Vladika koji je blagosiljao smrt


Prvi dani rata u proljeće 1992. tuzlanskog slikara Nesima Tahirovića zatekli su u Njemačkoj. Znajući ko i odakle gruha po njegovom gradu, uputio je pismo vladiki Vasiliju Kačevendi i, podsjećajući ga na tridesetogodišnje druženje, zamolio da pripazi njegovu familiju, ali i druge Tuzlake. “Kao brata i Božijeg čovjeka, molim te urlikni i svojom riječju zaustavi krvoproliće, jer čovjek na ovom svijetu ima samo jedan život. Ovog momenta hoću da vjerujem da Ti to možeš učiniti”, vapio je u svom pismu Nesim. Ali Kačavende nije bilo na tuzlanskoj adresi. Među prvima zaprašio je put Bijeljine i iz Vladikinog dvora pokupio sve umjetničke vrijednosti.kacavenda

Četrnaest godina kasnije, udobno smješten u novosagrađenoj rezidenciji u Bijeljini, Kačevanda jadikuje nad svojom sudbinom. Vapi za Tuzlom, jer, kako kaže, “kad bih mogao slobodno da dišem i obavljam svoju dužnost, odmah bi se vratio”. (Večernje novosti, 23. 2. 2006.) Gospodin Kačavenda priznaje da nema pravo da premješta drevno sjedište eparhije, ali to je učinio. Svjestan je da bi njegov povratak pozitivno djelovao i na povratak sunarodnika na prostor Tuzlanskog kantona, ali to ne čini. Samo zbog toga što ne zna kako bi mu bilo da prošeta Tuzlom u mantiji. Naravno, nije jednostavno prošetati tuzlanskim Korzom – valja sresti stare poznanike i ljudima pogledati u oči. Možda mu neko i kaže – kada čovjek pred Bogom nije čist, ljudi tu malo mogu učiniti. A što se tiče Tuzle – bujrum!

USPOSTAVLJANJE BALANSA:
No, njegov najveći problem je bio i ostao rat. “Oni koji prisustvuju ubistvu nevinih, a ne rizikuju svoje živote da bi to spriječili, krivi su na način koji nije adekvatno osmišljen pravno, politički ili moralno.” (Karl Jaspers) Kačavenda je cijelo vrijeme rata bio svjedok stradanja bijeljinskih Bošnjaka, zatiranja tragova o njihovom postojanju, a ni glasa nije pustio. U oblikovanju srpskog nacionalizma, uz davanje moralnog oprosta za ostvarenje svetih ciljeva, značajnu ulogu odigrala je i Srpska pravoslavna crkva, a jedan od njenih “jastrebova” je Vasilije Kačavenda. Sumirajući stavove svoje crkve prema Muslimanima, Kačavenda 1993. izjavljuje: “Mi, Srbi, vrlo dobro znamo da za jedan određeni dio Muslimana vrijedi pravilo: što više ubiju nevjernika, bliži su nebesima.” (Narod u vlasti politike, Evropske novosti, 4. mart 1993., str. 10)

I kada je Srpska pravoslavna crkva 1993. zatražila da se zabrani abortus, puku je poturen etnički umjesto moralnog argumenta. I tada njene stavove tumači Kačavenda. Uz podsjećanje da Srbi u Srbiji čine manje od dvije trećine stanovništva i da bi se omjer u BiH mogao još više smanjiti, on naglašava: “Ja iznad svega imam u vidu srpsku pravoslavnu ženu. Ovo će trajati sve dok Srbi u Srbiji ne postanu manjina i počnu živjeti u zemlji koja više nije njihova nacionalna država. Država će pripadati onima koji imaju najviše ljudi.” (Odbranimo svetinju života, Pravoslavlje, 1. maj 1993., str. 5)

Treba li podsjećati kako su Karadžić i Mladić za relativno kratko vrijeme balans između Srba i Bošnjaka u BiH popravili u korist prvih i kako je sličan plan Milošević, protjerivanjem Albanaca sa Kosova, pokušao realizovati u Srbiji.

