Arhive oznaka: kupovina

Zajednička reportaža iz Zvornika, sa zvorničkog jezera i Diviča

 

Evo šta kažu znalci o jezeru. Ja sam po prirodi sumnjičav ali eto.

Moram slušati i tuđe baljezgarije…

citiram:

Zvorničko jezero je vještačka akumulacija nastala izgradnjom hidroelektrane ”Zvornik” na Drini 1955 godine.

Jezero je dugačko 25 km te zahvata površinu od 1300 hektara. Na najužem delu široko je 200 m a na najširem 3 km. Maksimalna izmjerena dubina jezera je 39 metara. Prosječna dubina iznosi 5-8 metara.

Jezero bogato ribom darovalo je mnoštvo trofejnih primjeraka: som 87 kg, štuka 18,5 kg, smuđ 13,7 kg, mladica 18 kg, šaran 26 kg, amur 29 kg, deverika 7 kg, klen 3,5 kg, bucov 7 kg i dr. (stari podaci)
Ovo su najveće ulovljene ribe u Zvorničkom jezeru. Po pričama ronilaca, ono u svojim zelenim njedrima krije i primjerke somova teže od 100 kg.

Svakog jula na Zvorničkom jezeru održava se sportsko-ribolovna manifestacija „Somovijada“. Jednako interesantan i uzbudljiv je i ribolov nizvodno od hidroelektrane “Zvornik” na rijeci Drini.

Zvorničko jezero pruža bezbroj mogućnosti za sport, rekreaciju, zabavu i uživanje!

Od ribolova i plivanja do kajakaških takmičenja te mnogih drugih sportova na vodi.

 

Evo sad realnosti!

 Nismo poranili. Ni Dinče ni ja. Oblačno vrijeme nije baš obećavalo. Kad smo vidjeli da baš neće biti tolika “salaukovina”, krenuli smo put Zvornika oko 10 h!

Bezbroj odrona usput, klizišta. Radnika koji to sve sređuju, radnika koji regulišu saobraćaj. Policije nigdje a trebalo bi je biti. Zato je bila prisutna po našem povratku, nadajući se da će naplatiti makar minimalnu kaznu za prebrzu vožnju. Držao sam se saobraćajnih propisa i znakova kao nikad do sad!

Sat i po u odlasku, nešto kraće u dolasku. Uzak put nam je bio nepoznanica.

Ulazak u Zvornik je blago rečeno, slika strave i užasa! Ovdje je vrijeme stalo od kako se završio rat.

Izlaskom iz Zvornika stanje na putu se bitno popravilo iako me duh ruine, osame, napuštenosti u onih par kilometara do Diviča, nikako nije napuštao!

Najzad, Divič…

Ljubazni domaćini su nas uputili gdje da se skrasimo ako želimo pecati. Meni baš i nije bilo do ribolova ali radi Dinčeta našli smo mjesto kraj zadnje topole na kraju asfalta.

Evo naše krajnje destinacije koju smo “pikirali” za neka, bolja, sunčanija vremena. Danas nam nije išlo. Promjena vodostaja, sunce i kiša su se neprestano izmjenjivali! Kula-grad se jedva vidi gore lijevo!

Prelijepo. Zar ne?

Dinčetu je nešto “trzalo” ali osim malenih klenića, totalni ribolovni fijasko.

Ulov je bio mršav. Ja se baš i nisam nasikirao. Došao sam u prirodu da “odmaram živce”!

Više manje ribolov.

Skupocjeni štapovi i sva moguća masa opreme, primame, mamaca… nije urodila plodom.

Doduše, jesmo i išli u nevakat!

Ja sam se smrzo ko ona stvarka ali sam uživao u ljepoti prirode.

Sam sam sebi obećao da ovdje moram doći još pokoji put u životu!

U početku nam je suncobran služio radi povremenih sunčanih perioda ali kad je vrag okrenuo na šalu, dobro nam je došao i kao kišobran. Vidite kišne lokve iza mene i mene pokrivenog dekom starijom od mene (na njoj piše da je proizvedena 1954 … JNA … Bok te mazo!)

Na odlasku, pokušali smo da snimimo Kula-grad ali nam to zbog nadolazećeg nevremena i nije baš uspjelo…

Usput, u Osmacima, Gornjoj Kalesiji i na skretanju prema Raincima, nekoliko sam puta zastajao ne bih li pazario bakreni kotlić ali se nismo sa lokalnim prodavačima mogli dogovoriti oko cijene!

Dinče je htjela da mi pokloni isti po ma kojoj cijeni ali ja se kao inadžija, nisam dao bez cjenkanja. Oni nisu prodali, ja nisam kupio. Ko ih hebe! 😀

Ko mi je sad kriv!

Ostao sam bez bakrenjaka do neke nove prilike!

