Arhive oznaka: decenija

Prodavači magle

Prazne ulice moga grada danas nedjeljom. Vjerujem da je tako i u drugim gradovima u BiH. Zahladnilo pravo. Šetača nigdje u rano popodne. Izašao je na ovaj kijamet samo ko je morao. I ja sam morao. Poslom. Nisam što mi je ćejf. Kakav posao, pitate se. Nebitno. Bitno da je posao i da donosi hljeba.

Sa plakata me sablasno gledaju naše kandidatske face. Jedne te iste već decenijama. Dojadile i bogu i narodu ali šta to njih briga.

Imaju para.

Može im se.

Brine me moje zdravlje. Iskreno rajo.

Ili sam ja pobudalesao ili moji nadraži prijatelji, poznanici, uža i šira familija. Neko garant jest’!

Čak me i na Facebook-u prozivaju s pitanjem za koga ću glasati. 

Čista gnjavaža. Mnogima tamo i ne odgovaram (bolje reći, ignorišem ih) ali ako ikad pročitaju ovaj moj mali blog imati će prilike da čuju i moje mišljenje.

BEZ JEDINSTVENOG EKONOMSKO-POLITIČKOG OKRUŽENJA NEMA NAM NAPRETKA. JA JOŠ NISAM VIDIO TOLIKO JAKU POLITIČKU PARTIJU KOJA BI MOGLA DA UJEDINI RASPARČANU BOSNU I HERCEGOVINU. RAZJEDINJENU POLITIČKI, EKONOMSKI, VJERSKI, KULTURALNO, ZAKONODAVNO ITD.

Čitajte između redova. Do vas je…

Silan novac ode u prazno. Ništa se na bolje promjeniti neće. I ne krivimo svjetsku ekonomsku krizu. Bosanci su uvijek bili pametan narod pa su opstali stoljećima.

Koji im je sad?

Pitam se…

Pored slabih saobraćajnica na kojima morate da pazite na svaku rupu od ovih dana morate da pazite i na iskešena lica kandidata za torturu naroda za “još pokoje desetljeće”.

PAŽNJA: Ne zvjerlajte previše u osvjetljene reklamne panoe kraj saobraćajnica. Čuvajte svoj život i zdravlje. Ovi su nam već “došli glave”!

Morate da pazite da ne “satarete” pokojeg političara jer njih je ovih dana više na ulici nego običnog naroda. Narod mora da radi (naravno ako ima posao) i nije mu do “korziranja” ulicama!

Dobro. Uzmimo da narod toliko ne šeta ulicama. Hajde de. Imaju svi posao (lažem 😀 ) ali kad dođu kući čeka ih opet masovno silovanje sa svih mogućih medija.

TV, radio stanice, internet…

NAROD ZNA DA JE PREVAREN. Ne moraju to plakatirati. To znamo i bez njih.

Neko je, iz obijesti (ili zbog alkohola i droge) kad već nije mogao rukama, automobilom oborio “nedužnog” Izetbegovića!

Hrabar potez ili potez očajnika?! Hmm…

Samoliječenje – trend ali i odgovornost

Htjeli vi to ili ne, morate priznati da ste ne mali broj puta svjesno zaobišli posjetu ljekaru nadajući se da će vam biti bolje ako uzmete neki lijek u obližnjoj apoteci! Svoj postupak ste racionalno pravdali zaobilaskom gužvi u pretrpanim ambulantama i željom da za svaku sitnicu ne otvarate bolovanje po svaku cijenu!

Ja sam svoju kućnu, priručnu apoteku, formirao već odavno. Silom prilika, naravno, pravdajući se gore pomenutim razlozima. Moram priznati da sam shebao zdravlje na  gore i moj primjer ne preporučujem nikome. Bojeći se podobrog odbijanja od plate kad si na bolovanju a i sve prisutnijim mobbingom (koji je toliko vidljiv da je to apsurd), odlučio sam se na samoliječenje kod kuće dok nije dotjeralo “cara do duvara”!

Na kraju sam ipak morao otići ljekaru i otvoriti OPRAVDANO  bolovanje. Još me ljekar napao s vrata: “Što mi se nisi ranije javio?”

Nigdje onog  galantnog persiranja! Kako on meni i ja njemu istom mjerom.

