Arhive oznaka: komšija

(Ne)kultura življenja

Možete “popiti” cipelu, flašu u glavu, može vas ujesti pas. 

Upozorite li nekog na ovaj  očevidni javašluk možete dobro i “fasovati”!

Koga briga za to? Niko se ne bi osvrnuo. Pritekao u pomoć. Ma dajte!!!

Kesa sa smećem je nekim čudom promašila moj automobil

Eto, sad imamo poprilično “očišćenu avliju” od “srbadije” i “ustaša” (nisam ja to rek'o – nacionalistički vokabular) a i one bradonje što se “vikaju” vehabijama, nekud se zagubiše tj. preseliše ovih zadnjih mjeseci neznano kud (policijska hajka na njih) sa svojim unaprijed “nevinim” hanumama i dječicom!

Kulturno ostavljena kesa... Nije se rasuo sadržaj!

Eto…

Šta  ćemo sad?

Eto otišla srbadija, oni što prvi ustaše, oni što bradu ne skratiše.

Ostavili nam oni ovo smeće?

Jock vala!

Naša slika i prilika. Ogledalo nas samih…

Postbajramska slika prolaza ispod zgrade sve govori!

Gomila opušaka, ostataka petardi, čepova, flaša. Čak i prezervativa!

Hmm… mogu zamisliti taj seks na brzinu… u prolazu! Haman i to nekog uzbuđuje! Perverzan neki narod, današnji…

Ovaj komšija, haman cijelo ljeto ne misli pokupiti šut iz dvorišta poslije renoviranja svog stana!

Pošto smo dobri domaćini imamo čak i apartman za beskućnike!

Da bi se beskućnici ugodnije osjećali u našem okruženju uvijek ostavimo po koju gajbu ili makar “bambuču” piva! Nek’ se nađe. Zlu ne trebalo…

Betoniran WC-čučavac (neko je haman trao gujcu kesicom od čipsa!)

Jedini svijetao primjer je ovaj pokušaj komšije-naivca da se od betona ukrade malo mjesta za prekrasan cvijetnjak. Žao mi je što ovo nisam slikao s proljeća i u toku ljeta jer sad slika gubi na aktuelnosti (osjeća se jesen u zraku). Neko je posred cvijetnjaka napravio prečicu. Mrsko mu bilo zaobilaziti ovu ljepotu, sad već oskrnavljenu!

BAŠ NAM JE LIJEPO OVO NAŠE ETNIČKI ČISTO DVORIŠTE! :mrgreen:

Bajramska čestitka svim blogerima na WordPressu i mojim vjernim čitaocima

Koristim se prilikom da vam i ove godine poželim sve najbolje u životu, puno zdravlja vama i vašim najmilijima, blagostanja, sreće, novaca za dostojanstven život!

Želim vam dobru bajramsku sofru! Podijelite je sa rodbinom, komšijama (čak i onima druge vjeroispovjesti), podijelite je sa siromašnima, pomozite nemoćne!
Vaš TABKO*

Nepismenost u BiH!

Naspavao sam se i kao što sam i obećao danas u rano jutro nastavljam ovaj post s malim izmjenama!

Neki će me pitati: “Zašto pišem ovaj post. Pa dobro se zna da u BiH ima podosta nepismenih?!”

Jahhh… Ali hajde ti to dokaži! Nisam svemogući a ako koristim statistiku onda kopiram tuđe podatke.

Kako pomiriti te dvije činjenice?

Što me natjeralo na  pisanje o nepismenosti u našoj zemlji?

Jedan banalan primjer! Čovjek na CIPS-šalteru “ganja” potvrdu o JMBG-u i ličnu kartu a prepirka je nastupila jer čovjek užurbano hoće u Evropu! Kaže, treba mu hitno pasoš. Pa dobro, šta je tu čudno. Ništa osim da ja tom čovjeku ne bih dao, brat-bratu, više od 30 godina! Pa, dobro. Šta je tu opet čudno!

Eheeeeeeeee… Čovjek se ne zna potpisati pred zblenutom službenicom na šalteru!

Razmišljam da li da objavim neslužbene informacije jedne nevladine organizacije jer se rijetko služim kopiranim tuđim podacima.