Ionako je Dinče platila gorivo i hranu. Sramota me bilo da sad tražim i taj dodatni trošak od nje.

Ali zarekao sam se, napraviti ću bosanski lonac u po’ Republike šumske!

Živ ja bio pa vam to i slikom i riječju pokazao!

Koliko para, toliko muzike…

Sandero se pokazao više nego poželjnom i opravdanom kupovinom!

Po gradu startan, tihog i uglađenog rada (osim vjetrovitih šušnjeva) na otvorenom bistaračkom pravcu prema Lukavcu pri brzini od oko 130 km/h a još je bilo mjesta da se papučica akceleratora pritisne do dna i dosegne maksimalna deklarisana brzina od oko 157 km/h! Dalje nisam smio “tjerati” jer ipak je ovo nov motor u fazi razrade!

Danas išao po lijekove u centralnu gradsku apoteku ( vidi se iz priloženih slika) i na redovnu kontrolu kod ljekara. Lumbago! A štaš…

U prethodnom postu sam stavio današnju sliku računa za dodatno plaćene lijekove po punoj cijeni. Sva sreća neke sam dobio na “obojenim receptima” uz minimalnu doplatu za recept!

Ja prokletstva. Na godišnjem a bolujem!

Doduše i nije neko vrijeme za izlete u prirodu i/ili ribolov. Više je oblačno i kišovito svih ovih aprilskih dana. Sva sreća pa uhvatih kamerom današnji sunčani period…

Dobijete li uvijek račun za kupljenu robu i obavljene usluge?

Iskreno rečeno, NE!

Čast svaka velikim robnim kućama i supermarketima u mom gradu kao što su Mercator, Tuš, InterEx, Fis, Bingo.

Neka mi ne zamjere neki ako sam ih preskočio ovdje jer spisak bi bio predugačak da ih sad sve nabrajam!

Neviđena konkurencija, borba za svakog kupca te kampanje u vidu prodajnih akcija sa raznoraznim pojeftinjenjima, nagradnim igrama (npr. automobil ili ljetovanje na moru) su za mene nepojmljivi događaji koji me svakim danom sve više iznenađuju!  Takvo što je bilo nemoguće u bivšoj SFRJ pod nazivom “dogovorna ekonomija” gdje su se sštitili interesi pojedinih federalnih jedinica ili cijelih regiona!

Reklamni moto OD IGLE DO LOKOMOTIVE se rasplamsao do neslućenih razmjera.

Na ulicama se mogu vidjeti luksuzne limuzine (npr. Mercedes, Audi, Porsche) koje sad nisu “sporadičan slučaj”, pojedinci već posjeduju vlastiti avion ili helikopter, svjetski preslikani golf tereni (ako imate desetak dunuma zemlje od babovine 😀 ), luksuzne vile sa bazenima koje više dokazuju nečiju moć nego stvarnu stambenu potrebu.

Kao sasvim prosječnom BiH građaninu i kupcu, trebalo mi je neko vrijeme prilagođavanja pa iako sam se smatrao fleksibilnom osobom u pogledu svih ovih, na zapadu sasvim normalnih NOVOTARIJA U ODNOSU NA KUPCA  još nikako ne mogu da “svarim” sve ove nagle promjene. Ipak sam ja dijete nekog “drugog vremena”! :mrgreen:

Vrhunac vrhunaca, bar za mene je bio kad mi neki dan kolegica s posla čita vlastiti SMS sa akcijskom ponudom jednog renomiranog supermarketa u kojoj se navođe snjiženja goveđeg i junećeg mesa, piletine i ribe, suhomesnatih proizvoda, krompira, jaja, mlijeka i mliječnih prerađevina!

Nije malo da sam se smijao dok me kolegica zblenuto gledala. Njoj je to sasvim normalna stvar kao domaćici. Meni baš i ne bi bila normalna! Još mi reče i da od banke dobija mjesečne izvještaje o stanju računa na tekućoj i kreditnoj kartici!

Hmm..

Užas! Šta će oni koji nemaju ili ne žele imati mobitel baš iz razloga kao što je remećenje privatnosti? A  govori se, doduše kuloarski, da pojedine banke neće više slati izvještaje o stanju na računima uredno kovertirane koje smo do sad nalazili u svojim poštanskim sandučićima!

Kad bi mene, recimo u ponoć,  “trznuli” SMS-om sa gore navedenim sadržajem, poslao bih ih u p.m.

Vjerujte!

To je, bar po meni, atak na privatnost. Mnogi nesmotreno ostavljaju svoj tel. broj kod ubacivanja računa u kutije pripremljene za učesnike raznoraznih nagradnih igara.

Eto ti matori! Rekoh u sebi. Prilagođavaj se kako znaš! Pem te matora!