Još mi i on bio pristao na muku! Nekako preko volje, razgovor se sveo na:

-Ono isto boli, jel?

-Da!

-Imaš li lijekove?

-Imam.

-Znači, da ništa ne pišem?

-Ne piši, nemoj se zamarati! 😀

I ja njemu na per-si!

Vidio sam da se on nije ni mislio pretrgnuti i prepisati mi recept za neke od lijekova sa tzv. “esencijalne liste” na nekom od onih “obojenih” recepata. 

Morao sam platiti punu cijenu za lijekove. Nije mi bilo druge!

Osim šefa, niko od mojih radnih kolega nije ni nazvao da makar upita za moje trenutno zdravstveno stanje! Makar jedan utješan SMS, reda radi.

A svi nose brand-name odjeću i obuću i voze nove skupocjene automobile. Ja jedini sa oldtimerom na poslu! :mrgreen:

Šta kažu stručnjaci o samoliječenju?

Određeni preparati, koji mogu uticati na naše biološke funkcije, mogu se nabaviti i bez ljekarskog recepta a dio su trenda samoliječenja!

Posljednje decenije i u našim apotekama, u skladu s novim svjetskim trendovima samoliječenja, mnoge proizvode možemo nabaviti bez ljekarskog recepta. U SAD-u takva praksa postoji već odavno a u evropskim je zemljama počela znatno kasnije i tek posljednjih desetak godina polako zauzima svoje mjesto.

Jedna je od definicija lijeka u najširem smislu da je to supstanca koja, unesena u organizam, hemijskim djelovanjem dovodi do promjene neke biološke funkcije. Zbog toga je prodaja lijekova strogo kontrolisana a obično se dobivaju samo na ljekarski recept. No, posljednjih decenija preovladava mišljenje čak i u stručnim krugovima, da kod blagih zdravstvenih problema nije baš uvijek potrebna posjeta ljekaru. Uz to, određeni preparati, koji mogu uticati na naše biološke funkcije, mogu se nabaviti i bez ljekarskog recepta. Za njih se sve češće koristi naziv OTC (od engleskog izraza “Over The Counter”), što bi u bukvalnom prevodu značilo “s druge strane recepture” ili kolokvijalnije, “preko pulta”. Tačnije, OTC su lijekovi i medicinski proizvodi koji se mogu dobiti i bez ljekarskog recepta.

U tu grupu proizvoda spadaju lijekovi prirodnog porijekla, medicinski proizvodi i lijekovi koji imaju nizak stepen toksičnosti, veliku terapijsku širinu, znatnu sigurnost kod mogućnosti predoziranja a moguće interakcije s drugim lijekovima svedene su na najmanju mjeru. Zato se mogu koristiti kod dobro poznatih indikacija i korisniku služiti za samoliječenje.

Samoliječenje kao trend

Od poticanja pacijenata na samoliječenje koristi ima i šira društvena zajednica  jer se time bitno smanjuju troškovi zdravstvenog osiguranja. Samoliječenje je važan element zdravstvenih sistema u modernim, razvijenim zemljama. To, naravno, podrazumijeva i veći nivo znanja o zdravlju i bolesti  pa se edukaciji pacijenata poklanja sve više pažnje. Ako se malo pažljivije analizira nivo znanja o zdravlju u pojedinim zemljama i razina dostignutog standarda, vrlo brzo ćemo uočiti da je ona u direktnoj korelaciji ili jednostavnije rečeno, što je viši standard života u nekoj zemlji, viši je i nivo znanja o zdravlju njezinih stanovnika.

Tome su se priključile i brojne farmaceutske firme i distributeri u BiH  pa tako svakodnevno možemo putem različitih medija (novine, radio, TV, javne tribine) dobiti najnovije informacije o pojedinim proizvodima. Te trendove, naravno, prati i uvažava svaka savremena država, koja regulativom kontrolira kvalitet i stavljanje u promet OTC proizvoda a na taj način, posredno  i jasnoću informacija namijenjenih pacijentu. Kako je ljudsko zdravlje vrlo osjetljivo područje, tako su i strogi zakoni koji reguliraju izdavanje dozvola za promet OTC proizvoda.

