Arhive oznaka: kuhinja

Nasmijte se iako su vremena teška!

Prodajem ladu trula višnja, više trula nego višnja!

 

Što je prdež? Krik govneta za slobodom!

 

Red bull – daje ti krila! Rakija – pogon na sve četiri!

 

Mlađi muškarac stoji u redu u supermarketu kad spazi zanosnu plavušu iza njega kako mu maše i smije se. Iznenadio se da mu maše takva ljepotica, i iako mu se odnekud učinila poznatom, nije imao pojma odakle, pa je upita:
. Oprostite, mi se znamo?
Ona mu odgovori:
. Možda se varam, ali mislim da ste vi otac jednog mog djeteta!
Film mu se vrati unazad na dan kad je jedini put bio nevjeran. Rekao je:
. Bože, jeste li vi striptizeta s moje momačke večeri, koju sam pred svim prijateljima prcao na bilijarskom stolu, dok me je vaša prijateljica mlatila po guzi mokrim celerom i gurala mi krastavac u šupak?
. Ne – odgovori ona – Ja vašem sinu predajem engleski.

 

Došao unuk-narkoman kod babe i pita:
. Baba, jesi li vidjela one moje tabletice sa stola?
Tek će baba:
. Ma kakve tabletice, jesi ti vidio one zmajeve u kuhinji?!

 

 Australijom skače ženka kengura i na svakih 100 metara stane. Iz njenog stomaka izviri pingvinčić i povraća k’o blesav. Na Antarktiku u grupi pingvina, sjedi kengurčić, povremeno kihne i gunđa:
. Jebem ti razmjenu učenika!

 

Sjede u avionu Škot, Francuz i Afganistanac. Dolazi stjuardesa i pita ih što će piti. Škot odmah reče:
. Ja ću jedan škotski viski.
Francuz:
. Ja ću jedno francusko vino.
A afganistanac će:
. Meni ništa, sad ću voziti.

 

Zašto žene trljaju oči kad se ujutro probude?
Zato što nemaju jaja!

Pita Mujo Fatu:
. Hoćeš Fato, bolan, da se igramo Big Brothera?
Fata, sva sretna, odgovara:
. Hoću Mujo, hoću.
A Mujo će na to:
. Fato, govori ti Big Brother! Imaš dvije minute da napustiš kuću!

 

Muja i Fata vode ljubav i Fata kaže Muji da joj napravi bebu. Poslje završenog seksa pita Fata koje ime da daju bebi. Mujo skida kurton i kaže:
. Pa, ako se izvadi iz ovoga, zvat ćemo ga Dejvid Koperfild!

 

Da li znate tko je prvi spomenuo ‘PDV’?
Vojislav Šešelj kada je rekao:
. Ja mvzim pedeve!

 

Znate li šta je sreća u nesreći?
Kada ti žena kaže da imaš najveći kurac u komšiluku.

 

Vratila se Fata od ginekologa pa je Mujo pita:
. I, kako pica?
. Dobro.
. Kako sise?
. Dobro.
. Kako šupak?
. Eeee!  Za tebe me nije pitao!

 

 Zaustavio prometni policajac Muju.
. Dobar dan! Dajte mi vašu vozačku dozvolu.
. Evo ti kurac! Polaži k’o i ja, pa ćeš je dobiti!

 

 Pipao sljepac turpiju nekih pet minuta, a onda je, sav bijesan, bacio i rekao:
. U životu nista gluplje nisam pročitao!

 

Ševe se Mujo i Fata već tri sata ali ni jedno da svrši.
Legne Mujo sa strane, zapali cigaretu, uzdahne i kaže:

‘Šta je Fato, ni ti se nikog nemoš sjetit?’

