Dnevne arhive: 16. Juna 2009.

Nisu stajali i gledali…

objavljeno: 07. 06. 2009. god.

Ljudi koji su u proteklom ratu, rizikujući vlastiti život, nesebično priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije, danas su u svijesti svoje etničke većine otpadnici od vlastitog naroda. Na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik…

piše: Gojko Berić

Ne spadam među one koji u diskursu o ratu koji je 90-ih godina vođen protiv Bosne i Hercegovine presudno značenje pridaju manipulaciji “zavedenom” gomilom – svako je u tom vremenu, a tako je bilo oduvijek, mogao da bira da li će stati na stranu dobra ili na stranu zla. Imajući u vidu brutalnost i razmjere počinjenih zločina, potvrđene i haškim presudama, očito je da se većina priključila kolektivnom pokolju, bilo da je u tome neposredno učestvovala ili samo podržavala zločine, šuteći pred masovnim likvidacijama civila, progonima i drugim zvjerstvima. Ovdje mi pada na um jedna misao italijanskog antifašiste i pisca, zatočenika Auschwitza, Prima Levija: “Uvijek će biti pokvarenih svinja. Čudovišta su oni što stoje i gledaju”. Nakon svega što je Levi preživio, šta je drugo mogao misliti o ljudima? Ipak, bilo je u proteklom ratu i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka koji su se usudili suprotstaviti zlu u vlastitom narodu. Ti su ljudi imali svoje moralno i duševno sjeme, drugačije od onog koje je pripadalo većini – spašavali su prijatelje, komšije, čak i neznance, koji su bili javno obilježeni kao “neprijatelji”, meta u koju se bez razmišljanja mora pucati, samo zato što su pripadali drugoj vjeri i naciji. Likove tih anonimnih, ali istinskih heroja, skrivene duboko u mraku etničke mržnje, prva je osvijetlila Svetlana Broz. Ona je u jeku rata tragala za njima po bosanskim gradovima i bespućima, i kazivanja o njihovoj dobroti objavila u knjizi „Dobri ljudi u vremenu zla”.

Nekoliko godina kasnije, javnost je doznala za mladog Trebinjca Srđana Aleksića, koji je u julu 1993. spasio svog prijatelja, Bošnjaka Alena Glavovića, od četničkih batinaša i svoj čin smjesta platio vlastitim životom. Umlatio ga je srpski ološ, izvršilac čuvene Karadžićeve prijetnje da će “svaki Srbin koji uzme u zaštitu komšiju Muslimana biti strijeljan”. U Mostaru je istu sudbinu doživio jedan Bošnjak, jer je pomagao komšije Srbe. Ubili su ga Bošnjaci, uz objašnjenje da je pomagao četnicima. Ukopan je u Liska parku bez igdje ikoga prisutnog, jer niko nije smio da mu dođe na sahranu.

Sociolog Džemal Sokolović, nekadašnji redovni profesor Sarajevskog univerziteta, koji posljednjih petnaest godina živi i radi u Norveškoj, više godina je radio na projektu “Istraživanje dobra u Bosni i izgledi za pomirenje”. Sokolović je uspio sakupiti preko 500 svjedočanstava o dobrim djelima koja su ljudi svih naroda i vjera u Bosni i Hercegovini učinili jedni drugima tokom posljednjeg rata. On je od tri takve priče napravio dokumentarni film „I bi svjetlost”, u kojem se pojavljuje i kao narator. Film je 11. maja prikazan u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Nisam ga gledao, a njegov sadržaj navodim na osnovu pisanja nekih beogradskih listova. Prva priča govori o veličanstvenom gestu jednog uglednog fočanskog Srbina. Gledajući u maju 1992. kako u Foči gore zapaljene kuće njegovih komšija Bošnjaka, on je od stida i očaja sam zapalio svoju kuću, sjeo na stolicu i gledao kako i ona zajedno sa ostalima izgara do temelja. Bio je to dr. Sekul Stanić, pedijatar i upravnik bolnice u Foči, koji je i nakon svog antičkog čina nastavio da spašava život svojim kolegama, ljekarima bošnjačke nacionalnosti. Ubili su ga srpski vojnici godinu dana kasnije.

Izabrati stranu dobra ili stranu zla, to nikada nije imalo, niti će ikada imati ikakve veze sa vjerom, nacijom, obrazovanjem, bogatstvom ili siromaštvom. Hrvatica Kata Blažević živjela je u Buturović polju, sama, bez muža i djece. Bavila se i prevoženjem skele preko Neretve, bila je snažna i pomalo gruba osoba, ali je živjela sa svojim uvjerenjima. Kad je HVO okupirao taj kraj, Kata je spravljala i nosila hranu Bošnjacima koji su bili zatočeni preko puta njene kuće. Pri povlačenju, u julu 1993, hrvatski vojnici su je ubili. Imala je 54 godine, a njeno tijelo pronađeno je na pijaci u Buturović polju. Mnogi od onih koji su se u ratu znali ispriječiti pred okorjelim ubicama, u miru su se uplašili. Akteri treće priče, dvojica braće Bošnjaka, iz straha nisu htjeli stati pred kamere kako ne bi otkrili ni svoj, ni identitet svojih komšija. Ne pominje se čak ni mjesto u kome se priča desila. Ali ostalo je svjedočanstvo o ovoj dvojici ljudi koji su spašavali svoje komšije Srbe od pridošlih, osvetnički raspoloženih bošnjačkih ratnika.