Samoliječenje kao trend, sve je raširenija pojava i u nas  jer se pomoću lako dostupnih OTC preparata mogu vrlo jeftino i brzo sanirati manji zdravstveni problemi.

Kod upotrebe OTC proizvoda važno je pridržavati se nekoliko osnovnih uputa:

  • prije korištenja obavezno je pažljivo pročitati oznake na proizvodu i uputstvu za korištenje,
  • ne prekoračiti preporučeno vrijeme upotrebe,
  • nikad ne uzimati veće doze od preporučenih (ovdje ne vrijedi pravilo “više je bolje”),
  • uvijek pročitati i sastav OTC preparata zbog mogućih reakcija i preosjetljivosti,
  • pažljivo pročitati indikacije i nuspojave kao i napomene, kad je ipak bolje potražiti savjet ljekara,
  • ljekara obavezno informirati o svim u međuvremenu korištenim OTC proizvodima, kako bi se spriječila moguća međudjelovanja s novim lijekom koji je već propisan,
  • ne koristiti proizvod nakon isteka roka trajanja.

Uloga ljekara

Veliku ulogu u informisanju pacijenata o OTC proizvodima ima ljekar. Zahvaljujući njegovom obrazovanju i trajnom stručnom usavršavanju kao i dostupnosti pacijentu, on je svakodnevno u prilici dati informacije, savjetovati i promijeniti eventualno pogrešno zdravstveno ponašanje pacijenta.

U većini evropskih zemalja OTC proizvodi prodaju se isključivo u apotekama a u SAD-u je dopuštena prodaja i u samoposlugama. Međutim, pacijent koji nabavlja lijek u apoteci u prednosti je pred onim koji prividno ima veću slobodu da OTC proizvod nabavi i u distributivnoj mreži supermarketa jer ljekar je, zahvaljujući specifičnu obrazovanju i iskustvu, osoba s kojom se treba posavjetovati prilikom kupnje OTC proizvoda. Naravno da će kao profesionalac koji razumije ograničenja automedikacije, savjetovati pacijenta da potraži savjet ljekara kad na temelju svoje stručnosti i iskustva procijeni da je to ipak potrebno.

No, ne smije se zaboraviti ni vlastitu odgovornost prema zdravlju i bolesti, kao ni odgovornost kad je u pitanju korištenje OTC proizvoda.

Što je dostupno u Bosni i Hercegovini?!

U našoj zemlji bez recepta se mogu dobiti proizvodi za sljedeće namjene:

  • kombinacije vitamina i minerala koje odgovaraju preporučenim dnevnim dozama,
  • antireumatici za lokalnu upotrebu,
  • antiseptici za lokalnu upotrebu,
  • preparati za lokalnu i oralnu terapiju nosne sluznice,
  • antihistaminici za lokalnu upotrebu,
  • sekretolitici i mukolitici,
  • antimikotici i dermatici za lokalnu primjenu,
  • laksativi i karminativi,
  • antidijaroici,
  • eupeptici i antacidi,
  • lokalni preparati koji se primjenjuju kod bolesti vena,
  • neki preparati koji djeluju na bolesti oka i uha,
  • nenarkotički analgetici i antipiretici i njihove kombinacije u dozama koje ne izazivaju toksična djelovanja,
  • biljni proizvodi blagog djelovanja.

Sve kategorije proizvoda mogu se sa sigurnošću koristiti i bez ljekarske preporuke pod uslovom da se strogo pridržavate propisanih uputa o indikacijama, dozama i dužini upotrebe kao i o mogućim nuspojavama. Dobro je pri kupnji iskoristiti znanje i iskustvo ljekara a o korištenju upoznati i ljekara porodične medicine prilikom sljedećeg susreta.

Zapamtite da korištenje OTC proizvoda u svakom slučaju znači i vašu veća odgovornost za vlastito zdravlje.

p.s.

Sad je do vas!

Nepismenost u BiH!

Naspavao sam se i kao što sam i obećao danas u rano jutro nastavljam ovaj post s malim izmjenama!

Neki će me pitati: “Zašto pišem ovaj post. Pa dobro se zna da u BiH ima podosta nepismenih?!”

Jahhh… Ali hajde ti to dokaži! Nisam svemogući a ako koristim statistiku onda kopiram tuđe podatke.

Kako pomiriti te dvije činjenice?

