Tornjak


Nema čim se nisam bavio u životu. Nema šta nisam probao. Dobro, hajde de. Nisam išao na mjesec itd. Da sad ne nabrajam. Kad bih sebe opisivao, kao jednu od karakternih osobina bih naveo traganje za lijepim, nesvakidašnjim, nepatvorenim…

Zato sam tako često u prirodi, u ribolovu, na sijelima u zabitim selima slušajući izvornu muziku koju još nije dotakla turbo-folk mašinerija. Volim popiti ali lagano. Popiti i “za pas” zaditi. I tačka. Nema više. Do slijedeće prilike.  Meraklijski. Ono, po starinski. Kad sjedneš da nema ograničenja i tobožnje urbane žurbe za nečim što mi i nije tako bitno u životu a u prvi mah se čini da jest! Znači, kad sjedneš i odlučiš da popiješ, ne mrdaj. Pokušaj zaboraviti kućne probleme i zapitaj se zašto si došao baš tu…negdje u netaknutu prirodu. Na kafiće sam skoro i zaboravio. Na pića “s nogu”. Nisu naši stari džabe govorili KO ŽURIO, VRAT SLOMIO! Jeste li kad otišli u prirodu i ugasili mobitel? Što će vam portabl TV u prirodi?

Eh. Tako jednom (nebitna je lokacija), dođem ja po pozivu kod dobrih prijatelja na njihovo porodično imanje. I oni su iz grada (u posljednje vrijeme više su na selu) ali me riješili dočekati na svojoj djedovini. Planina je to. Hajde de da preskočimo uvod, ako mognem. Dobar doček kao da sam kakav ministar. Iznose ljudi i iće i piće. Ja se sve ono ‘po gradski’ pravdam, de dosta je ba, nemojte više. Malo ću posjediti pa na put. Domaćini razrogačili oči! Kontaju, nešto meni ne štima pa jos više navalili da me nutkaju. De probaj ovo pojesti, ovo nema kod vas u gradu da se kupi, sve je domaće, de još jednu popijemo itd. Skontao domaćin da me nešto tišti pa udario po derzu. Nabraja on meni od Kulina bana pa do današnjih dana. Iz početka mi se učinio dosadnim ali s vremenom njegova priča mi postade sve interesantnija. Valjda me i dobra rakija “umekšala”, ko će ga sad znati. Uhvatio sam sam sebe da zadovoljno klimam glavom odobravajući mu svaku njegovu riječ. Ako sam se i pokušao pobuniti i argumentovati neki njegov navod ili citat, uvijek me slavodobitno, blagim dodirom ruke, ne trepćući, smirivao i nastavljao svoju iskonsku priču. Sa svakom njegovom rečenicom bio sam sve mekši i sve više  opušten. Upijao sam svaku njegovu riječ, gest rukom, trepatanje očima dok je s uspjehom opisivao i upoređivao  svoj urbani život i život na selu, sve prednosti i mane, ‘bolešćure’ koje su iz takvog (gradskog) života proizašle. Mislim da se i domaćin radovao mojim otvorenim ustima. Mora da sam dobro zinuo jer je nekoliko puta pravio stanku (biva da me odmori od besjede), nutkajući me ljutom rakijom i domaćim slanim sirom. Na kraju me svladao. Nisam imao potrebe da se branim. Sve je bio u pravu. Osjećao sam se popišano poslije njegove priče. Više nije bilo ni jednog kontra argumenta s kojim sam makar mogao da ga podbodem. Matirao me natenane. Dio mene se još uvijek borio. U sebi sam mislio. Čekaj dok se ja dočepam džade i grada. Dok raspalim autom po asfaltu, mobitel dok mi zacvrči. To je život. Jest vraga. Ponoć je bila prošla i činilo se da se nikome ne spava. Čak ni dobrodušnoj domaćici i njihovoj djeci kojoj sam iz meni nepoznatih razloga, bio isuviše interesantan. Ja sam zaspao. I dan danas me tog sramota. Pokrili me sa teškim jorganima…

Jutro je. Zora. Planina. Bauljam prema vanjskom zahodu. Nema mahmurluka, onog teškog. Gradskog. Od previše cigareta.  Noge samo onako teške, same od sebe. Vraćam se do improvizovane česme (voda dovedena sa obližnjeg vrha cijevima), umivam se. Voda led-ledena. Čista. Para mi izlazi na usta i sa ruku dok sam se umivao. A  kasno je ljeto. Sunce samo što nije izašlo iza obližnjeg brežuljka. Pogledah gore još jednom pa pogledah dolje niz padinu. Prekrasno.tornjak22

Jao…Imadoh šta i vidjeti. Bio je to ON. TORNJAK. Nježno me liznuo po ruci. Blago je uhvatio zubima. Domaćim je stajao na vratima kuće i nešto mi išaretom pokazivao. Nisam ga skontao. Blagim riječima počeo je smirivati  mene ali i psa. Ne znam zašto se toliko uzbudio?! Polako sam izmigoljio ruku iz njegovih čvrstih čeljusti i pogladio ga nježno. Ama, zna pašče ko je prijatelj a ko ne. E, sad je domaćin zinuo…

Čitav dan sam insistirao (iako je bilo prohladno) da ostanemo pod obližnjim drvetom i da se tu “popravimo” od sinoćnje besjede i mahmurluka. Domaćin: “Hajmo u kuću”.  Ja: “Jock, baš mi se ovdje sviđa”!  Njegova djeca presretna, zadovoljni domaćini a ponajviše ja.

I ostadoh ja još dva dana, “popravljajući” se i igrajući sa Šargom. Domaćin i dan danas svima prepričava, kad se nađemo u zajedničkom društvu, moje drugovanje sa njegovim psom. Tek kasnije sam saznao da taj pas ne da prići kući ni na stotinjak  metara. Ne laje bezveze. Prišunja se i čeka. I vukovi strepe od njega. A, eto, ja i on prijatelji od prve. Heh…dog

Ma pas skonto da sam prijatelj životinja. Ali hajde de, ti sad ubjedi mog dobrog domaćina koji me i dan danas s nevjericom pogleda i srdačno pozdravi kad se sretnemo negdje u gradu!cclaap

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s