Arhive oznaka: babo

Nema ni sranja bez plaćanja!

Eh, koliko se namučih da smislim naziv za ovaj post!

Vulgaran? Šta me briga. Moj je blog.

Od Jošanice do Zenice 2 KM + 2 KM nazad ... Vožnja čisto radi ćejfa!

Eto, recimo. Bili ste na moru. Financijski ste se iscrpili a djeca traže još. Djeca su nezasitna. Koliko god im daš, malo im je.

Neka djece, reći ćete.

Da bi vidio stari most u Mostaru daj još dvije KM! Parking hotela RUŽA!

Ama neka ih. I ja kažem. Šućur Allahu! Ja svoje odhranio (dijete) i na put selamio. Pa sad kako mu je, tako mu je.

Pa šta je onda problem? Pitate se?!

Gdje zapelo TABKO*

Za divno čudo samo jedna KM ispred vrela Bune u Blagaju! Hmm.... Da se nisu zajebali?!

Ostalo dijete u meni. Dijete istraživač. Nemirko. Ne mogu sjedit’ na jednom mjestu. Morao sam na povratku sa mora obići neka mjesta koja smo pohodili dok nam je rahmetli babo bio živ!

Ono što sam napisao u prethodnim postovima o instant roditeljima i njihovoj “galofak” djeci koja ne poznaju BiH (baška uži zavičaj kako treba) ali zato poznaju sve kompjuterske, gejmerske, GSM i sl.cake…

Eh, moj rahmetli babo. To sad košta. Ni pišat’ ni srat’ ne možeš a da ne platiš!

Sjećam se kad si mene i brata vodio  na vrelo Bune da posjetimo znamenitu tekiju. Tada se nije plaćao ulaz. Sad se plaća.

Što je previše, previše je!

 

Plus za moju hanumu! Nisam halalio ni za jednu kartu! Čista pljačka!

 

Sjećam se da si nas vodio na sok i sladoled u prijeratni hotel “RUŽA”. Nikad nisi plaćao parking. A, ko bi ti smio tada naplatiti. Tad je bio socijalizam. Poslao bi nadobudnog u pičku materinu i on bi se pokupio kao kuja podvijena repa!

Hajd’ sad ako smiješ. Hajdučija zavladala!

Platio sam babo ali nisam halalio.

Najveća hajdučija je bila u inače jeftinom Neumu spram Orebića (Hrvatska) sa kojeg sam pobjegao nakon par dana neprimjerene skupoće!

Naplaćeni dani i kad mi auto nijer bilo u Neumu!

 

Aman jarabi! Tog 31.08.2010. god. sam bio na jezeru Sniježnica, duboko na teritoriji tuzlanskog kantona! Zar nije smiješno?!

Koliko sam se naplaćao idući kući,  komotno sam mogao još jedan pa možda i dva dana ostati na moru!

I na Boračkom jezeru su htjeli ali sam im se ispsovao onako “borački”!

Vidjeli ljudi, imaju posla s “budalom” pa me se okanili!

I na slapovima Kravice su htjeli ali sam zarežao kao bijesan pas! Da mi naplate gledanje. Jock’! Ne dam!!!

Advertisements

Sehara moje majke – Tifa Dolinar-Terzić

Znala sam da imam ostavštinu,

Zabačenu, negdje zatrpanu.

Tragala sam za njom godinama,

I nađoh je u mraku podruma

Stare kuće – moga rodnog doma.

U sehari što je moja majka

Za mog babu u miraz donijela!

Kad otvorih majčinu seharu,

Razgrnuvši rukom nađoh na dnu

Knjigu staru, dugo nečitanu –

Hvale vrijednu bošnjačku baštinu.

Umotanu srmali čevretom,

Prekrivenu bogatim nakitom,

Starim srebrom i žeženim zlatom,

Svim vrstama dragoga kamenja

I haljinkom što je moja majka

U džamfezli bošču zamotala.

A na vrhu, u samom kubbetu,

Nađoh pismo u mavi ćagetu,

Ispisano moje majke rukom,

Arebicom – bošnjačkom azbukom.