Što me natjeralo na  pisanje o nepismenosti u našoj zemlji?

Jedan banalan primjer! Čovjek na CIPS-šalteru “ganja” potvrdu o JMBG-u i ličnu kartu a prepirka je nastupila jer čovjek užurbano hoće u Evropu! Kaže, treba mu hitno pasoš. Pa dobro, šta je tu čudno. Ništa osim da ja tom čovjeku ne bih dao, brat-bratu, više od 30 godina! Pa, dobro. Šta je tu opet čudno!

Eheeeeeeeee… Čovjek se ne zna potpisati pred zblenutom službenicom na šalteru!

Razmišljam da li da objavim neslužbene informacije jedne nevladine organizacije jer se rijetko služim kopiranim tuđim podacima.

Nužda zakon mijenja. Kažu neki.

Sad malo da citiram sa nekih drugih portala!

Krenimo redom.

Dok se u savremenom svijetu užurbano radi na informatičkom opismenjavanju što većeg broja ljudi, u Bosni i Hercegovini upitna je ne samo funkcionalna već i elementarna pismenost njenog stanovništva, to jest ona koja podrazumijeva poznavanje svih 30 slova abecede ili azbuke!

Istraživanja koje je nedavno u Bosni i Hercegovini sprovela jedna nevladina organizacija, na populaciji starosti između 25 i 35 godina, i nemalo se iznenadili. Neprijatno, naravno. Jer, prema podacima tog istraživanja, u urbanim sredinama Bosne i Hercegovine bez završene osnovne škole je 7,75 posto muškaraca i čak 22,21 posto žena! Ako vas ovi podaci nisu nešto naročito potresli, pogledajte sljedeće: u suburbanim područjima, bez osnovnog obrazovanja je 16,3 posto muškaraca i 45,5 posto žena, dok su u ruralnim područjima ovi postoci i veći! Tamo je bez osnovne škole 24,7 posto muškaraca, dok je žena nevjerovatnih 47,5 posto!

Dakle, ako se rukovodimo činjenicom da je u BiH još uvijek na snazi zakon koji propisuje obavezno osnovno školovanje i da se pod pismenom osobom smatra onaj ko ima završeno kompletno osmogodišnje obrazovanje, onda komotno možemo reći da nam navedeni procenti zapravo kazuju koliko je nepismenog tzv. aktivnog stanovništva ove zemlje.

Naravno da ovo istraživanje ne može biti relevantan pokazatelj ukupnog broja nepismenih u Bosni i Hercegovini pa sam tragao dalje…

Citiram!

Konsultirajući podatke UNESCO-a, došli smo do frapantnog saznanja!

BiH je i tada po broju pismenih bila ispod svojih najbližih, balkanskih komšija.

Dakle, nije istina ono čime su nam decenijama punili glavu, poput onog da je od nas uvijek gora Albanija, Bugarska ili Rumunija. Naime, 1990. godine Albanija je imala 5,2 posto nepismenih, Bugarska 0,6 posto, Hrvatska 0,4 posto, Rumunija 0,7 posto, a Mađarska tek 0,3 posto.

Danas ove zemlje bilježe još manji procenat nepismenih. Prema najnovijem statističkom izvještaju UNESCO-a iz jula ove godine, a koji čak nije ni obuhvatio Bosnu i Hercegovinu, niti ju je ukalkulirao u svoj plan smanjenja broja nepismenih do 2015. godine, Albanija ima 2,2 posto nepismenih, Bugarska 0,3 posto, Hrvatska 0,2, Rumunija 0,4 posto, Mađarska 0,2 posto, dok procenat nepismenih u skoro svim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza također počinje s nulom!

Treba li kazati da UNESCO smatra da je procenat od 0,2 posto nepismenih, koliko ih sada imaju Mađarska i Hrvatska, prihvatljiv i dozvoljen maksimum, te su ga kao krajnji cilj za 2015. godinu i zapečatili u svom planu.

Heh… ((( 😀 )))

Mira Merlo, stručni savjetnik u Sektoru za obrazovanje Federalnog ministarstva za obrazovanje, nauku i kulturu FBiH, kaže: “Teško je govoriti o nepismenim u brojkama, jer se ta istraživanja rade u paketu sa popisom stanovništva, ali za povjerovati je da se u nekim krajevima nakon rata broj nepismenih povećao.”

