Evo šta kažu znalci o jezeru. Ja sam po prirodi sumnjičav ali eto.
Moram slušati i tuđe baljezgarije…
citiram:
Zvorničko jezero je vještačka akumulacija nastala izgradnjom hidroelektrane ”Zvornik” na Drini 1955 godine.
Jezero je dugačko 25 km te zahvata površinu od 1300 hektara. Na najužem delu široko je 200 m a na najširem 3 km. Maksimalna izmjerena dubina jezera je 39 metara. Prosječna dubina iznosi 5-8 metara.
Jezero bogato ribom darovalo je mnoštvo trofejnih primjeraka: som 87 kg, štuka 18,5 kg, smuđ 13,7 kg, mladica 18 kg, šaran 26 kg, amur 29 kg, deverika 7 kg, klen 3,5 kg, bucov 7 kg i dr. (stari podaci)
Ovo su najveće ulovljene ribe u Zvorničkom jezeru. Po pričama ronilaca, ono u svojim zelenim njedrima krije i primjerke somova teže od 100 kg.
Svakog jula na Zvorničkom jezeru održava se sportsko-ribolovna manifestacija „Somovijada“. Jednako interesantan i uzbudljiv je i ribolov nizvodno od hidroelektrane “Zvornik” na rijeci Drini.
Zvorničko jezero pruža bezbroj mogućnosti za sport, rekreaciju, zabavu i uživanje!
Od ribolova i plivanja do kajakaških takmičenja te mnogih drugih sportova na vodi.
Evo sad realnosti!
Nismo poranili. Ni Dinče ni ja. Oblačno vrijeme nije baš obećavalo. Kad smo vidjeli da baš neće biti tolika “salaukovina”, krenuli smo put Zvornika oko 10 h!
Bezbroj odrona usput, klizišta. Radnika koji to sve sređuju, radnika koji regulišu saobraćaj. Policije nigdje a trebalo bi je biti. Zato je bila prisutna po našem povratku, nadajući se da će naplatiti makar minimalnu kaznu za prebrzu vožnju. Držao sam se saobraćajnih propisa i znakova kao nikad do sad!
Sat i po u odlasku, nešto kraće u dolasku. Uzak put nam je bio nepoznanica.
Ulazak u Zvornik je blago rečeno, slika strave i užasa! Ovdje je vrijeme stalo od kako se završio rat.
Izlaskom iz Zvornika stanje na putu se bitno popravilo iako me duh ruine, osame, napuštenosti u onih par kilometara do Diviča, nikako nije napuštao!
Najzad, Divič…
Ljubazni domaćini su nas uputili gdje da se skrasimo ako želimo pecati. Meni baš i nije bilo do ribolova ali radi Dinčeta našli smo mjesto kraj zadnje topole na kraju asfalta.
Evo naše krajnje destinacije koju smo “pikirali” za neka, bolja, sunčanija vremena. Danas nam nije išlo. Promjena vodostaja, sunce i kiša su se neprestano izmjenjivali! Kula-grad se jedva vidi gore lijevo!
Prelijepo. Zar ne?
Dinčetu je nešto “trzalo” ali osim malenih klenića, totalni ribolovni fijasko.
Ulov je bio mršav. Ja se baš i nisam nasikirao. Došao sam u prirodu da “odmaram živce”!
Više manje ribolov.
Skupocjeni štapovi i sva moguća masa opreme, primame, mamaca… nije urodila plodom.
Doduše, jesmo i išli u nevakat!
Ja sam se smrzo ko ona stvarka ali sam uživao u ljepoti prirode.
Sam sam sebi obećao da ovdje moram doći još pokoji put u životu!
U početku nam je suncobran služio radi povremenih sunčanih perioda ali kad je vrag okrenuo na šalu, dobro nam je došao i kao kišobran. Vidite kišne lokve iza mene i mene pokrivenog dekom starijom od mene (na njoj piše da je proizvedena 1954 … JNA … Bok te mazo!)
Na odlasku, pokušali smo da snimimo Kula-grad ali nam to zbog nadolazećeg nevremena i nije baš uspjelo…
Usput, u Osmacima, Gornjoj Kalesiji i na skretanju prema Raincima, nekoliko sam puta zastajao ne bih li pazario bakreni kotlić ali se nismo sa lokalnim prodavačima mogli dogovoriti oko cijene!
Dinče je htjela da mi pokloni isti po ma kojoj cijeni ali ja se kao inadžija, nisam dao bez cjenkanja. Oni nisu prodali, ja nisam kupio. Ko ih hebe! 😀
Ko mi je sad kriv!
Ostao sam bez bakrenjaka do neke nove prilike!
Ionako je Dinče platila gorivo i hranu. Sramota me bilo da sad tražim i taj dodatni trošak od nje.
Ali zarekao sam se, napraviti ću bosanski lonac u po’ Republike šumske!
Živ ja bio pa vam to i slikom i riječju pokazao!
BOSNARIJE 