Rat je davno završen, ali priče o nesebičnosti i hrabrosti onih koji su priticali u pomoć paćenicima druge vjere i druge nacije nisu nimalo popularne ne samo unutar njihovih etničkih zajednica već ni u medijima. Oni su u svijesti većine otpadnici od vlastitog naroda, na njihove grobove niko ne polaže cvijeće. A zapravo bi njima trebalo usred Bosne podići veliki zajednički spomenik. Znam da ovo zvuči naivno i da para uši mnogih licemjera koji na političkoj, vjerskoj i medijskoj pijaci prodaju svoju lagariju o multietničkoj Bosni i Hercegovini, a čine sve da takva Bosna ode niz vodu.

p.s.

Hvala Gojku Beriću na fantastičnom postu! Zato ga i citiram ovdje!

Advertisements

MODERNI BIZNISMENI

(Prepisano s nečijeg bloga! Nek’ mi vlasnik ne zamjeri! I sam sam mislio slično napisati ali čovjek me, moram priznati iskreno, pretekao!!!)

Kako to da danas postoji toliko nadriljekara i svakakvih proroka kod nas? Ne znam da li je to tako i u svijetu, ali kod nas je prava najezda, da ne kažem poplava. Novine su pune raznih oglasa koji obećavaju narodu svakovrsnu pomoć. Magija, gledanje u grah, zapisi, gledanje u kašike, bioenergija, homeopatija, zaštitni magneti, skidanje sihira, tarot, iscjelitelji (čak i najtežih bolesti!!!), liječenje na daljinu (uz sliku), istjerivači duhova, prodaju se razne (h)amajlije, horoskopi, piramide, magični prsten, pomoć za bračne nevolje, masti i mehlemi, i ko zna šta još…

Eh, kad bi to bila istinska pomoć… Pa, niko ne bi bio bolestan. Svi bi živjeli zdravo, sretno, normalno, dugovječno. Ali znamo da to baš i nije pravilo. Kako to? Zašto?

Zato što mislim da su to sve jednostavno ljudi koji su smislili originalan način za zgrtanje bogatstva. Oni nisu šarlatani. Ma, kakvi! Oni vrlo dobro znaju šta rade i zašto to rade. A jadni narod kome stvarno treba pomoć im vjeruje, hvata se za slamku, i ostavlja velike novce kod takvih.

Jeste li ikad bili kod jednog takvog „doktora“ ili „bioenergetičara“. On naravno nema cjenovnika svojih usluga, jer bi to zahtijevalo striktno plaćanje uz račun za određenu uslugu. Ali on to naravno ne želi jer, kao prvo on ne može garantirati nikakav uspjeh, a „mušterija“ kasnije nema nikakav dokaz da je platila određenu pomoć niti da je bila kod njega. A kao drugo, oni hvataju narod na dobrotu, tj. merhametluk, onih koji se hvataju za slamku. Pa tako „doktor“ će vam sigurno reći „platite koliko možete“ „platite ako možete“, ili tome slično. On naravno zna da niko neće otići a da ne plati (to je psihologija prevaranta!). A naš narod je široke ruke prema takvima koji zaista imaju moć ubjeđivanja (čitaj:laganja) tako da niko ne izađe a da ne ostavi barem oko 50 KM. Pa vi sad vidite… On ima dnevno najmanje 20 pacijenata; svaki po 50 KM… to je oko 1.000 KM dnevno. Pomnožite to sa nekih 25 radnih dana… dobit ćete cifru od 25.000 KM mjesečno. Minimum! A mi se polomismo vičući kako nam političari imaju visoke plaće. Oni su mali miševi prema ovima.

Ne kažem da bioenergija nije moguća. Vjerojatno postoje ljudi sa tim sposobnostima. Ali prava najezda… to je malo previše. Uostalom, gdje su bili prije? Prije, kao nisu znali da imaju tu moć, a sada su onako „naprasno“ spoznali. Jest, malo sutra! I u Titovoj državi bilo je takvih ali, naravno, daleko manje. Prije će biti da ranije nije bilo toliko mogućnosti za „biznis“ (čitaj: varanje lakovjernih), koliko danas.

Mislim da svaki onaj koji zaista ima takvu moć (ako postoji) zaslužuje da bude svjetski priznat, i da mu ime bude upisano zlatnim slovima u povijesti. A koliko je takvih? Ako ih i ima, mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Mislim da onaj ko ima takvu moć, neće je iskorištavati na tako jeftin način, i živjeti u nekom bosanskom selu, jer to je ipak ogromna moć. Takvoga bi odmah zaposlila NASA ili CIA za velike novce.

Mislim da onaj ko ima takvu moć neće uzimati novac od naroda za to, nego će to raditi potpuno besplatno!!!