A šta se sve dešava kada je čovjek nepismen? Kada je elementarno nepismen  kao što je to veliki broj stanovnika a naročito stanovnica Bosne i Hercegovine?

Dešava se da su pored očiju slijepi i da, stoga, svoja druga čula moraju naprezati do, pismenim, nerazumljivih granica. Jer, šta mislite kako nepismena domaćica sprema neki novi kolač?  Tako što napamet nauči recept! Ako ga nauči. Hmm…

Šta mislite kako nepismena majka daje lijek, recimo, protiv velikih boginja svome djetetu? Kako ona zna da su neka hemijska sredstva za čišćenje otrovna ako je neko prije toga na to ne upozori? Kako ona, ili on, popunjavaju formular za ličnu kartu, pasoš…? I zašto je uopće u ovoj zemlji još uvijek nekome nejasno zbog čega više obolijevaju i umiru djeca nepismenih nego pismenih roditelja, ili zbog čega je, na kraju krajeva, tolika gužva na općinskim šalterima, u gradskom i prigradskom saobraćaju…

Naravno da smo se opasnosti što ih sa sobom nosi nepismenost tek ovlaš dotakli, ali sve i da napravimo i kompletnu listu, nju nepismeni ionako neće moći pročitati. Međutim, kada bi se ovdašnja vlast malo više pobrinula za nepismenu populaciju, naročito onu “aktivnu”, fajde bi sigurno bilo.

Ali, u Federalnom ministarstvu obrazovanja su nam rekli da je, što se njih tiče, sve pokriveno zakonom, da su oni pravnim normama obezbijedili stopostotno obrazovanje svakog stanovnika. A to znači da svaki kantonalni zakon o osnovnom obrazovanju propisuje kaznene odredbe za roditelje koji svoju djecu ne upišu u školu, ali i za školu koja ne upiše svu djecu sa spiska koji joj daju općinski organi. Tako se kaznom od jedne do četiri hiljade maraka kažnjavaju roditelji koji svoje dijete ne upišu u školu, kao i oni koji mu onemogućavaju redovno pohađanje nastave.

Iako izgleda logično da sa ovakvim drakonskim kaznama ova zemlja ne treba da brine za pismenost svojih građana, to ni izbliza nije tako. Jednostavno zbog toga što se ove kazne nemaju od koga, odnosno odakle naplatiti. Jer, ko je taj ko ne šalje svoje dijete u školu? Onaj, je li tako?, ko je toliko siromašan da mu je isplatnije dijete ostaviti u kući (npr. djevojčicu pored šporeta ili sa pletećim iglama u rukama) ili ispred nje (dječaka pored ovaca npr.) nego ga poslati u školu.

Zato se nerijetko dešava da roditelji radije pristaju na preinačenje novčane kazne u zatvorsku. I šta onda biva? Roditelj odleži desetak dana u zatvoru, a dijete i dalje ostane ili u kući ili na ulici.

 Neobrazovane žene i malo više obrazovani muškarci!
 
 
 
Neki rezultati istraživanja pokazuju da ni što se tiče visokog obrazovanja, u Bosni i Hercegovini baš ne cvjetaju ruže. Naime, prema tom istraživanju, u BiH  gradovima visokoobrazovanih muškaraca je 21 posto a žena skoro upola manje, 12 posto. U suburbanim sredinama fakultet je završilo 6,7 posto muškaraca i 2,4 posto žena dok je na selima sa fakultetskom diplomom svega 4,7 posto muškaraca i 3,9 posto žena!!!

 

 

Zaključak!

 

Bilo kako bilo, Bosna i Hercegovina, koja, ruku na srce, i danas u svjetskim razmjerama slovi kao zemlja sa velikim brojem pismenih, ona je na listi evropskih, pa čak i balkanskih zemalja, na samom kraju. Tu joj još društvo, eventualno, čine Srbija i Crna Gora, i ubuduće kada bude tražila žrtvu za svoje crno poređenje, može još samo da kaže: “Dobri smo, pogledajte Kamerun, Eritreju ili Džibuti!”

A ni Liberija ili Mozambik nisu nam tako “daleko”. ((( 😀 )))