Arhive oznaka: grob

Predizborna pjesma

Jednom kandidatu sa liste za izbornu (s)trku!

Bliži se izbora čas
Rudarima čašu digni
A sutra, kad daju ti glas
U okno im se podrigni.

I livce pozdravi mrke.
Dok čelik liju tvrdi
A dan nakon izborne frke
Na vatru se njima isprdi.

Metalca, ako gukne,
Lijepom riječi utišaj.
A kad šampanjac pukne
Na strug mu se popišaj.

Invalide i veterane
Pogladi dlanom sa bine.
A kad ti pobjeda svane
Istresi na njih sline.

Ne previdi penzionere
To su Tvoji birači.
Obećaj im hitne mjere
Pa im se na grob ishrači.

Bebi bez oca i majke
Djetinjstvo tamno pozlati.
Pod jastuk mu gurni bajke
Pa mu u zipku povrati.

Sad se pred Tobom kleči
Nazdravljaj, loči, žderi…
Zaboravi svoje riječi.
I na sebe se poseri.

Advertisements

Povratak vjeri… U čemu je caka?!

Na različitim tačkama ove planete religije sve više dobijaju na značaju. Šta to znači u BiH, u zemlji gdje su bogomolje sve ‘starije’ i veće, dok njihovi tornjevi i munare, stremeći u nebo, sve više zastiru bosansko-hercegovačke vidike?

Danas se govori o tzv. comeback-u religija, povratku religija. Činjenica je da su religije društveni i politički, važan faktor našeg svijeta. No, šta to znači, moramo pogledati iz nekoliko uglova.

 Prvo, ne samo na zapadu, u kršćanstvu, nego i u islamskom svijetu, u budističkom, zapaža se nevjerojatna kriza vjere. U Engleskoj se već broj ateista popeo na skoro 50 posto. Prema posljednjem istraživanju u Švedskoj, broj ateista prelazi 80 posto.

 U Americi se pojavljuje ne samo ateizam, nego agresivni ateizam. U Londonu ateisti nastupaju tako agresivno, da traže preobraćenje vjernika u nevjernike.

Ljudi vjeruju u Boga isto kao i ranije ali…

 Ovdje nije riječ o krizi vjere u Boga. Ljudi i danas kao i kroz cijelu istoriju, jednako trebaju Boga. Problem je u ponudi institucija. Religije su u krizi. U dubokoj krizi je kršćanstvo. Mnoge forme kršćanstva su zastarjele te više ne mogu funkcionirati.

Npr.  katolička Crkva je nakon Sabora (1962. – 1965. čini mi se) postupno odustala od reformi u praksi. Možda se ovakvim institucijama nemoguće reformirati, možda one moraju propasti, da bi se onda gradilo nešto drugo.

 Takođe, u islamskom svijetu, u strukturi islama, posebno ako posmatramo islam kao integralni dio arapske kulture, duboka je kriza. Islam se mora pročistiti od arapske kulture. Ono što danas zovemo islamom – vrlo često se radi o poganstvu, arapskom, predislamskom. Vjere, religije su, kao što vidimo, u dubokoj krizi i kao takve su se vratile na društvenu scenu!

Vjera kao zamjena za “istrošene političke sisteme”!  

Savremena postmoderna je zapravo pokazala istrošenost svih političkih sistema!

Propao je komunizam jer nije valjao. Propao je socijalizam jer nije bio dobar. Propao je liberalizam a evo, sad se pokazuje da ni kapitalizam nije dobar. Nijedan taj koncept nije se pokazao dobrim.

Eh, evo onda religije! Svijet je u krizi, može se manipulirati koliko god hoćete.

Kod nas se ljudi nakon komunizma, uopšte nisu vratili vjeri, onoj vjeri u kojoj čovjek živi s Bogom. To je vjera u kojoj se čovjek u duši preobraća i to postaje smisao utemeljenja njegovog života, to je ono što mu pruža životnu snagu. To je vjera!

Bilo bi dobro da se nakon komunizma vratila vjera.

Nije.

Vratila se manipulacija!

Strah je gorivo manipulacije!

Najprije su ovdje iskorišteni strahovi, unutrašnji, dubinski strahovi kršćana od islamizacije, muslimana od kršćanizacije.

 Religija je tako ovdje postala moćno, političko ratno sredstvo!

Naprosto je nemoguće ne manipulirati s njom.

