Arhive oznaka: hrvati

SFRJ … žalopojka!

KAD SRBIN HRVATU KAŽE “BRATE”

 
 KAD SLOVENCI PIĆE PLATE
 
 
KAD SE MAKEDONCI IZBORE ZA VEĆE PLATE
 
 
 
KAD SE CRNOGORCI POSLA LATE
 
 
I KAD BOSANCI SVE TO SHVATE
 

BIĆE OPET SFRJ…

 

BRATE!

Oj R'vati jabuke vam gorke, bosanci vam ibaduuu divojke… (2. dio)

R'vati, rano ste počeli ma kako se ponuda činila povoljnom!

Scena će se vjerovatno ponoviti i ove godine. Već sam o tome pisao prošle godine.

Turističko-reklamne poruke iz Dalmacije nesmiljenom žestinom stižu preko reklamnih letaka tuzlanskih renomiranih firmi. Konkretno tržišnih centara kao što je renomirani Mercator!
Čudna simbioza.

Ponude u martu mjesecu su van svake pameti. Da li se u ovoj poruci misli na sadašnju proljetnu sezonu i na puko gledanje u more jer još je Bosna zavijana snjegom ili  jadnici misle na ljetni, žešći period!

Hmmm…

I sam se pitam.

citat iz posta od prošle godine

Oj, bogo dragi!

Ajme Gospo moja!

Kakvi ste vi gloopi ljudi! Prosto za nepovirovat’! Eeee..

Iba(li)detili ste mlade bosanke? Koliko njih ? Zar ćemo i oko toga šabanijadu pravit’ (njakvu olimpijadu)…

Mlade bosanke ali i rvatice najbolje će to znat’ kad budu na kanalu, kod automehaničara (ginekologa)…

Ratujete i preko toga….ajde de… Nećemo o obrazu.  Njega nemate odavno! To svi u regionu znaju!

Jadno more, plaža i galebovi…

Oooooo…kako ste vi plentaff narod…. Da mi naplatite 5 Km samo da pijem pijaču sa pogledom na more… Ne nisam lood… Nadam se…još…

Krivo je more!  Ajjj… u kujac krasni…

Turistička sezona u Hrvatskoj je podbacila kao nikad do sad! Do vas je! Do kad mi bosanci (pa i hercegovci) budemo predmet ibanjaaa, nema vam selameta. Dragi Bog sve vidi a i Gospa, blažena!

Ponekad je bolje drkat’ nego izdat’ nacionalne interese! Poserem vam se na naciju!

*TAČKA*

(Ja reko! Ne krivite druge!) 

Uvertira za treći entitet?

Požar zapaljen žestokim neredima u Širokom Brijegu i ubistvom navijača FK Sarajevo Vedrana Puljića opasno se širi i već je sa sigurnosnog i čisto policijskog prešao na politički teren.

Dovoljno je pročitati brojne komentare ostrašćenih čitalaca na internet-forumima i portalima u susjednoj Hrvatskoj i ovdje u BiH. Veliča se Mate Boban, priziva povratak paradržave “Herceg-Bosne”, zagovara odvajanje Hrvata i “muslimana”, jer, kako pišu, niti je zajednički život u BiH moguć, niti tri naroda u BiH žele živjeti u jednoj državi.

U nešto blažoj formi slične stavove iznijeli su i okupljeni demonstranti u Širokom Brijegu, negirajući bilo kakvu krivicu organizatora utakmice, lokalnih huligana i tamošnje kantonalne policije.

Zviždalo se tako premijeru Zvonku Jurišiću, koji je u protekla tri dana pokušao djelovati razumno i smiriti strasti, s jarbola je strgnuta zastava BiH, a gromoglasno se pljeskalo bjeguncu Oliveru Knezoviću, nekadašnjem pripadniku zloglasne Tutine Kažnjeničke bojne, koji je priznao ubistvo Vedrana Puljića, a onda je volšebno pobjegao sudskim policajcima u Širokom Brijegu i vjerovatno se skrasio negdje u Hrvatskoj.

Mnogo je indicija koje govore o očitom postojanju scenarija izazivanja tenzija između Bošnjaka i Hrvata u vrijeme kada teku posljednje pripreme za razgovor domaćih političkih lidera o ustavnim promjenama u vojnoj bazi u Butmiru, pod pokroviteljstvom SAD i EU.

Nisu stajali i gledali…

objavljeno: 07. 06. 2009. god.