Vasilije Kačavenda je sveštenicima ličnim primjerom pokazivao kako treba hrabriti i bodriti srpske sinove. Često je odlazio na ratište i blagosiljao njihova oružja. Neposredno pred oslobađanje dijela Ozrena, u manastiru Svete Trojice, u Vozući, blagoslovio je četničke jedinice rekavši: “Ja se danas iskreno osjećam kao car Lazar nekad na Kosovu. Neka vam današnje pričešće bude vozućka kosovska večera, da dobijete novu snagu i zauvijek protjerate neprijatelja…”

VLADIKA KAO SULTAN:
Koristeći svoj crkveni autoritet, odmah po dolasku u Bijeljinu, vladika Kačavenda na području svoje eparhije zavodi neobično pravilo – svaki od njegovih sveštenika morao je slati svoju ženu u njegov dvor na rad u trajanju od sedam dana. Javnost je bila šokirana ovakvom odlukom, a pravoslavni sveštenik iz sela Zagoni, Radomir Marković, koji je ujedno i diplomirani pravnik, kada je saznao o kakvoj se “ispomoći” radi, zabranio je svojoj ženi da ode. Zbog odbijanja poslušnosti vladika u Zagone šalje 30 ratnih razbojnika da ga izbace iz kuće. Tom prilikom ranjena je popadija i od dobijenih rana umrla, a pop izbačen na ulicu. Pravoslavni vjernici iz Zagona su protestirajući traktorima i automobilima blokirali Bijeljinu. Uzalud. Vladika je tog dana na večeri ugostio Radovana Karadžića. Da se zna ko je bog na zemlji.

POKRŠTAVANJE MUSLIMANA:
Vasilije Kačavenda je mudro prešutio i nespornu činjenicu da su njegovi sveštenici tokom rata pokrštavali bijeljinske Muslimane. Dvostruka korist: može se lijepo zaraditi, a i smanjuje se broj “Turaka” u Bijeljini. Jedan od konvertita koji je ime Ferhat promijenio u Filip je to ovako objasnio: “Ako ste izabrali da živite u Srpskoj Republici, onda morate nešto učiniti zauzvrat.” (Evropa se vraća u srednji vijek, Liljan, 15. 12. 1993., str.17) Upravo na području Kačavendine eparhije događalo se da pravoslavni sveštenici, uz kolektivna pokrštavanja po crkvama, posao razvijaju i prodajom uvjerenja o pokrštavanju onim Muslimanima koji su htjeli izbjeći progone i protjerivanja. Za takvu uslugu se plaćalo do 500 DM.

Samo u Osnovnoj školi Radojka Lakić, koja je, po dolasku Kačavende u Bijeljinu, ekspresno dobila novo ime po Svetom Savi, pokršteno je nekoliko prosvjetnih radnika (prezimena izostavljamo da bi ljude poštedjeli neprijatnosti): Omer je postao Ostoja, Mevlida – Marijana, Zekerijah – Zoran itd. itd. Što bi rekao Kačavendain portparol Neđo Pajić, predsjednik Crkvenog odbora u Bijeljini: “Nema tu ništa lošeg, ljudi su to sami htjeli i vratili se vjeri svojih pradjedova”?! Da nisu, ostali bi bez posla, a možda i bez glave na ramenu.

Ima li bolje preporuke za potencijalnog patrijarha Srpske pravoslavne crkve?!