 

Putnici u avionu su već sjedili na svojim mjestima kad je ušao prvi pilot,
Mujo, s crnim naočalama na očima, čvrsto držeći uzicu svog psa za slijepe.
Pas ga je odveo u kabinu. Putnici su se začuđeno gledali ali su i dalje mirno sjedili na svojim mjestima.
Ubrzo potom uđe drugi pilot, Suljo. Također sa crnim naočalama na očima,
obazrivo pipajući svojim bijelim štapom po avionu i ode  prema pilotskoj kabini.
Putnici zbunjeno sjede na svojim mjestima kao prikovani.
Ubrzo se upališe motori i avion počne rulati po pisti.
Putnici su prestrašeni, avion divlja po stazi, oni do prozora ugledaše močvare koje počinju tamo gdje pista završava i čvrsto se uhvatiše za svoja sjedišta.
 Avion se sve više približava močvarama i putnici su sve više uplašeni.
Kada je avion stigao blizu kraja piste i močvara se opasno približila zavlada
panika i svi počeše vrištati. U zadnjem trenutku avion se podiže s piste i uspješno poleti.
U pilotskoj kabini: ″Jebo te Suljo, jednom će putnici početi kasno vrištati
i svi ćemo otići u pizdu materinu !!!″  ((( 😀 )))

Advertisements

Eh, moj babo …

Prošla, 2009. godina je bila baš nikakva! U svakom pogledu. I molio sam raju da mi niko ne čestita Novu! Neka mi radije čestitaju na tome kako sam “predurao” ovu staru!

Čemu se imam nadati u Novoj? Ničemu vala. Možda još goroj recesiji?

Ja sam se nekad smijao tebi  ‘starom’, babo, ne vjerujući ti da su svi insani na neki način dirigovani: političari, doktori, sudije, policija, vojska, prosvjetni i kulturni radnici itd.

I da će nam biti sve gore i gore! I da se sa tri fakulteta nećeš moći zaposlit’ i opstat’ od nikogovića!

E moj rahmetli babo! Stid me sad! Vjeruj! Što te nisam bolje saslušao. Svaki tvoj derz. Misli mi vrludale, osion sam bio!  Tek sad vidim koliko mi trebaš. Da me sjetuješ, poučiš! Kako da se s ovom današnjom bagrom nosim! Sumnjam da ću ja svoje dijete tako poučiti kao ti mene. Pa i sad kad si u mezaru, tvoje riječi snagom zrače. Eh, da je meni biti takav čojk! Ma koliko se trudio mene neće spominjati nakon desetak godina u kabur-zemlji! Ja te se sjetim svaki dan! Proučim za te.

Ne, babo! Nisam toliko loš čojk ali tvoja veličina je nemjerljiva! Ne trudim se da te oponašam. Uvijek sam bio nekako svoj. Ipak, trebaš mi. Počesto…

Da možeš da vidiš ovo danas, šta se radi od Bosne, prevrno bi se u mezaru.

Neukima se mažu oči pa se naizgled čini da prosperiramo dobro. A sve je teže živjeti pošteno od svog rada. Dođe mi da promjenim profesiju u neku lopovsku!

Budalasti narod nikako da se opameti i iznova glasa za jedne te iste jajare. I poslije kuka kako mu je teško! Pa ti sad budi pametan!

Sve je veći red pred narodnim kuhinjama!

Svaki peti stanovnik BiH nam gladuje. Preko 70 % penzionera u Federaciji BiH su ispod egzistencijalnog minimuma! Podatke o penzionerima iz Dodikove Republike Mrske  nemam ali sumnjam da oni jedu zlatnim kašikama…

Mati i ja se još borimo da otkupimo stan a evo petnaesta godina je od prestanka rata. Naš vlastiti stan nam ne daju već nas muče i drže u strahu da ne izgubimo i ovaj! Kako li je tek onima protjeranima što im je dom porušen i zemlja oduzeta…

Brat je izgubio posao (haman njakva stranačka prepucavanja)  a tako si bio ponosan na njega zato što je magistrirao i zamal’ doktorirao!

Ja ti crnčim samo tako i jedva sastavljam kraj s krajem a ovi naši uvode zapadnjačke standarde u  napaćenu nam zemlju Bosnu! Prije i nisam znao šta je to mobing!

Vidim sve više zabrinutih lica  na ulicama. Ovdje svaki smoto ima pištolj i nikad ne znaš kad ćeš ni kriv ni dužan biti upucan jer se to nekome ćejfnulo.

Sad ti ulicom ali i firmama vladaju oni koji nisu smjeli zucnut’ u prijeratno vrijeme. Njihov vakat došao! I obilato to koriste.