Arebicu pismo moja majka,

U mektebu pisat naučila.

Uputu je ostavila meni,

Imenom me majka oslovila:

„Nemoj nikad zaboravit ćutiti tekbire,

Ni poruku upućenu

Iz Hira – pećine,

Objavljenu u Kur’anu –

– u suretu ‘Ikre’.

Tekbirom je iz kosmosa

Dozivano tvoje ime.

Ponekada obuci haljine moje majke,

Tvoje stare nene,

Lijepe su, pristajat će tebi,

Baš kao da su o tebi krojene;

Tvoja nena ćibarasta bila,

Ćibarastu haljinku nosila,

A ti nalikuješ svojoj neni.“

A kada sam bošču razmotala,

Haljinku sam odmah isprobala.

Kumaš-svila o meni se svila,

A od dibe-bejaz anterija.

Od kadife koješli-dolama

Izvezena srmali granama.

Za ishoda čohali-feredža,

Svilenijem gajtanom vezena

Uz rukave i po skutovima.

Mor-feredža, ali bez čembera,

Moja nena, vrla Bošnjakinja,

Na glavi je tepeluk nosila!

U hastaru, ispod tepeluka,

Ušivano, u džude svijeno,

Ispisano zdesna nalijevo

Jazi-ćage, nenina poruka:

„Moj tepeluk ponesi sa namom,

Prilagodi o sebi feredžu,

Spram haljinke nakit odabjeri,

Ti ćeš dostić golemu deredžu.

Al’ se nemoj uznosit s jordamom,

Čitaj knjigu, okreni se vjeri,

Ponosi se bošnjačkijem namom.“

Kada sam i čevre razmotala,

U kojemu je bila knjiga stara,

Ushićena zbog novog saznanja,

Ja sam cijelim bićem zadrhtala.

U knjizi su pera sabjerana

Što su nekad davno umakana

U duše Bošnjaka-Muslimana…

Pjesnici ih izljevahu rado

U književnost alhamijado.

Saznala sam da je moja nana

Neka pera sabjerala sama

I čitala onih davnih dana

Da je Čuvidina Umihana,

Pjevajući pjesme protiv rata,

Svoje ruse kose odrezala

I stavila iznad gradskih vrata.

Ko prolazi, da joj kose žali:

„Ova kosa u devletu rasla,

U golemu jadu odrezana.“

Čitala je moja stara nana

I pisala onih davnih dana.

Moj narode, pa naše su nene

U ‘naj vakat, a bile pismene!

Spoznala sam u čem’ je suština –

Golema je naša ostavština.

Nisam znala šta vrijedi sehara,

U sehari blago ne zastari!

Ko je Tifa Dolinar – Terzić?

Pjesnikinja. Žena koja otkriva sebe u kosmosu i kosmom u sebi na nov način. Drukčije od ostalih. Osluškuje melodiju i zvukove u sebi i one što dopiru do nje. Do njenog srca. I tu melodiju pretače u svoje pjesme da bi ta muzika doprla do drugih koji žele  da je čuju. Jer, Tifa se i oglasila da bi je čuli oni koji vole poetsku riječ, osobito ako otkriva ono što i sami nose u sebi i imaju oko sebe, a čega nisu svjesni ili, pak, ne umiju to otkriti i kazati. I otuda prepoznatljivost Tife kao pjesnikinje Bošnjakinje, pjesnikinje Gračanke, pjesnikinje Sarajke. Jer, ona i jeste i Gračanka i Sarajka.

 

   Rođena u Gračanici koja je u djetinjstvu i djevojaštvu upijala sa osebujnim folklorom i sredine i vremena dabi, eto, u svojim pjesama emitirala unutrašnji naboj neraskidivog odnosa prema zavičaju, što znači ljubav prema svemu onome što je u pjesmi otkrila i ponos što je i sama dio toga. Jaka je Tifina potreba da i druge animira da se prisjete, da ne zaborave što se zaboraviti ne smije.