Akcija i reakcija


Obeščastio je i Jevanđelje

Beogradska Glorija početkom ove godine, pod naslovom Versaj na srpski način, objavila je reportažu-hvalospjev o vladiki Kačavendi. Na tekst je reagovao Lazar Manojlović, novinar i nezavisni intelektualac iz Bijeljine. Glorija tu reakciju nije objavila, ali je ona nekako došla do beogradske Republike koja je u cijelosti prenijela Manojlovićevo portretisanje Kačevande. Po njemu, “mnogi mladići, naivni i nevini, nisu više među živima zahvaljujući ratnim pokličima vladike koji je pobjegao iz Tuzle”. Manojlović procjenjuje da je “previše zla vezano za ime zvorničko-tuzlanskog vladike koji stoluje u Bijeljini” i optužuje da “u svom crnomantijaškom pohodu i neviđenoj pohlepi, vladika nije birao sredstva da stigne do cilja”. Svoje stavove Lazar Manojlović je potkrijepio slijedećim činjenicama:
– Odmah po dolasku u Bijeljinu (pobjegao je iz Tuzle i ostavio vjernike same) sa svojim crnomantijašima počinje ratnohuškački pohod, dominiraju govor mržnje i prijetnje svima koji ne prihvataju njegove skute, a svuda daje blagoslov politici zla psihopate Karadžića;

– U svojoj pohlepi i nezasitosti vladika, u ime boga Marsa i boga Aresa, ruši deset muslimanskih kuća, uglednih domaćina u centru Bijeljine i počinje gradnju manastira, crkve i svog groba. Zaboravlja pop Vaso na osnovnu hrišćansku i ljudsku maksimu da je oteto i prokleto;

– Deset godina kasnije, sudskom odlukom, za porušene kuće i dvorišta od razjarenog vladike, Skupština Opštine Bijeljina mora vlasnicima da isplati dva miliona KM sa kamatom, a vladika ćuti;

– Nije se vladika, u svojim monstrouznim pohodima, zaustavio samo na muslimanskim kućama i dvorištima. Na tom putu stvaranja parčeta neba na zemlji vladika će nasilno, iz njihovih kuća, izbaciti dvojicu najuglednijih ljudi u Bijeljini, Dimitrija Čolakovića, profesora i bratanca Rodoljuba Čolakovića, i Boru Đurkovića, diplomiranog pravnika, najuglednijeg predsjednika Opštine u posljednjih 50 godina. Obojica su pretrpjela moždane udare i umrli. U njihovu kuću vladika je uveo svoje crnomantijaše i osvajače;

– Treće zlo, u stvaranju manastirskog kompleksa, vladika čini nasilnim useljenjem u zgradu Opštinskog komiteta SK-a jer on mrzi komuniste kao teroriste (sic!). U toj zgradi je današnji Vladičanski dvor koji Bijeljinci zovu Bijeli dvor;

– Pozlatio je vladika svoje odaje i unio namještaj koji je filigranske izrade, a basnoslovno plaćen. Uživa vladika u zlatu i pozlatama, dok mu vjernici preturaju po kontejnerima tražeći hranu. Ne pada Kačavendi na pamet da otvori narodnu kuhinju, jer popovi samo uzimaju, a nikad ne daju. Svaki građanin Bijeljine zna da je Kačavenda u toku rata svu humanitarnu pomoć, upućenu iz inostranstva, preprodao i blago zadržao. Ko j… sirotinju? Njima će Bog pomoći. Amin!;

– Skupština Opštine Bijeljina je ekspresno vratila crkvi zemlju koja je oduzeta nakon Drugog svjetskog rata. Kačavenda je istu odmah prodao tzv. izbjeglicama na parceli Obrijež gdje je sada novo naselje;

– Zašto samo on ne smije da se vrati u Tuzlu koja je i danas multietnički grad i grad raje. Zna Vaso koja je zla počinio i zašto se boji…Blagoslovio je vladika politiku zla Radovana Karadžića, a i danas, u svojim javnim propovijedima, koristi jezik iz 1992. Znaju to građani i Tuzle i Semberije. Kačavenda ima nemirne snove i u zlatnom krevetu i u zlatnim odajama. Voli pop da živi u raju dok narod umire u bijedi. Obeščastio je vladika i oltar i Jevanđelje.

“Toliko od mene, odgovorni uredniče. Od sjajne Glorije izađe sjaj i bijeda. Nemojte ratne zločince proglašavati svecima. Dosta je jedan Nikolaj Velimirović”, napisao je Lazar Manojlović.

Sinan Alić – (časopis DANI)

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s