Gledam lijepe limuzine. Na dohvat ruke mi da ih kupim. Nikad mi bliže nisu bile a u isti mah, dalje! Birokratske zapreke. Šta ćeš? Ne daju sirotinji kao ja ni da se zaduži kako treba.

Kamatari sad vladaju. Zelenaši. Lome ruke i noge ako ne vratiš dug na vrijeme!

Sad opančari, seljačine i naši iz dijaspore voze mečke, Audije, BMW-e i ine skupocjene limuzine! Nema šta! A prije su jednom u godini silazili u grad po podmjeru!  Tamo ribaju WC-e  a ovdje se sile i pokazuju nam da smo fukare!  Ni piće ne znaju da plate nama domaćim. Običaj sa zapada… Svako plaća svoje! Zaboravili oni na našu riječ BUJRUM! Sramota…

Hajd’ nejse! (uzrečica) :mrgreen:

Eh, moj babo! Ovdje ti sad djeca od trinaest godina rađaju djecu! Znam da mi ne bi povjerovao ali eto nekako pokušaj shvatit’! Pedofilija dođe ko normalna pojava. Ovdje sad hodže i popovi podučavaju djecu prvim ljubavnim koracima!

Pederi i lezbe javno šeću gradom i šire sablazan. Ni u jedan pošten ugostiteljski objekt ne možeš ući a da ih ne sretneš! Trenutno su okupirali i elektronske medije.  Strah me da ih gledam. Čak i TV upalim čisto iz nostalgije. Na Internetu se jedva uspijevam odbraniti od njih. Vjeruj!

Ovdje ti nude ono u ono za tri bambuče! I kad ti nije do toga (biva seksa) ubijede te da ti je stalo do tog!

Droge imaš ko kahve. Bosna ti je sad tranzitni centar!

Eh, moj babo! Znam kakav si vjenik bio ali kad bi ovo čuo…

Sad nas ona pobjeguljska pogan koja je ošla prati guze bogatima na zapadu, uči kako da uzimamo abdest i kako da klanjamo!

Kurve su ti se ovdje zavile ko sarmice i sad uzdignuta čela šetaju gradom! Biva preobražene! A nekad se pitalo za ‘mladu’, kad se odlučiš oženit’, ko su joj otac, mati i familija bliža i daljnja!

Babo… Kome da se požalim što me policija ispred vlastite zgrade kažnjava zbog nepropisnog parkiranja. Sad ti i kakenje i pišanje naplaćuju iako to nisi uradio!

Babo… Plaćam vodu kao da imam olimpijski bazen!

Babo… Plaćam centralno grijanje a smrzavam se u stanu!

Plaćam stubišno svjetlo i higijenu a u liftu (ako radi) uvijek nađem nečije govno ili pišaku! Nekad radije idem pješke na sedmi sprat. Tad počesto naletim na narkomane koji se bodu u venu!

Fasada sa zgrade otpada a novopridošli stanari bacaju smeće s balkona!

Babo… sad možeš umrijeti ako nemaš para da kupiš sebi lijek a bolestan si. A nisam ti ni ja ponajboljeg zdravlja!

Postoji njakva esencijalna lista lijekova kojoj ja nemam pristupa jer imam samo malo veću platu od prosjeka…

Interneta se ne odričem i pored razvlačenja od prvog do prvog. Internet mi je još jedini ćejf pored cigara a i njih ću da ukinem jer se ovo više durat’ ne može! Ako ništa a ono radi zdravlja…

Odrekla me se kćerka i zet iako ih hranim već hićme godina! Čujem čekaju bebu. Valja mi sad troje pomagat’! Ponekad se pitam jesam li ja majka Tereza ili šta?!

Uvijek si mi govorio: “Sabur sine!”

Pa et’ da te poslušam. Haman je ovo moja životna misija. Pomaži drugima a meni koliko ostane!

Dobro. Poslušat’ ću te iako si u mezaru!

Samo da ti kažem nak'o u povjerenju!  Teška ova riječ SABUR! Svega mi! Uhh… 🙄

Et’ neću te više zamarat’!  U miru počivaj i znaj da sam te poslušao koliko sam mogao a ako sam šta propustio, ne zamjeri mi!  Čoj'k sam od krvi i mesa. Griješnik sam. Nisam savršen!

