Arhive oznaka: azbuka

Sehara moje majke – Tifa Dolinar-Terzić

Znala sam da imam ostavštinu,

Zabačenu, negdje zatrpanu.

Tragala sam za njom godinama,

I nađoh je u mraku podruma

Stare kuće – moga rodnog doma.

U sehari što je moja majka

Za mog babu u miraz donijela!

Kad otvorih majčinu seharu,

Razgrnuvši rukom nađoh na dnu

Knjigu staru, dugo nečitanu –

Hvale vrijednu bošnjačku baštinu.

Umotanu srmali čevretom,

Prekrivenu bogatim nakitom,

Starim srebrom i žeženim zlatom,

Svim vrstama dragoga kamenja

I haljinkom što je moja majka

U džamfezli bošču zamotala.

A na vrhu, u samom kubbetu,

Nađoh pismo u mavi ćagetu,

Ispisano moje majke rukom,

Arebicom – bošnjačkom azbukom.

Arebicu pismo moja majka,

U mektebu pisat naučila.

Uputu je ostavila meni,

Imenom me majka oslovila:

„Nemoj nikad zaboravit ćutiti tekbire,

Ni poruku upućenu

Iz Hira – pećine,

Objavljenu u Kur’anu –

– u suretu ‘Ikre’.

Tekbirom je iz kosmosa

Dozivano tvoje ime.

Ponekada obuci haljine moje majke,

Tvoje stare nene,

Lijepe su, pristajat će tebi,

Baš kao da su o tebi krojene;

Tvoja nena ćibarasta bila,

Ćibarastu haljinku nosila,

A ti nalikuješ svojoj neni.“

A kada sam bošču razmotala,

Haljinku sam odmah isprobala.

Kumaš-svila o meni se svila,

A od dibe-bejaz anterija.

Od kadife koješli-dolama

Izvezena srmali granama.

Za ishoda čohali-feredža,

Svilenijem gajtanom vezena

Uz rukave i po skutovima.

Mor-feredža, ali bez čembera,

Moja nena, vrla Bošnjakinja,

Na glavi je tepeluk nosila!

U hastaru, ispod tepeluka,

Ušivano, u džude svijeno,

Ispisano zdesna nalijevo

Jazi-ćage, nenina poruka:

„Moj tepeluk ponesi sa namom,

Prilagodi o sebi feredžu,

Spram haljinke nakit odabjeri,

Ti ćeš dostić golemu deredžu.

Al’ se nemoj uznosit s jordamom,

Čitaj knjigu, okreni se vjeri,

Ponosi se bošnjačkijem namom.“

Kada sam i čevre razmotala,

U kojemu je bila knjiga stara,

Ushićena zbog novog saznanja,

Ja sam cijelim bićem zadrhtala.

U knjizi su pera sabjerana

Što su nekad davno umakana

U duše Bošnjaka-Muslimana…

Pjesnici ih izljevahu rado

U književnost alhamijado.

Saznala sam da je moja nana

Neka pera sabjerala sama

I čitala onih davnih dana

Da je Čuvidina Umihana,

Pjevajući pjesme protiv rata,

Svoje ruse kose odrezala

I stavila iznad gradskih vrata.

Ko prolazi, da joj kose žali:

„Ova kosa u devletu rasla,

U golemu jadu odrezana.“

Čitala je moja stara nana

I pisala onih davnih dana.

Moj narode, pa naše su nene

U ‘naj vakat, a bile pismene!

Spoznala sam u čem’ je suština –

Golema je naša ostavština.

Nisam znala šta vrijedi sehara,

U sehari blago ne zastari!

Ko je Tifa Dolinar – Terzić?

Pjesnikinja. Žena koja otkriva sebe u kosmosu i kosmom u sebi na nov način. Drukčije od ostalih. Osluškuje melodiju i zvukove u sebi i one što dopiru do nje. Do njenog srca. I tu melodiju pretače u svoje pjesme da bi ta muzika doprla do drugih koji žele  da je čuju. Jer, Tifa se i oglasila da bi je čuli oni koji vole poetsku riječ, osobito ako otkriva ono što i sami nose u sebi i imaju oko sebe, a čega nisu svjesni ili, pak, ne umiju to otkriti i kazati. I otuda prepoznatljivost Tife kao pjesnikinje Bošnjakinje, pjesnikinje Gračanke, pjesnikinje Sarajke. Jer, ona i jeste i Gračanka i Sarajka.

 

   Rođena u Gračanici koja je u djetinjstvu i djevojaštvu upijala sa osebujnim folklorom i sredine i vremena dabi, eto, u svojim pjesama emitirala unutrašnji naboj neraskidivog odnosa prema zavičaju, što znači ljubav prema svemu onome što je u pjesmi otkrila i ponos što je i sama dio toga. Jaka je Tifina potreba da i druge animira da se prisjete, da ne zaborave što se zaboraviti ne smije.