 

   Njena ljubav nije samo rodna Gračanica. Njeno srce pulsira i za Doboj, Tuzlu, za Gradačac i Mostar, Banja Luku, a posebno za Sarajevo. Jer, Tifa je i Sarajka. U Sarajevu je studirala, u Sarajevu je odradila radni vijek, u Sarajevu je, kao penzionerka – pravnica doživjela svoju duhovnu renesansu, započela je svoje poetsko razdoblje života.

 

   Do sada je izdala tri knjige pjesama. Nastavlja i dalje sa štampanjem svojih pjesama  jer Tifino poetsko biće je, čini se, neiscrpno. Zato, poželimo joj da nam podari što više djelića svoje duše, što više lijepih pjesama.

 
09.08.2009.

Recenzija – “Sehara”

   Pjesma Sehara ne ostavlja nijednog čitača ravnodušnim. To je pjesma koju doživljavamo cjelokupnim bićem, svim čulima. Već sa prvim stihom otkrivamo bogatstvo miljea naše sredine u minulim vremenima. Vizuelna slika je veoma snažna. Pred nama je prepoznatljiv ambijent. Slike u Tifinoj pjesmi sprješavaju zaborav našega pamćenja. Vidimo ambijent iz kojeg potičemo: staru kuću, veliku musafirsku sobu ispunjenu mirisom dunja što se ćute po rafovima; sećije sa bijelim jambezama, uglancanu mangalu i najveći ukras sobe – seharu prekrivenu svilenom mahramom. Na počasnom je mjestu u sobi. I uvijek tajanstvena, dok se ne pokrene sa udajom djevojke. 

   Tajnu sehare otkrit će Tifa. Odškrinut će seharu, proviriti u nju i uvesti nas u svijet naše bošnjačke prošlosti. Samo u dio tog svijeta, u život naših starmajki. I, evo bogatstva. 

   Tifa otkriva bogatstvo folklora naših Bošnjakinja, naših lijepih nena. Sve to snažno doživljavamo. I vidmo i čujemo. Vidimo ljepotu naših žena, a onda kao da čujemo lahor svile, šuškanje kadife i zveckanje đerdana. Slike se nižu sve ljepša od ljepše. Ali pjesnikinja ne ostaje samo na slici. Ona otkriva nešto što se desetljećima prešutkivalo. Otkriva gotovo nepoznatu kvalitetu ove žene. Bila je i pismena – Bošnjakinje uzdignute glave sa pogledom daleko naprijed. Imala je snagu da spriječi zaborav onima koji dolaze. Ostavila je baštinu koju Tifa nađe u sehari. Ostavila je poruku svima nama da ne zaboravimo, da se ponosimo, a više od svega da moramo i sami puniti svako svoju seharu kako ko može i koliko može. Kao Tifa. Odškrinula je i svoju seharu u koju još slaže, da bi njena ostavština bila još bogatija. 

   Sa sadržajem pjesme Tifa je uskladila i formu. Piše u desetercu, stihom junačke pjesme. Jer, Sehara i jeste junačka pjesma, sa junacima – ženama Bošnjakinjama.  

  Hatidža Zećo, profesor 

 
 
09.08.2009.

Recenzija pjesništva Tife Dolinar-Terzić

   Autorica Atifa Dolinar-Terzić svojim pjesničkim djelom pokazuje da je u njoj duboko zapretena poetska misao dugo trajala, da bi, u ono najteže vrijeme za Bosnu i Bošnjake, kao vulkan izbila i sviju nas prijatno iznenadila. Taj poetski poriv za pjesničkim iskazom osjeća se u svakom njenom stihu. 

   Pjesnikinja je opsjednuta kosmosom i tradicijom i to u stihu čini jedan čudesno lijep i sugestibilan spoj. Ništa što se događa nije izvan moći i odredbe Jednog Jedinog. 

   Folklorni elementi nisu dati izvan života, oni nas upravo vraćaju u jedno zaboravljeno vrijeme naših nana i njihove filozofije, zasnovane na zdravom razumu. Između ostalih, to je izvanredno pjesnički izvajana poema Sehara. 