A i obećao sam mojim čitaocima da više neću pisati duge, zamarajuće postove!

Ne voli raja slušat’ derzove iako mi oni (derzovi) od tebe posebno fale kad mi dođe teško u životu!

Uvijek si imao vremena da me saslušaš. Nadam se da i sad s pažnjom u dženetu proučavaš ovu moju litaniju od posta!

Hvala ti babo!

Hvala što si postojao. Izdurat’ ću ja nekako. Ne brini se. Krv nije voda!

Ali, zapamti a i ti to znaš, da nikad neću biti kao ti!

Volim te babo. Uvijek sam te volio…

Vladika koji je blagosiljao smrt

Prvi dani rata u proljeće 1992. tuzlanskog slikara Nesima Tahirovića zatekli su u Njemačkoj. Znajući ko i odakle gruha po njegovom gradu, uputio je pismo vladiki Vasiliju Kačevendi i, podsjećajući ga na tridesetogodišnje druženje, zamolio da pripazi njegovu familiju, ali i druge Tuzlake. “Kao brata i Božijeg čovjeka, molim te urlikni i svojom riječju zaustavi krvoproliće, jer čovjek na ovom svijetu ima samo jedan život. Ovog momenta hoću da vjerujem da Ti to možeš učiniti”, vapio je u svom pismu Nesim. Ali Kačavende nije bilo na tuzlanskoj adresi. Među prvima zaprašio je put Bijeljine i iz Vladikinog dvora pokupio sve umjetničke vrijednosti.kacavenda

Četrnaest godina kasnije, udobno smješten u novosagrađenoj rezidenciji u Bijeljini, Kačevanda jadikuje nad svojom sudbinom. Vapi za Tuzlom, jer, kako kaže, “kad bih mogao slobodno da dišem i obavljam svoju dužnost, odmah bi se vratio”. (Večernje novosti, 23. 2. 2006.) Gospodin Kačavenda priznaje da nema pravo da premješta drevno sjedište eparhije, ali to je učinio. Svjestan je da bi njegov povratak pozitivno djelovao i na povratak sunarodnika na prostor Tuzlanskog kantona, ali to ne čini. Samo zbog toga što ne zna kako bi mu bilo da prošeta Tuzlom u mantiji. Naravno, nije jednostavno prošetati tuzlanskim Korzom – valja sresti stare poznanike i ljudima pogledati u oči. Možda mu neko i kaže – kada čovjek pred Bogom nije čist, ljudi tu malo mogu učiniti. A što se tiče Tuzle – bujrum!

USPOSTAVLJANJE BALANSA:
No, njegov najveći problem je bio i ostao rat. “Oni koji prisustvuju ubistvu nevinih, a ne rizikuju svoje živote da bi to spriječili, krivi su na način koji nije adekvatno osmišljen pravno, politički ili moralno.” (Karl Jaspers) Kačavenda je cijelo vrijeme rata bio svjedok stradanja bijeljinskih Bošnjaka, zatiranja tragova o njihovom postojanju, a ni glasa nije pustio. U oblikovanju srpskog nacionalizma, uz davanje moralnog oprosta za ostvarenje svetih ciljeva, značajnu ulogu odigrala je i Srpska pravoslavna crkva, a jedan od njenih “jastrebova” je Vasilije Kačavenda. Sumirajući stavove svoje crkve prema Muslimanima, Kačavenda 1993. izjavljuje: “Mi, Srbi, vrlo dobro znamo da za jedan određeni dio Muslimana vrijedi pravilo: što više ubiju nevjernika, bliži su nebesima.” (Narod u vlasti politike, Evropske novosti, 4. mart 1993., str. 10)

I kada je Srpska pravoslavna crkva 1993. zatražila da se zabrani abortus, puku je poturen etnički umjesto moralnog argumenta. I tada njene stavove tumači Kačavenda. Uz podsjećanje da Srbi u Srbiji čine manje od dvije trećine stanovništva i da bi se omjer u BiH mogao još više smanjiti, on naglašava: “Ja iznad svega imam u vidu srpsku pravoslavnu ženu. Ovo će trajati sve dok Srbi u Srbiji ne postanu manjina i počnu živjeti u zemlji koja više nije njihova nacionalna država. Država će pripadati onima koji imaju najviše ljudi.” (Odbranimo svetinju života, Pravoslavlje, 1. maj 1993., str. 5)

Treba li podsjećati kako su Karadžić i Mladić za relativno kratko vrijeme balans između Srba i Bošnjaka u BiH popravili u korist prvih i kako je sličan plan Milošević, protjerivanjem Albanaca sa Kosova, pokušao realizovati u Srbiji.