Nužda zakon mijenja. Kažu neki.

Sad malo da citiram sa nekih drugih portala!

Krenimo redom.

Dok se u savremenom svijetu užurbano radi na informatičkom opismenjavanju što većeg broja ljudi, u Bosni i Hercegovini upitna je ne samo funkcionalna već i elementarna pismenost njenog stanovništva, to jest ona koja podrazumijeva poznavanje svih 30 slova abecede ili azbuke!

Istraživanja koje je nedavno u Bosni i Hercegovini sprovela jedna nevladina organizacija, na populaciji starosti između 25 i 35 godina, i nemalo se iznenadili. Neprijatno, naravno. Jer, prema podacima tog istraživanja, u urbanim sredinama Bosne i Hercegovine bez završene osnovne škole je 7,75 posto muškaraca i čak 22,21 posto žena! Ako vas ovi podaci nisu nešto naročito potresli, pogledajte sljedeće: u suburbanim područjima, bez osnovnog obrazovanja je 16,3 posto muškaraca i 45,5 posto žena, dok su u ruralnim područjima ovi postoci i veći! Tamo je bez osnovne škole 24,7 posto muškaraca, dok je žena nevjerovatnih 47,5 posto!

Dakle, ako se rukovodimo činjenicom da je u BiH još uvijek na snazi zakon koji propisuje obavezno osnovno školovanje i da se pod pismenom osobom smatra onaj ko ima završeno kompletno osmogodišnje obrazovanje, onda komotno možemo reći da nam navedeni procenti zapravo kazuju koliko je nepismenog tzv. aktivnog stanovništva ove zemlje.

Naravno da ovo istraživanje ne može biti relevantan pokazatelj ukupnog broja nepismenih u Bosni i Hercegovini pa sam tragao dalje…

Citiram!

Konsultirajući podatke UNESCO-a, došli smo do frapantnog saznanja!

BiH je i tada po broju pismenih bila ispod svojih najbližih, balkanskih komšija.

Dakle, nije istina ono čime su nam decenijama punili glavu, poput onog da je od nas uvijek gora Albanija, Bugarska ili Rumunija. Naime, 1990. godine Albanija je imala 5,2 posto nepismenih, Bugarska 0,6 posto, Hrvatska 0,4 posto, Rumunija 0,7 posto, a Mađarska tek 0,3 posto.

Danas ove zemlje bilježe još manji procenat nepismenih. Prema najnovijem statističkom izvještaju UNESCO-a iz jula ove godine, a koji čak nije ni obuhvatio Bosnu i Hercegovinu, niti ju je ukalkulirao u svoj plan smanjenja broja nepismenih do 2015. godine, Albanija ima 2,2 posto nepismenih, Bugarska 0,3 posto, Hrvatska 0,2, Rumunija 0,4 posto, Mađarska 0,2 posto, dok procenat nepismenih u skoro svim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza također počinje s nulom!

Treba li kazati da UNESCO smatra da je procenat od 0,2 posto nepismenih, koliko ih sada imaju Mađarska i Hrvatska, prihvatljiv i dozvoljen maksimum, te su ga kao krajnji cilj za 2015. godinu i zapečatili u svom planu.

Heh… ((( 😀 )))

Mira Merlo, stručni savjetnik u Sektoru za obrazovanje Federalnog ministarstva za obrazovanje, nauku i kulturu FBiH, kaže: “Teško je govoriti o nepismenim u brojkama, jer se ta istraživanja rade u paketu sa popisom stanovništva, ali za povjerovati je da se u nekim krajevima nakon rata broj nepismenih povećao.”

A šta se sve dešava kada je čovjek nepismen? Kada je elementarno nepismen  kao što je to veliki broj stanovnika a naročito stanovnica Bosne i Hercegovine?

