam te volio…

Nisu stajali i gledali…

objavljeno: 07. 06. 2009. god.

Ljudi koji su u proteklom ratu, rizikujući vlastiti život, nesebično priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije, danas su u svijesti svoje etničke većine otpadnici od vlastitog naroda. Na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik…

piše: Gojko Berić

Ne spadam među one koji u diskursu o ratu koji je 90-ih godina vođen protiv Bosne i Hercegovine presudno značenje pridaju manipulaciji “zavedenom” gomilom – svako je u tom vremenu, a tako je bilo oduvijek, mogao da bira da li će stati na stranu dobra ili na stranu zla. Imajući u vidu brutalnost i razmjere počinjenih zločina, potvrđene i haškim presudama, očito je da se većina priključila kolektivnom pokolju, bilo da je u tome neposredno učestvovala ili samo podržavala zločine, šuteći pred masovnim likvidacijama civila, progonima i drugim zvjerstvima. Ovdje mi pada na um jedna misao italijanskog antifašiste i pisca, zatočenika Auschwitza, Prima Levija: “Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni što stoje i gledaju”. Nakon svega što je Levi preživio, šta je drugo mogao misliti o ljudima? Ipak, bilo je u proteklom ratu i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka koji su se usudili suprotstaviti zlu u vlastitom narodu. Ti su ljudi imali svoje moralno i duševno sjeme, drugačije od onog koje je pripadalo većini – spašavali su prijatelje, komšije, čak i neznance, koji su bili javno obilježeni kao “neprijatelji”, meta u koju se bez razmišljanja mora pucati, samo zato što su pripadali drugoj vjeri i naciji. Likove tih anonimnih, ali istinskih heroja, skrivene duboko u mraku etničke mržnje, prva je osvijetlila Svetlana Broz. Ona je u jeku rata tragala za njima po bosanskim gradovima i bespućima, i kazivanja o njihovoj dobroti objavila u knjizi „Dobri ljudi u vremenu zla”.

Nekoliko godina kasnije, javnost je doznala za mladog Trebinjca Srđana Aleksića, koji je u julu 1993. spasio svog prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića, od četničkih batinaša i svoj čin smjesta platio vlastitim životom. Umlatio ga je srpski ološ, izvršilac čuvene Karadžićeve prijetnje da će “svaki Srbin koji uzme u zaštitu komšiju Muslimana biti strijeljan”. U Mostaru je istu sudbinu doživio jedan Bošnjak, jer je pomagao komšije Srbe. Ubili su ga Bošnjaci, uz objašnjenje da je pomagao četnicima. Ukopan je u Liska parku bez igdje ikoga prisutnog, jer niko nije smio da mu dođe na sahranu.

Sociolog Džemal Sokolović, nekadašnji redovni profesor Sarajevskog univerziteta, koji posljednjih petnaest godina živi i radi u Norveškoj, više godina je radio na projektu “Istraživanje dobra u Bosni i izgledi za pomirenje”. Sokolović je uspio sakupiti preko 500 svjedočanstava o dobrim djelima koja su ljudi svih naroda i vjera u Bosni i Hercegovini učinili jedni drugima tokom posljednjeg rata. On je od tri takve priče napravio dokumentarni film „I bi svjetlost”, u kojem se pojavljuje i kao narator. Film je 11. maja prikazan u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Nisam ga gledao, a njegov sadržaj navodim na osnovu pisanja nekih beogradskih listova. Prva priča govori o veličanstvenom gestu jednog uglednog fočanskog Srbina. Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to dr. Sekul Stanić, pedijatar i upravnik bolnice u Foči, koji je i nakon svog antičkog čina nastavio da spašava život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti. Ubili su ga srpski vojnici godinu dana kasnije.

Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti će ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom. Hrvatica Kata Blažević živjela je u Buturović polju, sama, bez muža i djece. Bavila se i prevoženjem skele preko Neretve, bila je snažna i pomalo gruba osoba, ali je živjela sa svojim uvjerenjima. Kad je HVO okupirao taj kraj, Kata je spravljala i nosila hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Pri povlačenju, u julu 1993, hrvatski vojnici su je ubili. Imala je 54 godine, a njeno tijelo pronađeno je na pijaci u Buturović polju. Mnogi od onih koji su se u ratu znali ispriječiti pred okorjelim ubicama, u miru su se uplašili. Akteri treće priče, dvojica braće Bošnjaka, iz straha nisu htjeli stati pred kamere kako ne bi otkrili ni svoj, ni identitet svojih komšija. Ne pominje se čak ni mjesto u kome se priča desila. Ali ostalo je svjedočanstvo o ovoj dvojici ljudi koji su spašavali svoje komšije Srbe od pridošlih, osvetnički raspoloženih bošnjačkih ratnika.

Rat je davno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih koji su priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije nisu nimalo popularne ne samo unutar njihovih etničkih zajednica već ni u medijima. Oni su u svijesti većine otpadnici od vlastitog naroda, na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik. Znam da ovo zvuči naivno i da para uši mnogih licemjera koji na političkoj, vjerskoj i medijskoj pijaci prodaju svoju lagariju o multietničkoj Bosni i Hercegovini, a čine sve da takva Bosna ode niz vodu.

p.s.

Hvala Gojku Beriću na fantastičnom postu! Zato ga i citiram ovdje!