Vasilije Kačavenda je sveštenicima ličnim primjerom pokazivao kako treba hrabriti i bodriti srpske sinove. Često je odlazio na ratište i blagosiljao njihova oružja. Neposredno pred oslobađanje dijela Ozrena, u manastiru Svete Trojice, u Vozući, blagoslovio je četničke jedinice rekavši: “Ja se danas iskreno osjećam kao car Lazar nekad na Kosovu. Neka vam današnje pričešće bude vozućka kosovska večera, da dobijete novu snagu i zauvijek protjerate neprijatelja…”

VLADIKA KAO SULTAN:
Koristeći svoj crkveni autoritet, odmah po dolasku u Bijeljinu, vladika Kačavenda na području svoje eparhije zavodi neobično pravilo – svaki od njegovih sveštenika morao je slati svoju ženu u njegov dvor na rad u trajanju od sedam dana. Javnost je bila šokirana ovakvom odlukom, a pravoslavni sveštenik iz sela Zagoni, Radomir Marković, koji je ujedno i diplomirani pravnik, kada je saznao o kakvoj se “ispomoći” radi, zabranio je svojoj ženi da ode. Zbog odbijanja poslušnosti vladika u Zagone šalje 30 ratnih razbojnika da ga izbace iz kuće. Tom prilikom ranjena je popadija i od dobijenih rana umrla, a pop izbačen na ulicu. Pravoslavni vjernici iz Zagona su protestirajući traktorima i automobilima blokirali Bijeljinu. Uzalud. Vladika je tog dana na večeri ugostio Radovana Karadžića. Da se zna ko je bog na zemlji.

POKRŠTAVANJE MUSLIMANA:
Vasilije Kačavenda je mudro prešutio i nespornu činjenicu da su njegovi sveštenici tokom rata pokrštavali bijeljinske Muslimane. Dvostruka korist: može se lijepo zaraditi, a i smanjuje se broj “Turaka” u Bijeljini. Jedan od konvertita koji je ime Ferhat promijenio u Filip je to ovako objasnio: “Ako ste izabrali da živite u Srpskoj Republici, onda morate nešto učiniti zauzvrat.” (Evropa se vraća u srednji vijek, Liljan, 15. 12. 1993., str.17) Upravo na području Kačavendine eparhije događalo se da pravoslavni sveštenici, uz kolektivna pokrštavanja po crkvama, posao razvijaju i prodajom uvjerenja o pokrštavanju onim Muslimanima koji su htjeli izbjeći progone i protjerivanja. Za takvu uslugu se plaćalo do 500 DM.

Samo u Osnovnoj školi Radojka Lakić, koja je, po dolasku Kačavende u Bijeljinu, ekspresno dobila novo ime po Svetom Savi, pokršteno je nekoliko prosvjetnih radnika (prezimena izostavljamo da bi ljude poštedjeli neprijatnosti): Omer je postao Ostoja, Mevlida – Marijana, Zekerijah – Zoran itd. itd. Što bi rekao Kačavendain portparol Neđo Pajić, predsjednik Crkvenog odbora u Bijeljini: “Nema tu ništa lošeg, ljudi su to sami htjeli i vratili se vjeri svojih pradjedova”?! Da nisu, ostali bi bez posla, a možda i bez glave na ramenu.

Ima li bolje preporuke za potencijalnog patrijarha Srpske pravoslavne crkve?!