Situacija kod malih privatnika je totalno obrnuta. Izigravaju zakonske propise kako god znaju i umiju!

Kad sam neki dan u “GRANAPU” odmah ispod mog stana zatražio račun za kupljeni hljeb, mlijeko i litar kvalitetnog soka, prodavačica me čudno pogledala i kao preko volje ubacila račun u kesicu sa kupljenim artiklima. I sad ona ko biva ljuta umjesto da budem ja.

Izađoh iz radnje s “osjećajem krivice!”

Zašto?

Ne znam ni sam…

Facebook je opasan po džep!

Tragom članka o dječaku koji je potrošio potrošio 1400 dolara na e-farmu, riješih da čisto informativno napišem i ovaj post.

Pa sad, ko se dozove pameti, biti će dobro!

Igrate Farmville igru putem Facebooka?

Igrao je i jedan britanski dječak ali on je u igru dosad spiskao oko 1400 dolara, što svog džeparca, što novca svojih roditelja.

 

U čitavoj priči, zapravo je, nastradala kreditna kartica dječakove majke, sa koje je za potrebe Farmvillea, mladi fan skinuo čak 950 dolara.

Treba istaknuti kako je igra Farmville, od proizvođača Zynga, inače u potpunosti besplatna ali za sve one koji žele ‘strelovito’ napredovati, postoji i opcija za kupovinu virtualnog novca u igri, pravim novcem.

Time igrač dobije par pogodnosti, poput kupnje objekata i predmeta, inače nedostupnih regularnim igračima ali koji nisu toliko bitni za igru, već više za nekakav vid “prestiža” unutar igre. Nakon što su se roditelji žalili na skupocjenu naviku svojeg sina, Facebook mu je ugasio korisnički račun a iz Zynge su roditeljima jednostavno preporučili – ‘Upotrijebite passworde (lozinke) za pristup kompjuteru’!!!

 Banka isto tako neće vratiti potrošen novac majci  jer ona slučaj nije prijavila policiji.

I eto, na kraju je dječak, koji je zapravo ovisan o uzgajanju e-žitarica, e-stoke te održavanju e-farme, stvorio mnoštvo problema roditeljima.

Zbog čega?

Zbog gomile novca potrošenog na doslovno – ništa. 😀

Prepisano sa Guardiana.

Nije čoj'k ko jednom ne povrati

Povraćanje je čudno stanje organizma. Neću sad o medicinskim aspektima ovdje kao što je trudnoća, noć poslije alkohola, stresne situacije i tome sl.

Povraćanje nije baš karakteristično samo za insane jer se i životinjama to dešava ali hajvani rijetko kad griješe kod odabira hrane. Oprezno  jedu nešto što nije provjereno dok insan trpa u sebe sve i svašta, često ne birajući porijeklo, kvalitet i količinu (kvantitet)!

Insan se laha (tješi) s tim kao da mu je zadnji dan na ovom dunjaluku!

Zar nije tako?

Koliko ste se puta uhvatili kako razmišljate o još jednoj porciji, recimo graha, o dvije baklave umjesto jedne, o još jednom zvrku bureka, o desetak piva umjesto jednog osvježavajućeg u granicama pristojnosti i trezvenosti i tome sl.

Dalo bi se pričati i o bulimiji (nešto kao bolesno prejedanje preko svake mjere).

Trudnicama opraštam iako su često i one nenormalno zahtjevne u nevakat!

Nije čoj'k ko jednom ne povrati!

Znači, nećemo sad o razlozima ali zašto baš pored ili na moje auto pored direktorovog, pored šefovog?!

Hmm…

Čudno mi zimus bilo što mačke ližu branike (vjerovatno traže so u vrijeme pred parenje!) i što mi cuke zapišavaju automobilske gume ali zašto pored svih mogućih automobila u okolini, uporno ližu i zapišavaju baš moj auto!

Pokušavao sam parkirati pedesetak do sto metara dalje ali hajvani su uvijek obožavali upravo moje auto, pored novih i uglancanih šefovskih Audija A4 i A6, Seat-a Toleda, Kie Cee'd, nove Škode Fabije…

U neku sam ruku i počašćen! 😀

Makar hajvani vole radničku klasu!  Kao da znaju da i ja volim njih. Iskreno i nepatvoreno!  :mrgreen:

p.s.

Da je čoj'k zahebo hajvana, garantujem vam. Od svih auta u okolini, našao se neko da se ispovraća bas pored mog starog Opel kadeta!

Halal mu bilo! Ionako sam odlučio kupiti novi auto. Za divno čudo, banke su počele voljeti i radničku klasu! Odobren mi je kredit!

Čitajte moje naredne postove.

Baš me interesuje da li će me hajvani još voljeti i zapišavati i povraćati baš u mom resoru kad budem vozio ganc novu limuzinu!

Hmm…