Nisu naše crkve pune. Mladi malo idu u crkvu. I kod muslimana je tako. Mladih nema. Ne vjeruju ovakvoj crkvi, ovakvim religijama. Religija je postala političko sredstvo! Definitivno!

Arhitektura kao sredstvo identifikacije

Graditelji se prosto utrkuju čiji će zvonik biti viši, a onda se na to odgovara visinom i brojem munara.

Čije će Bugojno biti? E, haj'mo ga islamizirati arhitekturom ili Sarajevo džamijama. Isto to rade i katolici Hrvati a pravoslavci pogotovo. Pogledajte ove ružne džamije koje se grade. To me vrijeđa kao građanina, vjernika.

Volim vidjeti lijepu džamiju. Kad prolazite pored Kaknja, imate lijevo jedno selo i u njemu staru, skladnu džamiju koja se lijepo uklapa a s druge strane na brdu, vidite jednu rugobu od džamije.

Ili crkva u Kiseljaku sa onako agresivnom arhitekturom. Ili crkveni toranj u Mostaru. To je znak muslimanima da nisu tu dobrodošli. Taj toranj nije poruka mira, nego poruka mržnje, o tome se, po mom sudu radi, kad je riječ o povratku religije na ove naše prostore!

Od kolijevke pa do groba…

Religija, tačnije religije, u BiH su ušle u sve pore društvenog života. Čak ni najmlađi nisu ostali pošteđeni. Već u obdaništima dobijaju poduku ali isključivo iz svoje religije.

Roditelji imaju pravo odgajiti svoje dijete u vjeri.

E, sad je pitanje gdje je taj odgoj najpogodniji?

Odgoj u vjeri, nekako prirodno, pripada porodičnom krugu.

Evo, o čemu se kod nas radi!  Političke partije pokušavaju osvojiti što više prostora sa religijama i religije su pretvorili u svoje ideologije kako bi bile što više prisutne u društvenom životu.

Ovo što rade sa prisvajanjem vrtića, to rade partije koje se služe islamom, kao SDA i neke druge dijelom svojih aktivnosti. One time pokušavaju osvojiti što više prostora. Tako se razbija mogućnost da se djeca susreću. Ovdje se prije svega radi o nepravilnom rješenju odnosa između religija i društva!

Da li se ugledati na ujedinjenu Evropu?

Naravno!

Ima rješenje. Pametni ljudi mogu sve riješiti!

Danas imamo jedan temeljni proces našega svijeta, u ovom ovdje području, krajnje pozitivan, a to je ujedinjena Evropa.

Ona ima fantastične principe. Razrađena su ljudska prava, zaštićene manjine. Riječ je o vrhunskim životnim načelima, društvenim i političkim, koja imaju jako dobar putokaz kako se može sve riješiti.

Mi danas živimo u globalnom, izmiješanom svijetu. Laž je i glupost da ne mogu ljudi zajedno živjeti. BiH se može urediti kao multinacionalna država, kakva je i cijela Evropa. Da to jednom postavimo na svoje mjesto. Sve se to može uraditi. Samo treba odustati od bilo kakvog nasilja i nepravde!

U BiH društvu se mora napraviti jasna demokratska diferencijacija gdje svako ima pravo raditi svoj posao i ne smije biti potisnut ili ugrožen pa ni u sferi vjere ili vjerskog života.

Nisu stajali i gledali…

objavljeno: 07. 06. 2009. god.

Ljudi koji su u proteklom ratu, rizikujući vlastiti život, nesebično priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije, danas su u svijesti svoje etničke većine otpadnici od vlastitog naroda. Na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik…

