Arhive oznaka: komunizam

Iskrene čestitke damama povodom 8. marta, međunarodnog dana žena

Koristim se prilikom da posebno čestitam mojim radnim kolegicama s kojima dijelim dobro i zlo na radnom mjestu!

Razo, Nermina, Nusreta, Veramza, Mirsada, Aida, Amira, Irnela, Inela, Ramiza, Zelkida, Rašida, Hana, Vesna, Mensura, Sejdina, Nela i ostale kojih se ne sjetih u ovome trenutku!

Volim vas sve!

Mokara u obraz…

Onako prijateljski!

 

Kad već nemam para da vam danas kupim makar po jedan cvijetak!

 

 

 

 

Međunarodni dan žena, 8. mart, proglašen 1920. god. a službeno priznat u Ujedinjenim narodima 1977. godine, simbolizira dugu istoriju borbe za ženska prava, kao što su pravo glasa, pravo na legalizaciju pobačaja ili danas pravo na rad.

 

macak_i_cvijet
Prva inicijativa potekla je od američke Socijalističke stranke 1909. godine, a iduće godine na Međunarodnoj konferenciji žena socijalista u Kopenhagenu, na poticaj Njemice Clare Zetkin izglasano je načelo proglašenja Međunarodnog dana žena, ali bez utvrđenog datuma.

U to vrijeme u industrijskim zemljama zaredali su zahtjevi protiv diskriminacije pri zapošljavanju i zahtjevi za pravo glasa ženama.

Dan žena prvi je put bio proslavljen 19. marta 1911. god.  u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj s više od milion žena koje su sudjelovale u manifestaciji.

Idućih godina taj dan se zaboravlja zbog rata i cijepanja radničkog pokreta, ali novi poticaj stiže iz Rusije gdje su 8. marta 1917. god. (23. februara po ruskome kalendaru) radnice u Sankt Petersburgu (tada Petrogradu, kasnije  Lenjingradu) protestovale tražeći kruha i povratak muškaraca s ratišta.

karanfil

Tim je danom zapravo počela februarska revolucija i Lenjin je 1921. uveo Dan žena u počast radnicama.

Tradicija 8. marta ostala je jaka u komunističkim zemljama pa u Kini i danas na taj dan žene rade pola radnog vremena.

Feministički pokret s početka 70-ih godina poseže za Danom žena kako bi na taj dan tražio jednakost političkih i socijalnih prava među spolovima.

Godine 1977. Ujedinjeni narodi proglasili su 8. mart “Međunarodnim danom za prava žena i za mir”. Od tada dan ima simbolično značenje, posebno u državama gdje se žene moraju boriti za osnovna prava a svuda gdje su žene žrtve nasilja ili nejednakosti.

Maksuz čestitke dugogodišnjim forumašicama i  blogerašicama Edini Mešković i Mayibosanskoj.

S poštovanjem

*TABKO*

Advertisements

Povratak vjeri… U čemu je caka?!

Na različitim tačkama ove planete religije sve više dobijaju na značaju. Šta to znači u BiH, u zemlji gdje su bogomolje sve ‘starije’ i veće, dok njihovi tornjevi i munare, stremeći u nebo, sve više zastiru bosansko-hercegovačke vidike?

Danas se govori o tzv. comeback-u religija, povratku religija. Činjenica je da su religije društveni i politički, važan faktor našeg svijeta. No, šta to znači, moramo pogledati iz nekoliko uglova.

 Prvo, ne samo na zapadu, u kršćanstvu, nego i u islamskom svijetu, u budističkom, zapaža se nevjerojatna kriza vjere. U Engleskoj se već broj ateista popeo na skoro 50 posto. Prema posljednjem istraživanju u Švedskoj, broj ateista prelazi 80 posto.

 U Americi se pojavljuje ne samo ateizam, nego agresivni ateizam. U Londonu ateisti nastupaju tako agresivno, da traže preobraćenje vjernika u nevjernike.

Ljudi vjeruju u Boga isto kao i ranije ali…

 Ovdje nije riječ o krizi vjere u Boga. Ljudi i danas kao i kroz cijelu istoriju, jednako trebaju Boga. Problem je u ponudi institucija. Religije su u krizi. U dubokoj krizi je kršćanstvo. Mnoge forme kršćanstva su zastarjele te više ne mogu funkcionirati.

Npr.  katolička Crkva je nakon Sabora (1962. – 1965. čini mi se) postupno odustala od reformi u praksi. Možda se ovakvim institucijama nemoguće reformirati, možda one moraju propasti, da bi se onda gradilo nešto drugo.