Ljudi koji su u proteklom ratu, rizikujući vlastiti život, nesebično priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije, danas su u svijesti svoje etničke većine otpadnici od vlastitog naroda. Na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik…

piše: Gojko Berić

Ne spadam među one koji u diskursu o ratu koji je 90-ih godina vođen protiv Bosne i Hercegovine presudno značenje pridaju manipulaciji “zavedenom” gomilom – svako je u tom vremenu, a tako je bilo oduvijek, mogao da bira da li će stati na stranu dobra ili na stranu zla. Imajući u vidu brutalnost i razmjere počinjenih zločina, potvrđene i haškim presudama, očito je da se većina priključila kolektivnom pokolju, bilo da je u tome neposredno učestvovala ili samo podržavala zločine, šuteći pred masovnim likvidacijama civila, progonima i drugim zvjerstvima. Ovdje mi pada na um jedna misao italijanskog antifašiste i pisca, zatočenika Auschwitza, Prima Levija: “Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni što stoje i gledaju”. Nakon svega što je Levi preživio, šta je drugo mogao misliti o ljudima? Ipak, bilo je u proteklom ratu i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka koji su se usudili suprotstaviti zlu u vlastitom narodu. Ti su ljudi imali svoje moralno i duševno sjeme, drugačije od onog koje je pripadalo većini – spašavali su prijatelje, komšije, čak i neznance, koji su bili javno obilježeni kao “neprijatelji”, meta u koju se bez razmišljanja mora pucati, samo zato što su pripadali drugoj vjeri i naciji. Likove tih anonimnih, ali istinskih heroja, skrivene duboko u mraku etničke mržnje, prva je osvijetlila Svetlana Broz. Ona je u jeku rata tragala za njima po bosanskim gradovima i bespućima, i kazivanja o njihovoj dobroti objavila u knjizi „Dobri ljudi u vremenu zla”.

Nekoliko godina kasnije, javnost je doznala za mladog Trebinjca Srđana Aleksića, koji je u julu 1993. spasio svog prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića, od četničkih batinaša i svoj čin smjesta platio vlastitim životom. Umlatio ga je srpski ološ, izvršilac čuvene Karadžićeve prijetnje da će “svaki Srbin koji uzme u zaštitu komšiju Muslimana biti strijeljan”. U Mostaru je istu sudbinu doživio jedan Bošnjak, jer je pomagao komšije Srbe. Ubili su ga Bošnjaci, uz objašnjenje da je pomagao četnicima. Ukopan je u Liska parku bez igdje ikoga prisutnog, jer niko nije smio da mu dođe na sahranu.

Sociolog Džemal Sokolović, nekadašnji redovni profesor Sarajevskog univerziteta, koji posljednjih petnaest godina živi i radi u Norveškoj, više godina je radio na projektu “Istraživanje dobra u Bosni i izgledi za pomirenje”. Sokolović je uspio sakupiti preko 500 svjedočanstava o dobrim djelima koja su ljudi svih naroda i vjera u Bosni i Hercegovini učinili jedni drugima tokom posljednjeg rata. On je od tri takve priče napravio dokumentarni film „I bi svjetlost”, u kojem se pojavljuje i kao narator. Film je 11. maja prikazan u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Nisam ga gledao, a njegov sadržaj navodim na osnovu pisanja nekih beogradskih listova. Prva priča govori o veličanstvenom gestu jednog uglednog fočanskog Srbina. Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to dr. Sekul Stanić, pedijatar i upravnik bolnice u Foči, koji je i nakon svog antičkog čina nastavio da spašava život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti. Ubili su ga srpski vojnici godinu dana kasnije.

Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti će ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom. Hrvatica Kata Blažević živjela je u Buturović polju, sama, bez muža i djece. Bavila se i prevoženjem skele preko Neretve, bila je snažna i pomalo gruba osoba, ali je živjela sa svojim uvjerenjima. Kad je HVO okupirao taj kraj, Kata je spravljala i nosila hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Pri povlačenju, u julu 1993, hrvatski vojnici su je ubili. Imala je 54 godine, a njeno tijelo pronađeno je na pijaci u Buturović polju. Mnogi od onih koji su se u ratu znali ispriječiti pred okorjelim ubicama, u miru su se uplašili. Akteri treće priče, dvojica braće Bošnjaka, iz straha nisu htjeli stati pred kamere kako ne bi otkrili ni svoj, ni identitet svojih komšija. Ne pominje se čak ni mjesto u kome se priča desila. Ali ostalo je svjedočanstvo o ovoj dvojici ljudi koji su spašavali svoje komšije Srbe od pridošlih, osvetnički raspoloženih bošnjačkih ratnika.

Rat je davno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih koji su priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije nisu nimalo popularne ne samo unutar njihovih etničkih zajednica već ni u medijima. Oni su u svijesti većine otpadnici od vlastitog naroda, na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik. Znam da ovo zvuči naivno i da para uši mnogih licemjera koji na političkoj, vjerskoj i medijskoj pijaci prodaju svoju lagariju o multietničkoj Bosni i Hercegovini, a čine sve da takva Bosna ode niz vodu.

p.s.

Hvala Gojku Beriću na fantastičnom postu! Zato ga i citiram ovdje!