 

   Njena ljubav nije samo rodna Gračanica. Njeno srce pulsira i za Doboj, Tuzlu, za Gradačac i Mostar, Banja Luku, a posebno za Sarajevo. Jer, Tifa je i Sarajka. U Sarajevu je studirala, u Sarajevu je odradila radni vijek, u Sarajevu je, kao penzionerka – pravnica doživjela svoju duhovnu renesansu, započela je svoje poetsko razdoblje života.

 

   Do sada je izdala tri knjige pjesama. Nastavlja i dalje sa štampanjem svojih pjesama  jer Tifino poetsko biće je, čini se, neiscrpno. Zato, poželimo joj da nam podari što više djelića svoje duše, što više lijepih pjesama.

 
09.08.2009.

Recenzija – “Sehara”

   Pjesma Sehara ne ostavlja nijednog čitača ravnodušnim. To je pjesma koju doživljavamo cjelokupnim bićem, svim čulima. Već sa prvim stihom otkrivamo bogatstvo miljea naše sredine u minulim vremenima. Vizuelna slika je veoma snažna. Pred nama je prepoznatljiv ambijent. Slike u Tifinoj pjesmi sprješavaju zaborav našega pamćenja. Vidimo ambijent iz kojeg potičemo: staru kuću, veliku musafirsku sobu ispunjenu mirisom dunja što se ćute po rafovima; sećije sa bijelim jambezama, uglancanu mangalu i najveći ukras sobe – seharu prekrivenu svilenom mahramom. Na počasnom je mjestu u sobi. I uvijek tajanstvena, dok se ne pokrene sa udajom djevojke. 

   Tajnu sehare otkrit će Tifa. Odškrinut će seharu, proviriti u nju i uvesti nas u svijet naše bošnjačke prošlosti. Samo u dio tog svijeta, u život naših starmajki. I, evo bogatstva. 

   Tifa otkriva bogatstvo folklora naših Bošnjakinja, naših lijepih nena. Sve to snažno doživljavamo. I vidmo i čujemo. Vidimo ljepotu naših žena, a onda kao da čujemo lahor svile, šuškanje kadife i zveckanje đerdana. Slike se nižu sve ljepša od ljepše. Ali pjesnikinja ne ostaje samo na slici. Ona otkriva nešto što se desetljećima prešutkivalo. Otkriva gotovo nepoznatu kvalitetu ove žene. Bila je i pismena – Bošnjakinje uzdignute glave sa pogledom daleko naprijed. Imala je snagu da spriječi zaborav onima koji dolaze. Ostavila je baštinu koju Tifa nađe u sehari. Ostavila je poruku svima nama da ne zaboravimo, da se ponosimo, a više od svega da moramo i sami puniti svako svoju seharu kako ko može i koliko može. Kao Tifa. Odškrinula je i svoju seharu u koju još slaže, da bi njena ostavština bila još bogatija. 

   Sa sadržajem pjesme Tifa je uskladila i formu. Piše u desetercu, stihom junačke pjesme. Jer, Sehara i jeste junačka pjesma, sa junacima – ženama Bošnjakinjama.  

  Hatidža Zećo, profesor 

 
 
09.08.2009.

Recenzija pjesništva Tife Dolinar-Terzić

   Autorica Atifa Dolinar-Terzić svojim pjesničkim djelom pokazuje da je u njoj duboko zapretena poetska misao dugo trajala, da bi, u ono najteže vrijeme za Bosnu i Bošnjake, kao vulkan izbila i sviju nas prijatno iznenadila. Taj poetski poriv za pjesničkim iskazom osjeća se u svakom njenom stihu. 

   Pjesnikinja je opsjednuta kosmosom i tradicijom i to u stihu čini jedan čudesno lijep i sugestibilan spoj. Ništa što se događa nije izvan moći i odredbe Jednog Jedinog. 

   Folklorni elementi nisu dati izvan života, oni nas upravo vraćaju u jedno zaboravljeno vrijeme naših nana i njihove filozofije, zasnovane na zdravom razumu. Između ostalih, to je izvanredno pjesnički izvajana poema Sehara. 

   Slike njenih pjesama su plastične i žive, pa nas jednostavnim iskazom vraćaju u neka stara vremena, kada smo kao djeca slušali od naših učitelja ili roditelja prekrasne kur'anske priče, koje upućuju na uspravan hod i osmišljen ovozemaljski život: sabur, pravednost, ponos, skromnost i nepomućena vjera u Istinitog. I u svemu tome su Bosna i Bošnjaci hrabri, dostojanstveni, plemeniti, spremni da oproste, ali ne i zaborave. Svi ti elementi su potka i nadgradnja poezije Atife Dolinar-Terzić. 