Dešava se da su pored očiju slijepi i da, stoga, svoja druga čula moraju naprezati do, pismenim, nerazumljivih granica. Jer, šta mislite kako nepismena domaćica sprema neki novi kolač?  Tako što napamet nauči recept! Ako ga nauči. Hmm…

Šta mislite kako nepismena majka daje lijek, recimo, protiv velikih boginja svome djetetu? Kako ona zna da su neka hemijska sredstva za čišćenje otrovna ako je neko prije toga na to ne upozori? Kako ona, ili on, popunjavaju formular za ličnu kartu, pasoš…? I zašto je uopće u ovoj zemlji još uvijek nekome nejasno zbog čega više obolijevaju i umiru djeca nepismenih nego pismenih roditelja, ili zbog čega je, na kraju krajeva, tolika gužva na općinskim šalterima, u gradskom i prigradskom saobraćaju…

Naravno da smo se opasnosti što ih sa sobom nosi nepismenost tek ovlaš dotakli, ali sve i da napravimo i kompletnu listu, nju nepismeni ionako neće moći pročitati. Međutim, kada bi se ovdašnja vlast malo više pobrinula za nepismenu populaciju, naročito onu “aktivnu”, fajde bi sigurno bilo.

Ali, u Federalnom ministarstvu obrazovanja su nam rekli da je, što se njih tiče, sve pokriveno zakonom, da su oni pravnim normama obezbijedili stopostotno obrazovanje svakog stanovnika. A to znači da svaki kantonalni zakon o osnovnom obrazovanju propisuje kaznene odredbe za roditelje koji svoju djecu ne upišu u školu, ali i za školu koja ne upiše svu djecu sa spiska koji joj daju općinski organi. Tako se kaznom od jedne do četiri hiljade maraka kažnjavaju roditelji koji svoje dijete ne upišu u školu, kao i oni koji mu onemogućavaju redovno pohađanje nastave.

Iako izgleda logično da sa ovakvim drakonskim kaznama ova zemlja ne treba da brine za pismenost svojih građana, to ni izbliza nije tako. Jednostavno zbog toga što se ove kazne nemaju od koga, odnosno odakle naplatiti. Jer, ko je taj ko ne šalje svoje dijete u školu? Onaj, je li tako?, ko je toliko siromašan da mu je isplatnije dijete ostaviti u kući (npr. djevojčicu pored šporeta ili sa pletećim iglama u rukama) ili ispred nje (dječaka pored ovaca npr.) nego ga poslati u školu.

Zato se nerijetko dešava da roditelji radije pristaju na preinačenje novčane kazne u zatvorsku. I šta onda biva? Roditelj odleži desetak dana u zatvoru, a dijete i dalje ostane ili u kući ili na ulici.

 Neobrazovane žene i malo više obrazovani muškarci!
 
 
 
Neki rezultati istraživanja pokazuju da ni što se tiče visokog obrazovanja, u Bosni i Hercegovini baš ne cvjetaju ruže. Naime, prema tom istraživanju, u BiH  gradovima visokoobrazovanih muškaraca je 21 posto a žena skoro upola manje, 12 posto. U suburbanim sredinama fakultet je završilo 6,7 posto muškaraca i 2,4 posto žena dok je na selima sa fakultetskom diplomom svega 4,7 posto muškaraca i 3,9 posto žena!!!

 

 

Zaključak!

 

Bilo kako bilo, Bosna i Hercegovina, koja, ruku na srce, i danas u svjetskim razmjerama slovi kao zemlja sa velikim brojem pismenih, ona je na listi evropskih, pa čak i balkanskih zemalja, na samom kraju. Tu joj još društvo, eventualno, čine Srbija i Crna Gora, i ubuduće kada bude tražila žrtvu za svoje crno poređenje, može još samo da kaže: “Dobri smo, pogledajte Kamerun, Eritreju ili Džibuti!”

A ni Liberija ili Mozambik nisu nam tako “daleko”. ((( 😀 )))

Vladika koji je blagosiljao smrt

Prvi dani rata u proljeće 1992. tuzlanskog slikara Nesima Tahirovića zatekli su u Njemačkoj. Znajući ko i odakle gruha po njegovom gradu, uputio je pismo vladiki Vasiliju Kačevendi i, podsjećajući ga na tridesetogodišnje druženje, zamolio da pripazi njegovu familiju, ali i druge Tuzlake. “Kao brata i Božijeg čovjeka, molim te urlikni i svojom riječju zaustavi krvoproliće, jer čovjek na ovom svijetu ima samo jedan život. Ovog momenta hoću da vjerujem da Ti to možeš učiniti”, vapio je u svom pismu Nesim. Ali Kačavende nije bilo na tuzlanskoj adresi. Među prvima zaprašio je put Bijeljine i iz Vladikinog dvora pokupio sve umjetničke vrijednosti.kacavenda

