Arhive oznaka: godina

Zajednička reportaža iz Zvornika, sa zvorničkog jezera i Diviča

 

Evo šta kažu znalci o jezeru. Ja sam po prirodi sumnjičav ali eto.

Moram slušati i tuđe baljezgarije…

citiram:

Zvorničko jezero je vještačka akumulacija nastala izgradnjom hidroelektrane ”Zvornik” na Drini 1955 godine.

Jezero je dugačko 25 km te zahvata površinu od 1300 hektara. Na najužem delu široko je 200 m a na najširem 3 km. Maksimalna izmjerena dubina jezera je 39 metara. Prosječna dubina iznosi 5-8 metara.

Jezero bogato ribom darovalo je mnoštvo trofejnih primjeraka: som 87 kg, štuka 18,5 kg, smuđ 13,7 kg, mladica 18 kg, šaran 26 kg, amur 29 kg, deverika 7 kg, klen 3,5 kg, bucov 7 kg i dr. (stari podaci)
Ovo su najveće ulovljene ribe u Zvorničkom jezeru. Po pričama ronilaca, ono u svojim zelenim njedrima krije i primjerke somova teže od 100 kg.

Svakog jula na Zvorničkom jezeru održava se sportsko-ribolovna manifestacija „Somovijada“. Jednako interesantan i uzbudljiv je i ribolov nizvodno od hidroelektrane “Zvornik” na rijeci Drini.

Zvorničko jezero pruža bezbroj mogućnosti za sport, rekreaciju, zabavu i uživanje!

Od ribolova i plivanja do kajakaških takmičenja te mnogih drugih sportova na vodi.

 

Evo sad realnosti!

 Nismo poranili. Ni Dinče ni ja. Oblačno vrijeme nije baš obećavalo. Kad smo vidjeli da baš neće biti tolika “salaukovina”, krenuli smo put Zvornika oko 10 h!

Bezbroj odrona usput, klizišta. Radnika koji to sve sređuju, radnika koji regulišu saobraćaj. Policije nigdje a trebalo bi je biti. Zato je bila prisutna po našem povratku, nadajući se da će naplatiti makar minimalnu kaznu za prebrzu vožnju. Držao sam se saobraćajnih propisa i znakova kao nikad do sad!

Sat i po u odlasku, nešto kraće u dolasku. Uzak put nam je bio nepoznanica.

Ulazak u Zvornik je blago rečeno, slika strave i užasa! Ovdje je vrijeme stalo od kako se završio rat.

Izlaskom iz Zvornika stanje na putu se bitno popravilo iako me duh ruine, osame, napuštenosti u onih par kilometara do Diviča, nikako nije napuštao!

Najzad, Divič…

Ljubazni domaćini su nas uputili gdje da se skrasimo ako želimo pecati. Meni baš i nije bilo do ribolova ali radi Dinčeta našli smo mjesto kraj zadnje topole na kraju asfalta.

Evo naše krajnje destinacije koju smo “pikirali” za neka, bolja, sunčanija vremena. Danas nam nije išlo. Promjena vodostaja, sunce i kiša su se neprestano izmjenjivali! Kula-grad se jedva vidi gore lijevo!

Prelijepo. Zar ne?

Dinčetu je nešto “trzalo” ali osim malenih klenića, totalni ribolovni fijasko.

Ulov je bio mršav. Ja se baš i nisam nasikirao. Došao sam u prirodu da “odmaram živce”!

Više manje ribolov.

Skupocjeni štapovi i sva moguća masa opreme, primame, mamaca… nije urodila plodom.

Doduše, jesmo i išli u nevakat!

Ja sam se smrzo ko ona stvarka ali sam uživao u ljepoti prirode.

Sam sam sebi obećao da ovdje moram doći još pokoji put u životu!

U početku nam je suncobran služio radi povremenih sunčanih perioda ali kad je vrag okrenuo na šalu, dobro nam je došao i kao kišobran. Vidite kišne lokve iza mene i mene pokrivenog dekom starijom od mene (na njoj piše da je proizvedena 1954 … JNA … Bok te mazo!)

Na odlasku, pokušali smo da snimimo Kula-grad ali nam to zbog nadolazećeg nevremena i nije baš uspjelo…

Usput, u Osmacima, Gornjoj Kalesiji i na skretanju prema Raincima, nekoliko sam puta zastajao ne bih li pazario bakreni kotlić ali se nismo sa lokalnim prodavačima mogli dogovoriti oko cijene!

