Dolazite u kancelariju kod vidovnjaka upućeni u svoje misli i probleme. Iznenadi Vas gužva u čekaonici. Pomislite: “Čim je ovoliko ljudi, ovaj (ova) mora da je dobar (dobra)!”
Sjedate u stolicu.
U čekaonici ljudi razgovaraju, jadaju se jedni drugima a i do Vas dolazi osoba koja počinje da priča o svojim problemima.
Vama nije do priče ali kako vrijeme prolazi Vi sve više imate potrebu da pričate i iznesete svoje jade. Osoba sa druge strane sluša i empatično Vas podstiče da pričate što više i Vama to godi.
Nakon nekog vremena dolazi vrijeme i da se i vi pojavite pred “poznatim” vidovnjakom.
Ljubazno Vas ponudi da sjednete i pita Vas kako može da Vam pomogne. Vi počnete da pričate a vidovnjak Vas prekine i ispriča cijelu Vašu priču a Vi ostanete razjapljenih usta pitajući se: “Kako zna sve ovo?!”.
Jednostavno.
Oni priključe minijaturne video kamere i mikrofone u čekaonice a ljudi sa kojima ste razgovarali su njihovi ljudi.
Baška što su ti ljudi redovno prozivani na seansu prije vas.
Ne daj bože ako elektronika zakaže! 😀