Četrnaest godina kasnije, udobno smješten u novosagrađenoj rezidenciji u Bijeljini, Kačevanda jadikuje nad svojom sudbinom. Vapi za Tuzlom, jer, kako kaže, “kad bih mogao slobodno da dišem i obavljam svoju dužnost, odmah bi se vratio”. (Večernje novosti, 23. 2. 2006.) Gospodin Kačavenda priznaje da nema pravo da premješta drevno sjedište eparhije, ali to je učinio. Svjestan je da bi njegov povratak pozitivno djelovao i na povratak sunarodnika na prostor Tuzlanskog kantona, ali to ne čini. Samo zbog toga što ne zna kako bi mu bilo da prošeta Tuzlom u mantiji. Naravno, nije jednostavno prošetati tuzlanskim Korzom – valja sresti stare poznanike i ljudima pogledati u oči. Možda mu neko i kaže – kada čovjek pred Bogom nije čist, ljudi tu malo mogu učiniti. A što se tiče Tuzle – bujrum!

USPOSTAVLJANJE BALANSA:
No, njegov najveći problem je bio i ostao rat. “Oni koji prisustvuju ubistvu nevinih, a ne rizikuju svoje živote da bi to spriječili, krivi su na način koji nije adekvatno osmišljen pravno, politički ili moralno.” (Karl Jaspers) Kačavenda je cijelo vrijeme rata bio svjedok stradanja bijeljinskih Bošnjaka, zatiranja tragova o njihovom postojanju, a ni glasa nije pustio. U oblikovanju srpskog nacionalizma, uz davanje moralnog oprosta za ostvarenje svetih ciljeva, značajnu ulogu odigrala je i Srpska pravoslavna crkva, a jedan od njenih “jastrebova” je Vasilije Kačavenda. Sumirajući stavove svoje crkve prema Muslimanima, Kačavenda 1993. izjavljuje: “Mi, Srbi, vrlo dobro znamo da za jedan određeni dio Muslimana vrijedi pravilo: što više ubiju nevjernika, bliži su nebesima.” (Narod u vlasti politike, Evropske novosti, 4. mart 1993., str. 10)

I kada je Srpska pravoslavna crkva 1993. zatražila da se zabrani abortus, puku je poturen etnički umjesto moralnog argumenta. I tada njene stavove tumači Kačavenda. Uz podsjećanje da Srbi u Srbiji čine manje od dvije trećine stanovništva i da bi se omjer u BiH mogao još više smanjiti, on naglašava: “Ja iznad svega imam u vidu srpsku pravoslavnu ženu. Ovo će trajati sve dok Srbi u Srbiji ne postanu manjina i počnu živjeti u zemlji koja više nije njihova nacionalna država. Država će pripadati onima koji imaju najviše ljudi.” (Odbranimo svetinju života, Pravoslavlje, 1. maj 1993., str. 5)

Treba li podsjećati kako su Karadžić i Mladić za relativno kratko vrijeme balans između Srba i Bošnjaka u BiH popravili u korist prvih i kako je sličan plan Milošević, protjerivanjem Albanaca sa Kosova, pokušao realizovati u Srbiji.

Vasilije Kačavenda je sveštenicima ličnim primjerom pokazivao kako treba hrabriti i bodriti srpske sinove. Često je odlazio na ratište i blagosiljao njihova oružja. Neposredno pred oslobađanje dijela Ozrena, u manastiru Svete Trojice, u Vozući, blagoslovio je četničke jedinice rekavši: “Ja se danas iskreno osjećam kao car Lazar nekad na Kosovu. Neka vam današnje pričešće bude vozućka kosovska večera, da dobijete novu snagu i zauvijek protjerate neprijatelja…”