   Slike njenih pjesama su plastične i žive, pa nas jednostavnim iskazom vraćaju u neka stara vremena, kada smo kao djeca slušali od naših učitelja ili roditelja prekrasne kur'anske priče, koje upućuju na uspravan hod i osmišljen ovozemaljski život: sabur, pravednost, ponos, skromnost i nepomućena vjera u Istinitog. I u svemu tome su Bosna i Bošnjaci hrabri, dostojanstveni, plemeniti, spremni da oproste, ali ne i zaborave. Svi ti elementi su potka i nadgradnja poezije Atife Dolinar-Terzić. 

  

   U svojoj sveukupnosti njene pjesme s pravom bi se mogle nazvati u širem smislu Islamski ahlak, a u užem Bošnjački ahlak. Izdavaču toplo preporučujem zbirku pjesama Atife Dolinar-Terzić za objavljivanje, koju će, sigurna sam, čitaoci svim srcem prihvatiti, a poslužit će i kao lektira određenim školama. 

  

Sarajevo, 16.8.1999. 

Prof. dr. Lamija Hadžiosmanović

p.s.

Pored ovako dobrih recenzija moj komentar je stvarno suvišan. Jednostavno sam poželio da prenesem na vas moje oduševljenje makar ovom jednom pjesmom od Tife Dolinar-Terzić… 

Eh, kad smo buraz i ja carevali…

Ne sjećate se prijeratne Jugoslavije. Na oko sve dostupno ali ipak zabranjeno. Zabranjeno sve što stiže sa divljeg “trulog” zapada!  Carinske barijere su bile skoro nepremostive! Po “starke” i farmerke se išlo do Trsta i skupo su se plaćali “sumnjivi brand-name” proizvodi! U vrijeme Markovića izmišljena je Mađarska pa su tamo moje “kokošarke” išle po Vaj-krem i slične bad proizvode!

Tad je bio car ko je imao Marshall pojačalo ili Fender gitaru! Upravo to smo imali buraz i ja! Danas ali i onda, svaka je “konjina” to mogla imati! U čemu je razlika?

Jedina razlika je bila u tome što su nekad sinovi glavonja (tuzlanskih) imali sva moguća “kulturološka” vrata otvorenim! Tada se nije marilo za vizionare u koje i sam sebe (pa i brata), ubrajam!

Kako nam se ta KULTURA “obila o glavu”, uvjerio nas i prethodni rat!  Ti su nas “kulturolozi” i “brđani”  gađali granatama s okolnih brda i planina! Sva sreća Tuzlu nisu uspjeli ubiti. Tuzlu i tuzlanski model suživota! Tuzlanski modus vivendi…

O tuzlanskoj KAPIJI sam posebno pisao! Vratite se na moje prethodne postove!

Buraz i ja, ostali, obični smrtnici. Ko nas hebe! Danas nigdje nema onih koji su kreirali kulturnu scenu Tuzle i regije sjevero-istočne Bosne i Hercegovine! 

Za nevjerne bebe evo jedna slika tek toliko da se prisjetimo starih vremena kad je  u povojima bila kolor fotografija! Morali smo se zadovoljiti crno-bijelom kombinacijom!

Izuzetno sam ponosan na ovu sliku iako vama možda ništa neće značiti!

Tada su na sceni bili “babini” sinovi ali su uvijek kod nas dolazili po savjet kad bi pokušavali uraditi demo-snimke, nadajući se slavi na jugoslovenskom prostoru!

Nema više Juge!

Hvala Ruski i Sadiku i Radio KAMELEONU što nas se ponekad sjete! Hvala na divnom pokušaju da ne odemo u zaborav!

Tuzlanska legenda … Predrag-Predo Stanković

“Umjerene” reakcije na moj rad i bivstvovanje u tuzlanskoj rock-sceni!

Naravno ne smiju se zaboraviti ni tuzlanske legende!
TERUSI

Pošto su ovo BOSNARIJE a ne antologija Yu-ROCK scene, neću više o ovoj temi! Bosnarije se bave sasvim drugačijim temama!

Slike su izvađene iz albuma i iz prigodnih brošura i knjiga (antologija) koje su bile tako popularne u predratno i postratno vrijeme!

nastavlja se…

Eh, moj babo …

Prošla, 2009. godina je bila baš nikakva! U svakom pogledu. I molio sam raju da mi niko ne čestita Novu! Neka mi radije čestitaju na tome kako sam “predurao” ovu staru!

