Rat bi’, rat proš'o.
Gledam a valjda i mene gleda stara raja i kao da nismo iz iste priče. Jedni drugima ko stranci dođemo.
Vanzemaljci su in! 
Neki od nadobudnih stalno se igraju sa rečenicom: „Da hoće opet zaratit’, drukčije bi bilo!“
Vjerujem im.
Bilo bi drukčije. Znam, sigurno, gore za mene a bolje za njihove gujce. Nekima još nije dovoljno nagemanih para, tuđe imovine, rodbinskih i stranačkih privilegija a neki mi otvoreno prijete likvidacijom jer ko biva sad u demokratiji ne smiju!
Hmm….
E, sad ste trebali ja ikad. Sad je najlakše da me slomite. Sad navalite dok sam u kreditima i žirant drugima. Sad mi možete najviše štete nanijeti!
Ne čekajte drugog rata ovdje. A bit’ će ga! Možda brže u kabur zemlju odem pa vam ne pričinim i to zadovoljstvo jer ionako vam stalno zakrećem muda. Čas ulijevo, čas udesno!
Vazelina nikad više neg’ danas. Ne možeš ga nakupovat’ a i kad odem u apoteku, nešto me čudno gledaju tamo!
Vanzemaljci vladaju. Revanšisti, da ne kažem fašisti!
Tješi me jedino to što je na ovom dunjaluku sve ciklično. Svega bude, dođe i prođe. „Ničija nije do zore sjala!“ reče neko pametniji od mene a kakva su vremena došla i ja se više služim citatima nego da razmišljam svojim mozgom.
A i zašto bih?
Drugi misle za mene. Oni su plaho pametniji!
Pušio je i moj djed i pradjed. I obojica doživješe preko 100 godina života! I niko im nije branio. Nikome nije smetalo. Nije smjelo ni smetati. Ne daj bože! Još njihova slika visi na bocama mineralne vode sa tešanjskog kraja! Toj vodi se čak i Klinton radovao dok mu je Monika pušila. Toliko je bio potentan!
Pilo se nekad i pamtilo se pa se i danas prepričava. I mezetilo. Čak i naša Fazila opjevana a danas se niko ne sjeća ni radodajke iz obližnjeg kafića.
Hajd’ što se pilo al’ se znalo i zapjevati. Predanja i pjesme se širile s koljena na koljeno. Ako lažem a u laži su kratke noge, slobodno sijecite! Dalje ne moram! Zar ne?
Dok smo se vikali sa druže, prijateljstva su nam trajala duže! I brakovi. Bili su svetinja. Posebno djeca. Onda je babo (i drenov prut) odgajao a ne ulica!
I onda se krvnički radilo. Težački. Radilo i sladilo a danas možeš umrijet’ od svog rada!
Nekad s ponosom a danas s grbom na leđima.
I još ovo zovu napretkom!
Hmm….
Praviš kuću ili kupiš sijeno zoveš na mobu! Danas je mnogo popularniji mobbing.
Sve što ti možeš a nećeš ili ne želiš da uradiš, urade za tebe drugi! Samo naredi. Niko ti ništa ne smije.
Danas se krije koliko imaš a nekad se ponosilo s tim. Smio si reći iz koje si familije što je bilo kao izvjesna preporuka a danas sve ide preko veze!
Oženiš se, udaš, useliš u novi stan ili kuću. Sad to kriješ! Znate ono – porijeklo imovine ih jebe!
Kriješ i kad si bolestan da te drugi ne bi onako hasta posjetili. Danas ljudi škrti od samih sebe. Za ne povjerovat’!
Na sebe žale.
I provodom (izleti, teferiči, posjete rodbini i prijateljima), i ponašanjem (posjete kulturnim događajima kao što su pozorište, kvalitetan film, muzički spektakl, koncert značajnih umjetnika), i osjećanjima (samozadovoljnost, flert, prevare,krađe,utaje).
Ima toga još. Mrsko mi nabrajati a i zabolješe me ovi moji chat-erski prstići!
Neko jednom provalio a možda je mislio i ozbiljno, da čovjek vrijedi onoliko kolika mu je dženaza (sprovod) bila!
Zic!
Sjetim se dirigovanih dženaza gdje sam išao po naredbi a ne po nahođenju!
A valja nam mrijet’! Svima. To me tješi!
Meni na dženazu nek’ ne dolaze hajvani! Vanzemaljci pogotovo. Dirigenti mi ne trebaju sa horom „Lažna suza“!
I ne dolazite mi po direktivi jer kako ste došli s tobožnjim pijetetom još brže ćete me zaboraviti kao što ste već zaboravili neke radne kolege!
Već ste zaboravili na Nerminu! Vi ste sa druge planete i nije u kaburu vaše dijete!
E, pa vanzemaljci moji, poserem vam se na gospodstvo vaše!
Nismo iz iste priče!
Odjebite!