 Takođe, u islamskom svijetu, u strukturi islama, posebno ako posmatramo islam kao integralni dio arapske kulture, duboka je kriza. Islam se mora pročistiti od arapske kulture. Ono što danas zovemo islamom – vrlo često se radi o poganstvu, arapskom, predislamskom. Vjere, religije su, kao što vidimo, u dubokoj krizi i kao takve su se vratile na društvenu scenu!

Vjera kao zamjena za “istrošene političke sisteme”!  

Savremena postmoderna je zapravo pokazala istrošenost svih političkih sistema!

Propao je komunizam jer nije valjao. Propao je socijalizam jer nije bio dobar. Propao je liberalizam a evo, sad se pokazuje da ni kapitalizam nije dobar. Nijedan taj koncept nije se pokazao dobrim.

Eh, evo onda religije! Svijet je u krizi, može se manipulirati koliko god hoćete.

Kod nas se ljudi nakon komunizma, uopšte nisu vratili vjeri, onoj vjeri u kojoj čovjek živi s Bogom. To je vjera u kojoj se čovjek u duši preobraća i to postaje smisao utemeljenja njegovog života, to je ono što mu pruža životnu snagu. To je vjera!

Bilo bi dobro da se nakon komunizma vratila vjera.

Nije.

Vratila se manipulacija!

Strah je gorivo manipulacije!

Najprije su ovdje iskorišteni strahovi, unutrašnji, dubinski strahovi kršćana od islamizacije, muslimana od kršćanizacije.

 Religija je tako ovdje postala moćno, političko ratno sredstvo!

Naprosto je nemoguće ne manipulirati s njom.

Nisu naše crkve pune. Mladi malo idu u crkvu. I kod muslimana je tako. Mladih nema. Ne vjeruju ovakvoj crkvi, ovakvim religijama. Religija je postala političko sredstvo! Definitivno!

Arhitektura kao sredstvo identifikacije

Graditelji se prosto utrkuju čiji će zvonik biti viši, a onda se na to odgovara visinom i brojem munara.

Čije će Bugojno biti? E, haj'mo ga islamizirati arhitekturom ili Sarajevo džamijama. Isto to rade i katolici Hrvati a pravoslavci pogotovo. Pogledajte ove ružne džamije koje se grade. To me vrijeđa kao građanina, vjernika.

Volim vidjeti lijepu džamiju. Kad prolazite pored Kaknja, imate lijevo jedno selo i u njemu staru, skladnu džamiju koja se lijepo uklapa a s druge strane na brdu, vidite jednu rugobu od džamije.

Ili crkva u Kiseljaku sa onako agresivnom arhitekturom. Ili crkveni toranj u Mostaru. To je znak muslimanima da nisu tu dobrodošli. Taj toranj nije poruka mira, nego poruka mržnje, o tome se, po mom sudu radi, kad je riječ o povratku religije na ove naše prostore!

Od kolijevke pa do groba…

Religija, tačnije religije, u BiH su ušle u sve pore društvenog života. Čak ni najmlađi nisu ostali pošteđeni. Već u obdaništima dobijaju poduku ali isključivo iz svoje religije.

Roditelji imaju pravo odgajiti svoje dijete u vjeri.

E, sad je pitanje gdje je taj odgoj najpogodniji?

Odgoj u vjeri, nekako prirodno, pripada porodičnom krugu.

Evo, o čemu se kod nas radi!  Političke partije pokušavaju osvojiti što više prostora sa religijama i religije su pretvorili u svoje ideologije kako bi bile što više prisutne u društvenom životu.

Ovo što rade sa prisvajanjem vrtića, to rade partije koje se služe islamom, kao SDA i neke druge dijelom svojih aktivnosti. One time pokušavaju osvojiti što više prostora. Tako se razbija mogućnost da se djeca susreću. Ovdje se prije svega radi o nepravilnom rješenju odnosa između religija i društva!

Da li se ugledati na ujedinjenu Evropu?

Naravno!

Ima rješenje. Pametni ljudi mogu sve riješiti!

Danas imamo jedan temeljni proces našega svijeta, u ovom ovdje području, krajnje pozitivan, a to je ujedinjena Evropa.

Ona ima fantastične principe. Razrađena su ljudska prava, zaštićene manjine. Riječ je o vrhunskim životnim načelima, društvenim i političkim, koja imaju jako dobar putokaz kako se može sve riješiti.

Mi danas živimo u globalnom, izmiješanom svijetu. Laž je i glupost da ne mogu ljudi zajedno živjeti. BiH se može urediti kao multinacionalna država, kakva je i cijela Evropa. Da to jednom postavimo na svoje mjesto. Sve se to može uraditi. Samo treba odustati od bilo kakvog nasilja i nepravde!

U BiH društvu se mora napraviti jasna demokratska diferencijacija gdje svako ima pravo raditi svoj posao i ne smije biti potisnut ili ugrožen pa ni u sferi vjere ili vjerskog života.