Dinče je htjela da mi pokloni isti po ma kojoj cijeni ali ja se kao inadžija, nisam dao bez cjenkanja. Oni nisu prodali, ja nisam kupio. Ko ih hebe! 😀

Ko mi je sad kriv!

Ostao sam bez bakrenjaka do neke nove prilike!

Ionako je Dinče platila gorivo i hranu. Sramota me bilo da sad tražim i taj dodatni trošak od nje.

Ali zarekao sam se, napraviti ću bosanski lonac u po’ Republike šumske!

Živ ja bio pa vam to i slikom i riječju pokazao!

Danas sahranjen Marko Breškić, žrtva brutalnog premlaćivanja!

Evo dođoh sa sahrane i ne znam u koju kategoriju da stavim ovaj moj kratki post!

Da se ne zaboravi svakako odgovara ovom zločinu nad čovjekom koji je savjesno obavljao svoju dužnost na radnom mjestu obezbjeđenja!

Van svake kategorije zato što nemam riječi kojima bih opisao prazninu u duši smrću našeg kolege!

Marko, prijatelju moj!

Počivaj u miru.

Nisam revanšista ali nadam se da će oni koji su bili odgovorni i za tvoj status (nadređeni) kao i predstavnici pravosuđa, kazniti tuzlanskog taxi-kabadahiju!

Vrijeme je da se oni koji glume boga  povuku sa svojih položaja jer ovi nije prvi put da neko nasrne na uposlenike. Problem sigurnosti uposlenih na radnom mjestu je aktuelan već nekoliko godina (da se sad ne vraćam u prošlost)  i ne znam s kakvim to obrazom pojedini dođoše na današnju sahranu!

Kajanje?

Hm…

Čisto sumnjam…

Prije će biti pranje obraza poslije  silnih (pa i mojih) reakcija na lokalnim radio i TV medijima!

Razumijem ih. Plaše se za svoju guzu! I trebalo bi…

Tuzla izdržala roktanje krmaka!

Najavljeno okupljanje na Brčanskoj Malti od strane Odbora za njegovanje oslobodilačkih ratova Vlade RS-a, završeno je.

Sve je prošlo bez ikakvih problema iako je prema izjavama koje su davali u Tuzli, ovo bio politički skup, a ne kako je najavljivano, sjećanje na žrtve.

Kolona autobusa iz Bijeljine stigla je u kišnu Tuzlu predvođena crnim limuzinama. Možete predpostaviti da su u njima bili oni kojima su puna usta njihovog naroda ali nisu baš bili raspoloženi da se miješaju s tim istim narodom u autobusima.

Policija MUP-a TK je izvanredno odradila posao obezbjeđenja ovog skupa!

O samom skupu bi se moglo pisati s punim uvažavanjem da nije bilo onih kojima je umjesto paljenja svijeća bilo važnije da se čuju njihove izjave i komentari. Čitaj roktanje!

U izjavama nema ništa novo!

Sve smo to do sada čuli ili pročitali ali kao tuzlacima koji pamte maj 1992. godine, nije nam bilo nimalo ugodno, u našoj Tuzli, u bivšoj Skojevskoj ulici, slušati priče o “zločinu nad nedužnim vojnicima”, “masakru”, “zločincima Bešlagiću i Jurišiću” …

Paljenje svijeća i odavanje počasti poginulim vojnicima nije provokacija ali sve što je izgovoreno jeste, na što je teško bilo ostati ravnodušnim.

Čak je i u vjerskom obredu “zločin nad nedužnim vojnicima i oficirima” napadno potenciran pa se pitam koje bi jače riječi od “zločin” i “masakr” koristili da se ne daj bože umjesto o naoružanoj vojnoj koloni radilo o nenaoružanim civilima, starcima, ženama, djeci.

Bitno je da tuzlaci nisu reagovali na provokacije.

Bitno je da nismo ispali krmci kao oni!

A tako bih  poštenski  “nalemao” pojedine!

30 godina od smrti Tita a bolje nam nije…

Kako već rekoh u naslovu, bolje nam nije a turbo nacionalisti nam obećavaše kule i gradove,  jedenje zlatnim kašikama i još koješta.