VLADIKA KAO SULTAN:
Koristeći svoj crkveni autoritet, odmah po dolasku u Bijeljinu, vladika Kačavenda na području svoje eparhije zavodi neobično pravilo – svaki od njegovih sveštenika morao je slati svoju ženu u njegov dvor na rad u trajanju od sedam dana. Javnost je bila šokirana ovakvom odlukom, a pravoslavni sveštenik iz sela Zagoni, Radomir Marković, koji je ujedno i diplomirani pravnik, kada je saznao o kakvoj se “ispomoći” radi, zabranio je svojoj ženi da ode. Zbog odbijanja poslušnosti vladika u Zagone šalje 30 ratnih razbojnika da ga izbace iz kuće. Tom prilikom ranjena je popadija i od dobijenih rana umrla, a pop izbačen na ulicu. Pravoslavni vjernici iz Zagona su protestirajući traktorima i automobilima blokirali Bijeljinu. Uzalud. Vladika je tog dana na večeri ugostio Radovana Karadžića. Da se zna ko je bog na zemlji.

POKRŠTAVANJE MUSLIMANA:
Vasilije Kačavenda je mudro prešutio i nespornu činjenicu da su njegovi sveštenici tokom rata pokrštavali bijeljinske Muslimane. Dvostruka korist: može se lijepo zaraditi, a i smanjuje se broj “Turaka” u Bijeljini. Jedan od konvertita koji je ime Ferhat promijenio u Filip je to ovako objasnio: “Ako ste izabrali da živite u Srpskoj Republici, onda morate nešto učiniti zauzvrat.” (Evropa se vraća u srednji vijek, Liljan, 15. 12. 1993., str.17) Upravo na području Kačavendine eparhije događalo se da pravoslavni sveštenici, uz kolektivna pokrštavanja po crkvama, posao razvijaju i prodajom uvjerenja o pokrštavanju onim Muslimanima koji su htjeli izbjeći progone i protjerivanja. Za takvu uslugu se plaćalo do 500 DM.

Samo u Osnovnoj školi Radojka Lakić, koja je, po dolasku Kačavende u Bijeljinu, ekspresno dobila novo ime po Svetom Savi, pokršteno je nekoliko prosvjetnih radnika (prezimena izostavljamo da bi ljude poštedjeli neprijatnosti): Omer je postao Ostoja, Mevlida – Marijana, Zekerijah – Zoran itd. itd. Što bi rekao Kačavendain portparol Neđo Pajić, predsjednik Crkvenog odbora u Bijeljini: “Nema tu ništa lošeg, ljudi su to sami htjeli i vratili se vjeri svojih pradjedova”?! Da nisu, ostali bi bez posla, a možda i bez glave na ramenu.

Ima li bolje preporuke za potencijalnog patrijarha Srpske pravoslavne crkve?!

Akcija i reakcija


Obeščastio je i Jevanđelje

Beogradska Glorija početkom ove godine, pod naslovom Versaj na srpski način, objavila je reportažu-hvalospjev o vladiki Kačavendi. Na tekst je reagovao Lazar Manojlović, novinar i nezavisni intelektualac iz Bijeljine. Glorija tu reakciju nije objavila, ali je ona nekako došla do beogradske Republike koja je u cijelosti prenijela Manojlovićevo portretisanje Kačevande. Po njemu, “mnogi mladići, naivni i nevini, nisu više među živima zahvaljujući ratnim pokličima vladike koji je pobjegao iz Tuzle”. Manojlović procjenjuje da je “previše zla vezano za ime zvorničko-tuzlanskog vladike koji stoluje u Bijeljini” i optužuje da “u svom crnomantijaškom pohodu i neviđenoj pohlepi, vladika nije birao sredstva da stigne do cilja”. Svoje stavove Lazar Manojlović je potkrijepio slijedećim činjenicama:
– Odmah po dolasku u Bijeljinu (pobjegao je iz Tuzle i ostavio vjernike same) sa svojim crnomantijašima počinje ratnohuškački pohod, dominiraju govor mržnje i prijetnje svima koji ne prihvataju njegove skute, a svuda daje blagoslov politici zla psihopate Karadžića;

– U svojoj pohlepi i nezasitosti vladika, u ime boga Marsa i boga Aresa, ruši deset muslimanskih kuća, uglednih domaćina u centru Bijeljine i počinje gradnju manastira, crkve i svog groba. Zaboravlja pop Vaso na osnovnu hrišćansku i ljudsku maksimu da je oteto i prokleto;