  

   U svojoj sveukupnosti njene pjesme s pravom bi se mogle nazvati u širem smislu Islamski ahlak, a u užem Bošnjački ahlak. Izdavaču toplo preporučujem zbirku pjesama Atife Dolinar-Terzić za objavljivanje, koju će, sigurna sam, čitaoci svim srcem prihvatiti, a poslužit će i kao lektira određenim školama. 

  

Sarajevo, 16.8.1999. 

Prof. dr. Lamija Hadžiosmanović

p.s.

Pored ovako dobrih recenzija moj komentar je stvarno suvišan. Jednostavno sam poželio da prenesem na vas moje oduševljenje makar ovom jednom pjesmom od Tife Dolinar-Terzić… 

Advertisements

Nepismenost u BiH!

Naspavao sam se i kao što sam i obećao danas u rano jutro nastavljam ovaj post s malim izmjenama!

Neki će me pitati: “Zašto pišem ovaj post. Pa dobro se zna da u BiH ima podosta nepismenih?!”

Jahhh… Ali hajde ti to dokaži! Nisam svemogući a ako koristim statistiku onda kopiram tuđe podatke.

Kako pomiriti te dvije činjenice?

Što me natjeralo na  pisanje o nepismenosti u našoj zemlji?

Jedan banalan primjer! Čovjek na CIPS-šalteru “ganja” potvrdu o JMBG-u i ličnu kartu a prepirka je nastupila jer čovjek užurbano hoće u Evropu! Kaže, treba mu hitno pasoš. Pa dobro, šta je tu čudno. Ništa osim da ja tom čovjeku ne bih dao, brat-bratu, više od 30 godina! Pa, dobro. Šta je tu opet čudno!

Eheeeeeeeee… Čovjek se ne zna potpisati pred zblenutom službenicom na šalteru!

Razmišljam da li da objavim neslužbene informacije jedne nevladine organizacije jer se rijetko služim kopiranim tuđim podacima.

Nužda zakon mijenja. Kažu neki.

Sad malo da citiram sa nekih drugih portala!

Krenimo redom.

Dok se u savremenom svijetu užurbano radi na informatičkom opismenjavanju što većeg broja ljudi, u Bosni i Hercegovini upitna je ne samo funkcionalna već i elementarna pismenost njenog stanovništva, to jest ona koja podrazumijeva poznavanje svih 30 slova abecede ili azbuke!

Istraživanja koje je nedavno u Bosni i Hercegovini sprovela jedna nevladina organizacija, na populaciji starosti između 25 i 35 godina, i nemalo se iznenadili. Neprijatno, naravno. Jer, prema podacima tog istraživanja, u urbanim sredinama Bosne i Hercegovine bez završene osnovne škole je 7,75 posto muškaraca i čak 22,21 posto žena! Ako vas ovi podaci nisu nešto naročito potresli, pogledajte sljedeće: u suburbanim područjima, bez osnovnog obrazovanja je 16,3 posto muškaraca i 45,5 posto žena, dok su u ruralnim područjima ovi postoci i veći! Tamo je bez osnovne škole 24,7 posto muškaraca, dok je žena nevjerovatnih 47,5 posto!

Dakle, ako se rukovodimo činjenicom da je u BiH još uvijek na snazi zakon koji propisuje obavezno osnovno školovanje i da se pod pismenom osobom smatra onaj ko ima završeno kompletno osmogodišnje obrazovanje, onda komotno možemo reći da nam navedeni procenti zapravo kazuju koliko je nepismenog tzv. aktivnog stanovništva ove zemlje.

Naravno da ovo istraživanje ne može biti relevantan pokazatelj ukupnog broja nepismenih u Bosni i Hercegovini pa sam tragao dalje…

Citiram!

Konsultirajući podatke UNESCO-a, došli smo do frapantnog saznanja!

BiH je i tada po broju pismenih bila ispod svojih najbližih, balkanskih komšija.

Dakle, nije istina ono čime su nam decenijama punili glavu, poput onog da je od nas uvijek gora Albanija, Bugarska ili Rumunija. Naime, 1990. godine Albanija je imala 5,2 posto nepismenih, Bugarska 0,6 posto, Hrvatska 0,4 posto, Rumunija 0,7 posto, a Mađarska tek 0,3 posto.

Danas ove zemlje bilježe još manji procenat nepismenih. Prema najnovijem statističkom izvještaju UNESCO-a iz jula ove godine, a koji čak nije ni obuhvatio Bosnu i Hercegovinu, niti ju je ukalkulirao u svoj plan smanjenja broja nepismenih do 2015. godine, Albanija ima 2,2 posto nepismenih, Bugarska 0,3 posto, Hrvatska 0,2, Rumunija 0,4 posto, Mađarska 0,2 posto, dok procenat nepismenih u skoro svim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza također počinje s nulom!