Doduše,  ja se i nisam osvrtao na obećanja gore navedenih. Pičim svoj život kao i prije rata ali sve teže i teže. Sapinju me budalasta rješenja za državno uređenje jer koliko vidim BiH nikako da krene nabolje! Sapinje me miješanje u privatni život tačnije, duboko zadiranje u nečiju intimu i naslađivanje pikantnostima iz porodičnih života građana! Iskreno sam zabrinut položajem penzionera danas. Daj bože da ja svoju dočekam a ako i dočekam taman ću imati para da kupim sebi štrik i objesim se.

Zašto?

Pa samo budala može cijeli život voljeti ovu našu dragu BiH, ginuti za nju (borci), raditi marljivo dok se trutovi  slade i čekati pozne godine sa mizernom penzijom koja je van svakog poimanja ljudskog dostojanstva!

Zato sam i citirao dolje navedeni post da me kojim slučajem opet ne bi privodili u policijsku stanicu radi INFORMATIVNOG RAZGOVORA! Ovaj post je legalno napisan od profesionalnog novinara. Kad sam ga čitao ostao sam bez potrebe da ga na bilo koji način cenzurišem.

Dokaz više, meni samom, da nisam jedini koji isto misli o trenutnoj situaciji u ovoj lijepoj, našoj, ćilimom zastrtoj, Bosni i Hercegovini…

 

Prekid utakmice, igrači Hajduka i Zvezde sa sudijom Husrefom Muharemagićem na centru, suze i jecaji, a zatim spontano “Druže Tito mi ti se kunemo…” prepunog Poljuda. Ova slika ostala je u kolektivnom sjećanju “narodima i narodnostima, svim radnim ljudima i građanima” bivše SFRJ, kao trenutak kada je zvanično saopćeno da je u Ljubljani preminuo “najveći sin” – Josip Broz Tito. Bio je 4. maj 1980. godine.

O Titu i naročito vremenima kojima je on personifikacija priča se i danas, 30 godina od njegove smrti. Ta su vremena za većinu onih koji ih pamte, pa čak i onima koji o tome znaju samo iz priča svojih roditelja, sinonim za blagostanje, sreću, mir, rahatluk, red i zakon, radnička prava, socijalnu sigurnost…

Taj osjećaj spokojnog života u Titovim vremenima jedva da malo mogu pomutiti neumoljivi historijski fakti o represivnom, diktatorskom režimu, Golom otoku, Udbi, montiranim političkim suđenjima…

Zašto je to tako, zašto se, uprkos svim negativnim elementima njegovog režima, za Titovim vremenima toliko žali? Najjednostavniji odgovor obično je najbliže istini: Zbog onih koji su došli nakon Tita.

Bilo bi pogrešno idealizirati Titova vremena, jer su i on sam i funkcionerska svita oko njega znali za život na visokoj nozi. Pilo se, jelo se, putovalo se, pomalo kralo, pomalo lagalo, uživalo se, sve o državnom trošku. Za to ih se malo nije smjelo, a malo nije htjelo pitati, jer je i sam narod bio relativno zadovoljan. Socijalno, zdravstveno, redovna plaća, penzija, ljetovanje preko sindikata, sve od vlastitog rada.

Najzad jedna poštena kolumna u Dnevnom avazu!

Aferim!

Pišanje u vjetar za prvomajske praznike

Član sindikata mi dođe nešto kao “biti po inerciji”  jer godinama plaćam redovnu članarinu a što se tiče pokreta DOSTA  sva sreća da sam ostao samo na nivou simpatija na Fejsbuku! Izašao sam odande!

Obrukao bih se a to nikako ne želim pod stare dane!

Šačica jada, koja bi da predstavlja mene, radnog čovjeka, pišala je u vjetar!

I ostala pomokrena vlastitom pišakom!

Jock’  ja!

Ni 500 ljudi u Sarajevu! I sad ću ja još ispasti kriv što nisam došao. Dobro je da nisam i da sam poslušao zdrav razum!

Ovi su možda promovisali sebe ali mene nikako! Ni u najdubljoj mašti to ne smijem da zamislim!

Odoh popiti sedativ! Nasikirah se džabe!

NAPOMENA:

Post cenzurisan od strane “unutrašnjih organa”!   😀