– Deset godina kasnije, sudskom odlukom, za porušene kuće i dvorišta od razjarenog vladike, Skupština Opštine Bijeljina mora vlasnicima da isplati dva miliona KM sa kamatom, a vladika ćuti;

– Nije se vladika, u svojim monstrouznim pohodima, zaustavio samo na muslimanskim kućama i dvorištima. Na tom putu stvaranja parčeta neba na zemlji vladika će nasilno, iz njihovih kuća, izbaciti dvojicu najuglednijih ljudi u Bijeljini, Dimitrija Čolakovića, profesora i bratanca Rodoljuba Čolakovića, i Boru Đurkovića, diplomiranog pravnika, najuglednijeg predsjednika Opštine u posljednjih 50 godina. Obojica su pretrpjela moždane udare i umrli. U njihovu kuću vladika je uveo svoje crnomantijaše i osvajače;

– Treće zlo, u stvaranju manastirskog kompleksa, vladika čini nasilnim useljenjem u zgradu Opštinskog komiteta SK-a jer on mrzi komuniste kao teroriste (sic!). U toj zgradi je današnji Vladičanski dvor koji Bijeljinci zovu Bijeli dvor;

– Pozlatio je vladika svoje odaje i unio namještaj koji je filigranske izrade, a basnoslovno plaćen. Uživa vladika u zlatu i pozlatama, dok mu vjernici preturaju po kontejnerima tražeći hranu. Ne pada Kačavendi na pamet da otvori narodnu kuhinju, jer popovi samo uzimaju, a nikad ne daju. Svaki građanin Bijeljine zna da je Kačavenda u toku rata svu humanitarnu pomoć, upućenu iz inostranstva, preprodao i blago zadržao. Ko j… sirotinju? Njima će Bog pomoći. Amin!;

– Skupština Opštine Bijeljina je ekspresno vratila crkvi zemlju koja je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata. Kačavenda je istu odmah prodao tzv. izbjeglicama na parceli Obrijež gdje je sada novo naselje;

– Zašto samo on ne smije da se vrati u Tuzlu koja je i danas multietnički grad i grad raje. Zna Vaso koja je zla počinio i zašto se boji…Blagoslovio je vladika politiku zla Radovana Karadžića, a i danas, u svojim javnim propovijedima, koristi jezik iz 1992. Znaju to građani i Tuzle i Semberije. Kačavenda ima nemirne snove i u zlatnom krevetu i u zlatnim odajama. Voli pop da živi u raju dok narod umire u bijedi. Obeščastio je vladika i oltar i Jevanđelje.

“Toliko od mene, odgovorni uredniče. Od sjajne Glorije izađe sjaj i bijeda. Nemojte ratne zločince proglašavati svecima. Dosta je jedan Nikolaj Velimirović”, napisao je Lazar Manojlović.

Sinan Alić – (časopis DANI)

Nisu stajali i gledali…

objavljeno: 07. 06. 2009. god.

Ljudi koji su u proteklom ratu, rizikujući vlastiti život, nesebično priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije, danas su u svijesti svoje etničke većine otpadnici od vlastitog naroda. Na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik…

piše: Gojko Berić

Ne spadam među one koji u diskursu o ratu koji je 90-ih godina vođen protiv Bosne i Hercegovine presudno značenje pridaju manipulaciji “zavedenom” gomilom – svako je u tom vremenu, a tako je bilo oduvijek, mogao da bira da li će stati na stranu dobra ili na stranu zla. Imajući u vidu brutalnost i razmjere počinjenih zločina, potvrđene i haškim presudama, očito je da se većina priključila kolektivnom pokolju, bilo da je u tome neposredno učestvovala ili samo podržavala zločine, šuteći pred masovnim likvidacijama civila, progonima i drugim zvjerstvima. Ovdje mi pada na um jedna misao italijanskog antifašiste i pisca, zatočenika Auschwitza, Prima Levija: “Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni što stoje i gledaju”. Nakon svega što je Levi preživio, šta je drugo mogao misliti o ljudima? Ipak, bilo je u proteklom ratu i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka koji su se usudili suprotstaviti zlu u vlastitom narodu. Ti su ljudi imali svoje moralno i duševno sjeme, drugačije od onog koje je pripadalo većini – spašavali su prijatelje, komšije, čak i neznance, koji su bili javno obilježeni kao “neprijatelji”, meta u koju se bez razmišljanja mora pucati, samo zato što su pripadali drugoj vjeri i naciji. Likove tih anonimnih, ali istinskih heroja, skrivene duboko u mraku etničke mržnje, prva je osvijetlila Svetlana Broz. Ona je u jeku rata tragala za njima po bosanskim gradovima i bespućima, i kazivanja o njihovoj dobroti objavila u knjizi „Dobri ljudi u vremenu zla”.