Akcija i reakcija


Obeščastio je i Jevanđelje

Beogradska Glorija početkom ove godine, pod naslovom Versaj na srpski način, objavila je reportažu-hvalospjev o vladiki Kačavendi. Na tekst je reagovao Lazar Manojlović, novinar i nezavisni intelektualac iz Bijeljine. Glorija tu reakciju nije objavila, ali je ona nekako došla do beogradske Republike koja je u cijelosti prenijela Manojlovićevo portretisanje Kačevande. Po njemu, “mnogi mladići, naivni i nevini, nisu više među živima zahvaljujući ratnim pokličima vladike koji je pobjegao iz Tuzle”. Manojlović procjenjuje da je “previše zla vezano za ime zvorničko-tuzlanskog vladike koji stoluje u Bijeljini” i optužuje da “u svom crnomantijaškom pohodu i neviđenoj pohlepi, vladika nije birao sredstva da stigne do cilja”. Svoje stavove Lazar Manojlović je potkrijepio slijedećim činjenicama:
– Odmah po dolasku u Bijeljinu (pobjegao je iz Tuzle i ostavio vjernike same) sa svojim crnomantijašima počinje ratnohuškački pohod, dominiraju govor mržnje i prijetnje svima koji ne prihvataju njegove skute, a svuda daje blagoslov politici zla psihopate Karadžića;

– U svojoj pohlepi i nezasitosti vladika, u ime boga Marsa i boga Aresa, ruši deset muslimanskih kuća, uglednih domaćina u centru Bijeljine i počinje gradnju manastira, crkve i svog groba. Zaboravlja pop Vaso na osnovnu hrišćansku i ljudsku maksimu da je oteto i prokleto;

– Deset godina kasnije, sudskom odlukom, za porušene kuće i dvorišta od razjarenog vladike, Skupština Opštine Bijeljina mora vlasnicima da isplati dva miliona KM sa kamatom, a vladika ćuti;

– Nije se vladika, u svojim monstrouznim pohodima, zaustavio samo na muslimanskim kućama i dvorištima. Na tom putu stvaranja parčeta neba na zemlji vladika će nasilno, iz njihovih kuća, izbaciti dvojicu najuglednijih ljudi u Bijeljini, Dimitrija Čolakovića, profesora i bratanca Rodoljuba Čolakovića, i Boru Đurkovića, diplomiranog pravnika, najuglednijeg predsjednika Opštine u posljednjih 50 godina. Obojica su pretrpjela moždane udare i umrli. U njihovu kuću vladika je uveo svoje crnomantijaše i osvajače;

– Treće zlo, u stvaranju manastirskog kompleksa, vladika čini nasilnim useljenjem u zgradu Opštinskog komiteta SK-a jer on mrzi komuniste kao teroriste (sic!). U toj zgradi je današnji Vladičanski dvor koji Bijeljinci zovu Bijeli dvor;

– Pozlatio je vladika svoje odaje i unio namještaj koji je filigranske izrade, a basnoslovno plaćen. Uživa vladika u zlatu i pozlatama, dok mu vjernici preturaju po kontejnerima tražeći hranu. Ne pada Kačavendi na pamet da otvori narodnu kuhinju, jer popovi samo uzimaju, a nikad ne daju. Svaki građanin Bijeljine zna da je Kačavenda u toku rata svu humanitarnu pomoć, upućenu iz inostranstva, preprodao i blago zadržao. Ko j… sirotinju? Njima će Bog pomoći. Amin!;

– Skupština Opštine Bijeljina je ekspresno vratila crkvi zemlju koja je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata. Kačavenda je istu odmah prodao tzv. izbjeglicama na parceli Obrijež gdje je sada novo naselje;

– Zašto samo on ne smije da se vrati u Tuzlu koja je i danas multietnički grad i grad raje. Zna Vaso koja je zla počinio i zašto se boji…Blagoslovio je vladika politiku zla Radovana Karadžića, a i danas, u svojim javnim propovijedima, koristi jezik iz 1992. Znaju to građani i Tuzle i Semberije. Kačavenda ima nemirne snove i u zlatnom krevetu i u zlatnim odajama. Voli pop da živi u raju dok narod umire u bijedi. Obeščastio je vladika i oltar i Jevanđelje.

“Toliko od mene, odgovorni uredniče. Od sjajne Glorije izađe sjaj i bijeda. Nemojte ratne zločince proglašavati svecima. Dosta je jedan Nikolaj Velimirović”, napisao je Lazar Manojlović.

Sinan Alić – (časopis DANI)