Čemu se imam nadati u Novoj? Ničemu vala. Možda još goroj recesiji?

Ja sam se nekad smijao tebi  ‘starom’, babo, ne vjerujući ti da su svi insani na neki način dirigovani: političari, doktori, sudije, policija, vojska, prosvjetni i kulturni radnici itd.

I da će nam biti sve gore i gore! I da se sa tri fakulteta nećeš moći zaposlit’ i opstat’ od nikogovića!

E moj rahmetli babo! Stid me sad! Vjeruj! Što te nisam bolje saslušao. Svaki tvoj derz. Misli mi vrludale, osion sam bio!  Tek sad vidim koliko mi trebaš. Da me sjetuješ, poučiš! Kako da se s ovom današnjom bagrom nosim! Sumnjam da ću ja svoje dijete tako poučiti kao ti mene. Pa i sad kad si u mezaru, tvoje riječi snagom zrače. Eh, da je meni biti takav čojk! Ma koliko se trudio mene neće spominjati nakon desetak godina u kabur-zemlji! Ja te se sjetim svaki dan! Proučim za te.

Ne, babo! Nisam toliko loš čojk ali tvoja veličina je nemjerljiva! Ne trudim se da te oponašam. Uvijek sam bio nekako svoj. Ipak, trebaš mi. Počesto…

Da možeš da vidiš ovo danas, šta se radi od Bosne, prevrno bi se u mezaru.

Neukima se mažu oči pa se naizgled čini da prosperiramo dobro. A sve je teže živjeti pošteno od svog rada. Dođe mi da promjenim profesiju u neku lopovsku!

Budalasti narod nikako da se opameti i iznova glasa za jedne te iste jajare. I poslije kuka kako mu je teško! Pa ti sad budi pametan!

Sve je veći red pred narodnim kuhinjama!

Svaki peti stanovnik BiH nam gladuje. Preko 70 % penzionera u Federaciji BiH su ispod egzistencijalnog minimuma! Podatke o penzionerima iz Dodikove Republike Mrske  nemam ali sumnjam da oni jedu zlatnim kašikama…

Mati i ja se još borimo da otkupimo stan a evo petnaesta godina je od prestanka rata. Naš vlastiti stan nam ne daju već nas muče i drže u strahu da ne izgubimo i ovaj! Kako li je tek onima protjeranima što im je dom porušen i zemlja oduzeta…

Brat je izgubio posao (haman njakva stranačka prepucavanja)  a tako si bio ponosan na njega zato što je magistrirao i zamal’ doktorirao!

Ja ti crnčim samo tako i jedva sastavljam kraj s krajem a ovi naši uvode zapadnjačke standarde u  napaćenu nam zemlju Bosnu! Prije i nisam znao šta je to mobing!

Vidim sve više zabrinutih lica  na ulicama. Ovdje svaki smoto ima pištolj i nikad ne znaš kad ćeš ni kriv ni dužan biti upucan jer se to nekome ćejfnulo.

Sad ti ulicom ali i firmama vladaju oni koji nisu smjeli zucnut’ u prijeratno vrijeme. Njihov vakat došao! I obilato to koriste.

Gledam lijepe limuzine. Na dohvat ruke mi da ih kupim. Nikad mi bliže nisu bile a u isti mah, dalje! Birokratske zapreke. Šta ćeš? Ne daju sirotinji kao ja ni da se zaduži kako treba.

Kamatari sad vladaju. Zelenaši. Lome ruke i noge ako ne vratiš dug na vrijeme!

Sad opančari, seljačine i naši iz dijaspore voze mečke, Audije, BMW-e i ine skupocjene limuzine! Nema šta! A prije su jednom u godini silazili u grad po podmjeru!  Tamo ribaju WC-e  a ovdje se sile i pokazuju nam da smo fukare!  Ni piće ne znaju da plate nama domaćim. Običaj sa zapada… Svako plaća svoje! Zaboravili oni na našu riječ BUJRUM! Sramota…

Hajd’ nejse! (uzrečica) :mrgreen:

Eh, moj babo! Ovdje ti sad djeca od trinaest godina rađaju djecu! Znam da mi ne bi povjerovao ali eto nekako pokušaj shvatit’! Pedofilija dođe ko normalna pojava. Ovdje sad hodže i popovi podučavaju djecu prvim ljubavnim koracima!