Nekoliko godina kasnije, javnost je doznala za mladog Trebinjca Srđana Aleksića, koji je u julu 1993. spasio svog prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića, od četničkih batinaša i svoj čin smjesta platio vlastitim životom. Umlatio ga je srpski ološ, izvršilac čuvene Karadžićeve prijetnje da će “svaki Srbin koji uzme u zaštitu komšiju Muslimana biti strijeljan”. U Mostaru je istu sudbinu doživio jedan Bošnjak, jer je pomagao komšije Srbe. Ubili su ga Bošnjaci, uz objašnjenje da je pomagao četnicima. Ukopan je u Liska parku bez igdje ikoga prisutnog, jer niko nije smio da mu dođe na sahranu.

Sociolog Džemal Sokolović, nekadašnji redovni profesor Sarajevskog univerziteta, koji posljednjih petnaest godina živi i radi u Norveškoj, više godina je radio na projektu “Istraživanje dobra u Bosni i izgledi za pomirenje”. Sokolović je uspio sakupiti preko 500 svjedočanstava o dobrim djelima koja su ljudi svih naroda i vjera u Bosni i Hercegovini učinili jedni drugima tokom posljednjeg rata. On je od tri takve priče napravio dokumentarni film „I bi svjetlost”, u kojem se pojavljuje i kao narator. Film je 11. maja prikazan u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Nisam ga gledao, a njegov sadržaj navodim na osnovu pisanja nekih beogradskih listova. Prva priča govori o veličanstvenom gestu jednog uglednog fočanskog Srbina. Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to dr. Sekul Stanić, pedijatar i upravnik bolnice u Foči, koji je i nakon svog antičkog čina nastavio da spašava život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti. Ubili su ga srpski vojnici godinu dana kasnije.

Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti će ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom. Hrvatica Kata Blažević živjela je u Buturović polju, sama, bez muža i djece. Bavila se i prevoženjem skele preko Neretve, bila je snažna i pomalo gruba osoba, ali je živjela sa svojim uvjerenjima. Kad je HVO okupirao taj kraj, Kata je spravljala i nosila hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Pri povlačenju, u julu 1993, hrvatski vojnici su je ubili. Imala je 54 godine, a njeno tijelo pronađeno je na pijaci u Buturović polju. Mnogi od onih koji su se u ratu znali ispriječiti pred okorjelim ubicama, u miru su se uplašili. Akteri treće priče, dvojica braće Bošnjaka, iz straha nisu htjeli stati pred kamere kako ne bi otkrili ni svoj, ni identitet svojih komšija. Ne pominje se čak ni mjesto u kome se priča desila. Ali ostalo je svjedočanstvo o ovoj dvojici ljudi koji su spašavali svoje komšije Srbe od pridošlih, osvetnički raspoloženih bošnjačkih ratnika.

Rat je davno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih koji su priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije nisu nimalo popularne ne samo unutar njihovih etničkih zajednica već ni u medijima. Oni su u svijesti većine otpadnici od vlastitog naroda, na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik. Znam da ovo zvuči naivno i da para uši mnogih licemjera koji na političkoj, vjerskoj i medijskoj pijaci prodaju svoju lagariju o multietničkoj Bosni i Hercegovini, a čine sve da takva Bosna ode niz vodu.

p.s.

Hvala Gojku Beriću na fantastičnom postu! Zato ga i citiram ovdje!