Treba li kazati da UNESCO smatra da je procenat od 0,2 posto nepismenih, koliko ih sada imaju Mađarska i Hrvatska, prihvatljiv i dozvoljen maksimum, te su ga kao krajnji cilj za 2015. godinu i zapečatili u svom planu.

Heh… ((( 😀 )))

Mira Merlo, stručni savjetnik u Sektoru za obrazovanje Federalnog ministarstva za obrazovanje, nauku i kulturu FBiH, kaže: “Teško je govoriti o nepismenim u brojkama, jer se ta istraživanja rade u paketu sa popisom stanovništva, ali za povjerovati je da se u nekim krajevima nakon rata broj nepismenih povećao.”

A šta se sve dešava kada je čovjek nepismen? Kada je elementarno nepismen  kao što je to veliki broj stanovnika a naročito stanovnica Bosne i Hercegovine?

Dešava se da su pored očiju slijepi i da, stoga, svoja druga čula moraju naprezati do, pismenim, nerazumljivih granica. Jer, šta mislite kako nepismena domaćica sprema neki novi kolač?  Tako što napamet nauči recept! Ako ga nauči. Hmm…

Šta mislite kako nepismena majka daje lijek, recimo, protiv velikih boginja svome djetetu? Kako ona zna da su neka hemijska sredstva za čišćenje otrovna ako je neko prije toga na to ne upozori? Kako ona, ili on, popunjavaju formular za ličnu kartu, pasoš…? I zašto je uopće u ovoj zemlji još uvijek nekome nejasno zbog čega više obolijevaju i umiru djeca nepismenih nego pismenih roditelja, ili zbog čega je, na kraju krajeva, tolika gužva na općinskim šalterima, u gradskom i prigradskom saobraćaju…

Naravno da smo se opasnosti što ih sa sobom nosi nepismenost tek ovlaš dotakli, ali sve i da napravimo i kompletnu listu, nju nepismeni ionako neće moći pročitati. Međutim, kada bi se ovdašnja vlast malo više pobrinula za nepismenu populaciju, naročito onu “aktivnu”, fajde bi sigurno bilo.

Ali, u Federalnom ministarstvu obrazovanja su nam rekli da je, što se njih tiče, sve pokriveno zakonom, da su oni pravnim normama obezbijedili stopostotno obrazovanje svakog stanovnika. A to znači da svaki kantonalni zakon o osnovnom obrazovanju propisuje kaznene odredbe za roditelje koji svoju djecu ne upišu u školu, ali i za školu koja ne upiše svu djecu sa spiska koji joj daju općinski organi. Tako se kaznom od jedne do četiri hiljade maraka kažnjavaju roditelji koji svoje dijete ne upišu u školu, kao i oni koji mu onemogućavaju redovno pohađanje nastave.

Iako izgleda logično da sa ovakvim drakonskim kaznama ova zemlja ne treba da brine za pismenost svojih građana, to ni izbliza nije tako. Jednostavno zbog toga što se ove kazne nemaju od koga, odnosno odakle naplatiti. Jer, ko je taj ko ne šalje svoje dijete u školu? Onaj, je li tako?, ko je toliko siromašan da mu je isplatnije dijete ostaviti u kući (npr. djevojčicu pored šporeta ili sa pletećim iglama u rukama) ili ispred nje (dječaka pored ovaca npr.) nego ga poslati u školu.

Zato se nerijetko dešava da roditelji radije pristaju na preinačenje novčane kazne u zatvorsku. I šta onda biva? Roditelj odleži desetak dana u zatvoru, a dijete i dalje ostane ili u kući ili na ulici.

 Neobrazovane žene i malo više obrazovani muškarci!
 
 
 
Neki rezultati istraživanja pokazuju da ni što se tiče visokog obrazovanja, u Bosni i Hercegovini baš ne cvjetaju ruže. Naime, prema tom istraživanju, u BiH  gradovima visokoobrazovanih muškaraca je 21 posto a žena skoro upola manje, 12 posto. U suburbanim sredinama fakultet je završilo 6,7 posto muškaraca i 2,4 posto žena dok je na selima sa fakultetskom diplomom svega 4,7 posto muškaraca i 3,9 posto žena!!!

 

 

Zaključak!

 

Bilo kako bilo, Bosna i Hercegovina, koja, ruku na srce, i danas u svjetskim razmjerama slovi kao zemlja sa velikim brojem pismenih, ona je na listi evropskih, pa čak i balkanskih zemalja, na samom kraju. Tu joj još društvo, eventualno, čine Srbija i Crna Gora, i ubuduće kada bude tražila žrtvu za svoje crno poređenje, može još samo da kaže: “Dobri smo, pogledajte Kamerun, Eritreju ili Džibuti!”

A ni Liberija ili Mozambik nisu nam tako “daleko”. ((( 😀 )))