I eto, dođosmo do poente. Kvaka je u novcu. Onaj ko zaista ima takvu moć neće uzimati novac za to, jer on je nešto kao svetac, a svetac sa takvom moći neće vam naplatiti za to 50 KM. A onaj ko je prevarant dobro će vam to naplatiti. U tome je osnovna razlika između jednih i drugih. Eto, to je poenta svega.

U Bibliji piše da je Isus imao takve moći. Liječio je bolesne, pomagao obuzetima. Ali ne bih rekao da se On obogatio od toga, imao debeli račun u banci, dobar auto i kuću na tri kata. Pa On nije imao ni magarca! To bi nam mogla biti najbolja odrednica. Čim neko to radi za novac, ne idite takvome, on je običan prevarant.

Rabi je rekao: „Jer će ustati lažni Kristovi i lažni proroci i činit će znake i čudesa, da zavedu, ako je moguće, i izabrane“.

Rekao bih da će upravo ovi današnji bioenergetičari, proroci, iscjelitelji, spasitelji… najgore proći, puno gore od njihovih mušterija, samo, oni nisu toga svjesni. Novac im je pomutio razum, izmijenio sistem vrijednosti. Oni žive kao pravi biznismeni i tajkuni po pravilu „daj mi svega danas i odmah, daj mi bogatstvo, daj mi skupe stvari, a sutra, nije važno, vidjet ćemo…“ Opametite se, dragi prevaranti, jer „nije u šoldima sve…“ A ako zaista možete pomoći potrebitima, pomozite im, možda će vam korist biti puno veća.

(završen citat!)

Nerka iz Turije (2)

Iskreno me čudi kako nije bilo više  komentara na moj prvi post o tajanstvenoj Nerki iz malog sela Turija kod Lukavca!

 nerkina rezidencija u sumrak

Na ovaj način pravim joj i svojevrsnu reklamu iako mi to uopšte nije bila namjera.

Kad sam pisao pod drugim pseudonimom na drugim forumima (sarajevo x-comu, recimo) e-mail sandučić mi je bio zatrpan “braniteljima” ovog, svima u selu (pa i šire, u svijetu) poznatog sihirbaza!

Predpostavljam da raja više čita postove na drugim blog zajednicama ali ja ću ostati na WordPress-u jer mi nudi više mogućnosti a osim toga nema nacionalno obojenih blog moderatora na ovoj blog zajednici kao što je to bio slučaj sa nekim bosanskim. Da ih sad ne reklamiram!

 nerkina rezidencija sumrak zatvoreno

Zašto sam spomenuo Nerku kad sam rekao da o Turiji i njoj neću više pisati? Pa zato što se njena rezidencija (ordinacija) nalazi upravo preko riječice Turije, tridesetak  metara nizvodno od mjesta na kojem sam večerao. Osim toga bio je ponedjeljak. Tad joj je radni dan a ja sam rano došao. Odmah iza 16 h. “Pacijenti” pred vilom je nisu čekali a iz napisa sa drugih portala spominju se redovi od kilometar i čekanje od 24-48 sati ne bi li se dotična “smilovala” da vas primi! Kojim li to danom radi Nerka? Treba li nekoga potplatiti pa da saznam kad radi ili da joj navalim inspekciju na leđa?! Možda je to već neko drugi uradio.

To me tješi. Vidim da njen “hotel” nema fasade a okolne kuće i ugostiteljski objekti imaju. Posmatrajući tu zgradu po danu, stiče se utisak kao da mjesecima niko u njoj ne živi! Kao da je zapuštena. Neka krntija od auta tu stoji sve dane na samom prilazu kući. Praktički gledano, morao bih preskočiti auto da se popnem do ulaznih vrata. Hmm…

Danas je utorak. Neradni dan za Nerku ali i za mene. U prethodnom postu sam napisao da su mi mještani rekli da ne radi utorkom i subotom! A vala više i ne pohodio Turiju.  Svakako danas planiram negdje drugo na zrak.

vikendice na turiji niko ne pohodi

Ovaj post sam komotno mogao nazvati “Večera kod Gere” jer, pobogu, ljetna sezona je počela. Valja negdje i izaći, provesti se. Ne samo čamiti kraj kompjutera.

Naravno da izlazim. Ne sjedim baš svo vrijeme u kući. U predivnom ambijentu i večera i vino imaju nekakvu  posebnost koja se ne da lako opisati. Pogotovo saznanje da jedeš frišku ribu iz ribnjaka koji ti je pod nosom… Ako si još i sa svojom “ljepšom” polovinom kao ja sinoć, tim bolje!pastrmka_na_zaru

Sinoćne slike same govore (ponedjeljak 15.06.2009. god. – “Kod Gere”)

kod_GERE_ribnjak

Ugodan ambijent, čist zrak, ljubazno osoblje koje nema pojma ko je Nerka?! Hmm… 😀 

Friška riba (pastrmka)  i dobro vino. Svakako bih preporučio da ovdje nekad dođete ako vas put nanese u ove krajeve…

kod_GERE_terasa

Ovdje su u blizini  i predivni slapovi pod kojima se za ljetnih žega možete ugodno rashladiti.turijski_slap