Pederi i lezbe javno šeću gradom i šire sablazan. Ni u jedan pošten ugostiteljski objekt ne možeš ući a da ih ne sretneš! Trenutno su okupirali i elektronske medije.  Strah me da ih gledam. Čak i TV upalim čisto iz nostalgije. Na Internetu se jedva uspijevam odbraniti od njih. Vjeruj!

Ovdje ti nude ono u ono za tri bambuče! I kad ti nije do toga (biva seksa) ubijede te da ti je stalo do tog!

Droge imaš ko kahve. Bosna ti je sad tranzitni centar!

Eh, moj babo! Znam kakav si vjenik bio ali kad bi ovo čuo…

Sad nas ona pobjeguljska pogan koja je ošla prati guze bogatima na zapadu, uči kako da uzimamo abdest i kako da klanjamo!

Kurve su ti se ovdje zavile ko sarmice i sad uzdignuta čela šetaju gradom! Biva preobražene! A nekad se pitalo za ‘mladu’, kad se odlučiš oženit’, ko su joj otac, mati i familija bliža i daljnja!

Babo… Kome da se požalim što me policija ispred vlastite zgrade kažnjava zbog nepropisnog parkiranja. Sad ti i kakenje i pišanje naplaćuju iako to nisi uradio!

Babo… Plaćam vodu kao da imam olimpijski bazen!

Babo… Plaćam centralno grijanje a smrzavam se u stanu!

Plaćam stubišno svjetlo i higijenu a u liftu (ako radi) uvijek nađem nečije govno ili pišaku! Nekad radije idem pješke na sedmi sprat. Tad počesto naletim na narkomane koji se bodu u venu!

Fasada sa zgrade otpada a novopridošli stanari bacaju smeće s balkona!

Babo… sad možeš umrijeti ako nemaš para da kupiš sebi lijek a bolestan si. A nisam ti ni ja ponajboljeg zdravlja!

Postoji njakva esencijalna lista lijekova kojoj ja nemam pristupa jer imam samo malo veću platu od prosjeka…

Interneta se ne odričem i pored razvlačenja od prvog do prvog. Internet mi je još jedini ćejf pored cigara a i njih ću da ukinem jer se ovo više durat’ ne može! Ako ništa a ono radi zdravlja…

Odrekla me se kćerka i zet iako ih hranim već hićme godina! Čujem čekaju bebu. Valja mi sad troje pomagat’! Ponekad se pitam jesam li ja majka Tereza ili šta?!

Uvijek si mi govorio: “Sabur sine!”

Pa et’ da te poslušam. Haman je ovo moja životna misija. Pomaži drugima a meni koliko ostane!

Dobro. Poslušat’ ću te iako si u mezaru!

Samo da ti kažem nak'o u povjerenju!  Teška ova riječ SABUR! Svega mi! Uhh… 🙄

Et’ neću te više zamarat’!  U miru počivaj i znaj da sam te poslušao koliko sam mogao a ako sam šta propustio, ne zamjeri mi!  Čoj'k sam od krvi i mesa. Griješnik sam. Nisam savršen!

A i obećao sam mojim čitaocima da više neću pisati duge, zamarajuće postove!

Ne voli raja slušat’ derzove iako mi oni (derzovi) od tebe posebno fale kad mi dođe teško u životu!

Uvijek si imao vremena da me saslušaš. Nadam se da i sad s pažnjom u dženetu proučavaš ovu moju litaniju od posta!

Hvala ti babo!

Hvala što si postojao. Izdurat’ ću ja nekako. Ne brini se. Krv nije voda!

Ali, zapamti a i ti to znaš, da nikad neću biti kao ti!

Volim te babo. Uvijek sam te volio…