piše: Gojko Berić

Ne spadam među one koji u diskursu o ratu koji je 90-ih godina vođen protiv Bosne i Hercegovine presudno značenje pridaju manipulaciji “zavedenom” gomilom – svako je u tom vremenu, a tako je bilo oduvijek, mogao da bira da li će stati na stranu dobra ili na stranu zla. Imajući u vidu brutalnost i razmjere počinjenih zločina, potvrđene i haškim presudama, očito je da se većina priključila kolektivnom pokolju, bilo da je u tome neposredno učestvovala ili samo podržavala zločine, šuteći pred masovnim likvidacijama civila, progonima i drugim zvjerstvima. Ovdje mi pada na um jedna misao italijanskog antifašiste i pisca, zatočenika Auschwitza, Prima Levija: “Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni što stoje i gledaju”. Nakon svega što je Levi preživio, šta je drugo mogao misliti o ljudima? Ipak, bilo je u proteklom ratu i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka koji su se usudili suprotstaviti zlu u vlastitom narodu. Ti su ljudi imali svoje moralno i duševno sjeme, drugačije od onog koje je pripadalo većini – spašavali su prijatelje, komšije, čak i neznance, koji su bili javno obilježeni kao “neprijatelji”, meta u koju se bez razmišljanja mora pucati, samo zato što su pripadali drugoj vjeri i naciji. Likove tih anonimnih, ali istinskih heroja, skrivene duboko u mraku etničke mržnje, prva je osvijetlila Svetlana Broz. Ona je u jeku rata tragala za njima po bosanskim gradovima i bespućima, i kazivanja o njihovoj dobroti objavila u knjizi „Dobri ljudi u vremenu zla”.

Nekoliko godina kasnije, javnost je doznala za mladog Trebinjca Srđana Aleksića, koji je u julu 1993. spasio svog prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića, od četničkih batinaša i svoj čin smjesta platio vlastitim životom. Umlatio ga je srpski ološ, izvršilac čuvene Karadžićeve prijetnje da će “svaki Srbin koji uzme u zaštitu komšiju Muslimana biti strijeljan”. U Mostaru je istu sudbinu doživio jedan Bošnjak, jer je pomagao komšije Srbe. Ubili su ga Bošnjaci, uz objašnjenje da je pomagao četnicima. Ukopan je u Liska parku bez igdje ikoga prisutnog, jer niko nije smio da mu dođe na sahranu.

Sociolog Džemal Sokolović, nekadašnji redovni profesor Sarajevskog univerziteta, koji posljednjih petnaest godina živi i radi u Norveškoj, više godina je radio na projektu “Istraživanje dobra u Bosni i izgledi za pomirenje”. Sokolović je uspio sakupiti preko 500 svjedočanstava o dobrim djelima koja su ljudi svih naroda i vjera u Bosni i Hercegovini učinili jedni drugima tokom posljednjeg rata. On je od tri takve priče napravio dokumentarni film „I bi svjetlost”, u kojem se pojavljuje i kao narator. Film je 11. maja prikazan u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Nisam ga gledao, a njegov sadržaj navodim na osnovu pisanja nekih beogradskih listova. Prva priča govori o veličanstvenom gestu jednog uglednog fočanskog Srbina. Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to dr. Sekul Stanić, pedijatar i upravnik bolnice u Foči, koji je i nakon svog antičkog čina nastavio da spašava život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti. Ubili su ga srpski vojnici godinu dana kasnije.

Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti će ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom. Hrvatica Kata Blažević živjela je u Buturović polju, sama, bez muža i djece. Bavila se i prevoženjem skele preko Neretve, bila je snažna i pomalo gruba osoba, ali je živjela sa svojim uvjerenjima. Kad je HVO okupirao taj kraj, Kata je spravljala i nosila hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Pri povlačenju, u julu 1993, hrvatski vojnici su je ubili. Imala je 54 godine, a njeno tijelo pronađeno je na pijaci u Buturović polju. Mnogi od onih koji su se u ratu znali ispriječiti pred okorjelim ubicama, u miru su se uplašili. Akteri treće priče, dvojica braće Bošnjaka, iz straha nisu htjeli stati pred kamere kako ne bi otkrili ni svoj, ni identitet svojih komšija. Ne pominje se čak ni mjesto u kome se priča desila. Ali ostalo je svjedočanstvo o ovoj dvojici ljudi koji su spašavali svoje komšije Srbe od pridošlih, osvetnički raspoloženih bošnjačkih ratnika.

Rat je davno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih koji su priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije nisu nimalo popularne ne samo unutar njihovih etničkih zajednica već ni u medijima. Oni su u svijesti većine otpadnici od vlastitog naroda, na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik. Znam da ovo zvuči naivno i da para uši mnogih licemjera koji na političkoj, vjerskoj i medijskoj pijaci prodaju svoju lagariju o multietničkoj Bosni i Hercegovini, a čine sve da takva Bosna ode niz vodu.

p.s.

Hvala Gojku Beriću na fantastičnom postu! Zato ga i citiram ovdje!